REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1659/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 10. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 628-50-3573290 od 17. srpnja 2006. sklopljenog između NŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, s jedne strane i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 3.187,55 EUR, sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 1,09 EUR od 2. kolovoza 2006. do isplate,

- na iznos od 1,23 EUR od 9. rujna 2006. do isplate,

- na iznos od 0,93 EUR od 4. listopada 2006. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 6. studenoga 2006. do isplate,

- na iznos od 9,63 EUR od 13. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 12,39 EUR od 20. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 14,37 EUR od 29. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,27 EUR od 2. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 13,24 EUR od 30. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 13,72 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9.81 EUR od 21. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,94 EUR od 29. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,70 EUR od 27. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,22 EUR od 26. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 9,09 EUR od 22. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 7,56 EUR od 27. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 10,43 EUR od 25. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 12,74 EUR od 29. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 16,02 EUR od 29. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,27 EUR od 25. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 19,71 EUR od 27. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 18,87 EUR od 29. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 20,52 EUR od 25. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 34,77 EUR od 26. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 31,83 EUR od 19. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 40,79 EUR od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 37,70 EUR od 21. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 32,72 EUR od 23. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 43,22 EUR od 27. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 56,59 EUR od 28. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 47,13 EUR od 24. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 50,45 EUR od 23. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 46,22 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 46,98 EUR od 26. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 64,90 EUR od 30. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 66,64 EUR od 24. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 2.341,84 EUR od 25. srpnja 2011. do isplate,

