REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3038/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Dubravka Zubović, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, OIB 02958272670, Margaretska ulica 3, Zagreb, protiv tuženika GRADEL d.o.o., OIB 40100946455, Velikogorička cesta 10a, Velika Gorica, kojeg zastupa punomoćnik Antun Šegovac, odvjetnik iz Velike Gorice, Zagrebačka 17, radi isplate iznosa od 5.868,72 EUR / 44.217,85 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-101/2019 od 9. lipnja 2022., 20. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-101/2019 od 9. lipnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-101/2019 od 9. lipnja 2022. naloženo je tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 5.868,72 EUR / 44.217,85 kn sa zateznim kamatama na pojedinačno određene iznose, kako je pobliže navedeno u izreci, po stopi koja se određuje za ostale odnose (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku u roku od osam dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 663,61 EUR / 5.000,00 kn (točka II. izreke). Odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.659,04 EUR / 12.500,00 kn kao neosnovan (točka III. izreke).

2. U obrazloženju presude prvostupanjski sud u bitnome navodi da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik odgovoran za štetu koju je pretrpio njegov radnik zbog ozljede na radu budući da je šteta nastala zbog propusta tuženika kao poslodavca u provedbi mjera zaštite na radu. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da je u smislu odredbe članka 139. stavka 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 80/13 i 137/13; dalje: ZOZO) tuženik dužan platiti tužitelju troškove liječenja i naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad koje je tužitelj platio svom osiguraniku zbog pretrpljene ozljede na radu.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv presude, koju pobija u cijelosti. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11

– pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u vezi s odredbom članka 8. ZPP-a te pogrešno utvrdio činjenično stanje budući da je tuženikov radnik priznao isključivu odgovornost i krivnju za predmetni štetni događaj. Stoga smatra da je tuženik dokazao da nije odgovoran za predmetni štetni događaj, odnosno da je do štete došlo isključivo krivnjom radnika. Mišljenja je da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a obzirom na to da postoji proturječnost između razloga presude i sadržaja provedenih dokaza te osobito zbog stajališta suda da je inspekcijski nalaz neoboriv. Smatra da vještak nije valjano i logično uklonio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka i da nije uzeo u obzir odlučnu činjenicu da se radnik previše nagnuo na desnu stranu i izgubio ravnotežu zbog čega je i pao s ljestava. Naglašava da je do predmetnog štetnog događaja došlo zbog nepažljivosti, nemarnosti i lakomislenosti radnika, a što je radnik učinio nespornim. Smatra da je radnik bio obučen za rad na siguran način budući da je prošao obuku za armirača, koja obuhvaća i rukovanje ljestvama na siguran način. Ukazuje da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno zbog neprovođenja novog vještačenja, koje je tuženik predložio. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu od 207,38 EUR / 1.562,50 kn (uključujući PDV od 25%), uvećano za sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 105,14 EUR / 792,18 kn.

4. Tužitelj je odgovorio na tuženikovu žalbu, koju u cijelosti smatra neosnovanom. Predlaže žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

5. Tuženikova žalba je neosnovana.

6. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. ZPP-a u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava te uzevši u obzir razloge zbog kojih je dopušteno pobijati presudu donesenu u sporu male vrijednosti (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i na zakonu osnovana.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev s osnove isplate iznosa od 5.868,72 EUR / 44.217,85 kn na ime troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad koje je tužitelj platio svom osiguraniku (radniku tuženika) zbog pretrpljene ozljede na radu.

8. U predmetnom slučaju je riječ o sporu male vrijednosti iz članka 502. stavka 1. ZPP-a. U skladu s odredbom članka 467. stavka 1. ZPP-a presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti, može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a. Predmetnu presudu nije moguće pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, a što tuženik čini u žalbi. Stoga, ovaj sud ne može razmatrati tuženikove žalbene navode koji se odnose na te žalbene razloge i nije ovlašten ispitivati pravilnost niti potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Ovaj sud je stajališta da činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, čiju pravilnost ovaj sud nije ovlašten ispitivati, nije u proturječnosti s izvedenim dokazima. Također, u prvostupanjskom postupku kao i u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

10. Iz spisa proizlazi da je tuženikov radnik pretrpio ozljedu na radu 24. svibnja 2017. te je istog dana proveden inspekcijski nadzor kod tuženika. U Zapisniku o inspekcijskom nadzoru (list 40. do 43. spisa) navodi se da su ljestve s kojih je radnik pao bile oštećene i da nisu imale protukliznu gumu. Također, navodi se da je uvidom u video nadzor utvrđeno da su ljestve korištene bez dodatnog učvršćenja da se spriječi proklizavanje. Nisu izjavljene primjedbe na predmetni zapisnik od strane ovlaštene osobe poslodavca (tuženika).

