REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4190/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr.sc. Ljiljana Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ljubici Spajić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 05. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnicu tužiteljice HD, odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika Jurice Grbića, odvjetnika, dana 17. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim dio ugovorne odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 198- 50-3575271 od 18. srpnja 2006. godine koji su zaključili ČD, iz [adresa] i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, u dijelu koji glasi:

"Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu..."

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju ČD, iz [adresa], iznos u visini od 1.713,24 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom i to:

- na iznos od 0,77 EUR od dana 01. rujna 2006. do isplate

- na iznos od 0,87 EUR od dana 01. listopada 2006. do isplate

- na iznos od 0,66 EUR od dana 01. studenog 2006. do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od dana 01. prosinca 2006. do isplate

- na iznos od 6,59 EUR od dana 01. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 8,47 EUR od dana 01. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 9,83 EUR od dana 01. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 10,44 EUR od dana 01. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 8,89 EUR od dana 01. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 9,22 EUR od dana 01. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 6,59 EUR od dana 01. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 4,66 EUR od dana 01. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 5,18 EUR od dana 01. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 6,20 EUR od dana 01. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 6,11 EUR od dana 01. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 5,08 EUR od dana 01. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 7,01 EUR od dana 01. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 8,56 EUR od dana 01. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 10,76 EUR od dana 01. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 10,26 EUR od dana 01. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 13,25 EUR od dana 01. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 12,68 EUR od dana 07. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 13,79 EUR od dana 25. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 23,36 EUR od dana 01. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 21,39 EUR od dana 03. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 27,41 EUR od dana 01. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 25,33 EUR od dana 01. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 21,98 EUR od dana 03. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 29,04 EUR od dana 07. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 38,02 EUR od dana 01. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 31,67 EUR od dana 01. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 33,89 EUR od dana 01. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 31,06 EUR od dana 02. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 31,57 EUR od dana 01. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 43,61 EUR od dana 03. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 44,78 EUR od dana 02. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 54,70 EUR od dana 01. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 49,54 EUR od dana 01. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 43,90 EUR od dana 01. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 42,99 EUR od dana 01. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 42,56 EUR od dana 02. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 45,24 EUR od dana 27. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 47,57 EUR od dana 01. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 47,88 EUR od dana 02. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 46,27 EUR od dana 03. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 47,35 EUR od dana 04. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 48,10 EUR od dana 07. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 46,85 EUR od dana 03. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 47,17 EUR od dana 02. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 46,24 EUR od dana 01. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 44,21 EUR od dana 01. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 46,37 EUR od dana 01. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 47,41 EUR od dana 04. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 46,68 EUR od dana 02. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 42,60 EUR od dana 02. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 46,07 EUR od dana 22. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 46,37 EUR od dana 25. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 45,01 EUR od dana 01. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 40,78 EUR od dana 01. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 40,68 EUR od dana 01. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 41,71 EUR od dana 01. kolovoza 2013. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Petrinjska 59, Zagreb, naknaditi tužitelju ČD, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.875,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 198-50- 3575271 dana 18. srpnja 2006. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 14.276,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita koji kredit se tužitelj obvezao vratiti prema otplatnom planu, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj navodi da mu tuženik nije pružio prije i prilikom zaključena Ugovora o kreditu dovoljno informacija o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odnosno o rizicima vezanim uz rasta tečjaa CHF u odnosu na kunu i da su odredbe o valutnoj klauzuli protivne načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj ističe da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:

P-1401/12 od 04.07.2013. godine, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31.12.2008. godine protivne odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da mu je tuženik u obvezi vratiti sve preplaćene iznose s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev i zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi. Nadalje ističe da tužitelj tužbu i tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, da u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu i da su u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. Tuženik navodi da u postupku kolektivne zaštite sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu nepoštene. Ističe kako u ovom postupku tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Navodi da sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, te ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je sporna odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njezine obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tuženik navodi da su prije zaključenja ugovora tužitelju, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, date sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika te je solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Tuženik smatra da je tužitelj, ako se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Ističe kako u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Ističe kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev Ugovor o kreditu. Navodi da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja i da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu. Tuženik osporava tijek zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, ističe kako sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO, jer je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 18.07.2006. g. (list 6-10 spisa), otplatni plan i knjigovodstvenu karticu po kreditu tužitelja (list 11- 24 spisa), promotivne materijale (list 36-38 spisa),odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske,odluke Županijskih sudova (list 49-116, list 120-255, list 269-299, list 324-328, list 332-348 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

4. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 30.01.2024. godine i od 02.05.2024. godine. U odnosu na činjenične navode u odgovoru na tužbu istima se protivi jer su isti raspravljeni pred sudovima Republike Hrvatske te postoje pravomoćne presude kojima su otklonjeni svi prigovori tuženika. Osporava istaknuti prigovor zastare. Tuženik ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu ističe kako tužitelj u ovom postupku treba dokazati sve pretpostavke za naknadu štete (podnesak od 16.02.2024. godine).

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 18. srpnja 2006. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 14.276,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti, namjena kredita - kupnja rabljenog vozila, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nadalje nije sporno da je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa te da je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu u švicarskom franku (CHF) te da se tečaj švicarskog franka u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita mijenjao u tijeku ugovornog odnosa.

6. U odnosu na tvrdnje tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajališta Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske a kojima se odlučivalo u kolektivnom sporu takve navode sud je ocijenio kao neosnovane. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe i čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača na temelju odredbe čl. 502.a ZPP-a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Iz Ugovora koji je priložen uz tužbu proizlazi da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu tijekom 2006. godine te je taj ugovor obuhvaćen utvrđenjem iz predmetne kolektivne tužbe. Nije sporno da je tužitelj fizička osoba i potrošač o čijim interesima i pravima se odlučivalo u navedenim sporovima. S obzirom na navedeno, a sukladno odredbi čl. 502.c ovaj sud je vezan utvrđenjima iz navedenih presuda odnosno ovaj sud je vezan utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule.

Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje, dakle, osim naknade štete je izričito propisana i isplata što po shvaćanju ovog suda predstavlja i ovakvu parnicu radi isplate stečenog bez osnove. Navedeno je, osim s leksičkim tumačenjem propisa, u skladu i s teleološkim tumačenjem propisa jer je upravo svrha kolektivne zaštite prema ZPP-u omogućavanje određenoj interesnoj skupini da ostvaruje svoja prava nakon što određena organizacija koja se bavi kolektivnom zaštitom utvrdi postojanje povrede određenih prava. Povreda prava će u pravilu imati za posljedicu pravo na naknadu štete, ali postoje i druge posljedice povrede određenih prava koje imaju za posljedicu ništetnost pa time i pravo na restituciju i povrat stečenoga bez osnove, a isključivanjem svih ostalih načina ispravljanja povrede osim naknade štete bi ova pravna norma (čl. 502.c ZPP-a) djelovala suprotno svojoj svrsi koja je zaštita i popravljanje svih prava koja su povrijeđena. Slijedom navedenog neosnovani su navodi tuženika da tužitelj tek treba dokazati ništetnost sporne ugovorne odredbe.

7. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 198-50-3575271 od dana 18. srpnja 2006. godine utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 14.276,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,95% godišnje, promjenjiva, u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora, kamata po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora), rok otplate kredita 84 mjeseca (članak 4. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 7. stavak 1. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Kako je tužitelj podnio tužbu dana 25. svibnja 2023. godine, a zastara tražbine tužitelja s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine to je prigovor zastare ocijenjen kao neosnovan.

9. Nesporno je između stranaka da je u čl. 7. Ugovora navedeno kako korisnik kredita pristaje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Nije sporno niti to da je tužitelj pristao tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata sa svim izmjenama i dopunama.

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takvih odredbi Ugovora.