sve po stopi od 15 % godišnje do 30. prosinca 2007., od 31. prosinca 2007. do 22. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 23. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.726,31 EUR sa zateznim kamatama počev od 17. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 217,67 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj povukao manifestacijski zahtjev.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2023. navodi da njegova aktivna legitimacija proizlazi iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koju su sklopili NŠ, kao ustupitelj i tužitelj, kao primatelj, kojim ugovorom je tražbina iz ovog predmeta u cijelosti prenesena na tužitelja, kao novog vjerovnika. Ističe da je tuženik uredno obaviješten o prijenosu tražbine te da nije u pogledu toga iznio nikakve upite, niti prigovore. Ističe da su NŠ i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 628-50- 3573290 od 18. srpnja 2006., kojim ugovorom je tuženik odobrio potrošaču NŠ i stavio na raspolaganje iznos od 22.444,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Objašnjava da je vraćanje kredita ugovoreno s valutnom klauzulom u valuti švicarski franak, dok su sve odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica nezakonite i ništetne. Objašnjava da se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije u cijelosti i potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Svet to uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu korisnika kredita. Poziva se na presudu ovoga suda posl. br. P-1401/2012, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017 u odnosu na ugovorene odredbe o valutnoj klauzulu u švicarskim francima. Postavlja manifestacijski zahtjev na dostavu aneksa ugovoru o kreditu, odluka o promjeni kamatnih stopa s pripadajućim otplatnim planovima, karticu kupca, promet po kreditu i knjigovodstvenu karticu. Predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te da naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos koji će biti postavljen po dostavljenoj dokumentaciji sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedopuštenosti stupnjevite tužbe. Poziva se na čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnim postupku. Navodi da iz tužbe ne proizlazi da je tužitelj od tuženika zatražio dostavu bilo kakve dokumentacije. Stoga predlaže tužbu odbaciti. U slučaju da sud postupa po tužbi, osporava tužbu i tuženi zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Ističe da tužitelj nema nikakav zahtjev prema tuženiku. Poziva se na čl. 80. Zakona o obveznim odnosima te navodi da se radi o tražbini strogo osobne naravi ili onoj koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Nadalje, poziva se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te ukazuje da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje pokrene potrošač, dok tužitelj nije potrošač, nego trgovačko društvo. Navodi da se u postupku kolektivne zaštite prava pruža zaštita na općenitoj tj. na apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova. Navodi da je tužitelj dužan dokazati da korisniku kredita sporne odredbe ugovora nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive. Ako pak odredbe nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, pa ukoliko nije, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sporna odredba korisniku kredita je bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a zbog čega navedena odredba nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovor je i solemniziran pred javnim bilježnikom čime je javni bilježnik potvrdio da je navedeni ugovor stranama jasan, razumljiv te da odražava njihovu stvarnu volju. Pojam prosječnog potrošača odnosi se na osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna. Zbog navedenog, sporna ugovorna odredba bila je korisniku kredita NŠ uočljiva, jasna i razumljiva. Predmetni ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi". Korisnik kredita je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Korisnik kredita tijekom pregovara mogao je utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu. Ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Poziva se na odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/14. Ukazuje na primjenu Zakona o konverziji kojim je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da je cilj navedenog Zakona bio dvojak, pa tako uklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika kredita i banaka, kao vjerovnika te rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Poziva se na čl. 19. st. 3. Zakona o konverziji kojom je propisano da su isključeni svih ugovori koji su već otplaćeni do stupanja na snagu navedenog Zakona. Poziva se na navode i stav prof. dr. sc. HŠ, pod nazivom "Slučajan odabir CHF kredita kao sredstvo za stjecanje neočekivane zarade". Nadalje, navodi da je kredit u cijelosti otplaćen, a eventualne zabrane su manjeg značenja zbog čega se ništetnost ne može isticati po čl. 326. ZOO-a. Osporava visinu. Ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj se u podnesku od 26. listopada 2023. protivi svim navodima tuženika iz odgovora na tužbu. Navodi da su ispunjeni svi uvjeti za stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku. Objašnjava da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz ugovora o kreditu i ugovora o ustupu. Poziva se na čl. 84. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na pravne stavove zauzete u odlukama Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-4749/2020 od 13. travnja 2022. i Pž-663272017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2017., Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Ističe da tuženik u sporu kolektivne zaštite nije osporio postojanje povećanog rizika sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, što znači da je za to znao, a nije korisnika kredita o tome informirao, čime ga je onemogućio u donošenju informirane odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Štoviše, tuženik se u inozemstvu zaduživao u valuti CHF, a svoj je rizik u potpunosti prebacio na korisnika kredita, kao i ostale potrošače koji su sklopili tipski i adhezijski ugovor. U slučaju da je tuženik ispravno postupio i informirao korisniku kredita da je CHF "valuta utočišta" te da je ista sigurno ulaganje isključivo za tuženika, dok je na korisnika kredita prebačen cjelokupni rizik, to je sklapanje ovakvog ugovora o kreditu posebno rizično za korisnika kredita. Iako je odredba o valutnoj klauzuli razumljiva, odredba kojom se glavnica veže uz valutu nije razumljiva (pogotovo ne lako razumljiva) pa je stoga podložna testu nepoštenosti. Zbog navedenog, potrebno je utvrditi je li se o odredbi pregovaralo, je li odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje li značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Pravni prednik tužitelja nije znao da valuta CHF nosi sa sobom poseban rizik "valute utočišta", da je jačanje CHF izvjesno, da HNB ne štiti tečaj valute HRK prema valuti CHF jednako kao što to čini glede tečaja valute HRK u odnosu na valutu EUR te da je upravo na potrošača prebačen cjelokupni rizik kretanja tečaja, dok tuženik ne snosi nikakav rizik. Pritom, navodi da je tuženik financijska institucija pa je stoga znao sve navedene informacije. Ističe da nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju jer su tim zakonom regulirani samo odnosi između banke i potrošača u slučaju kredita koji su još u otplati. Osporava navode da je povreda manjeg značenja. Osporava prigovor zastare. Navodi da je tuženik nepošten stjecatelj. 4. Tuženik u podnesku od 2. svibnja 2024. navodi da je tužitelj od tuženika zatražio dokumentaciju 14. lipnja 2023., a tužba je u ovom predmetu potpisana 13. lipnja 2023. Poziva se na čl. 84. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da nema mjesta primjeni presude iz kolektivnog spora te se u vezi navedenog poziva na čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Navedeno stoga jer je tužitelj trgovačko društvo, a ne potrošač. Korisniku kredita ugovorna je odredba bila jasna, razumljiva, lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ugovorne odredbe primjenu se onako kako glase po čl. 319. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na čl. 320. st. 1. ZOO-a ali napominje da se u konkretnom slučaju ugovorne odredbe primjenjuju onako kako glase, osobito stoga što se radi o strogo formalnom ugovoru. Poziva se na utvrđenja iz odluke Vrhovnog suda RH Revt- 249/2014 kao i na primjenu čl. 218. st. 1. i 2. te čl. 240. – 246. Zakona o obveznim odnosima. Predlaže da sud uzme u obzir i negativne vrijednosti.

