Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u

Delnicama

Tina Ujevića 1

51300 Delnice

Poslovni broj: P-581/2022-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba Delnicama, OIB: 54566384631, po sutkinji Renati Rački, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lana Roje, odvjetnica iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi isplate (v.p.s. 2.785,32 EUR), nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 10. prosinca 2024. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjeničkog punomoćnika tuženika, javno objavivši 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 306-015/2007 sklopljenog dana 09.01.2007. godine između tužiteljice FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije na adresi: [adresa]) kao korisnika kredita i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) OIB: 14036333877 kao Banke (po Podružnici Rijeka), potvrđenog po Javnom bilježniku Mariji Grozdanić-Dekleva iz Rijeke dana 09.01.2007. godine pod brojem: OU-36/2007 kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) te kojima je ugovorena otplata (povrat) kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak (CHF), sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je određeno se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja te sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima izraženima u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe – Adria - Bank d.d. na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK D.D., ZAGREB, SLAVONSKA AVENIJA 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos u visini od 2.785,32 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne kamatne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine pa do dana 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01. siječnja 2023. godine pa do dana 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30. prosinca 2023. godine pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos, od dana dospijeća do dana isplate kako slijedi:

- na iznos od 0,84 EUR od 06.03.2008.g. do isplate

- na iznos od 0,34 EUR od 08.04.2008.g. do isplate

- na iznos od 8,10 EUR od 06.11.2008.g. do isplate

- na iznos od 3,94 EUR od 06.12.2008.g. do isplate

- na iznos od 14,43 EUR od 06.01.2009.g. do isplate

- na iznos od 14,61 EUR od 06.02.2009.g. do isplate

- na iznos od 16,22 EUR od 06.03.2009.g. do isplate

- na iznos od 12,16 EUR od 07.04.2009.g. do isplate

- na iznos od 13,27 EUR od 06.05.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,55 EUR od 06.06.2009.g. do isplate

