REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-251/2022-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja FF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Miji Kladariću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, Pilareva 28, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po opunomoćenicima – odvjetnicima iz OD Kallay & Partneri d.o.o., Ilica 1A/III, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 2.954,98 eura, nakon glavne javne rasprave zaključene 23. prosinca 2024, u nazočnosti tužitelja FF, zamjenika opunomoćenika tužitelja odvjetničke vježbenice ĆF i zamjenika opunomoćenika tuženika Dominika Brekala, odvjetnika u Požegi, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-3867810 od 8. siječnja 2007. godine, solemniziranom po Javnom bilježniku Ruži Medunić iz Slavonskog Broda, br: OU-008/2007, dana 9. siječnja 2007. godine, sklopljenog između tužitelja FF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kao kreditora, a koja u članku 1. glasi: “Kunska protuvrijednost CHF 17.068,62 (sedamnaesttisućašezdesetosam švicarskih franaka i šezdesetdva centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja." Odredba dijela članka 2. koja glasi: „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora…“; odredba dijela članka 7. “... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,…“; odredba dijela članka 9. „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora. Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita....“

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju FF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 2.303,20 eura (dvijetisućetristotrieuradvadesetcenta) na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

- za iznos od 4,43 eur počevši od 1. studenog 2008.

- za iznos od 6,77 eur počevši od 1. siječnja 2009.

- za iznos od 8,39 eur počevši od 1. veljače 2009.

- za iznos od 9,22 eur počevši od 1. ožujka 2009.

- za iznos od 4,48 eur počevši od 1. travnja 2009.

- za iznos od 5,05 eur počevši od 1. svibnja 2009.

- za iznos od 2,46 eur počevši od 1. lipnja 2009.

- za iznos od 0,61 eur počevši od 1. srpnja 2009.

- za iznos od 1,38 eur počevši od 1. kolovoza 2009.

- za iznos od 2,69 eur počevši od 1. rujna 2009.

- za iznos od 2,82 eur počevši od 1. listopada 2009.

- za iznos od 1,94 eur počevši od 1. studenog 2009.

- za iznos od 4,26 eur počevši od 1. prosinca 2009.

- za iznos od 6,18 eur počevši od 1. siječnja 2010.

- za iznos od 8,80 eur počevši od 1. veljače 2010.

- za iznos od 8,51 eur počevši od 1. ožujka 2010.

- za iznos od 12,00 eur počevši od 1. travnja 2010.

- za iznos od 11,64 eur počevši od 1. svibnja 2010.

- za iznos od 13,11 eur počevši od 1. lipnja 2010.

- za iznos od 23,85 eur počevši od 1. srpnja 2010.

- za iznos od 21,97 eur počevši od 1. kolovoza 2010.

- za iznos od 28,86 eur počevši od 1. rujna 2010.

- za iznos od 26,87 eur počevši od 1. listopada 2010.

- za iznos od 23,48 eur počevši od 1. studenog 2010.

- za iznos od 31,57 eur počevši od 1. prosinca 2010.

- za iznos od 41,80 eur počevši od 1. siječnja 2011.

- za iznos od 35,10 eur počevši od 1. veljače 2011.

- za iznos od 37,89 eur počevši od 1. ožujka 2011.

- za iznos od 35,07 eur počevši od 1. travnja 2011.

- za iznos od 35,96 eur počevši od 1. svibnja 2011.

- za iznos od 49,73 eur počevši od 1. lipnja 2011.

- za iznos od 51,39 eur počevši od 1. srpnja 2011.

- za iznos od 63,61 eur počevši od 1. kolovoza 2011.

- za iznos od 58,16 eur počevši od 1. rujna 2011.

- za iznos od 52,14 eur počevši od 1. listopada 2011.

- za iznos od 53,33 eur počevši od 1. studenog 2011.

- za iznos od 53,07 eur počevši od 1. prosinca 2011.

- za iznos od 1.464,61 eur počevši od 1. siječnja 2012.,

pa sve do isplate, a sve u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 651,78 eura (šestopedesetjedaneurosedamdesetosamcenti) na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 5,20 % godišnje, zajedno sa zateznim kamatama, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

- za iznos od 7,62 eur počevši od 1. prosinca 2007.

- za iznos od 7,51 eur počevši od 1. siječnja 2008.

- za iznos od 7,57 eur počevši od 1. veljače 2008.

- za iznos od 7,58 eur počevši od 1. ožujka 2008.

- za iznos od 7,63 eur počevši od 1. travnja 2008.

- za iznos od 7,37 eur počevši od 1. svibnja 2008.

- za iznos od 11,14 eur počevši od 1. lipnja 2008.

- za iznos od 11,17 eur počevši od 1. srpnja 2008.

- za iznos od 10,85 eur počevši od 1. kolovoza 2008.

- za iznos od 10,75 eur počevši od 1. rujna 2008.

- za iznos od 70,76 eur počevši od 1. listopada 2008.

- za iznos od 11,51 eur počevši od 1. studenog 2008.

- za iznos od 10,80 eur počevši od 1. prosinca 2008.

- za iznos od 11,39 eur počevši od 1. siječnja 2009.

- za iznos od 11,38 eur počevši od 1. veljače 2009.

- za iznos od 11,28 eur počevši od 1. ožujka 2009.

- za iznos od 17,94 eur počevši od 1. travnja 2009.

- za iznos od 17,76 eur počevši od 1. svibnja 2009.

- za iznos od 17,22 eur počevši od 1. lipnja 2009.

- za iznos od 16,76 eur počevši od 1. srpnja 2009.

- za iznos od 16,61 eur počevši od 1. kolovoza 2009.

- za iznos od 16,51 eur počevši od 1. rujna 2009.

- za iznos od 16,27 eur počevši od 1. listopada 2009.

- za iznos od 15,92 eur počevši od 1. studenog 2009.

- za iznos od 15,91 eur počevši od 1. prosinca 2009.

- za iznos od 15,85 eur počevši od 1. siječnja 2010.

- za iznos od 15,86 eur počevši od 1. veljače 2010.

- za iznos od 15,55 eur počevši od 1. ožujka 2010.

- za iznos od 15,62 eur počevši od 1. travnja 2010.

- za iznos od 15,31 eur počevši od 1. svibnja 2010.

- za iznos od 15,16 eur počevši od 1. lipnja 2010.

- za iznos od 15,86 eur počevši od 1. srpnja 2010.

- za iznos od 15,38 eur počevši od 1. kolovoza 2010.

- za iznos od 15,70 eur počevši od 1. rujna 2010.

- za iznos od 15,20 eur počevši od 1. listopada 2010.

- za iznos od 14,59 eur počevši od 1. studenog 2010.

- za iznos od 14,94 eur počevši od 1. prosinca 2010.

- za iznos od 15,43 eur počevši od 1. siječnja 2011.

- za iznos od 14,54 eur počevši od 1. veljače 2011.

- za iznos od 14,41 eur počevši od 1. ožujka 2011.

- za iznos od 13,84 eur počevši od 1. travnja 2011.

- za iznos od 13,56 eur počevši od 1. svibnja 2011.

- za iznos od 14,18 eur počevši od 1. lipnja 2011.

- za iznos od 13,92 eur počevši od 1. srpnja 2011.

- za iznos od 13,00 eur počevši od 1. kolovoza 2011.

- za iznos od 12,30 eur počevši od 1. rujna 2011.

- za iznos od 11,58 eur počevši od 1. listopada 2011.

- za iznos od 7,83 eur počevši od 1. studenog 2011.

- za iznos od 7,56 eur počevši od 1. prosinca 2011.

- za iznos od 7,40 eur počevši od 1. siječnja 2012.

pa sve do isplate, odbija se kao neosnovan.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju FF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.183,25 eura (dvijetisućestoosamdesettrieuradvadesetpetcenta) sa zateznom kamatom počev od 17. siječnja 2025. pa sve do isplate, a u roku od 15 dana.

V S preostalim dijelom zahtjev za isplatom troška parničnog postupka u iznosu od 908,24 eura (devetstoosameuradvadesetčetiricenta) odbija se kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi.

Obrazloženje

1. Između tužitelja FF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb (u daljnjem tekstu tužitelj i tuženik) nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 9. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj 918-50-3867810 kojem je bila namjena kupnja osobnog automobila marke Škoda, tip Octavia Combi Ambiente 1,9 TDI, serijske opreme: servo upravljač, servo tronic podesiv po visini i dubini, zračni jastuk za vozača i suvozača, bočni zračni jastuci, klima uređaj, putno računalo, ABS – MBA MSR, centralno zaključavanje s daljinskim upravljanjem, električni podizači prednjih stakala, radio uređaj s CD playerom, kako to stoji u ponudi Auto kuće "Auto Zubak d.o.o." PJ 10 Slav. Brod, Sjeverna vezna cesta bb, 35000 [adresa], a za ukupnu cijenu vozila, uključujući učešće, neto kredit, provedbu osiguranja i troškova odrade kredita, u iznosu od 17.068,62 CHF (stranica 44 spisa).

2. Rok otplate kredita iznosio je prema Ugovoru 7 godina, a kredit se trebao otplaćivati u 84 anuiteta te je sastavni dio Ugovora bio otplatni plan u kome su navedeni iznosi anuiteta kredita, a sve obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

3. Tužitelj je u tužbi zahtijevao da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je potvrđen po javnom bilježniku Ruži Medunić iz [adresa], poslovni broj: OU-008/20007 od 9. siječnja 2007., a koji je on kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom i to da sud utvrdi ništetnom odredbu članka 1. Ugovora koja glasi "Kunska protuvrijednost CHF 17.068,62 Švicarska franka i 62 centima po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da utvrdi da je ništetna odredba dijela članka 2. koja glasi… promjenjiva, a u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora…" te da je ništetna odredba dijela članka 7. "… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća…" kao i odredba dijela članka 9. "na sve što nije regulirano ovim Ugovorom da se primjenjuju opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenih za vrijeme trajanja ovog Ugovora i da je korisnik kredita izjavio kako je upoznat s uvjetima kredita…"

4. Tužitelj je od tuženika zahtijevao u tužbenom zahtjevu da mu tuženik na ime razlike u iznosima anuiteta, isplati, zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu Švicarski franak, a koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 5,20 % godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu Švicarski franak iznos od 15.072,17 kuna i to tako da na pojedinačne novčane iznose tuženik tužitelju plati i zateznu kamatu počev od prvog slijedećeg dana poslije svakog mjesečnog pretplaćenog anuiteta pa sve do isplate, zajedno s troškom parničnog postupka.