11. Nadalje, u tijeku postupka provedeno je vještačenje po vještaku za zaštitu na radu. Iz nalaza i mišljenja vještaka (list 188. do 200. spisa, list 208. do 211. spisa, list 219. do 222. spisa) proizlazi sljedeće:

- da radnik nije bio osposobljen za rad na siguran način za poslove koje je obavljao u vrijeme stradavanja (rad na ljestvama);

- da u spisu ne postoji dokaz da je radnik bio upoznat s uputama o sigurnom korištenju ljestava;

- da postoji mogućnost posebnog osposobljavanja za rad na ljestvama, a da radnik nije bio osposobljen za rad na ljestvama u okviru osposobljavanja za rad na siguran način za poslove armirača;

- da se radnicima mora osigurati da prilikom uporabe radnih ljestvi imaju stalan i siguran rukohvat i oslonac, što predmetne ljestve nisu omogućavale;

- da je tuženik kao poslodavac bio dužan osigurati radniku sredstva rada koja će radniku pružiti najveću moguću zaštitu – u konkretnom slučaju, umjesto predmetnih ljestava omogućiti korištenje pomičnih skela s kotačima ili podesne ljestve koje imaju platformu sa zaštitnom ogradom.

12. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je obvezao tuženika da plati tužitelju predmetno potraživanje.

13. Odredbom članka 139. stavka 1. ZOZO-a propisano je da je Zavod (tužitelj) obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od pravne ili fizičke osobe ako su bolest, povreda ili smrt osigurane osobe nastale zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu ili druge mjere za zaštitu građana. Iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da su utvrđeni određeni propusti u provedbi mjera zaštite na radu zbog čega je došlo do ozljede na radu tuženikovog radnika. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik kao poslodavac prekršio odredbe članka 17. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14, 118/14 i 154/14; dalje: ZZNR), kojim je propisano da je poslodavac obvezan organizirati i provoditi zaštitu na radu, vodeći pri tome računa o prevenciji rizika te obavještavanju, osposobljavanju, organizaciji i sredstvima (stavak 1.). Poslodavac je obvezan provoditi prevenciju u svim radnim postupcima, u organizaciji rada i upravljanju radnim postupcima, pri čemu mora osigurati radnicima najveću moguću razinu zaštite na radu (stavak 2.). Također, tuženik je prekršio odredbe članka 41. ZZNR-a prema kojima je poslodavac obvezan osigurati da su mjesta rada koja se koriste u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju, u skladu s pravilima zaštite na radu (stavak 1.). Poslodavac je obvezan osigurati da sredstva rada i osobna zaštitna oprema u uporabi budu u svakom trenutku sigurni, održavani, prilagođeni za rad i u ispravnom stanju te da se koriste u skladu s pravilima zaštite na radu, tehničkim propisima i uputama proizvođača tako da u vrijeme rada ne ugrožavaju radnike (stavak 2.). Poslodavac je obvezan isključiti iz uporabe sredstva rada i osobnu zaštitnu opremu na kojoj nastanu promjene zbog kojih postoje rizici za sigurnost i zdravlje radnika (stavak 3.).

14. Dakle, tuženik snosi odgovornost za predmetnu štetu jer je neprovođenjem mjera zaštite na radu došlo do ozljede njegovog radnika – osiguranika tužitelja. Radnik nije bio osposobljen za rad na siguran način za rad na ljestvama. Radnik je koristio ljestve koje su bile oštećene i nisu bile prikladno sredstvo rada za obavljanje poslova koje je radnik u trenutku štetnog događaja obavljao. Umjesto predmetnih ljestvi valjalo je omogućiti radniku korištenje pomičnih skela s kotačima ili podesne ljestve koje imaju platformu sa zaštitnom ogradom.

15. Također, valja napomenuti da su neosnovani žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud u presudi iznosi stajalište da je predmetni Zapisnik o inspekcijskom nadzoru neoboriv. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik u konkretnom slučaju odgovara po načelu pretpostavljene krivnje (subjektivna odgovornost) slijedom čega bi se mogao osloboditi odgovornosti za štetu ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. U predmetnom slučaju to znači da bi se mogao osloboditi odgovornosti ako dokaže da bi šteta nastala unatoč tome što je poduzeo odgovarajuće mjere zaštite na radu. Međutim, tuženik to nije dokazao.

16. S druge strane, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da Zapisnik o inspekcijskom nadzoru predstavlja javnu ispravu u smislu odredbe članka 230. stavka 1. ZPP-a, koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. U skladu s odredbom članka 230. stavka 3. ZPP-a dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena. Međutim, i prema ocjeni ovog suda, tuženik to nije dokazao.

17. Tuženik u žalbi pobija odluku o parničnom trošku, međutim uopće ne obrazlaže razloge zbog kojih osporava tu odluku. Ovaj sud nije utvrdio da u odnosu na predmetnu odluku postoje žalbeni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

18. Slijedom svega iznesenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je odlučeno izreci ove drugostupanjske presude.

Zagreb, 20. siječnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Zubović