- na iznos od 8,60 EUR od 07.07.2009.g. do isplate

- na iznos od 8,87 EUR od 07.08.2009.g. do isplate

- na iznos od 10,41 EUR od 08.09.2009.g. do isplate

- na iznos od 8,83 EUR od 06.10.2009.g. do isplate

- na iznos od 8,79 EUR od 06.11.2009.g. do isplate

- na iznos od 11,07 EUR od 08.12.2009.g. do isplate

- na iznos od 13,00 EUR od 06.01.2010.g. do isplate

- na iznos od 15,77 EUR od 06.02.2010.g. do isplate

- na iznos od 15,08 EUR od 06.03.2010.g. do isplate

- na iznos od 19,09 EUR od 07.04.2010.g. do isplate

- na iznos od 18,86 EUR od 06.05.2010.g. do isplate

- na iznos od 23,37 EUR od 08.06.2010.g. do isplate

- na iznos od 32,13 EUR od 06.07.2010.g. do isplate

- na iznos od 26,34 EUR od 07.08.2010.g. do isplate

- na iznos od 39,07 EUR od 07.09.2010.g. do isplate

- na iznos od 35,60 EUR od 06.10.2010.g. do isplate

- na iznos od 29,58 EUR od 06.11.2010.g. do isplate

- na iznos od 41,38 EUR od 07.12.2010.g. do isplate

- na iznos od 49,87 EUR od 06.01.2011.g. do isplate

- na iznos od 44,85 EUR od 08.02.2011.g. do isplate

- na iznos od 43,70 EUR od 08.03.2011.g. do isplate

- na iznos od 40,61 EUR od 06.04.2011.g. do isplate

- na iznos od 45,67 EUR od 06.05.2011.g. do isplate

- na iznos od 59,76 EUR od 07.06.2011.g. do isplate

- na iznos od 55,13 EUR od 06.07.2011.g. do isplate

- na iznos od 83,84 EUR od 09.08.2011.g. do isplate

- na iznos od 83,21 EUR od 06.09.2011.g. do isplate

- na iznos od 61,69 EUR od 06.10.2011.g. do isplate

- na iznos od 60,30 EUR od 08.11.2011.g. do isplate

- na iznos od 57,74 EUR od 06.12.2011.g. do isplate

- na iznos od 62,16 EUR od 06.01.2012.g. do isplate

- na iznos od 66,33 EUR od 07.02.2012.g. do isplate

- na iznos od 65,76 EUR od 06.03.2012.g. do isplate

- na iznos od 63,77 EUR od 06.04.2012.g. do isplate

- na iznos od 66,28 EUR od 06.06.2012.g. do isplate

- na iznos od 64,51 EUR od 06.07.2012.g. do isplate

- na iznos od 65,19 EUR od 07.08.2012.g. do isplate

- na iznos od 63,44 EUR od 06.09.2012.g. do isplate

- na iznos od 60,98 EUR od 06.10.2012.g. do isplate

- na iznos od 60,98 EUR od 06.10.2012.g. do isplate

- na iznos od 64,51 EUR od 06.11.2012.g. do isplate

- na iznos od 62,61 EUR od 07.12.2012.g. do isplate

- na iznos od 64,82 EUR od 08.01.2013.g. do isplate

- na iznos od 60,80 EUR od 06.02.2013.g. do isplate

- na iznos od 62,44 EUR od 06.03.2013.g. do isplate

- na iznos od 65,10 EUR od 06.04.2013.g. do isplate

- na iznos od 62,81 EUR od 07.05.2013.g. do isplate

- na iznos od 57,17 EUR od 06.07.2013.g. do isplate

- na iznos od 57,55 EUR od 07.08.2013.g. do isplate

- na iznos od 60,53 EUR od 06.09.2013.g. do isplate

- na iznos od 63,56 EUR od 08.10.2013.g. do isplate

- na iznos od 63,56 EUR od 08.10.2013.g. do isplate

- na iznos od 62,17 EUR od 06.11.2013.g. do isplate

- na iznos od 63,48 EUR od 06.12.2013.g. do isplate

- na iznos od 63,02 EUR od 08.01.2014.g. do isplate

- na iznos od 65,12 EUR od 04.02.2014.g. do isplate

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Tuženik ADDIKO BANK D.D., ZAGREB, OIB: 14036666877 dužan je tužiteljici FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.306,12 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do ispate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, i to u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, dok se u ostalom dijelu zahtjev tužiteljice te zahtjev tuženika u cijelosti, odbijaju.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi podnesenoj 29. travnja 2022. navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom odnosno njegovim prednikom 9. siječnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 306-015/2007 (dalje: Ugovor) solemniziran istog dana kod javnog bilježnika, na temelju kojeg joj je tuženik isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.315,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, sa rokom otplate na 7 godina, pri čemu se tužiteljica obvezala kredit otplaćivati u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 275,27 CHF po srednjem tečaju banke na dan plaćanja, a anuiteti su dospijevali na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Radilo se o tzv. potrošačkom kreditu, odobrenom za kupnju novog motornog vozila. Kredit je u cijelosti otplaćen 3. veljače 2014.

Nadalje navodi da joj je Ugovor bio ponuđen isključivo u valuti CHF kao najpovoljniji te se o istoj nije pojedinačno pregovaralo jer se radilo o tzv. tipiziranom ugovoru kojeg je unaprijed formulirao tuženik pa tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj Ugovora što je u konačnici rezultiralo značajnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu.

U daljnjim navodima citira odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) te ističe da je uslijed ugovaranja valutne klauzule vezane za valutu CHF došlo do nepovoljne situacije za nju u smislu znatnog povećanja mjesečnih anuiteta u odnosu na početno ugovoreni, pri čemu ukazuje na čl. 3. i 4. Ugovora. Poziva se na presudu Visokog Trgovačkog suda RH Posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (dalje:VTS) kojom je pravomoćno odlučeno o tužbi udruge Potrošač protiv više banaka, između kojih i ovdje tuženika, a kojom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu Posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (dalje: TS Zagreb) a u kojoj je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima ugovora a koji su bitni za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81., 82. i 90. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. odnosno odredbama ZZP/07 i to čl. 96. i 97. u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude temelje se na Direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Stoga se radi o ništetnim odredbama u smislu ZZP i Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu: ZOO).

Također, protiv presude VTS podnesena je revizija u povodu koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje:VSRH) pod brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donio presudu i rješenje kojima je potvrđena zakonitost presude VTS u dijelu koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi o kreditima u kojima su banke (među kojima prednik tuženika) zaključivali u navedenim razdobljima ugovore o kreditu s korisnicima kao potrošačima uz ugovorenu valutu u CHF a čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača.

U daljnjim navodima poziva se na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP) te ističe da se poziva na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora te u konačnici ističe da je po predmetnom Ugovoru uplatila tuženiku, u razdoblju od 31. ožujka 2008. do 31. siječnja 2014., iznos od 20.201,02 kn, pa predlaže donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata navedenog iznosa, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne dijelove ukupnog iznosa.

Uz tužbu prilaže Ugovor, izračun tražbine, podatke iz sudskog registra vezane uz promjenu tvrtke tuženika, otplatni plan i specifikaciju uplata. Ujedno predlaže pozvati tuženika na dostavu daljnjih isprava – datum puštanja kredita u otplatu, realizirani otplatni plan i dr., financijsko vještačenje, saslušanje stranaka i svjedoka (po potrebi).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 36) osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, pri čemu prvenstveno ističe prigovor zastare. Smatra i da je tužbom trebao biti obuhvaćen MV kao fiducijarni dužnik, pa predlaže saslušanje tužitelja te navedenog i to na okolnost otplate kredita te uporabe sredstava isplaćenih predmetnim Ugovorom.

Navodi da je tužba podnesena 29. travnja 2022. pa je nastupila zastara za sva potraživanja temeljem stjecanja bez osnove koja su nastala prije 29. travnja 2017. , jer se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, da tužba radi zaštite kolektivnih interesa potrošača nije tužba vjerovnika prema dužniku već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne pa se stranke u takvom postupku ne mogu smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom te ova tužba predstavlja prvu i jedinu koja je od strane tužitelja podnesena prema tuženiku, odnosno sukladno čl. 241. ZOO-a, nije došlo do prekida zastare. Pri tom smatra neprihvatljivim tumačenje VSRH sukladno kojem sud može sam odrediti kada nastupa zastara s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, na način da sud stavlja izvan snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove.

Smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, da se tužitelj neosnovano poziva na presudu iz kolektivnog spora jer je isto dopušteno samo u parnicama za naknadu štete a ovdje je predmet potraživanja po stjecanju bez osnove, te citira odredbe ZZP/93.

Ističe da u tužbi uopće nije navedeno koje su to konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora a samo pozivanje na presudu iz kolektivnog spora ne može nadomjestiti činjenične navode, da u ovom slučaju nema mjesta primjeni čl. 118. ZZP/14 i čl. 138.a ZZP/07 a ukazuje i na odredbu čl. 502.c ZPP-a. U pogledu ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora navodi da su stranke pojedinačno pregovarale o istima jer je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili CHF, pa se radilo o jasnim, lako uočljivim i razumljivim odredbama, da se tužitelj u pregovorima i upoznavanjem sa mogućnošću kreditiranja odlučio zatražiti kredit sa valutnom klauzulom u CHF, da mu je on pri tome jasno objasnio značajke ugovora pa tako i promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te je Ugovor o tome imao vrlo jasnu odredbu. Tuženik je pri tom postupao i i sukladno odredbama Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama.

Ukazuje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena i ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, ovo jer ni sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF te je obveza tužitelja mogla biti i niža a do 2009. nije bilo značajnijih promjena tečaja CHF pa stoga nije bilo razumno očekivati da će tečaj značajno porasti. Stoga on nije postupao nepošteno i nesavjesno. U prilog prednjim navodima poziva se na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i praksu Suda Europske unije.

Navodi i da je općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja CHF, pa na okolnost upozoravanja potrošača o rizicima vezanim uz rast CHF prilikom sklapanja pojedinih odredbi Ugovora. Također je i u oglasima upućenim kupcima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, pa tako i u glasilu Hypo Times iz 2005. te je to glasilo bilo javno dostupno u njegovim poslovnicama i putem interneta. Smatra da porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti te ugovorne odredbe jer je za ocjenu istog mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora i procjena da li je uzrokovana značajna neravnoteža je objektivna analiza koja se mora dogoditi s obzirom na stanje u trenutku sklapanja Ugovora, a što je potvrđeno u presudi Suda Europske unije C-186/16 od 20.09.2017., pa s tim u vezi ističe da on nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila tijekom trajanja Ugovora.

Završno ističe da u tužbi nije navedeno što se potražuje i po kojoj osnovi niti je predložen zadatak financijskog vještačenja, pa pozivom na odgovarajuće odredbe ZPP-a odnosno temeljem pravila o teretu dokazivanja, predlaže odbiti tužbeni zahtjev pri čemu se a priori protivi da se vještačenje provede izračunom razlike temeljem fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja.

2.1. Uz odgovor prilaže Metodologiju promjene kamatnih stopa, stručne članke i sudsku praksu, pisanu izjavu svjedoka FVŠ ovjerenu kod javnog bilježnika (sve list 54-288), te predlaže kao svjedoka VV – na okolnost sklapanja Ugovora te javnog bilježnika.

3. Stranke su tijekom postupka u spis dostavile i više podnesaka u kojima su se očitovale o navodima protivne strane i to tužiteljica - podnesak od 01.09.2023. (list 290) a uz koji podnesak je priložen izvadak iz matice umrlih za MV te ugovori o trajnom nalogu sukladno kojima je s računa tužiteljica otvorenog kod PBZ d.d. vršena isplata za korist prednika tuženika, od 03.10.2023. (list 359) uz koji je dostavljena ponuda-predračun Autocentra Integra d.o.o. Rijeka, račun broj 2007-6, fotografije vozila, prometna dozvola za vozilo, kupoprodajni ugovor za vozilo od 02.06.2019., ugovor o radu za MV, uvjerenje o vlasništvu vozila izdano od PUPG, PP Delnice, te tuženik podnesci od 05.09.2023. (list 348) i od 28.10.2024. (list 458), pri čemu je tuženik u spis dostavio izvadak iz obrtnog registra za MV (list 354), ukazavši da je isti, kao suprug tužiteljice, u vrijeme sklapanja Ugovora bio fiducijarni dužnik i vlasnik obrta, pa je tužitelju osporen status potrošača. Pri tom je ukazano i na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ sukladno kojima je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesija, a koja odredba je prenesena u ZZP/07 kao i u sada važeći ZZP. Istaknute su i primjedbe na u međuvremenu provedeno financijsko vještačenje.

Tužiteljica je dostavila i daljnje isprave i to podatke Porezne uprave, Područni ured Rijeka, Ispostava Delnice na okolnost toga da predmetno vozilo nije bilo uneseno u popis dugotrajne imovine poreznog obveznika MV (list 379-381).

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi predloženi do zaključenja prethodnog postupka i to saslušanje tužiteljice i svjedoka NV te ŠV (list 384-386), financijsko vještačenje po vještaku Marimar-Fin d.o.o. koji je na tu okolnost dostavio u spis pisani nalaz i mišljenje (list 393) te nalaz iznio i usmeno na ročištu putem MVŠ (list 477), pročitane su sve isprave priložene uz tužbu i odgovor na tužbu te naknadno dostavljene podneske.

Dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka VVŠ odbijen je kao nepotreban. Također, odbijen je i dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem predloženih svjedoka, a o čemu će razlozi biti izneseni u nastavku odluke.

4.1. Tužiteljica je u stranačkom iskazu u bitnom navela da je Ugovor sklopila sa prednikom tuženika iz razloga što joj je za istog rečeno u auto kući Integra Suzuki, ona je tada već bila u mirovini koja nije bila velika a s njom je bio i suprug te pošto je isti bio obrtnik – autoprijevoznička djelatnost, kao takav nije niti mogao dobiti kredit, da je vozilo kupljeno za osobne potrebe a ne za potrebe djelatnosti koja se obavljala kamionom. Nije joj poznato tko je osoba imena VV te je ona u banci bila dva puta i to kod različitih osoba. Čini joj se da je u banci rečeno da je povoljnije Ugovor sklopiti u CHF. Suprug i ona su imali predračun te im je bio poznat iznos koji im treba a u banci im je navedena protuvrijednost. Oko samih uvjeta rečeno joj je koliki će biti ukupni iznos, rok otplate, prijenos vlasništva i promjenjiva kamata. Sam kredit je isplaćen neposredno auto kući. U banci je u pogledu CHF rečeno da je to najpovoljniji iznos koji može rastegnuti na 7 godina i otplatiti. Vozilo i računi su glasili na supruga a kredit na nju jer je ona kao umirovljenik mogla dobiti kredit. Vozilo je poslije bilo i registrirano na supruga vjerojatno iz tradicionalnih razloga. Brak je prestao smrću supruga. Suprug je također kod Erste banke imao kredit za kamion a što je također bio razlog njegove kreditne nesposobnosti. Ona je vozilo koristila za osobne potrebe, dok je suprug imao prijevozničku djelatnost u sklopu koje je teretnim vozilom vršio prijevoz trupaca a pod zadnje je imao šleper te je vršio prijevoz kontejnera. Jedno vrijeme se kredit plaćao putem trajnog naloga u PBZ a jedno vrijeme je rate plaćala direktno u banci. Suprug je obrt zatvorio 29.12.2008. ali je faktički prestao sa obavljanjem istog još 2006. te je nakon toga bio u radnom odnosu.

4.2. Svjedok NV (sestra tužiteljice) potvrdila je da je tužiteljica imala osobno vozilo crvene boje koje je kasnije prodano, da je ista to vozilo koristila za svoje potrebe, da je suprug tužiteljice imao kamion i vozio je trupce koji u to vozilo nisu mogli niti stati. Tužiteljicu je svakodnevno viđala da koristi to vozilo za primjerice odlazak u trgovinu.

4.3. Svjedok ŠV (kćer tužiteljice) zna da su njeni roditelji imali osobno vozilo Suzuki Swift crvene boje, kupljeno 2007. i koje je prodano prije 2020. Vozilo je kupljeno za osobne potrebe tako što je majka digla kredit a otac je imao prijevozničku djelatnost u sklopu koje je vozio velike kamione. Predmetno vozilo su koristila oba roditelja a i ona nakon što je položila vozački ispit.

