REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Čazmi

Trg Čazmanskog kaptola 20

43240 Čazma

Poslovni broj: P-1169/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sutkinji Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 05. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 11.2. Ugovora o kreditu broj 206110 od 13. travnja 2007. zaključenog između tužitelja CN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (kao pravnog sljednika društva Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, odnosno Sberbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, odnosno Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595) kao kreditora koja glasi:

„Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.293,68 eura, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, tekuću od 17. siječnja 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za isplatu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.293,68 eura do zatraženog iznosa od 1.772,07 eura, odnosno za iznos od 478,39 eura, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, tekuću od 17. siječnja 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako su dana 13. travnja 2007. tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu br. 206110, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Slavke Marković iz [adresa], dana 16. travnja 2007. pod brojem Ov-2721/2007, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.899,62 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca.

1.1. Člankom 11.2. Ugovora o kreditu (Prijevremena otplata kredita), ugovoreno je da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelju de facto nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita tužitelju je postalo teško, a i neizvjesno jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, te je tužitelj predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 2.557,09 HRK. Spornim člankom 11.2. Ugovora o kreditu, regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana.

1.2. Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Iz istog proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. Da je riječ o tipskom ugovoru otisnutom na unaprijed pripremljenom obrascu, a da na odredbe ugovora tužitelj nije imao nikakvu mogućnost utjecaja, dokazuje pravomoćna presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, broj P- 214/20 od 11. srpnja 2022. koja je donesena povodom tužbe tužitelja protiv tuženika, a kojom je tužitelj potraživao naknadu više plaćenog s osnove ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivosti kamatne stope. Nadalje, tzv. izlazna naknada koja je tužitelju naplaćena zbog prijevremene otplate kredita, protivna je članku 1024. stavku 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) koji propisuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog postupka donese presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju osporava u cijelosti.

2.1. Tuženik prije svega stavlja prigovor zastare navodeći kako je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 09. prosinca 2023. pa stoga prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.

2.2. Tuženik ističe kako naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna suprotno navodima tužitelja. Članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Točno tužitelj navodi da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, pozivajući se na odredbu iz članka 1024. stavka 4. ZOO-a. Međutim, takva zabrana nipošto ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala. Sukladno članku 1046. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora od 20.7.2004., a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita. Odluka je interni akt tuženika i dostupna je svima, pa tako i tužitelju.

2.3. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva, odnosno načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjeva može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i potražuje naknadu troškova parničnog postupka.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 11.2. Ugovora o kreditu broj 206110 od 13. travnja 2007.

4. Među strankama nije sporno da su dana 13. travnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 206110, kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.899,62 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, na rok otplate od 84 (osamdesetčetiri) mjeseca.

5. Među strankama je sporno je li ništetna odredba čl. 11.2. Ugovora o kreditu broj 206110 zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika te prigovor zastare.

6. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 206110 od 13. travnja 2007. uz potvrdu (solemnizaciju) (list 4-10), dopis tuženika tužitelju (list 11), Presudu Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu broj P-214/2020-35 od 11. srpnja 2022. (list 12-27), Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-23/25802-2 od 03. srpnja 2023. (list 37-38).

7. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (list 71-72).

8. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

10. Iz Ugovora o kreditu broj 206110, proizlazi da su tuženik (prije Volksbank d.d.) kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 13. travnja 2007. sklopili isti te je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju vozila u iznosu od 22.899,62 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, na rok otplate 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 5,20% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Člankom 8. Ugovora propisano je kako korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 325,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počevši od 01. svibnja 2007. Člankom 11.2. ugovora propisano je kako je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Slavki Marković iz [adresa], pod posl.broj Ov-2721/07, dana 16. travnja 2007.

11. Uvidom u dopis koji je tuženik uputio tužitelju 22. kolovoza 2022. proizlazi kako istim tuženik dostavlja traženu informaciju po kreditu broj 206110, CN, OIB [osobni identifikacijski broj], sukladno točci 6. Naknade, a iz kojeg proizlazi kako je prilikom isplate kredita naplaćena administrativna naknada u iznosu 1,10% na iznos odobrenog kredita što iznosi 1.133,72 HRK, zatim naknada za osiguranje kod osiguravajućeg društva Croatia osiguranje koja iznosi 1,95% na iznos glavnice odobrenog kredita uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom 2,411,68 HRK te trošak fiducije na vozilu 347,00 HRK. Izlazna naknada naplaćena je u iznosu od 2.557,09 HRK.