5. Tužitelj se u tužbi koju je podnio 27. svibnja 2021. pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 5. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/20107 od 14. lipnja 2018-. a koja je donesena u kolektivnom spora vođenom između tužitelja – potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i poslovnih banaka, a među kojima je bila i tužena banka, a gdje je utvrđeno da su poslovne banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica Švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tužene banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što znači da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

6. Tužitelj je isticao kako je tuženik prilikom izračuna anuiteta kredita koji su plaćani njemu računao obvezu u iznosu protuvrijednosti iznosa anuiteta u Švicarskom franku prema srednjem tečaju koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta. Tužitelj je zaključio da je došlo na taj način do značajnih povećanja iznosa anuiteta po osnovi povećanja tečaja Švicarskog franka u odnosu na kunu. Temeljem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je kao tužena banka obuhvaćena i Raiffeisenbank Austria d.d., ovdje tužena banka, utvrđeno je da se ista nije pridržavala odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju te da je došlo do pretplate zbog promjene kamatne stope koja je ugovorena prema točki 2. navedenog ugovora o godišnjoj kamatnoj stopi od 5,20 .

7. Tužitelj u tužbi ističe kako je tuženik samovoljno mijenjao kamatnu stopu, a što je utvrđeno navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a na što nije bio ovlašten pa kako tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o kamatnoj stopi i nisu pojedinačno pregovarali, a niti je tuženik kao kreditor koji je sačinio Ugovor o kreditu precizno odredio uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, niti je utvrđeno temeljem kojih egzaktnih parametara i metoda izračuna tih parametara se vrši promjena kamatnih stopa, tužitelj zaključuje da je nezakonita odredba o kamatama uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na njegovu štetu, a jer je otplate kredita tuženik kao kreditor kamatne stope povećavao kamatnu stopu sa 5,20 % na 6,20 % i to od 1. studenog 2007., na 6,75 % od 1. svibnja 2008., od 1. ožujka 2009. na 7,75 %, od 1. srpnja 2011. na 7,50 %, a od 1. listopada 2011. na 6,75 %.

8. Dakle, tužitelj osim navoda vezanih za ništetnost promjenjive kamatne stope ističe da su ugovori koji su sklapani u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. ništetni u onom dijelu Ugovora o potrošačkom kreditu, a vezano i za iznos glavnice obveze koji je vezan uz valutu Švicarski franak pa tužitelj pozivajući se na odredbu članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05) od tuženika zahtjeva da mu navedeni novčani iznos isplati i to sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni novčani iznos, a jer to proizlazi na temelju odredaba članka 1011., članak 1115. i članak 1046. ZOO/05.

9. Tužitelj je ocijenio da iako je člankom 12. rečenog Ugovora o kreditu od 8. siječnja 2007. ugovorena mjesna nadležnost suda kreditora tj. u Zagrebu, Općinski sud kojim je tužba podnesena, a to je Općinski sud u Slavonskom Brodu (raniji predmet poslovni broj: P-325/2021 delegiran ovom sudu) je mjesno nadležan za postupanje jer je odredba Ugovora vezano za nadležnost suda u Zagrebu ona ugovorna odredba koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Za tužitelja to konkretno znači da bi vođenje postupka pred sudom u Zagrebu bilo otežano zbog financijskog troška, uloženog vremena i činjenice da on ima prebivalište u [adresa], a pri tom se tužitelj pozvao i na pravno shvaćanje suda Europske unije u odlukama C-240/9 i C-244/98 kojim je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti preispituju nepoštenost ugovornih odredbi i u odnosu na ugovaranje mjesne nadležnosti, a što znači da se tužitelj poziva na činjenicu da bi mjesto sjedišta suđenja za njega bilo nepošteno jer i oko sklapanja ove odredbe Ugovora nije bilo posebnog pregovaranja te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na njegovu štetu, a što je uzrokovano znatnom neravnotežom u njegovim pravima.

10. U odgovoru na tužbu tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu, a kasnije i mjesnoj nadležnosti ovog suda kojim je predmet delegiran na temelju odluke predsjednika Županijskog suda u Slavonskom Brodu (rješenje poslovni broj: 31 Su-159/2022-2 od 2. svibnja 2022.). Tuženik je predložio da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim, a nakon pravomoćnosti rješenja o mjesnoj nenadležnosti da spis dostavi Općinskom sudu u Zagrebu.

11. Predložio je da sud posebnim rješenjem odluči o njegovom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda.

12. Tužitelj se protivio istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda ponovno navodeći da je Ugovor o kreditu zaključen u podružnici tuženika u [adresa], i da sukladno odredbi članka 59. ZPP-a treba u ovom sporu postupati Općinski sud u Požegi, a jer je ranije bio mjesno nadležan sud u [adresa] koji je delegirao svoj spis poslovni broj: P-325/2021 Općinskom sudu u Požegi. Također je istakao da je odredbom članka 19.I Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da u sporu koji nastaje u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge strane pred sudom gdje potrošač ima prebivalište i da je njegov stav da prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru u kojem je ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke, tj. kreditora, jest nepoštena ugovorna odredba pa je predložio da sud odbije kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

13. O istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda sud nije odlučivao posebnim rješenjem već je zbog ekonomičnosti u postupanju rješenjem poslovni broj P-251/2022-6 od 9. travnja 2024. (stranice 226 - 227 spisa) odlučio o istaknutom prigovoru odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari, a u smislu odredbe članka 301. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – Pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP).

14. Kako tuženik nije povukao prigovor mjesne nenadležnosti, valja istaći kako prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi nije osnovan.

15. Naime, odredbom članka 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a iz priloženog Ugovora o kreditu se može utvrditi kako je zaključen u podružnici tuženika u [adresa], 25. svibnja 2005. pa je za suđenje bio mjesno nadležan Općinski sud u Slavonskom Brodu, a kako je Rješenjem Ureda predsjednika Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 2. svibnja 2022., poslovni broj 31. Su-159/2022-2, određen Općinski sud u Požegi kao stvarno nadležan sud za postupanje u ovom parničnom predmetu tada treba zaključiti da je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan.

16. Inače, treba istaći, a što je istakao i Vrhovni sud RH u svojoj odluci od 5. studenog 2020. da je ništetna prorogacijska klauzula Ugovora o kreditu, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo pa bi u konkretnom sporu trebalo primijeniti odredbu iz Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 i 125/07 – dalje u tekstu: ZZP) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

17. Identičnu odredbu sadržava i članak 49. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP), koji je trenutno na snazi.

18. Treba istaći kako su ovi zakoni doista usklađeni s Direktivnom Vijeća EEZ br. 93/13, a ta Direktiva propisuje nepoštene odredbe potrošačkih ugovora i na taj način je i hrvatsko zakonodavstvo usklađeno s pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača.

19. O odredbi članka 12. citiranog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, koji je pripremila upravo navedena banka, ugovorne stranke nisu pregovarale i sud zaključuje da tužitelj nije imao mogućnosti utjecati na sadržaj te odredbe.

20. Dakle, bilo je za očekivati da će tužitelj, koji ima prebivalište u gradu [adresa], zbog navedenih razloga u slučaju spora pokrenuti postupak pred Općinskim sudom u Slavonskom Brodu, a ne pred Općinskim sudom u Zagrebu.

21. Ugovorna odredba je prema ocjeni ovoga suda, da bi u slučaju spora trebao biti nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, nepoštena ugovorna odredba, jer takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a to stoga što bi tužitelj radi ostvarenja svojih prava i obveza morao putovati u grad Zagreb, a što bi s obzirom na njegovo prebivalište i prebivalište njegovog opunomoćenika uzrokovalo prvenstveno znatnu financijsku neravnotežu, a što znači da je daleko lakše tuženiku platiti radi zastupanja svog opunomoćenika koji dolazi iz Zagreba nego li da tužitelj plaća dodatne troškove (uporaba osobnog automobila odvjetnika, benzin i cestarina) svom opunomoćeniku, a kao dodatne ima ih i za sebe, u slučaju da bi morao putovati na raspravu u grad Zagreb.

22. O prorogacijskoj klauzuli (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je zauzeo stav i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog online 5. studenog 2020., Zaključak poslovni broj Su IV-308/2020, na način da je istakao da je to klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništena ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača i druge bitne okolnosti, pa imajući u vidu sve naprijed iznesene činjenice valjalo je prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbiti kao neosnovan i riješiti kao u izreci.

23. Sporno je jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-3867810 od 8. siječnja 2007. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, u vrijeme sklapanja ugovora, kao kreditora i tužitelja FF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 17.068,62 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. Ugovora) te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (u članku 2. Ugovora o kreditu).

24. Naknadno, nakon što je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tužitelj je podneskom od 12. srpnja 2024. uredio tužbeni zahtjev na način da je predložio da sud isti prihvati tako da utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-3867810 od 8. siječnja 2007. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, u vrijeme sklapanja ugovora, kao kreditora i tužitelja FF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 17.068,62 po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita te i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

25. Tužitelj je osim utvrđenja ništetnosti odredbe članka 1., 2. i 7. navedenog ugovora predložio sudu da prihvati kondikcijski zahtjev i naloži tuženiku da tužitelju isplati ukupno 2.954,98 eura, na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa te korištenja ništetne odredbe kojim je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu Švicarski franak, a što znači da je u tužbenom zahtjevu (stranica 259

– 261 spisa) tužitelj zahtijevao zateznu kamatu od prvog dana poslije dana dospijeća navedenih pojedinačnih iznosa pa sve do isplate, a pojedinačne novčane iznose tužitelj je utvrdio tako kako je u svojoj tablici broj 3 vještak Mirna Tot Nužda (stranica 250-251 spisa) utvrdila kao iznose pretplate po osnovi kamate i valutne klauzule. Tužitelj je od tuženika zahtijevao trošak parničnog postupka.

26. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1404/2012 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u tim ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

27. Kako je u tužbi i kasnije tužitelj zahtijevao da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost 17.068,62 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća (članak 1. i članak 7. Ugovora o kreditu) te u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika (u članku 2. Ugovora o kreditu), valjalo je odlučiti je li osnovan taj dio utvrđujućeg dijela zahtjeva, a ako je, je li tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku na ime stečenog bez osnove s osnova preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope te i po osnovi tečajnih razlika rata anuiteta zbog promjena valute CHF.

28. Tužitelj nije povukao onaj dio zahtjeva u dijelu potraživane isplate pretplate po osnovi promjenjive kamatne stope, a prihvaćajući ranije istaknuti prigovor tuženika da je potraživanje vezano za promjenjivu kamatnu stopu zastarjelo.

29. Prigovor tuženika da je krajnji rok za podnošenje tužbe po osnovi promjenjive kamatne stope (novčani iznosi koji su više plaćeni zbog promjene kamatne stope po odluci banke – tuženika) bio 14. lipnja 2019., a kako je tužba podnesena 27. svibnja 2021. tada je tuženikov prigovor sud prihvatio osnovanim i odbio je dio tužbenog zahtjeva po osnovi razlike u iznosu plaćene kamate i inicijalno ugovorene kamate (pretplata), a kako to stoji u rekapitulaciji više plaćenog zbog promjene kamatne stope (stranica 250-251 spisa), a u ukupnom iznosu od 651,78 eura.

30. Međutim, kako je tuženik nakon provedenog dokaza financijsko- knjigovodstvenog vještačenja isticao da bi sud trebao utvrditi osnovanim potraživanje koje se odnosi na manje plaćene tečajne razlike (iskazane u tablici broj 1 stranica 244-246 spisa) tužitelj je istakao prigovor zastare i obrazložio da sukladno odredbi članka 198. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO/05) ako su pretpostavke prijeboja nastale nakon što je jedna od tražbina zastarjela tada prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjele tražbine (u ovom predmetu tužitelj) istakao prigovor zastare. Osim toga, tužitelj je istakao i kako se u odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja u odnosu na tzv. "negativne tečajne razlike" primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, a kako se radi o razdoblju od 28. siječnja 2007 pa do prijevremene otplate kredita u iznosu od 110,84 eura (manje plaćeno zbog promjene tečaja) evidentno je da su potraživanja tuženika zastarjela.

31. Prigovor tuženika nije osnovan u ovom dijelu jer sud s razlogom nije uzeo u obzir manje plaćene iznose na temelju smanjenja tečaja CHF (tzv. negativne tečajne razlike), obzirom da je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se u smislu odredbe članka 1111. ZOO/05 obogatio neosnovano upravo tuženik kada je dio imovine tuženika prešao u njegovu imovinu i to na temelju ugovorne odredbe koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, a kao takva je utvrđena i ništetnom. Zakonska pravila vraćanja onog što je stečeno bez osnova, sukladno odredbama članka 1112. do 1120. ZOO/05 ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće kraj činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja i onda zbog ovih razloga, a i zbog činjenice da tužitelj niti u jednom od manje naplaćenih anuiteta nije ništa stekao, samo je plaćao anuitete onako kako ih je tuženik obračunavao, ovaj sud nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike.

32. Dakle, prihvaćajući da se anuitet sastoji od kamate i glavnice u nastavku postupka je valjalo utvrditi razliku više plaćenog od strane tužitelja tuženiku zbog eventualno preplaćenih iznosa rata/anuiteta zbog promjene valute, a to stoga što je tužitelj istakao kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. te i napomenuo kako on sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – Pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – Odluka Ustavnog suda RH i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) ima pravo pozvati se na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a jer da su određenim postupanjem banke, uključivši i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pa tužitelj predlaže da ovaj sud prihvati da je vezan za ta utvrđenja u ovoj parnici, a u kojoj se tužitelj na ta utvrđenja poziva.

33. Dakle, osim istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti, tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći da pozivanje tužitelja na presudu Trgovačkog suda i Visokog Trgovačkog suda RH jest u cijelosti promašeno i to zbog toga što su navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takva zaštita se pruža na općenitoj razini. Tuženik je ustvrdio da je navedenim presudama priznato pravo potrošačima, ali da svaki pojedini potrošač u zasebno pokrenutom postupku treba dokazati da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno trebao bi dokazati da su pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Tuženik je ustvrdio da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše potpisom predmetnog ugovora, da je izjavio da je upoznat ne samo sa općim aktima tuženika nego i sa svim uvjetima kredita tj. i onima koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te kada se uzme da je taj Ugovor o kreditu potvrdio javni bilježnik Ruža Medunić u [adresa] pod poslovnim brojem: OU-008/2007 od 9. siječnja 2007.

34. Naknadno, na pripremnom ročištu od 9. travnja 2024. tuženik je putem opunomoćenika izjavio da odustaje od saslušanja svjedoka IF, a naknadno na ročištu za glavnu raspravu od 23. prosinca 2024. tuženik je odustao i od saslušanja javnog bilježnika Ruže Medunić.

35. Tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti te istakao opreza radi i prigovor zastare potraživanja.

36. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je istakao kako bi postupanje tuženika moglo biti proglašeno kao nezakonito i samo na temelju povrede osnovnih načela ZOO-a, obrazlažući da u nekim situacijama, tipičnim za potrošače i njihove ugovore tužene banke nisu u dobroj vjeri od samog početka u vrijeme zaključenja ugovora korisnike kredita upoznali s općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, nisu ih upoznali s rizikom vezanim za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu na valutu EUR. Osim toga, tuženik nije tužitelju obrazložio da rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u eurozonu potpuno izvjestan, a isto tako tuženik tužitelja nije upoznao s povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

37. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj je istakao kako je na sjednici Građansko odjela Vrhovnog suda RH održanoj 30. siječnja 2020. najviši sud RH zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

38. Očitujući se na sve navode iz podneska tužitelja, tuženik je ponovno u podnescima isticao da su svi navodi tužitelja izneseni tijekom postupka, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika neosnovani, a što potvrđuju izdvojena mišljenja suca Ustavnog suda Republike Hrvatske OF od 5. veljače 2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a jer taj sudac navodi da je sporna odluka Ustavnog suda RH o ništetnosti valutne klauzule u CHF u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojim je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH te da u vremenu na koji se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008.) valuta CHF je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, a 2006. 4,7 kn dok je 2008. iznosila 4,5 kn), a rast tečaja je počeo poslije 2010. pa zbog svega toga tuženik zaključuje da se prema odluci većine ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile nakon zaključenja ugovora. Tuženi i dalje ocjenjuje da krediti s valutnom klauzulom u CHF u Republici Hrvatskoj nisu bili zabranjeni jer postoji regulator koji je mogao zabranu provesti i onda se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a sudovi određene odredbe utvrđuju nepoštenim i ništetnim.

Kao bitno tuženik je istakao da tužiteljev ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi" već da je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u euru što je većina potrošača i činila.

Zbog tih razloga tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti i od tužitelja zahtijevao trošak parničnog postupka.

39. Dakle, na glavnoj raspravi održanoj 23. prosinca 2024. sud je pročitao ranije citirani ugovor o kreditu koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili 8. siječnja 2007. u [adresa], ugovor o kreditu broj 918-50- 3867810, pročitan je pisani nalaz s mišljenjem stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i bankarstvo Mirne Tot Nužda (stranice 242-252 spisa), izvršen je uvid u tabelarni prikaz pregleda svih uplata kredita, pregled više plaćenih kamata i tečajnih razlika, kako to stoji u tablicama 1, 2 i 3 i u svrhu dokazivanja je saslušan tužitelj, a na ročištu za glavnu raspravu od 23. prosinca 2024.

40. Na temelju ovako izvedenih dokaza, uz savjesnu analizu svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata čitavog dokaznog postupka sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev, u podnesku od 12. srpnja 2024., osnovan do presuđenog iznosa (osnovan je zbog više plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja u iznosu od 2.303,20 eura9.

41. Naime, iz zaključenog ugovora o kreditu ovaj sud je nedvojbeno utvrdio da je tužitelj s tuženikom 8. siječnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu radi kupnje automobila za potrebe tužitelja i njegove obitelji, tuženik je tužitelju odobrio kreditu iznosu od 17.068,62 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, rok otplate kredita je iznosio 7 godina, uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, a sve obračunato prema srednjem tečaju tuženika, za CHF za kune na dan plasmana kredita i otplate kredita na dan dospijeća plaćanja i mogućih obračuna. Temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 5,20 % godišnje i to u članku 2. ugovora, a naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti mijenjali u CHF od strane tuženika zbog povećanja redovnih kamatnih stopa i u kunama zbog primjene srednjeg tečaja tuženika za CHF za kune na dan dospijeća plaćanja anuiteta.

42. U pisanom nalazu i mišljenju vještak Mirna Tot Nužda, stalni sudski vještak za računovodstvo, financije i bankarstvo je istakla da je na temelju Ugovora o kreditu broj 918-50-3867810 od 8. siječnja 2007. i ostale pisane dokumentacije utvrdila kako su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili ugovor o kreditu u iznosu od 17.068,62 CHF, na rok otplate od 7 godina, uz mjesečnu otplatu na 84 anuiteta, sve obračunato prema srednjem tečaju kreditora za CHT na dan isplate kredita, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,20% godišnje. Vještak je naglasila da je srednji tečaj CHF na dan isplate kredita 10. siječnja 2007. iznosio 4,572009 kuna, a da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit i to 30. prosinca 2011.

43. Izvršenim uvidom u pregled više plaćenih tečajnih razlika (tablica 3, stranica 250-251 spisa) bilo je moguće utvrditi da je utvrđena razlika u eurima po osnovi tečajne razlike tj. pretplata u iznosu od 2.303,20 eura.

44. Sud prihvaća pisani nalaz i mišljenje vještaka Mirne Tot Nužde jer je isti stručan i argumentiran činjenicama koje se temelje na pisanim dokazima, a sud i dalje utvrđuje da je s osnova valutne klauzule tužitelj tuženiku preplatio 2.303,20 eura a jer je bilo nužno tužitelju dosuditi samo pozitivne razlike uslijed promjene tečaja CHF, dok sud nije uzeo u obzir negativne razlike zbog naprijed istaknutog pravnog stava suda da nijedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja.

45. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženi u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovor i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama, te važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

46. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII tuženih banaka i potvrđena je odluka VTS RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, tj. u ugovorima o kreditima, a to tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora I-VIII banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

47. Rečene presude donesene su na temelju odredbe članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 - dalje ZZP/07), a i kroz utvrđenje da je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača / 03 i u razdoblju do 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno članku 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača /07 i to člancima 96. i 97. toga Zakona te i suprotno odredbama ZOO-a, a temeljem odredbe članka 138.a ovog Propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

48. Kako je ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača tada treba prihvatiti ispravni stav tužitelja da su navedene odredbe Ugovora o kreditu, kako stoji u izreci presude tj. Ugovora o kreditu broj 918- 50-3867810 od 8. siječnja 2007., kojom je određena otplata kredita po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika takova da ne proizvodi pravne posljedice jer je ništetna, a i ništetna je odredba ovog ugovora u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika (članak 2. Ugovora o kreditu).

49. Tužitelj se u ovom sporu svakako može pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni brojem P-1401/12, a u kojem sporu je sudjelovao i tuženik, a pozivajući se na odredbu članka 502.c ZPP-a u vezi sa člankom 502.a stavak 1. ZPP-a, dakle, u smislu odredbe članka 138.a ZZP-a pravomoćna presuda Trgovačkog suda u predmetu poslovni broj P-1401/12 obvezuje sve sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

50. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05 propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stavkom 2. ovog članka je propisano da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

Kako je tužena banka ugovorila valutu u CHF, a koja je tijekom otplate kredita odlukom banke mijenjana, a utvrđeno je da je takva odredba ništetna u smislu članka 323. ZOO/05 tada tužena banka ima obvezu vratiti tužitelju sve što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe.

51. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je istakao da je kredit isključivo realizirao za kupnju osobnog automobila, za svoje potrebe i potrebe svoje obitelji, a on nikada nije imao nikakav obrt ili trgovačko društvu pa mu je automobil služio isključivo za osobne potrebe.

52. Određeno je istakao da mu je službena osoba u Auto kući Zubak u [adresa] priopćila kako oni isključivo posluju s Raiffeisenbank Austria d.d. i da ode u njihovu poslovnicu u [adresa], a što je on učinio, izjavio u poslovnici koji novčani iznos po osnovi kredita treba realizirati da bi kupio osobni automobil i nakon toga je prihvatio ponudu službene osobe banke da mu je najpovoljnije zaključiti kredit u CHF jer je rata kredita u to vrijeme za njega bila povoljna i taj novčani iznos je on mogao vraćati, u iznosu od 1.200,00 kuna mjesečno. Odgovorio je na upit opunomoćenika tuženika da je osobni automobil želio kupiti u Auto kući Zubak, a kod tuženika se obratio sa zahtjevom za odobrenje kredita zato što su mu u Auto kući rekli da rade samo s tuženikom vezano za odobravanje kredita. Posebno je istakao da mu je službena osoba banke priopćila kako će njegova mjesečna rata u otplati kredita uvijek biti 1.200,00 kn, a to je bio iznos protuvrijednosti utvrđen otplatnim planom u CHF.

53. Sud u cijelosti poklanja vjeru tužitelju i zaključuje da tužitelj tuženiku ništa vezano za ugovor nije pojašnjavao, tuženik je unaprijed pripremio ugovor koji je stvarno sadržajno bio obrazac za sve korisnike kredita u CHF, mijenjao se samo novčani iznos, osobni podaci i rok otplate kredita, a takvo postupanje tuženika se ne može ni u kom slučaju smatrati pojedinačnim pregovaranjem s korisnikom kredita, tj. s tužiteljem o uvjetima kreditiranja u smislu citiranih presuda. Sud u cijelosti prihvaćajući iskaz tužitelja stvarno zaključuje da je kontakt između službenih osoba tuženika i tužitelja bio samo na onoj razini koja je značila ukazivanje na mjesta predviđena za potpis unaprijed pripremljenog ugovora o kreditu i ostalih pratećih obrazaca, a takav način postupanja tuženika i javnog bilježnika ni u kom slučaju se ne može smatrati pregovaranjem ili pravnim poučavanjem.

54. Uvažavajući činjenicu da stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, a kraj činjenice da sud zaključuje da je imenovani vještak u svemu postupio po rješenju suda i to stručno, objektivno i nepristrano, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je mogao utvrditi visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.303,20 eura, a kako se to može pregledno utvrditi u tablici vještaka i u zaključku gdje vještak ističe da je razlika više plaćenog zbog promjene tečaja upravo 2.303,20 eura.

55. Kako je odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO/05 propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom postu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Stavkom 3. članka 1111. ZOO/05 je propisano da obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Sasvim je sigurno da se tuženik okoristio novčanim iznosima kojeg je određenog dana tužitelj uplaćivao, a vještačenjem je utvrđeno da su to iznosi pojedinačno utvrđeni u tablici broj 5 kao sveukupne razlike samo više plaćenog, onda tuženik u smislu članka 1115. ZOO/05, tužitelju treba vratiti sve ove novčane iznose jer ih je stekao bez osnove, te i platiti z. z. kamate od prvog dana poslije stjecanja svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate jer je tuženik kao stjecatelj bio nepošten.

56. Prigovor zastare novčane tražbine istaknut od strane tuženika nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je predmet ovog postupka utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća te i utvrđenje ništetnosti dijela ugovora u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, a tužba tužitelja je podnesena 27. svibnja 2021. očito je da potraživanje tužitelja po osnovi tečajnih razlika nije zastarjelo, a zastarjelo je potraživanje po osnovi promjenjive kamatne stope. Dakle, tužba u odnosu na tečajne razlike podnesena je u roku propisanom odredbom članka 225. ZOO/05.

57. Imajući u vidu da je tužitelj u tužbenom zahtjevu zahtijevao utvrđenje ništetnosti odredaba navedenih dijelova članaka rečenog Ugovora o kreditu tj. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da je po tim osnovama, zbog više plaćenih novčanih iznosa od tuženika zahtijevao ukupno 2.954,98 eura, o trošku parničnog postupka valjalo je odlučiti na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužitelj uspio u gotovo pretežitom dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva pa je imajući u vidu uspjeh vezano za osnov tužbenog zahtjeva i iznos sud zaključio da tužitelju treba dosuditi sve troškove parničnog postupka koji su bili potrebni za vođenje ove parnice.

58. Tužitelja i tuženika su zastupali opunomoćenici – odvjetnici pa nagrada i naknada troškova koju stranke imaju kao izdatke regulirana je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/2023). Prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora opunomoćenik tuženika imaj pravo zahtijevati za svaku poduzetu radnju po 100 bodova, a kako je vrijednost 1 boda 2,00 eura tada proizlazi da je za tužbu, za podnošenje zahtjeva za isplatom iznosa od 15.072,17 kuna prije utuženja, osnovano tužitelj zahtijevao izdatak radi plaćanja nagrade opunomoćeniku

– odvjetniku i to u iznosu od 400,00 eura. Tužitelj se putem opunomoćenika očitovao na podneseni odgovor na tužbu od 25. lipnja 2021. te je sastavio još dva obrazložena podneska i to od 2. travnja 2024. i 12. srpnja 2024. pa tužiteljev opunomoćenik osnovano zahtjeva nagradu za sastav obrazloženih podnesaka po Tbr. 8. točka 1. Tarife u iznosima od po 100 bodova ili po 200,00 eura za svaki podnesak. Tužitelja je zastupao opunomoćenik na pripremnom ročištu od 9. travnja 2024. i glavnoj raspravi od 23. prosinca 2024. pa osnovanost zahtjeva za zastupanje po 200,00 eura za svako ročište ili ukupno 400,00 eura. Osnovica za obračun PDV-a iznosi 1.400,00 eura i kako je opunomoćenik – odvjetnik obveznik plaćanja PDV-a po stopi od 25 % (Tbr. 46.) tada je ukupan trošak zastupanja utvrđen iznosom od 1.750,00 eura. Tužitelj je bio obveznik plaćanja sudske pristojbe na tužbu i budući da je njegov opunomoćenik podnio tužbu putem elektroničke komunikacije tada je mogao koristiti povlasticu za plaćanje sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,25 eura. Ovu povlasticu tužitelj nije koristio već je platio puni iznos pristojbe (501,00 kuna), a što znači da je tužitelju priznat izdatak za plaćanje pristojbe u 50%-om iznosu plaćenog iznosa. Tužitelj je platio trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura pa je ukupno priznato trošku po osnovi zastupanja od 1.750,00 eura priznat i izdatak tužitelja po osnovi plaćene pristojbe za tužbu u iznosu od 33,25 eura i po osnovi plaćenog troška za vještačenje u iznosu od 400,00 eura. Dakle, tužitelju je kao potreban trošak radi postignutog uspjeha u parnici dosuđen iznos od 2.183,25 eura i to sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate a s viškom zahtijevanog iznosa od 908,24 eura tužiteljev zahtjev za isplatom troška parničnog postupka je odbijen kao neosnovan. 59. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.

Požega, 17. siječnja 2025.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

1. Odvjetnik Mijo Kladarić, Pilareva 28, 35000 Slavonski Brod

2. OD Kallay & Partneri d.o.o., Ilica 1A/III, 10000 Zagreb