11. Sud je na okolnost činjeničnih navoda tužbe saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit za kupnju vozila za osobne potrebe, da je otišao u poslovnicu tuženika gdje mu je rečeno da je najpovoljniji kredit u CHF, ne sjeća se da bi mu nudili neku drugu vrstu kredita, a najpovoljniji je bio kredit u CHF, time da je znao da mu je rata vezana uz tečaj CHF, a u odnosu na valutnu klauzulu ističe da to znači da se otplata kredita veže uz neku valutu. Tužitelj navodi kako u to vrijeme imao je plaću 2.100,00 kn, radio je u Vodovodu grada Vukovara, te je gledao da mu bude što niža rata kredita, a kod ovog kredita je bila najniža kamatna stopa. Tužitelj iskazuje da mu je djelatnica banke rekla da postoji sigurnost plaćanja u odnosu na CHF jer je stabilna valuta, nije mu pojašnjavala da bi postojao bilo kakav rizik za sklapanje ugovora o kreditu u CHF, a niti javni bilježnik mu nije tumačio ugovorne odredbe. Navodi da je pročitao ugovor prije potpisivanja, da je čitao za njega bitne odredbe tj. koja visina je iznosa kredita, visinu kamatne stope i kolika je visina mjesečne rate, a kako je po struci strojarski tehničar nije razumio sve pravne pojmove, ali da nije imao neke nejasnoće kada je sklapao ovaj ugovor. Osobno je otplaćivao kredit. Nije bio nositelj obrta.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

Tuženik u odnosu na dio iskaza tužitelja ističe primjedbe u dijelu u kojem iskazuje da mu nije bilo pojašnjeno sve u odnosu na valutnu klauzulu. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

Tuženik tijekom postupka predlaže saslušanje javnog bilježnika Želimira Mirića, iz Vinkovaca na okolnost solemnizacije ugovora. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika imajući u vidu da saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promijene kamatne stope (odluka Ustavnog suda broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

12. U odnosu na navode tužitelja kojim ističe ništetnosti odredbe čl. 7. spornog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak otplata mjesečnog anuiteta tuženik osporava navode tužitelja da ugovaranje valutne klauzule ne proizvodi pravni učinak, ističe kako je u kolektivnom sporu protiv tuženika i drugih banaka u odlukama Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj poslovni broj Pž- 6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 izraženo stajalište kako banke nisu povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula. Navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske je potvrdio institut valutne klauzule navodeći da je isti općeprihvaćen od svih subjekata društva i u svakodnevnoj je primjeni te je potrošačima takva ugovorna odredba bila jako dobro poznata uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane.

13. U ovoj pravnoj stvari sud je odlučujući o osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva imao u vidu pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka ne navodi niti predlaže provođenje dokaza da bi tužitelj bio u prilici pregovarati o pojedinačnim ugovornim odredbama, na način da su njegovi djelatnici koji su nudili kredite za kupnju vozila mogli određene ugovorne odredbe izmijeniti ili o istima pregovarati s tužiteljem, tuženik samo ističe da su bile jasne i razumljive odredbe ugovora o kreditu koje su predmet ovog spora, te da su o valutnoj klauzuli u CHF potrošači pa tako i tužitelj bili upoznati. Slijedom navedenog kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bili protumačeni rizici vezani uz sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kako to tvrdi tijekom ovog postupka, te da je tužitelju bila jasna i razumljiva odredba o valutnoj klauzuli to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane a kojima osporava osnov tužbenog zahtjeva.

14. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba članka 7. vezana uz valutnu klauzulu u CHF Ugovora o kreditu sklopljenim između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, tuženika, u ovoj pravnoj stvari, i tužitelja ČD, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule vezane uz glavnicu u valuti CHF ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

15. Sud je na okolnost utvrđivanja osnova i visine tužbenog zahtjeva proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić. Sud je uvidom u dokumentaciju koja prileži u spisu i na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 02. srpnja 2021. godine (list 309-315 spisa) utvrdio da se mijenjao mjesečni anuitet tijekom ugovornog odnosa zbog rasta valute CHF. Vještak u mišljenju navodi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 12.908,27 kn odnosno 1.713,24 EUR za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos.

16. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik nema primjedbi na matematički izračun vještaka, ističe da nalaz i mišljenje vještaka ne pridonosi rješenju ovog spora jer je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit time da je vještak zanemario anuitete plaćene po nižem tečaju. Tuženik navodi da je sud dužan uzeti u obzir i iznose kad je tečaj bio niži od početnog tečaja na dan isplate kredita.

Sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi vještak prilikom izračuna preplate trebao uzeti u obzir i mjesečne anuitete kada je tečaj CHF bio niži od visine tečaja na dan isplate kredita budući da takav dokazni prijedlog u odnosu na zadatak vještaka tuženik niti ne predlaže. Nadalje po stajalištu ovog suda navodi tuženika da vještak kod obračuna preplate u CHF trebao je uzeti u obzir iznose kada je tečaj valute CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja na dan isplate neosnovani su i iz razloga jer predmet spora nije ukupna razlika iznosa kredita koji je odobrio tuženik tužitelju s osnova glavnice već pretplaćeni iznos s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

Nadalje u odnosu na tvz. negativnu razliku tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti podnosi protutužbu u odnosu na utvrđeni manje plaćeni iznos. Slijedom navedenog sud nije odlučivao o manje plaćenim iznosima. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

17. Slijedom navedenog kako je tužitelj dokazao osnov tužbenog zahtjeva to je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa s osnova stjecanja bez osnove kao pod točkom II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

18. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata budući da tužitelj nije dokazao nesavjesnost tuženika. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući se takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno …banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve uplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

19. Tužitelj tužbom zahtjeva isplatu iznosa u visini od 1.652,40 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do dana isplate. Tužitelj nije specificirao svaki pojedinačni preplaćeni iznos. Nakon provedenog dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem tužitelj podneskom od 30. srpnja 2024. godine uredio je tužbeni zahtjev tako da zahtjeva isplatu ukupnog iznosa u visini od 1.713,24 EUR te zahtjeva isplatu zateznih kamata na svaki preplaćeni iznos od dana dospijeća do dana isplate.

Tuženik se protivi objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva povišenjem istoga. Tuženik ističe kako tužitelja ništa nije spriječilo da već u tužbi, odnosno do zaključenja prethodnog postupka utuži iznos kojeg sada traži odnosno da postavi određeni zahtjev za isplatu zateznih kamata time da zahtjev za isplatu zateznih kamata nije morao biti određen prema svakom pojedinom anuitetu, nego je tužitelj mogao odrediti jedan, najstariji datum od kada potražuje isplatu zateznih kamata, a koji je mogao biti određen kao datum isplate kredita. Međutim, tužitelj isto nije učinio, niti navodi okolnosti koje bi opravdale takvo postupanje odnosno predmetnu preinaku. Tuženik ističe prigovor zastare ako bi sud preinaku tužbe dopustio, jer se zastarni rok u odnosu na preinačenu tužbu ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe, a ranija se tužba smatra povučenom.

20. Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva povišenjem istoga kao u izreci ovog rješenja.

Odredbom članka 190. stavka 1. ZPP-a, propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom 2. propisano da nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Nadalje, odredbom članka 191. stavka 1. ZPP-a, propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema stajalištu ovog suda u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nedopuštanjem objektivne preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06; dalje Konvencija). Naime u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno je ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. Tako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za povrat preplaćenih iznosa, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju visinu tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a objektivna preinaka tužbenog zahtjeva za isplatom odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Nadalje svrha odredbe članka 190. st. 1. ZPP-a, usmjerena je na ubrzavanje postupka i sprečavanje procesnih zloupotreba, a dodavanje stavka 2. istog članka ima za cilj sprečavanje zloupotreba prava od strane tuženika i izbjegavanje prisiljavanja tužitelja da u trenutku podnošenja tužbe postavlja nerealno visoke zahtjeve zbog bojazni da će u daljnjem tijeku postupka biti onemogućen u usklađivanju svog zahtjeva sa stvarnim stanjem, pogotovo imajući u vidu da se tuženik jednako kao u slučaju preinake tužbe može protiviti i povlačenju tužbe. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. zauzeo stajalište da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Č protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužitelja sud je vodio računa i o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda Europske unije, konkretno presudu ČDĆ i ČDĆŠ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

Sud je ocijenio prigovor zastare tuženika kao neosnovan imajući u vidu i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske s druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. u kojem se navodi:

2. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

21. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 25.05.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: OT-a), sastav podneska od 30.01.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), sastav podneska od 02.05.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), pristup na ročište 14.05.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), sastav podneska od 30.07.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a), pristup na ročište 05.12.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, (Tbr. 9. t. 3. OT-a), ukupno 1.300,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 325,00 EUR te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, ukupno 1.875,00 EUR. Tužitelju nije priznat trošak sastav podneska od 28.05.2024.g. u iznosu od 50,00 EUR jer isti nije bio nužan.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151.stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 17. siječnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku