Poslovni broj: P-795/2022-35

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja ĆH iz [adresa], Nas. Slavonija I 1/3, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Žalcu, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri iz Zagreba, Radnička cesta 22, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 03. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, a koja presuda je objavljena 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku: Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju LH iz [adresa], Nas. Slavonija I 1/3, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 714,25 € zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od svakog pojedinog iznosa po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11) a koji pojedinačni iznos s rokom dospijeća sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki mjesečni preplaćeni iznos teče od prvog sljedećeg dana po danu plaćanja do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana kako slijedi:

- na iznos od 12,63 eura od 01.02.2008. g.

- na iznos od 12,62 eura od 01.03.2008. g.

- na iznos od 12,61 eura od 08.04.2008. g.

- na iznos od 12,60 eura od 13.05.2008. g.

- na iznos od 12,59 eura od 19.06.2008. g.

- na iznos od 12,58 eura od 09.07.2008. g.

- na iznos od 12,57 eura od 11.08.2008. g.

- na iznos od 12,56 eura od 15.09.2008. g.

- na iznos od 12,56 eura od 09.10.2008. g.

- na iznos od 12,55 eura od 17.11.2008. g.

- na iznos od 12,53 eura od 08.12.2008. g.

- na iznos od 12,53 eura od 12.01.2009. g.

- na iznos od 12,52 eura od 16.02.2009. g.

- na iznos od 12,50 eura od 13.03.2009. g.

- na iznos od 12,49 eura od 18.04.2009. g.

- na iznos od 20,27 eura od 09.05.2009. g.

- na iznos od 20,25 eura od 09.06.2009. g.

- na iznos od 20,24 eura od 07.07.2009. g.

- na iznos od 20,22 eura od 10.08.2009. g.

- na iznos od 20,21 eura od 11.09.2009. g.

- na iznos od 20,19 eura od 07.10.2009. g.

- na iznos od 20,17 eura od 16.11.2009. g.

- na iznos od 20,15 eura od 22.12.2009. g.

- na iznos od 20,14 eura od 20.01.2010. g.

- na iznos od 20,12 eura od 10.02.2010. g.

- na iznos od 20,10 eura od 11.03.2010. g.

- na iznos od 20,08 eura od 30.04.2010. g.

- na iznos od 20,06 eura od 19.05.2010. g.

- na iznos od 40,06 eura od 22.07.2010. g.

- na iznos od 74,54 eura od 19.11.2010.g.

- na iznos od 7,80 eura od 28.01.2011. g.

- na iznos od 35,89 eura od 28.02.2011. g.

- na iznos od 43,53 eura od 30.05.2011. g.

- na iznos od 24,50 eura od 30.08.2011. g.

- na iznos od 8,15 eura od 07.09.2011. g.

- na iznos od 8,13 eura od 27.10.2011. g.

- na iznos od 0,88 eura od 21.11.2011. g.

- na iznos od 4,32 eura od 30.04.2012. g.

- na iznos od 5,94 eura od 27.11.2012. g.

- na iznos od 0,84 eura od 01.12.2012. g.

- na iznos od 0,84 eura od 01.01.2013. g.

- na iznos od 0,83 eura od 01.02.2013. g.

- na iznos od 0,83 eura od 01.03.2013. g.

- na iznos od 0,83 eura od 01.04.2013. g.

- na iznos od 0,82 eura od 01.05.2013. g.

- na iznos od 0,82 eura od 01.06.2013. g.

- na iznos od 0,82 eura od 01.07.2013. g.

- na iznos od 0,81 eura od 01.08.2013. g.

- na iznos od 0,82 eura od 01.09.2013. g.

- na iznos od 0,81 eura od 01.10.2013. g.

- na iznos od 0,80 eura od 01.11.2013. g.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 2.899,19 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose :

- 83,37 eura od 02.12.203. g.

- 288,27 eura od 30.04.2014. g.

- 92,79 eura od 02.06.2014. g.

- 92,45 eura od 02.07.2014.g.

- 92,12 eura od 02.8.2014 .g.

- 91,78 eura od 02.09.2014.g.

- 91,44 eura od 02.10.2014.g.

- 91,10 eura od 02.11.2014. g.

- 90,76 eura od 02.12.2014. g.

- 90,42 eura od 02.01.2015.g.

- 90,07 eura od 02.02.2015.g.

- 89,73 eura od 02.03.2015.g.

- 89,38 eura od 02.04.2015.g.

- 89,04 eura od 02.05.2015. g.

- 88,69 eura od 02.06.2015. g.

- 88,33 eura od 02.07.2015. g.

- 87,98 eura od 02.08.2015. g.

- 87,63 eura od 02.09.2015. g.

- 87,27 eura od 02.10.2015. g.

- 86,91 eura od 02.11.2015. g.

- 86,56 eura od 02.12.2015. g.

- 86,19 eura od 02.01.2016. g.

- 85,83 eura od 02.02.2016. g.

- 85,47 eura od 02.03.2016. g.

- 85,10 eura od 02.04.2016. g.

- 84,74 eura od 02.05.2016. g.

- 84,37 eura od 02.06.2016. g.

- 84,00 eura od 02.07.2016. g.

- 83,63 eura od 02.08.2016. g.

- 83,26 eura od 02.09.2016. g.

- 55,26 eura od 22.09.2016. g.

pa do isplate i to do dana 31.07.2015. g. po stopi koja se određuje u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena a od 01.08.2015. g. do 31.02.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena a od 01.01.2023 do 19.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koji je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 20.12.2023 do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za 1. polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja godine.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.707,89 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2025. pa do isplate u visini određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom zaključio ugovor o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine sa depozitom, broj ugovora:2402006- 1031262160/51400607-5102038310 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini i to 03. rujna 2004. g. Ugovor da sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamata uz redovnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Kamatna klauzula je ništetna u dijelu u kojem se uglavljuje visina kamatne stope. Ništava je u tom dijelu jer je tamo uglavljena činidba tužitelja (visina kamatne stope) neodređena i neodrživa. Činidba da je neodređena jer u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj nije mogao niti morao znati koliko će novčanih jedinica u apsolutnom iznosu morati platiti tuženiku kod vraćanja kredita. Činidba da je i neodrediva jer ugovor ne sadrži podatke s pomoću kojih se ona može odrediti. Izostanak parametara za određivanje predmetne obveze da je notoran. Upravo zbog toga da je čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju vjerovnicima (ovdje tuženiku) naloženo da za sve postojeće ugovore o kreditu do stupanja na snagu spomenutih izmjena u kojima nisu definirani parametri visine kamatne stope i njihove uzročno posljedične veze tuženik mora ugovoriti parametre za određene kamatne stope i to jednu od zakonom predviđenih varijabli te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. Tuženik da je priznao neodređenost i neodredivost visine kamatne stope po ugovoru svojim pokušajem da je naknadno jednostrano odredi. Stranke da nisu ostavile trećoj osobi da odredi već tuženiku a tuženik da ne može samostalno i jednostrano odrediti predmet obveze tužitelja. Pošto su kamate ugovorene ali nije određena njihova stopa to da vrijedi zakonom propisana kamatna stope u visini četvrtine stope zakonskih kamata. Ukoliko sud smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz čl .26. st. 3. ZOO-a kamatna klauzula da je ništava u dijelu u kojem se njome uglavljuje promjena visine kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke. Kamatna klauzula je u tom dijelu djelomično ništava jer protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. U ovom slučaju s obzirom da je ugovor pripremio i predložio tuženik te se o kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo vrijedi ugovorena početna kamatna stopa sve na temelju odredbe čl. 81., 87 i dr. Zakona o zaštiti potrošača. Eventualne sporne odredbe sud je dužan tumačiti u korist tužitelja. Tuženik da je pozivajući se na kamatnu klauzulu i koristeći okolnost da raspolaže sredstvima osiguranja plaćanja izdanim od tužitelja u korist tuženika teretio tužitelja po kamatnoj stopi višoj od one na koju je imao pravo. Na taj način je bez osnove stekao od tužitelja najmanje iznos od cca 2.654,46 eura. Pri tome je tuženik postupao nepošteno s obzirom da je pripremio i predložio ugovor te je znao ili postupajući s pažnjom dobrog stručnjaka morao znati da je spomenuto stjecanje bez osnove. Stoga da je tuženik dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove s kamatama od dana stjecanja. Tuženik je obavijestio tužitelja da je jednostrano odredio visinu kamatne stope po ugovoru pozivajući se na odredbe ZKP-a. Slijedom navedenog predlaže da sud po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev konačno preciziran podneskom od 11.09.2024. g. kojim traži isplatu temeljem preplaćene kamate iznosa od 714,25 eura s kamatama i troškovima postupka. O zahtjevu iz točke II tužbenog zahtjeva odlučeno je pravomoćno u ovom postupku presudom posl. br. P- 1466/2016 od 11. veljače 2019. g.