5. U podnesku od 24. svibnja 2024. tužitelj navodi da tuženik nije niti tužitelju, niti sudu dostavio dokumentaciju, a čak se i danas oštro protivi dostavi dokumentacije. Ističe da je očito da tuženik mirnim putem nikada neće dostaviti dokumentaciju. Protivi se uzimanju u obzir tzv. negativnih vrijednosti, odnosno uračunavanja u potraživanju tužitelja jer tuženik nikada nije postavio takav zahtjev.

6. Nadalje, tužitelj u podnesku od 26. prosinca 2024. ističe da se radi o dvije tražbine, jedno je tražbina tužitelja prema tuženiku, a drugo je tražbina tuženika prema tužitelju. Stoga se ne može govoriti o jednoj tražbini. Vezano uz navedeno, poziva se na odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-546/2023 od 18. prosinca 2023. u kojem je navedeno da je prošireno vijeće istaklo da se protutužba i procesno pravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalno pravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave, po čl. 288.a st. 6. ZPP-a. Ujedno je u navedenoj odluci naznačeno da prigovor radi prebijanja u postupovno pravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne naveden koju tražbinu stavlja u prijeboj.

7. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o kreditu br. 628-50-3573290 od 17. srpnja 2006. sklopljen između NŠ i tuženika (listovi 7. – 11., 51. – 55., odnosno najčitkije 91. – 95. spisa), zahtjev za kredit (list 26. spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građana za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. sprnja 2006. do 30. rujna 2006. (listovi 27. – 29. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tržbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (listovi 44. – 47. spisa), obavijesti tuženiku o cesiji (listovi 49. i 50. spisa), saslušao svjedoka PŠ na ročištu od 15. listopada 2024. (list 101. i 102. spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 11. studenoga 2024. (listovi 113. – 118. spisa).

8. Sud nije koristio pisane izjave svjedokinja NŠĐ i ŠŠ. Naime, navedene svjedokinje dale su pisane iskaze te svoje pisane iskaze ovjerile pred javnim bilježnikom (listovi 77. i 78. te 81. – 83. spisa) ali se tuženik protivio korištenju pisanih iskaza, zbog čega je sud trebao, sukladno čl. 492.c st. 1. ZPP-a saslušati navedene svjedokinje na glavnoj raspravi. Međutim, stav je ovog suda da se radi o suvišnim dokazima, nevažnima za utvrđenje odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari, pa je tako sud raspravnim rješenjem od 10. siječnja 2025. (list 146. spisa) odbio sve ostale predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Stoga je sud odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedokinja NŠĐ i ŠŠ jer se ne radi o strankama koje su sudjelovale u pravnom poslu sklapanja kredita između NŠ i tuženika. S obzirom na to da je tuženik naveo da ne može utvrditi tko su djelatnici tuženika, koji su sudjelovali u pregovorima i pri sklapanju ugovora o kreditu, a sve po raspravnom rješenju suda od 4. lipnja 2024. (t. III. navedenog raspravno rješenja – list 97. spisa), to sud nije saslušavao ni djelatnike tuženika (čije ime i prezime nije mogao utvrditi).Tako je sud odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu. Navedeno prvenstveno stoga jer je dužnost tuženika, a ne javnog bilježnika, koji nije ni stranka u ovom postupku, sukladno odredbama ZZP-a i ZOO-a, bila objasniti korisniku kredita tijekom pregovora i sklapanja potrošačkog ugovora sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti korisnika kredita.

9. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

10. Predmet spora jest zahtjev za isplatu iznosa od 3.187,55 EUR na ime stečenog bez osnove, koji iznos je pravni prednik, odnosno korisnik kredita NŠ preplatio tuženiku po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu br. 628-50-3573290 od 17. srpnja 2006.

11. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita NŠ i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 628-50-3573290 od 17. srpnja 2006. kojim ugovorom je tuženik, kao davatelj kredita, korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.444,76 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Između stranaka nije sporno da je tuženik korisniku kredita odobrio kredit s valutnom klauzulom u CHF.

12. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je je li tražbina korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja NŠ prenosiva ili je strogo osobne naravi. Među strankama je sporan osnov i visina. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. 13. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnika kredita, odnosno pravnog prednika tužitelja NŠ i tužitelja od 10. lipnja 2023. (listovi 44. – 47. spisa) vidljivo je da je korisnik kredita NŠ, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 628-50-3573290 od 17. srpnja 2006.

14. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

15. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

17. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog prednika tužitelja NŠ strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja NŠ, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03., dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko-pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

18. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravnog prednika tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

19. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

20. Zaključno, novčana tražbina potrošača (NŠ) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 628-50-3573290 od 17. srpnja 2006.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, suprotno osporavanjima tuženika.

21. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.

22. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische Bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d. (ovdje tuženika), Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

23. Presudom posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je, među ostalim u tom predmetu četvrtotuženik Raiffeisenbank Austrija d.d. (ovdje tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

24. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijene su žalbe tuženika u tom postupku i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kao što je prethodno naveden.

25. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Stoga, pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Navedena je odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

27. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako što je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i njegov pravni prednik vjerovnik NŠ. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

29. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. – dalje u tekstu: ZOO, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP- a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

30. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili NŠ i tuženik.

31. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 17. srpnja 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koja je navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđena ništetnom jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedena odredba podrazumijeva i koje rizike nosi, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

32. Međutim, osnovano navodi tuženik da je u kolektivnom potrošačkom sporu pružena apstraktna pravna zaštita, stoga je u pojedinačnim parnicama radi naknade štete ili isplate (stečenog bez pravne osnove) uslijed povrede potrošačkih prava i interesa tuženiku dopušteno dokazivati da je u konkretnom slučaju tuženik postupio sukladno ZZP-u/03, dakle, da je konkretna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila razumljiva pravnom predniku tužitelja NŠ, odnosno da je tuženik NŠ dao sve informacije koje su bile potrebne da razumije što navedena odredba podrazumijeva i koje sve rizike nosi, kao i je li se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

33. Dakle, valja zaključiti da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu, koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franaka utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu ali na apstraktnoj razini.

34. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

35. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

36. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

37. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

38. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

39. Valja navesti da je već u u kolektivnom potrošačkom sporu ugovorna odredba o ugovaranju kredita u CHF, s obvezom otplate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), jest jasna i lako uočljiva, ali je sporno je li pravnom predniku tužitelja NŠ navedena odredba bila razumljiva, odnosno je li NŠ bio od strane tuženika obaviješten o rizicima i pravnim posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i je li navedena odredba bila predmet pojedinačnog pregovaranja.

40. U slučaju da sud utvrdi da NŠ valutna klauzula u CHF nije bila razumljiva i da se o toj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tada vrijedi utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom potrošačkom sporu da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga nepoštena i time ništava.

41. Tuženik, među ostalim, u ovom predmetu ističe prigovore da je sporna odredba pravnom predniku tužitelja bila razumljiva te da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo. U prilog svojih navoda tuženik dostavlja zahtjev za kredit (list 26. spisa) te promotivne uvjete za odobravanja kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. srpnja 2006. do 3. rujna 2006. u suradnji s ovlaštenim prodavateljima (listovi 27. – 29. spisa). Ujedno i predlaže saslušanje javnog bilježnika (koji dokaz je sud odbio, a što je već obrazloženo), te saslušanje pravnog prednika tužitelja NŠ. Pritom tuženik do zaključenja prethodnog postupka ne predlaže saslušanje djelatnika tuženika koji je pregovarao i sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Dapače, po raspravnom rješenju suda da dostavi navedene podatke tuženik se očituje da ne može utvrditi koji su djelatnici tuženika sudjelovati u pregovaranju i sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

42. Uvidom u promotivne uvjete za odobravanja kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. srpnja 2006. do 30. rujna 2006. (listovi 27. – 29. spisa) vidljivo je da je tuženik imao promotivni materijal za kredite u iznosu od 2.500,00 EUR do 25.000,00 EUR / 4.000,00 CHF do 38.000,00 CHR u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju kreditora za EUR / CHF važećem na dan korištenja kredita, sve na rok otplate do 7 godina. Ujedno je iz promotivnih materijala vidljivo da je tim materijalima tuženik promovirao kredite uz valutnu klauzulu CHF s redovnom kamatom od 5,20 %, te kredite s valutnom klauzulom u EUR s redovnom kamatom od 7,00 %, sve u odnosu na nove automobile, kao i u odnosu na rabljene automobile i to na kredite uz valutnu klauzulu u CHF s redovnom kamatom od 5,95 %, te kredite uz valutnu klauzulu u EUR s redovnom kamatom od 7,95 %. Iz promotivnih uvjeta, koje dostavlja tuženik, nije vidljivo da je obrazložen pojam valutne klauzule, niti je vidljivo da je obrazloženo kretanje tečaja CHF ili EUR kroz vrijeme. Također, tuženik tijekom postupka ne ističe da je izričito predmetne promotivne uvjete uručio korisniku kredita NŠ, a niti takav odlučan činjenični navod tijekom postupka dokazuje (čl. 219. st. 1. ZPP-a). Zbog navedenog, a kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da je promotivne uvjete i uručio korisniku kreditu NŠ, to je o uručenju protivnih uvjeta, sud odlučio primjenom odredbi o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a te zaključio da predmetni promotivni uvjeti nisu uručeni NŠ. Ujedno, tuženik tijekom postupka nije predlagao da se sasluša djelatnik banke koji je uručio predmetne promotivne uvjete korisniku kredita NŠ i koji mu je objasnio što znači valutna klauzula u CHF, kao i kretanje tečaja i posljedice kretanja tečaja CHF-a u određenom vremenskom razdoblju, odnosno rizike dizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF (čl. 219. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

43. Stoga je sud radi utvrđenja odlučnih činjenica saslušao pravnog prednika tužitelja, odnosno korisnika kredita PŠ, na glavnoj raspravi 15. listopada 2024.(listovi 101. i 102. spisa) koji je naveo da je kredit podignuo za kupnju novog vozila, a koje mu je trebalo za osobne i obiteljske potrebe jer je imao malo dijete. Istakao je da su ga iz autosalona uputili na tuženika koji mu je ponudio kredit u CHF. Tuženik mu nije nudio kredit u nekoj drugoj valuti. Nije mu objasnio ništa oko rizika dizanja kredita u valuti CHF ili zašto mu opće nudi kredit uz valutnu klauzulu u CHF. Naveo je da je pročitao ugovor te da mu je bilo jasno da mora platiti osnovicu i kamatu. Preplatio je i iznos od oko 3.318,07 EUR / 25.000,00 kn. Naveo je da nije tražio nikakva dodatna pojašnjenja vezana uz kredit.

44. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka NŠ, kao istinit, jer je navedeni svjedok iskazivao životno, logično te sukladno svim ispravama u spisu.

45. Stoga je sud zaključio da sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije bila razumljiva korisniku kredita NŠ, kao razumno dobro informiranom, razumno pažljivom i opreznom potrošaču, zbog čega je i u ovom konkretnom pravnom sporu valjalo primijeniti utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u predmetu potrošačkog kolektivnog spora - dakle, valutna klauzula u CHF potrošaču nije bila razumljiva te se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo što je uzrokovalo očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a slijedom čega je navedena odredba nepoštena te i time ništava. Naime, zbog nedostatka dokaza sud nije ni mogao utvrditi suprotno (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a).

46. Pritom je valjalo otklonite kao neosnovane prigovore tuženika kojima navodi da je pravni prednik tužitelja imao mogućnost izbora različitih kredita te da se o valutnoj klauzuli pregovaralo. Navedeno stoga jer takve činjenične navode tuženik tijekom postupka nije dokazao, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, dok tuženik ujedno nije dokazao da je promotivni materijal uistinu i uručio korisniku kredita NŠ. Također, iz promotivnih uvjeta vidljiva je velika razlika u odnosu na kamatne stope koje se nude za kredit s valutnim klauzulama u CHF i u EUR (i za nova i rabljena vozila), dok pritom promotivni materijali ne nude nikakve upute ili objašnjenja zašto je tome tako i/ili mogućnost pregovora oko pojedinih odredbi.

47. Ovdje valja navesti da je prema odredbi iz čl. 7. st. 1. ZPP-a stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Pritom je prema čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Ako sud na temelji izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

48. S navedenim u vezi, tuženik tijekom ovog postupka nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se moglo utvrdi da se o valutnoj klauzuli u CHF između pravnog prednika tužitelja NŠ i tuženika moglo pregovarati (čl. 219. st. 1. ZPP-a), a zbog čega je sud primjenom odredbe o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) zaključio da se o spornoj odredbi u konkretnom predmetu nije pregovaralo, čime je navedena odredba ništetna, kao što je to i utvrđeno u kolektivnom sporu.