4.4. Financijski vještak je u pisanom nalazu i mišljenju, na temelju podataka u spisu te naknadno po tuženiku dostavljenog početnog otplatnog plana i pregleda prometa za klijenta za cijelo razdoblje otplate kredita, utvrdio da je kredit isplaćen 09.01.2007. u kunskoj protuvrijednosti iznosa 19.315,00 CHF a na koji dan je srednji tečaj tuženika za CHF iznosio 1CHF=4,5770 kn, da kunska protuvrijednost isplaćenog kredita iznosi 88.404,76 kn, da je prema realiziranom otplatnom planu ukupna obveza tužiteljice iznosila 24.147,39 CHF, pri čemu je redovna kamata iznosila 4.832,39 CHF te je ukupna preplata kao posljedica promjene tečaja iznosila 2.785,32 EUR a što je prikazano u Tabeli br. 4. U pogledu metodologije izračuna vještak je naveo da se kod kredita s valutnom klauzulom (ovdje CHF), promjenom kamatne stope se mijenja iznos anuiteta te se u anuitetu mijenja odnos kamate i otplatne kvote, da kada kamatna stopa raste u anuitetu se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan i obrnuto, slijedom čega zbroj predstavlja razliku kamate u CHF po tečaju na dan isplate, razliku otplatne kvote CHF po tečaju na dan isplate kredita te tečajnu razliku odnosno razliku između uplaćenog anuiteta po tečaju na dan plaćanja i uplaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita.

Uz primjenu prednjeg, vještak je u Tablicama 4. i 5. utvrdio pozitivne i negativne tečajne razlike.

4.5. Po primitku nalaza opisanog u toč. 4.4. tužiteljica je isti u cijelosti prihvatila te u skladu s nalazom postavila tužbeni zahtjev (podnesak od 18.08.2024. – list 450), na način da je na ime preplate s osnova promjene tečaja zatražila iznos od 2.785,32 EUR.

4.6. Tuženik se na nalaz vještaka očitovao podneskom od 28.10.2024. (list 458) ističući da je nalaz nejasan i neodređen jer vještak ne obrazlaže način izračuna u istom, pa je predloženo zatražiti dopunsko očitovanje vještaka odnosno iznošenje nalaza na ročištu. Istovremeno smatra da je vještak pravilno utvrdio tzv. negativnu razliku te ističe da sve kada bi tužbeni zahtjev i bio osnovan (a što osporava), u tom bi slučaju tužitelj eventualno imao pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za negativne razlike. Ističe da sud nije uzeo u obzir njegov prijedlog za izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, nego je zadatak vještaka temeljen samo na prijedlogu tužitelja odnosno po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, pa tužitelj u odnosu na tuženika ostvaruje dvostruku korist. Završno ističe da je vještak nalaz i mišljenje sačinio na način kao da se radi o ugovoru sa fiksnom kamatom i fiksnim tečajem iako je između stranaka sklopljen ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, pri čemu ukazuje na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

4.7. Daljnjim podneskom od 14.11.2024. (list 469) tuženik se očitovao na podnesak tužitelja opisan u toč. 4.5. ukazujući da se protivi povišenju tužbenog zahtjeva te ističući da je tužitelj već u tužbi bio dužan naznačiti predmet tužbenog zahtjeva. Ističe da je za dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu stečenog bez osnove na temelju valutne klauzule, za novopostavljeni zahtjev nastupila zastara. Poziva se na sudsku praksu.

4.8. Tužitelj, očitujući se na podnesak tuženika opisan u toč. 4.7., ističe da je on u podnesenoj tužbi postavio i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev, oba jasno određena, da je odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a izrijekom dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva u situacijama kada tužitelj nije mogao bez svoje krivnje preinačiti tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, a u konkretnom slučaju egzistira i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske Posl.br. Su IV-162/21 od 26.11.2021. Također, u pogledu prigovora zastare ukazuje na zaključak Su IV- 123/24 od 27.05.2024. (podnesak od 06.12.2024. – list 474).

Kako je tuženik ukazao da prethodno opisani podnesak tužitelja nije predan u roku predviđenom odredbama ZPP-a, navodi iz istog nisu uzeti u obzir.

4.9. U daljnjem tijeku postupka financijski vještak iznio je nalaz i mišljenje usmeno na ročištu (list 477), prvenstveno ustrajući pri svom nalazu u cijelosti. Također je istakla da je način izračuna obrazložen na str. 8 pisanog nalaza i mišljenja dok su u samim tabelama prikazane računske operacije, kao i da je naknadnom provjerom a po istaknutim primjedbama tuženika izvršila kontrolu izračuna te utvrdila da u istom nije bilo greške. Istakla je i da u izračunu razlike plaćenog u odnosu na početne uvjete kredita s osnove valutne klauzule sama promjena kamatne stope i primjena početne kamatne stope nema nikakav utjecaj.

5. S obzirom na očitovanja stranaka, u ovoj pravnoj stvari nije sporno sklapanje Ugovora između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika od 09. siječnja 2007. a kojim ugovorom je tuženik (prednik tuženika) odobrio tužitelju potrošački kredit u iznosu od 19.315,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, u svrhu kupnje novog motornog vozila a koji kredit je isplaćen na račun A.C.Integra d.o.o. (čl. 2.), a koji kredit se otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima također u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF prednika tuženika na dan plaćanja, pri čemu anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, sa mjesečnim iznosima od 275,27 CHF (čl. 3. i 4.), da je ugovorena kamata iznosila 5,25% dekurzivno godišnje (čl. 3.). Ugovor je, kao fiducijarni dužnik sklopio i MV te je u čl. 10. Ugovora a radi osiguranja naplate svih tražbina iz Ugovora, fiducijarni dužnik prenio u vlasništvo pokretninu – osobno vozilo marke i tipa Suzuki Swift. Također nije sporno da je opisani kredit u cijelosti otplaćen.

5.2. Sporno je da li su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, također je sporno da li je nastupila zastara. Sporno je i da li tužitelj ima status potrošača. Sporan je i obračun po osnovi tzv. negativnih razlika.

6. Analizom i ocjenom prethodno provedenih dokaza sud nalazi da je tužbeni zahtjev kako je isti specificiran nakon provedenog financijskog vještačenja, osnovan u cijelosti.

7. Prvenstveno je potrebno navesti da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom VS RH Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. (odlučivanje o presudi VTS Posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.) u kojoj je VSRH utvrdio da su tužene banke (među kojima i ovdje tuženik odnosno njegov prednik) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena valuta vezana uz CHF pri čemu prije a i u vrijeme sklapanja takvih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke koja se temelji na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici (banke) postupili protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. (NN 79/07 sa daljnjim izmjenama, dalje: ZZP/07) i to odredbi čl. 96. i 97. istog. Uz navedeno, isto je protivno i odredbama ZOO-a.

7.1. Također odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, a prema st. 2. interesi iz st. 1. mogu između ostalog biti i potrošački.

Odredba čl. 502.b ZPP-a propisuje što se može tražiti tužbom iz čl. 502.a, dok odredba čl. 502.c propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7.2. Iz navoda u tužbi te daljnjih navoda tužiteljice vidljivo je da ista u ovoj pravnoj stvari podnosi tužbu kao fizička osoba – potrošač, radi teže povrede potrošačkih interesa i prava te istu temelji na presudi donesenoj u tzv. kolektivnom sporu, što sukladno čl. 502.a st. 1. ZPP-a znači da je sud vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora.

Također, u vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka na snazi je bio ZZP/03 koji je u čl. 3. toč. 1. propisivao da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Cijeneći iskaz tužiteljice te iskaze saslušanih svjedoka koji su potvrdili da je tužiteljica koristila osobno vozilo radi kupnje kojeg je između stranaka sklopljen Ugovor, sud nalazi utvrđenim da tužiteljica ima status potrošača u smislu navedene odredbe ZZP, odnosno na tu okolnost prihvaća iskaz tužiteljice i svjedoka. Prednje posebno zbog činjenice da je iz samog Ugovora vidljivo da tužiteljica isti nije sklopila kao vlasnik obrta ili zastupnik pravne osobe već kao fizička osoba odnosno da je ista Ugovor sklapala kao obrtnik, tada bi u svakom slučaju isto bilo i istaknuto na njegovoj strani kao korisniku kredita.

Sukladno prednjem, kako je utvrđeno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora imala status potrošača te kako je u kolektivnom sporu odlučeno o povredi potrošačkih interesa i na koji kolektivni spor se tužiteljica i pozvala, nisu osnovani prigovori istaknuti na prednju okolnost.

Činjenica je da je sada pok. suprug tužiteljice (fiducijarni dužnik) u vrijeme sklapanja Ugovora imao registriran obrt (prema izvatku iz obrtnog registra do 31.12.2008.) u sklopu kojeg su se obavljale djelatnosti trgovine na veliko drvom u tranzitu te cestovni prijevoz robe, međutim po ocjeni suda prigovorom iznesenim na prednju okolnost tuženik nije obeskrijepio utvrđenje suda o statusu tužiteljice kao potrošača. Ovo iz razloga što je i fiducijarni dužnik naveden kao fizička osoba a ne kao vlasnik obrta kao i iz razloga što je predmet kupnje bilo osobno vozilo – osobni automobil a ne teretni automobil (čl. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama), odnosno vozilo namijenjeno za prijevoz osoba a ne stvari, dok je suprug tužiteljice imao registriranu djelatnost prijevoza robe. Stoga ne temelju prednjeg nije utvrđeno da bi se vozilo koristilo za potrebe obrta supruga tužiteljice niti je isto bilo uneseno u popis imovine njegovog obrta.

7.4. Pri tome posebno valja istaći i da s obzirom na citirane odredbe ZPP-a, predmet ovog postupka nije ocjena stavova i shvaćanja iz kolektivnog spora, a na što se u konačnici odnosi najviše prigovora tuženika iznesenih u odgovoru na tužbu. Vezano uz prednje nije osnovan niti prigovor zastare. U konkretnom slučaju je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva, što se odnosi i na predmetnu situaciju. Nakon prekida, zastara počinje ponovno teći, što znači a s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. travnja 2022., da je ista podnesena unutar zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, pri čemu zastara u pogledu ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počinje teći od 14. srpnja 2018., pa je tužba podnesena unutar tog roka.

8. Kako je već izneseno, zahtjev koji se odnosi na preplatu zbog primjene valutne klauzule odnosno promjene tečaja CHF na štetu potrošača, je osnovan.

8.1. U vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka na snazi je bio ZZP/2003 koji je u odredbi čl. 81. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Prema čl. 87., nepoštena ugovorna odredba je ništava a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost samog ugovora ako isti može opstati bez takve odredbe.

8.2. Iako bi iz Ugovora proizlazilo da je lako uočljivo da je otplata kredita vezana uz valutu CHF, tužitelju kao prosječnom potrošaču u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora nije moglo biti poznato postojanje rizika odnosno to da ne postoji zaštita tečaja kao u slučaju kredita vezanog za valutu EUR, a prednje znači da tuženik nije na transparentan način upoznao tužitelja na neusporedivo veći rizik. Stoga se u ovom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu tužitelja kao potrošača.

Iako zakonom nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule, u konkretnom slučaju tuženik tužitelja nije informirao o mogućim rizicima te je njemu kao takvom mogao biti poznat tečaj u vrijeme sklapanja Ugovora.

8.3. U tom dijelu još valja navesti da je tuženik predložio saslušanje svjedoka VV i to na okolnost sklapanja Ugovora odnosno informiranja i obavještavanja korisnika kredita o svim značajkama Ugovora. Navedenom svjedoku se u više navrata nije uspjelo dostaviti poziv za dva ročišta na kojem je trebalo provesti dokaz njegovim saslušanjem, te je sud u konačnici, cijeneći sadržaj ostalih provedenih dokaza kao i navode iz odgovora na tužbu, odbio taj dokazni prijedlog. Također, odbijen je kao nepotreban i dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka VVŠ jer je sud ocijenio da je ostalim provedenim dokazima tj. sadržajem Ugovora kao i iskazima tužitelja i preostala dva svjedoka, utvrđen status tužitelja kao potrošača u ovoj pravnoj stvari.

Iako je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4372/21 (dalje: USRH) istaknuto je da postoji proceduralna obveza suda saslušati zaposlenika banke koji je sklopio sporni ugovor o kreditu s potrošačem ako banka tvrdi da mu je taj zaposlenik prije sklapanja ugovora dao "odgovarajuće" obavijesti o parametrima promjene kamatne stope ili o fluktuaciji tečaja CHF i njezinim rizicima odnosno utjecaju takvih promjenjivih parametara na novčanu obvezu potrošača, jer ta okolnost nije pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu, u konkretnom slučaju ne postoji takva obveza jer ako se radi o okolnostima koje su pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu, ne postoji proceduralna obveza sudova izvoditi dokaze saslušanjem djelatnika tuženika ili razmatrati pravomoćna utvrđenja sudova iz kolektivnog spora. Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naveo i da on nije imao nikakvu kontrolu nad tečajem CHF a sadržajno isto proizlazi i iz pisane izjave FVŠ, dostavljene po tuženiku.

S obzirom na prednje, odnosno kako u ovom slučaju tuženik navodi da nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, kontradiktorni su navodi o tome da je zaposlenik tuženika predložen kao svjedok mogao i trebao tužiteljici kao potrošaču rastumačiti sve parametre vezane uz valutnu klauzulu CHF odnosno da je isti imao saznanje da će doći do znatnog povećanja obveze tužiteljice.

Sve prednje utvrđeno je u odluci USRH broj U-III-1593/21, U-III-4310/21, U-III- 4852/21, U-III-5053/21, U-III-5209/21, U-III-6026/21, U-III-7082/21, U-III-7118/21, U- III-7326/21, U-III-7327/21, U-III-7547/21, U-III-29/22, U-III-317/22, U-III-703/22, U-III- 708/22, U-III-770/22, U-III-3521/22, U-III-4412/22, U-III-5206/22, U-III-5284/22, U- III-5387/22, U-III-233/23, U-III-1095/23, U-III-4747/21, U-III-5095/21, U-III-5756/21, U-III-6721/21, U-III-6940/21, U-III-7461/21, U-III-1102/22, U-III-2973/22, U-III- 5209/22, U-III-6431/22, U-III-7038/21, U-III-7077/21, U-III-7081/21, U-III-7226/21, U-III-7532/21, U-III-316/22, U-III-537/22, U-III-3106/22, U-III-3544/22, U-III- 5509/22, U-III-322/22, U-III-509/22, U-III-4107/22, U-III-4124/22, U-III-5101/22, U- III-5486/22, U-III-1211/23, U-III-4274/22 i U-III-4500/22 od 29. studenog 2023., pa je slijedom navedenog u odnosu na saslušanje svjedoka, odlučeno kako je prethodno izneseno.

Pri tom valja istaći da je u navedenoj odluci USRH iznesen i stav o nepotrebnosti saslušanja javnih bilježnika koji su solemnizirali ugovore, pa je iz tog razloga odbijen i dokazni prijedlog saslušanja javnog bilježnika (predloženo u odgovoru na tužbu).

8.4. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora u kojoj je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF i isplata po navedenoj osnovi, prihvaćen je u cijelosti.

8.5. Pri tom se ističe a u pogledu provedenog financijskog vještačenja da je zadatak vještaka bio utvrditi razlike preplate nastale zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu u odnosu na tečaj prilikom realizacije kredita, a koje razlike su nastale zbog porasta tečaja CHF a takav je zadatak određen upravo zbog utvrđenja u kolektivnom sporu odnosno jer tužene banke (među kojima i prednik tuženika) nisu tužiteljicu kao potrošača obavijestile o izglednoj budućoj promjeni početnog tečaja CHF iako su o istome imale saznanja. Stoga su neosnovani prigovori tuženika u pogledu provedenog vještačenja odnosno da je isti trebao vještačiti prema drugim parametrima. Isto tako, prigovor tuženika da je nalaz vještaka neodređen i nejasan predstavlja paušalan i ničim argumentiran prigovor, jer je vještak već u pisanom nalazu te naknadno i usmeno na ročištu, obrazložio parametre izračuna i isti su vidljivi iz priloženih tablica koje su sastavni dio nalaza.

Tuženik je u svakom slučaju mogao predložiti novo vještačenje, a koji prijedlog do zaključenja glavne rasprave nije istaknut, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da je nalaz vještaka sukladan pravilima struke te bez proturječnosti i nedostataka koji bi isti doveli u pitanje (čl. 261. ZPP-a) koje bi isti dovele u pitanje, slijedom čega sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti.

8. U pogledu tzv. negativnih razlika odnosno utvrđenja da je tečaj CHF u pojedinim otplatnim mjesecima bio niži od tečaja koji se primjenjivao u trenutku isplate kredita i čime je tužiteljica manje platila 78,60 EUR, pa da bi isto trebalo uzeti u obzir, ističe se da sud ovako utvrđenu razliku nije uzeo u obzir pri utvrđenju visine tražbine tužiteljice.

Prednje iz razloga što je o tom pravnom pitanju (a o kojem je postojala različita sudska praksa), VSRH u svojoj odluci broj: Rev-999/2023-2 od 17. siječnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora radi prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj CHF bio manji od tečaja CHF na dan isplate kredita.

9. Završno, neosnovani su prigovori tuženika u dijelu u kojem se ističe da je došlo do preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, prednje iz razloga što tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe nije mogla znati visinu tužbenog zahtjeva jer joj nisu bili dostupni svi podaci (primjerice realizirani otplatni plan) sukladno kojima bi takav određeni zahtjev postavila. Kako je tužiteljica tužbeni zahtjev postavila nakon provedenog vještačenja, isto je u skladu s pravnim shvaćanjem VSRH Posl.br. Su IV- 123/24.

10. Odluka o troškovima sadržana u toč. III. izreke presude temelji na čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega su tužiteljici priznati zatraženi troškovi kako slijedi: za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe, sastav podnesaka od 30.08.2023. i 12.08.2024. (očitovanje na odgovor na tužbu i očitovanje na nalaz vještaka), zastupanje na ročištima 12.09.2023., 17.10.2023., 20.11.2024. i 10.12.2024. – svaka radnja po 200,00 EUR, odnosno ukupno u tom dijelu iznos od 1.400,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. i toč. 2. Odvjetničke tarife) te PDV na prednje u iznosu od 350,00 EUR.

Uz navedeno je priznat trošak vještačenja u iznosu od 520,00 EUR (sukladno računima vještaka za izradu pisanog nalaza i mišljenja te pristup ročištu) te trošak sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 36,12 EUR (u pogledu sudske pristojbe na presudu tužiteljica je sukladno izmjenama Zakona o sudskim pristojbama NN 51/23 oslobođena od plaćanja takve pristojbe).

Stoga ukupno priznati trošak tužiteljici iznosi 2.306,12 EUR. Preostali zatraženi troškovi (toč. 4., 5. i 10. troškovnika – sastav podnesaka te pribava isprava od Porezne uprave) nisu priznati jer se ne radi o potrebnim troškovima u smislu čl. 155. ZPP-a, te je u tom dijelu zahtjev odbijen. [adresa], 17. siječnja 2025.

Sutkinja

Renata Rački

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka kojoj je dostavljen ovjeren prijepis presude prema čl. 335. st. 11. ZPP-a može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Protiv ove presude stranka kojoj je presuda dostavljena putem e-oglasne ploče sudova prema čl. 335. st. 9. ZPP-a, može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.