2. Tužitelj je 03.01.2024. g. preinačio tužbeni zahtjev kojoj preinaci se tuženik protivio. U biti preinakom traži utvrđenje ništavosti čitavog ugovora o kreditu zaključenog 03. rujna 2019. g. između ovdje parničnih stranaka. Točno je da sud pazi na ništavost po službenoj dužnosti ali u okviru činjenica iznesenih u tužbi. Tužitelj je tužbu preinačio nakon zaključenja prethodnog postupka pa je sud u skladu s odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku odbio preinaku tužbenog zahtjeva. Ovo stoga što se tu ne radi o slučaju koji je reguliran odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a gdje je preinaka dopuštena ako tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Tužitelj može podnijeti tužbu radi utvrđenja ništavosti predmetnog ugovora o kreditu bilo kada jer nije u zastari pa onda dopuštanje preinake ne bi bilo ni svrsishodno u ovom postupku tim više što tužitelj ne traži niti isplatu temeljem ništavosti čitavog ugovora o kreditu već samo deklaraciju.

3. U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da su 30. rujna 2015. g. stupile na snagu izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju ( u daljnjem tekstu: ZPK) kojima se uvodi mehanizam konverzije kredita denominiranih u kunama s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane s ugovorenom valutnom klauzulom u Eurima. Nove izmjene ZPK-a da predviđaju i da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita s valutnom klauzulom u CHF u okviru aneksa koji je kreditor dužan ponuditi korisniku kredita ima primijeniti kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju primjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR-ima. Ta zakonska intervencija da stavlja strankama na raspolaganje instrumente za korekciju ugovornog odnosa i izvan okvira sudskog postupka. Stoga da tužitelj nema interes za vođenje ove parnice jer mu traženu zaštitu pruža sam zakonodavac. Tužitelj je mogao prihvatiti konverziju ponuđenu od strane tuženika i potpisati Aneks ugovora o kreditu čime bi ugovorne strane u potpunosti riješile problematiku predmetnog parničnog postupka o tužitelj je to odbio. Navodi da tužitelj u tužbi polazi od pretpostavke da bi odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništava te bi tuženik iznose čiju isplatu traži stekao bez pravne osnove. Pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete.

4. Zakon i izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g. da je imao neposredne učinke na sadržaj predmetnog ugovornog odnosa jer pobijanu odredbu u cijelosti stavlja van snage nalažući u odredbi čl. 11 a ZPK kreditnim institucijama da za sve postojeće ugovore o kreditu od 01. siječnja 2014. g. definiraju referentni parametar, fiksni dio stope te razdoblja promjena kamatnih stopa u skladu s kojim elementima će se kamatna stopa nastaviti mijenjati nakon što prestanu uvjeti za prisilnu primjenu kamatne stope. Tuženik da je postupio na navedeni način tako što je za predmetni ugovorni odnos u novoj metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata od 30. prosinca 2013. g. upravo definirao referentni parametar, fiksni dio stope, te razdoblja promjena kamatnih stopa. Takav način usklađenja da je u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit. Već je kroz ZKP tužitelju pružena takva razina zaštite kojom su učinci pobijane odredbe otklonjeni i radi kojeg daljnja sudska zaštita u pogledu te odredbe nije potrebna. ZIDZPK NN 143/13 da je i na ovaj ugovorni odnos imao utjecaji kroz odredbu čl. 11 a. st. 5. kojom je potrošačima pa tako i tužitelju omogućio izravnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23 % godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne stope u ovaj ugovorni odnos da nije slučajnost te ga treba promatrati kroz restituciju koja se spominje u odredbi čl. 138. a ZPP-a. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora da i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,99 % godišnje no jasno da je uslijed izostanak kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti . Navodi da ne postoji niti jedan u pravnoj teoriji poznat način tumačenja sadržaja ugovora ( osim gramatičkog) prema kojemu bi se moglo doći do zaključka da je kamatne stopa i nakon intervencije u sadržaj ugovora ostala promjenjiva. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kroz promjenjivu intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti kao fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa niti zanemariti inicijalnost dogovora između parničnih stranaka te da će se njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. U vrijeme zasnivanja ugovornog odnosa parnične stranke su jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva a ne fiksna kamatna stopa. Tuženik da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Prije donošenja ZIDZPK ( 112/12 i 143/123) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to i činio. U vrijeme sklapanja ugovora u postupanju prema tužitelju tuženik se rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. g. Ta Direktiva da sadrži u Prilogu tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati nepoštenima a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Za razliku od Zakona o zaštiti potrošača Direktiva da u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima pojedine odredbe sa sive liste nisu ograničene samo za sklapanje ugovora pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom ukoliko se radi o odredi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor. Da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Slijedom navedenog tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta koju da bi prouzročio tuženik svojim postupanjem. Tuženik je u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, tužitelj je pri tome imao pravo na raskid ugovora, mogao je kredit prijevremeno otplatiti odnosno refinancirati drugim kreditom što je sve dopušteno u skladu sa zakonskim propisima. Kako tužitelj na taj način nije postupio tijekom trajanja ugovornog odnosa, očito da je kako mu je kamatna stopa bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. Konačno ističe i prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja dospjela prije 22.02.2013. g. Ponavlja da pravni osnov nije stjecanje bez osnove već naknada štete. Ukoliko sud utvrdi ništavom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta koji su ishod režima pravne zaštite na koju tužitelj više nema pravo niti ga je ikada imao. Prigovor prijeboja je konačno preciziran podneskom od 21.10.2024. g.

5. Tužitelj je osporio potraživanje tuženika navodeći da predmet ovog spora nisu negativne kamate niti da je tuženiku u tom smislu postavio svoj zahtjev te ističe i prigovor zastare.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja. Proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Diani Tomljanović Butković.

7. Tužbeni zahtjev tužitelj je osnovan. Prigovor prijeboja tuženika nije osnovan. 8. Tužitelj potražuje ovom tužbom povrat preplaćenih iznosa temeljem ništavosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102038310 dana 03. rujna 2004. g. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 45.700,00 CHF protuvrijednosti u kuma a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora ( l.s. 7-11 ) a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 300 mjeseci uz valutnu klauzulu. U čl. 8. ugovora određeno je da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,990 % % godišnje a obračunava se primjenom direktne metode.

10. Nije sporno da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope i o tome obavještavao tužitelja. Nesporno je i da je tuženik tužitelju dostavio otplatne planove u kojima je izmijenio način obračuna i naplate.

11. Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl. br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

12. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva.

13. Sporno je među parničnim strankama da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništave slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužitelju isplaćene iznose primjenom tih ugovornih odredbi. Sporno je i da li je tužitelj u zastari budući se tijekom postupka ukazalo spornim da li je osnov tužbenog zahtjeva stjecanje bez osnova ili naknada štete. Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ). U tom smislu nisu osnovani navodi tuženika kako tužitelj traži naknadu s osnova stjecanja bez osnove jer je tužitelj spominjao tijekom postupka naprijed navedene presude Visokog Trgovačkog suda Rh i Vrhovnog suda RH.

14.Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

15. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO- a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek istekom 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom )a tužba je podnesena 22. lipnja 2016.g.

16. Osim toga na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.

18.Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je podigao predmetni kredit radi kupnje građevinske parcele koju je i kupio a teret dokaza da tužitelj nije potrošač leži na tuženiku.

19. U postupku je dakle prvo trebalo utvrditi da li su ništave ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20.Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio u rujnu 2014. g., kreditu mu je trebao za kupnju građevinske parcele što je i kupio, ugovor je sklopio u poslovnici tuženika u Požegi, prilikom sklapanja ugovora nije ništa pregovarao sa djelatnikom banke već je dobio standardnu šprancu ugovora. Pročitao je ugovor no po struci je ugostitelj pa je shvatio ugovor onako kako jest, zna da je ugovorena promjenjiva kamata ali vezano za kamatu djelatnik tuženika mu nije ništa protumačio niti se trudio protumačiti mu. Podigao je kredit u švicarskim francima iako je tražio kunski jer su mu u banci rekli da imaju kredite samo u CHF i EUR-ima, rekli su mu da su švicarski franci više godina stabilna valuta te da su krediti u CHF najisplativiji. Početna rata mu je bila cca 1.500,00 kn a kasnije se kretala u rasponu od 1.650,00 -1.800,00 kn.

21. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN-96/03- dalje ZZP) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima kojim je to pitanje regulirano na razini općeg propisa. S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. g. ( NN-79/07 i dr. ).

22. Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

23. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. godine.

24. Analizirajući sadržaj čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu ocjena je ovog suda da su iste odredbe za prosječnog potrošača nerazumljive. Način i obračun kamata vezan je za više akata tuženika s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovima slijedom čega ovaj sud smatra da navedene odredbe o promjenjivosti kamatne stope uključujući i razloga koji utječu na promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope ( l.s. 45-47) nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogla provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način.

25. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava.

26. Unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti kao suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 4.990% godišnje dok ostali podaci a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 4,990% godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Nije utvrđeno niti da bi tuženik tužitelju prilikom pregovaranja, sklapanja ugovora o kreditu na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelj stoga nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope.

27. Tuženik je banka- financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade i ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope posebno kada zaključuje kredita na duže razdoblje ali banke su u sklapanju takvih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. To podrazumijeva da su dužne nudeći svoje proizvode na tržištu maksimalno odgovorno pristupiti svakom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama ali nikada na njegovu štetu. Zato je tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita a što nije učinio kako to slijedi i iz iskaza tužiteljice.

28. Tuženik se ne može pozivati na okolnost da u vrijeme sklapanja ugovora nije postojao kriterij u odnosu na sadržaj ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope za razliku od kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju. Prema odredbi čl. 82 ZPP iz 2003. g. koja sadrži tzv. listu nepoštenih ugovornih odredbi , ugovorna odredba koja bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ZPP/03 mogla smatrati nepoštenom je između ostalog npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Odredbe ZZP-a su u skladu sa zakonskim rješenjima iz Direktive 93/13/EEZ odnosno navedene nacionale odredbe su u duhu Evropskog prava.

29. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj imao mogućnost raskinuti ugovor o kreditu nakon što ga je banka obavijestila o povećanju kamatne stope ističe se da je tužitelj kao potrošač mogao iskoristiti svoje pravo sukladno odredbama ZOO-a no takva mogućnost ne daje spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi karakter poštene odredbe u smislu odredbi ZPP/03.

30. Slijedom navedenog ugovorna odredba čl .8. ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu je ništava a posljedično tome i odredbe koje se odnose a promjenu anuiteta i to u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. Tužitelj u biti zahtjeva isplatu s osnova ništavosti ugovorne odredbe čl .8. u dijelu u kojem se odnosi na ovlaštenje tuženika na jednostrano mijenjanje kamatne stope i posljedično tome na povećanje anuiteta.

31. Tužitelj se pozivao na utvrđenja iz kolektivne tužbe kako je to već iznedsneo u točki 11. obrazloženja ove presude. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Tuženik nije dokazao da je tužitelj mogao mijenjati ugovorne odredbe predmetnog ugovora odnosno da je mogao intervenirati u unaprijed formulirani ugovor. Navedeno se ne može dokazati saslušanjem djelatnika tuženika nadređenih kreditnim referentima sa kojima tužitelj nije niti razgovarao.

32. Kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna to je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Ovo stoga što odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZPP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a a o čemu se radi u ovom slučaju. Već je navedeno da se tužitelj pozvao na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.

33. Stoga nisu od važnosti navodi tuženika izneseni tijekom postupka kojim se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

34. Konačno i Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je 03. veljače 2021. g. tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

35. Vještak financijske struke Dijana Tomljanović- Butković je izračunala preplatu koja predstavlja razliku nastalu između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorena kamatne stope prema početnom otplatnom planu a primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita u utuženom razdoblju koja iznosi ukupno 714,25 eura ( l.s. 422 ) .

36. Na nalaz imenovanog vještaka stranke nisu imale primjedbi vezano za matematički izračun niti su tražile da vještak dođe na ročište ponoviti svoj nalaz ili ga pojasniti. Tužitelj je precizirao svoj tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka koji je onda od strane suda prihvaćen u cijelosti. Tuženik je također precizirao prigovor prijeboja sukladno izračunu vještaka. Na dosuđeni iznos određena je kamata od dana plaćanja. Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja (a to je dan uplate tužitelja ).

37. Što se tiče eventualnog potraživanja tuženika spram tužitelja istaknutog u prigovoru prijeboja a radi plaćanja anuitete po kamatnoj stopi nižoj od početne isto nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz promjenu kamatne stope pa je krivnja za ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na tuženiku. Prigovor prijeboja je onda neosnovan i s osnova naknade štete.

38. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 3. uvezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku jer tužitelj gledajući na čitav postupak nije uspio sa glavnim tužbenim zahtjevom ali je uspio u cijelosti sa eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom a zbog odbijanja glavnog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe te podnesaka od 30.11.2017. g., 11.04.2018. g. i 26.04.2024. g. u iznosu od 112,50 eura te sastav žalbe u iznosu od 168,75 eura; nadalje priznati su mu troškovi zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 06.02.2017.g.,11.04.2017.g., 29.10.2018. g.,10.01.2019. g., 17.10.2022. g. 29.09.2023. g. i 03.12.2024. g. u iznosima od po 112,50 eura što sa PDV-om iznosi 1.757,81 euro. Tome treba pridodati i trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 898,00 eura, trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura i na presudu u iznosu od 25,54 eura pa je ukupni trošak tužitelja 2.707,89 eura. Napominje se da je tužitelj tražio trošak (l.s. 538) uzimajući u obzir konačnu vrijednost predmeta spora pa je sud na taj način i odredio trošak bez obzira što je vrijednost predmeta spora u pojedinim fazama postupka bila veća. Sin u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška je odbijen kao neosnovan. Ovo s toga što tužitelju nisu priznati pristupi na ročišta koja je popisao a na kojima nije ni prisustvovao. Nisu mu priznati niti sastavi podnesaka koji su bili nepotrebni za raspravljanje u smislu da bi za njihov sastav tužitelju pripada poseban trošak. Ovo zato jer se u pojedinim podnescima tužitelj ponavlja, ponavlja svoja očitovanja na nalaz vještaka, također precizira tužbeni zahtjev u par podneska od kojih mu je priznat samo ovaj konačni od 11.09.2024.

U Rijeci, 17. siječnja 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po pun

2. Tuženiku po pun.

U Rijeci, 17.01.2025.