49. Slijedom iznesenog, sud je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu br. 628- 50-3573290 od 17. srpnja 2006., koji su sklopili pravni prednik tužitelja NŠ, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, a u kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, ništetne. Zbog navedenog, sud je odlučio kao u t. I. izreke presude.

50. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

51. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

52. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli.

53. Stoga je sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

54. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. od 11. studenoga 2024. (listovi 113. – 118. spisa) vidljivo je da je vještakinja utvrdila da je ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosio sveukupno 3.187,55 EUR. Vještakinja je ujedno tablično prikazala svaki pojedini iznos preplate i datum plaćanja u nalazu i mišljenju na list 117. spisa).

55. Na nalaz i mišljenje od 11. studenoga 2024. tužitelj nije imao prigovora ni primjedbi, kao u podnesku od 19. studenog 2024. (listovi 126. - 130. spisa) te je uredio tužbeni zahtjev sukladno izrađenom nalazu i mišljenju (listovi 128. i 129. spisa). Ujedno, ni tuženik nije imao prigovora na navedeni nalaz i mišljenje, a što je i istakao u podnesku od 5. prosinca 2024. (listovi 131. - 133. spisa, posebice t. 12. navedenog podneska – list 132. spisa).

56. S obzirom na to da je nalaz i mišljenje sačinjen stručno, detaljno i obrazloženo, dok istovremeno stranke na predmetni nalaz i mišljenje nisu imali prigovora, to sud, na temelju čl. 492.c st. 3. ZPP-a, nije pozivao stalnu sudsku vještakinju na glavnu raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, već je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje.

57. Slijedom navedenog, sud je iz nalaza i mišljenja od 11. studenoga 2024. utvrdio da je obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, vratiti ukupno preplaćeni iznos od 3.187,55 EUR, sve po tablično prikazanim pojedinim iznosima preplate i danom preplate, a sa zateznim kamatama od svake pojedine preplate (čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO-a).

58. Naime, prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove (kao u konkretnom slučaju), moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

59. S obzirom na to da je tuženik banka, odnosno da se davanjem kredita bavi u svojoj profesionalnoj djelatnosti, to je kao sudioniku u obveznom odnosu bio dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO-a), zbog čega sud zaključuje da je tuženik nepošten od dana kada su mu preplaćeni svaki pojedini iznosi.

60. Sud nije uzeo u obzir iznos i razdoblje kada su anuiteti predmetnog kredita plaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita (a što po nalaz i mišljenju proizlazi da je iznos od 120,80 EUR – posebice list 118. spisa), odnosno nije uzeo u obzir tzv. negativne vrijednosti. Navedeno stoga jer tuženik nije za navedeni iznos podnio protutužbu i/ili istakao prigovor radi prebijanja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.).

61. Nadalje, neosnovan je tuženikov prigovor zastare.

62. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

63. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

64. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

65. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

66. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. (list 1. spisa), dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

67. Takav pravni stav zauzet je na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske: „Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“

68. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

* Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„ 3. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2).

* Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

69. Pritom valja navesti da odredba iz čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe, kao i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

70. Zbog navedenog, ovaj je sud zaključio da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sve primjenom odredbe iz čl. 241. ZOO-a, a suprotno navodima tuženika.