12. Tužitelj, saslušan kao stranka u postupku iskazao je kako je 2007. godine odlučio kupiti novi automobil s obzirom da je na starom automobilu trebao napraviti generalku. To mu se učinilo preskupo pa je otišao u Auto kuću Rajković i odlučio kupiti automobil Opel Merivu. Auto mu je bio potreban za osobne potrebe da se može voziti na posao. U auto kući su mu rekli da ode u Volksbank, da oni imaju najbolje uvjete i da će automobil dobiti odmah čim potpiše ugovor. Kada je došao u banku ponuđen mu je tipski ugovor o kojem nije imao mogućnosti raspravljati. Pročitao je ugovor, no bilo je dijelova koje nije razumio, ali nije imao koga pitati obzirom da se sve brzo odvijalo, međutim siguran je da mu nitko nije pročitao ulaznu i izlaznu naknadu. Javna bilježnica je čitala ugovor, ali misli da nije cijeli. Djelatnik banke mu je rekao da je to sigurna valuta, najpovoljnija za njega, a kada ga je pitao detalje oko ugovora rekao mu je doslovno da je on ovdje kao da prodaje cipele, a da on o njima ne zna ništa. Nitko mu nije govorio ništa ni za rate kredita da će rasti niti išta za naknadu. Kada je plaćao izlaznu naknadu nitko mu nije objasnio koje troškove pokriva.

13. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP.

14. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

15. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari.

16. Sukladno odredbi čl. 53. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53. st.2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53. st.4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

18. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da prednik tuženika sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknada i troškova – konkretno o odredbi o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (čl. 11.2. Ugovora) pa tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužitelja, pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan.

19. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 20. Navedena odredba iz čl. 11.2. predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno da: “Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“, nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i prednik tuženika.

21. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da je navedena odredba ugovora u kojoj se navodi da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima i Odluke o kamatama i naknadama Kreditora - članak 11.2. Ugovora o kreditu; ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužitelj mogao objektivno predvidjeti da li je to za njega tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.

22. Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl.11.2. Ugovora o kreditu 206110 od 13. travnja 2007. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

23. Navodi tuženika iz odgovora na tužbu, vezano za visinu tužbenog zahtjeva nisu odlučni u ovom predmetu, jer je tužbeni zahtjev postavljen radi utvrđenja ništetnosti, pa o istom nije raspravljano.

24. Prigovor zastare tuženika nije osnovan. U ovom konkretnom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 13. travnja 2007. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj upravo ovom tužbom tražio utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Takav stav je osim VSRH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja. (Gž-2406/18 ŽSZG).

25. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi čl. 155 ZPP.

26. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.772,07 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate. Tužitelju je kao nužan i opravdan priznat parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.293,68 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sastoji se od troška sastava dopisa protustranci u iznosu od 50,00 eura, troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, troška sastava podneska od 20. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura, troška zastupanja na ročištima dana 26. rujna 2024. i 05. prosinca 2024. svako u iznosu od 200,00 eura, troška zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV 25%, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa) te troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu, svako u iznosu od 53,09 eura, sve kako je navedeno u toč. II. izreke ove presude.

26.1. Tužitelju nije priznat trošak prijevoza njegovog punomoćnika - odvjetnika na relaciji [adresa] i natrag, radi pristupa na održana ročišta, kao ni trošak izbivanja iz pisarnice za to vrijeme, sve kako je navedeno u toč. III. izreke ove presude. Navedeno iz razloga jer okolnost da se postupak vodio pri stalnoj službi istog općinskog suda gdje punomoćnik tužitelja ima sjedište, nije opravdan trošak budući se radi o području istog općinskog suda. Tako se i u odluci VS RH broj Rev 652/2023-2 od 12. lipnja 2024., u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, navodi: "Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda zauzetom u više odluka (Rev 501/2023-2 od 30. kolovoza 2023., Revr-340/14 od 29. rujna 2015.), u pravilu, trošak zastupnika odvjetnika, čije sjedište je izvan područja suda pred kojim se vodi parnica, može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja. S kojim stajalištem se slaže i ovo vijeće i smatra da postojeće pravno shvaćanje nije potrebno mijenjati." Navedeno dodatno potvrđuje i najnovija sudska praksa u odluci VS RH Rev-145/2024.

27. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

28. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 17. siječnja 2025.

Sutkinja:

Alma Horvatinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka Županijskom sudu, putem ovog suda.

Naredba:

I Presuda nepravomoćna

II. DNA -punomoćniku tužitelja

- tuženiku

U Čazmi, 17. siječnja 2025.