71. Pritom je sud zauzeo stav da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe (13. lipnja 2023.), a ne u trenutku kada je tužitelj postavio određen tužbeni zahtjev (u podnesku od 19. studenog 2024.). Ujedno valja navesti da jest točno da se u konkretnom predmetu radi o stupnjevitoj tužbi, odnosno da je postavljen, prilikom podnošenja tužbe, manifestacijski zahtjev i neodređeni tužbeni zahtjev, a kojem je navedeno da će ga tužitelj odrediti tek po dostavi zatražene dokumentacije od tuženika. Međutim, podnesena tužba je dopuštena na temelju odredbe iz čl. 186.b ZPP-a, suprotno osporavanjima tuženika. Sud nije odlučivao o manifestacijskom zahtjevu jer je u konačnici tužitelj sam uredio tužbeni zahtjev na način da je postavio određen tužbeni zahtjev dok je stalna sudska vještakinja financijske struke sa uspjehom izradila nalaz i mišljenje na temelju priležećeg ugovora u kreditu i prijepisa knjigovodstvene kartice po kreditu, čemu tuženik nije prigovarao (posebice list 115. spisa). Stav je suda da tužitelj ne raspolaže sa dovoljno znanja koje su isprave dovoljne za izradu stručnog vještačenja dok bi nametanje obveze tužitelju, da prije podnošenja tužbe, privatno izrađene nalaz i mišljenje po financijskim vještacima dodatno opteretilo tužitelja i onemogućilo pristup sudu. Činjenica što sud nije odmah, po primitku tužbe, pristupio odlučivanju o manifestacijom zahtjevu, doveo bi do istih posljedica pa se navedeni, eventualni propust suda, ne može uzeti na štetu tužitelja. Valja uvažiti i da tuženik tijekom cijelog postupka nije dostavio traženu dokumentaciju, dok je istovremeno radi o tuženoj banci, koja sasvim sigurno raspolaže sa dovoljno stručnog znanja da zna koja je dokumentacija potreba da bi se izradio nalaz i mišljenja, odnosno čak i na temelju kojeg dijela je teže, a na temelju kojeg dijela dokumentacije je teže izraditi nalaz i mišljenje (postojanje i/ili nepostojanje otplatnog plana), pa čak, dapače, raspolaže i sa znanje da sam izvrši izračun pretplata.

72. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

73. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P-1401/12 utvrđeno je pod točkom VI. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene.

74. Stopa zateznih kamata suđena je na temelju odredbe iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u tzv. ostalim odnosima jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

75. Ujedno, valja navesti da se tuženik neosnovano poziva na čl. 326. st. 2. ZOO-a jer se u konkretnom predmetu ne radi o zabrani manjeg značenja. Dapače, u kolektivnom sporu već je pravomoćna presuda u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF kojom su takove odredbe potrošačkih ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, zbog čega nema mjesta tuženikom pozivanju na čl. 326. st. 2. ZOO-a.

76. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

77. O troškovima postupka je odlučeno na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023 - dalje u tekstu: Tarife).

78. Stoga, a kako je tužitelj u cijelosti uspio u parnici (čl. 154. st. 1. ZPP-a), to je u odnosu na vrijednost predmeta spora, tužitelju kao potrebne za vođenje parnici, valjalo priznati troškove i to; za sastav tužbe iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, za sastav podnesaka od 26. listopada 2023., 24. svibnja 2024., 19. studenoga 2024. i 26. prosinca 2024., za svaki iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, te za zastupanja, po punomoćniku, na ročištima 4. lipnja 2024., 15. listopada 2024. i 10. siječnja 2025., za svako iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćniku, na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR na temelju Tbr. 9.5. Tarife, sve uvećano za PDV-e. Tužitelju je valjalo dosuditi i troškove vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, kao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 144,83 EUR. Stoga je tužitelju valjalo ukupno dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.726,31 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP- a, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima. Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao u t. III. izreke presude.

79. Međutim, valjalo je, kao neosnovan, odbiti dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka koji se odnosi na trošak sastava podneska od 3. lipnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR, uvećano za PDV-e, jer se radi o podnesku koji nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Također, valjalo je odbiti dio zahtjeva za naknadu troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 155,17 EUR je je sudska pristojba na presudu u konkretnom predmetu 144,83 EUR, kao što je i suđena. Zbog navedenog, valjalo odlučiti kao u t. IV. izreke presude.

80. Nadalje, u odnosu na manifestacijski zahtjev, sud je donio odluku na temelju odredbi iz čl. 190. st. 2. i st. 3. te čl. 191. ZPP-a. Naime, tužitelj je uz tužbu 13. lipnja 2023. postavio manifestacijski zahtjev, dok je podneskom od 19. studenoga 2024. uredio tužbeni zahtjev na način da nije ostao kod manifestacijskog zahtjeva te je istovremeno postavio određen tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3.187,55 EUR. Stoga je sud zaključio da je tužitelj podneskom od 19. studenoga 2024. povukao manifestacijski zahtjev, zbog čega je sud riješio kao u izreci rješenja.

U Zagrebu 17. siječnja 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 144,83 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana