REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1585/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Domagoja Klinžić, u pravnoj stvari tužitelja UNIQA osiguranje d.d., Zagreb, Planinska 13A, OIB:75665455333, zastupanog po punomoćniku Marku Rašica, odvjetniku u Odvjetničkom društvu RAŠICA & PARTNERI d.o.o. u Zagrebu, protiv I. tuženika: CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupanog po punomoćniku Mati Kačan, odvjetniku u Zagrebu, i II. tuženika: Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. prosinca 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, zamjenika punomoćnika I. tuženika, i punomoćnika II. tuženika po zaposlenju, s danom objave 17. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 597,25 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. siječnja 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.719,23 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 17. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 8. rujna 2019. u 16,00 sati na autocesti A3, općina Dugo Selo na 46 km, došlo do štetnog događaja uslijed udara divljači, točnije lisice u vozilo marke i tipa ˝CITROEN C1˝, reg. oznaka [registarska oznaka], kojim je upravljao g. PO.

U trenutku nastanka predmetnog štetnog događaja, automobil marke i tipa ˝CITROEN C1˝, reg. oznaka [registarska oznaka], bio je uredno osiguran kod tužitelja ugovorom o osiguranju automobilskog kaska za koji je izdana polica osiguranja broj [broj police osiguranja]-0127081-01.

Uslijed predmetnog štetnog događaja na automobilu marke i tipa ˝CITROEN C1˝ registarskih oznaka [registarska oznaka], nastala je imovinska šteta.

Temeljem prijave štete oštećenika društva Autolimarija ˝D&M˝, vl. KO, [adresa], a nakon izvida i obračuna nastale štete, pritom uzimajući u obzir prosječne cijene na tržištu, tužitelj je oštećeniku na ime nastale štete isplatio iznos od ukupno 4.500,00 kuna.

Tužitelj je, sukladno odredbama čl. 963. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18 – dalje u tekstu: ZOO), stekao pravo na naplatu cjelokupne isplaćene svote od tuženika, pa se po izvršenoj isplati obratio tuženicima s regresnim zahtjevima potražujući isplatu u mirnom postupku, no tuženici po istome nisu postupili.

Tužitelj ističe kako odgovornost I. -tuženika proizlazi iz odredbe čl. 964. ZOO jer su u trenutku predmetnog štetnog događaja, HRVATSKI LOVAČKI SAVEZ i svi lovoovlaštenici – članovi Hrvatskog lovačkog saveza, uključujući i Lovačko društvo ˝FAZAN˝- SVIBJE, Sviblje, Novo Sviblje 63 OIB: 41306961372 i Lovačko društvo ˝PRIRODA˝ SESVETE, Sesvete, Cerska 22, OIB: 22840169081, na čijem je području došlo do prometne nezgode udarom u divljač, kod istoga bili osigurani policom osiguranja od odgovornosti br. 078700051615.

Naime, osiguranik I.-tuženika odgovara kao lovoovlaštenik za štetu koja je nastala naletom divljači na automobil na autocesti koja prolazi kroz granicu lovnih područja, i to po načelu uzročnosti, jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar. Nadalje ističe kako je u trenutku nastanka predmetnog štetnog događaja autocestom A3 upravljao, gradio je, rekonstruirao i održavao upravo II. -tuženik. Odgovornost istog za nastalu štetu proizlazi iz odredbe čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“, br. 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, dalje: ZC). Naime, predmetna dionica autoceste u vrijeme štetnog događaja u cijeloj svojoj dužini trebala je biti osigurana zaštitnom žičanom ogradom namijenjenoj zaštiti prometa na cesti od divljači i drugih životinja, a sukladno odredbi čl. 78. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“, br. 92/19).

S obzirom da se divljač, odnosno lisica u predmetnom slučaju našla na autocesti, evidentno je da II. -tuženik zaštitnu žičanu ogradu nije postavio ni održavao na način da je osigurao zaštitu prometa na autocesti od divljači, zbog čega po načelu krivnje za nastalu štetu odgovara solidarno s I.-tuženikom u smislu odredbe čl. 1107. ZOO.

Ističe se kako je tuženik pao u zakašnjenje jer nije ispunio obvezu u roku određenom za ispunjenje sukladno čl. 183. st. 1. ZOO-a u svezi čl. 9. ZOO-a. Na temelju odredbe čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

2. I. tuženik u odgovoru na tužbu priznaje da su na dan štetnog događaja Hrvatski lovački savez i svi lovoovlaštenici u Republici Hrvatskoj bili osigurani temeljem ugovora o osiguranju od izvanugovorne odgovornosti kod tuženika kao osiguratelja, te ne osporava nastanak štetnog događaja niti ima primjedbi na visinu tužbenog zahtjeva.

Osporava odgovornost svog osiguranika obzirom se predmetni štetni događaj dogodio na području autoceste, te ističe prigovor isključive odgovornosti II. tuženika za štetni događaj.

3. II. tuženik u odgovoru na tužbu ističe neosnovanost tužiteljeve tvrdnje kako je odgovoran za nastanak štetnog događaja, a da se pri tom ne navodi niti jedna relevantna zakonska odredba iz koje to proizlazi, te da se za tu tvrdnju ne dostavlja niti jedan dokaz, te je tvrdnja samo pretpostavka. Iz tužbe nije razvidno o kakvom se propuštanju od strane drugo tuženika radi, odnosno što je on napravio ili propustio napraviti kako bi spriječio nastanak štetnog događaja

Ističe nespornu činjenicu da je autocesta u cijeloj svojoj dužini osigurana zaštitnom žičanom ogradom kao i činjenicu da on ne određuje kvalitetu zaštitne žičane ograde, niti istu postavlja, već je ona propisana Pravilnikom o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama kao i hrvatskim normama. Postavljanje zaštitne žičane ograde mora biti u skladu s projektom, propisima, programom kontrole i osiguranja kakvoće (PLOK), projektom organizacije građenja (POG), zahtjevima nadzornog inženjera, odgovarajućim hrvatskim normama i općim tehničkim uvjetima.

Ističe se da se od strane Povjerenstva za tehnički pregled građevine obavlja pregled svih objekata dionice autoceste, uključujući i zaštitnu žičanu ogradu, te kada Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva RH zaključi da je građevina izgrađena u skladu s građevinskim dozvolama, da su izvedeni svi radovi predviđeni glavnim projektima iz građevinskih dozvola, da nema nedostataka koji utječu na bitne zahtjeve za građevinu i da su ispunjeni svi uvjeti za izdavanje uporabne dozvole izdaje se uporabna dozvola.

Smatra da činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste, kako to pogrešno smatra tužitelj, sama po sebi ne znači da drugo tuženik nije postupao u skladu s pravilima i da je napravio propust.

Navodi da je odgovornost trgovačkog društva koje upravlja javnom cestom za štetu koju divljač nanese na javnim cestama uređena Zakonom o cestama, odredbom čl. 50. st. 1. prema kojoj ista odgovaraju za štetu po osnovi krivnje, ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima, a kako je to naznačio i tužitelj.

Slijedom navedenog, i sukladno odredbi čl. 1045. st.1. Zakona o obveznim odnosima smatra da za štetu nastalu na autocesti odgovara po načelu krivnje i to u situacijama kada je šteta nastala kao posljedica nepropisnog održavanja autoceste i to suprotno zakonskoj obvezi, a u predmetnom slučaju do štetnog događaja nije došlo zbog neodržavanja autoceste, odnosno zbog propusta ili krivnje drugo tuženika.

Slijedom navedenog ističe se prigovor promašene pasivne legitimacije. Osporava odgovornost i uzročno-posljedičnu vezu između postupanja II. tuženika i štetnog događaja, s obzirom na to da je ophodarska služba II. tuženika u cijelosti postupila sukladno propisima i pravilima struke glede održavanja i zaštite javnih cesta, odnosno u skladu s Pravilnikom o održavanju cesta i Pravilnikom o ophodnji javnih cesta, a sve sukladno odredbama Zakona o cestama. Navedenim zakonskim i podzakonskim popisima propisana je svaka radnja koju su osobe nadležne za održavanje autoceste dužne poduzeti prilikom održavanja javne ceste, odnosno način na koji vode brigu i poduzimaju primjerene mjere glede omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa na javnoj cesti, uspostava i učestalost ophodarske službe.

U predmetnom slučaju do štetnog događaja nije došlo zbog neodržavanja autoceste i zaštitne žičane ograde, već zbog iznenadnog dolaska divljači (lisice) na ograđeni prostor autoceste, a koje II. tuženik, nije mogao spriječiti mjerama i radnjama koje poduzima temeljem zakonskih i podzakonskih propisa, a kojima su definirane obveze tuženika u pogledu održavanja javnih cesta i zaštitne žičane ograde.

Radi zaštite ceste i korisnika od ulaska životinja, autocesta je čitavom dužinom ograđena zaštitnom žičanom ogradom sukladno Projektu prometne signalizacije i opreme odnosno u skladu s Općim tehničkim uvjetima i važećim hrvatskim normama (HRN U.S4.102; HRN U.S4.106; HRN U.S4.112), te se ista održava na način da se redovito pregledava, po potrebi popravlja ili zamjenjuje i u slučaju potrebe, otklanja se sve što bi moglo ugroziti sigurnost i nesmetano odvijanje prometa na autocesti. Pored navedenog, za predmetnu dionicu autoceste izdana je uporabna dozvola što je dokaz da je izvedeno stanje dionice autoceste uključujući i postavljenu zaštitnu žičanu ogradu sukladno projektnoj dokumentaciji i građevinskoj dozvoli. Ističe kako predmetnog dana prilikom ophodnje dionice autoceste gdje se dogodila prometna nesreća nisu postojala, niti su primijećena ikakva oštećenja, a pogotovo ne oštećenja zaštitne žičane ograde. Svako oštećenje na zaštitnoj žičanoj ogradi mora se evidentirati u dnevniku rada ophodara, a iz dnevnika rada ophodara razvidno ja da u istom nisu upisana oštećenja na zaštitnoj žičanoj ogradi niti prokopi ispod ograde.

Autoceste ulaze u kategoriju cesta na kojima se ophodarska služba obavlja svakodnevno od 00,00 do 24,00 sata i to na način da ophodarska služba redovito u određenim vremenskim razmacima obilazi autocestu te intervenira ukoliko uoči da su nastupile okolnosti koje ugrožavaju sigurnost prometa. Na navedeni način bila je organizirana ophodnja i dana 8. rujna 2019.

Prema odredbi čl. 3. Pravilnika o ophodnji javnih cesta, ophodnja se obavlja najmanje tri puta dnevno, s time da se prema odredbi čl. 12. istog Pravilnika ophodnja smatra obavljenom ako je ophodarska dionica prijeđena u oba smjera najmanje jednom u osam sati, odnosno jednom u dvanaest sati kada se ophodnja obavlja subotom, nedjeljom i blagdanom.

Sukladno Pravilniku o ophodnji javnih cesta ophodarski dnevnik dokaz je da je ophodnja stvarno izvršena uredno i da nije bilo nikakvih propusta u izvršavanju ophodnje. Putni radni list, dnevnik rada i ophodarski dnevnik mjerodavne su i vjerodostojne isprave iz kojih je vidljivo da je ophodnja na autocesti obavljena, kao i sve radnje koje se poduzimaju radi odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa. Iz putnih radnih listova ophodarske službe i izvještaja o putovanjima i vožnjama za ophodarsko vozilo vidljivo je da je u tijekom dnevne smjene ophodnja izvršena, a mjesto štetnog događaja ophodnja je prošla oko 12,10 sati desnom stranom i oko 14,15 lijevom stranom kolnika, kojom prilikom nije uočena divljač na kolniku autoceste, niti nedostaci na autocesti, kao ni oštećenje zaštitne žičane ograde. Iz navedenog nesporno proizlazi da je ophodarska služba na kvalitetan način vršila kontrolu stanja kolnika.

Iz dostavljene dokumentacije razvidno je da je 8. rujna 2019. ophodarska služba Tehničke jedinice održavanja "Ivanja Reka" u redovitim ophodnjama obilazila predmetnu dionicu autoceste te istu pregledavala, kojom prilikom nisu uočene nikakve okolnosti koje bi ugrožavale sigurnost prometa. Nadalje, u dnevniku rada nigdje nije evidentirano oštećenje na zaštitnoj žičanoj ogradi, niti prokop ispod ograde, te je ista bila funkcionalna u smislu sprječavanja ulaska životinja. Slijedom navedenog, objektivno nije bilo moguće reagirati i spriječiti nalet osobnog vozila na lisicu, s obzirom na činjenicu da je lisica na kolnik autoceste očito dospjela neposredno prije nesreće, a ophodarska se služba ne može naći u svako vrijeme na svakom mjestu.

Ujedno se ističe da prethodno nije bilo dojavljeno od strane korisnika autoceste niti II. tuženiku, niti djelatnicima policije o pojavi divlje životinje na kolniku autoceste, a što upućuje na činjenicu da je divlja životinja u potpunosti nepredvidivo i neposredno prije naleta tužitelja dospjela na kolnik autoceste, a što drugo II. tuženik nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Napominje se da u slučaju dojave bilo korisnika, ophodara ili djelatnika MUP-a II. tuženik, odnosno radnici Centra za nadzor i upravljanje prometom prometa, putem displeja iznad autoceste o tome obavještavaju odnosno upozoravaju korisnike i ograničavaju brzinu kretanja. Kako u ovom slučaju nije bilo nikakve dojave o pojavi divlje životinje na kolniku autoceste, a i slijedom navedenog, objektivno nije bilo moguće spriječiti nalet tužitelja na divlju životinju. Pojava divljači na kolniku autoceste nije propust trgovačkog društva koje upravlja autocestom, niti je divljač - lisica u vlasništvu istog. Nastavno na navedeno ističe se isključiva odgovornost lovačkih društava koja gospodare lovištima s jedne i druge strane autoceste na kojoj se dogodio štetni događaj, a iz kojih lovišta je divlja životinja izašla na kolnik autoceste.

Divljač na cesti je opasna stvar, jer predstavlja povećanu opasnost nastanka štete za okolinu, a za štetu od opasne stvari sukladno odredbi čl. 1064. ZOO-a odgovara njezin vlasnik i to bez obzira na krivnju, na temelju objektivne odgovornosti, sukladno odredbi čl. 1045. st.3. ZOO-a. Umjesto vlasnika stvari i isto kao i on odgovara i osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna nadgledati stvar - odredba čl. 1066. st.1. ZOO-a.

Slijedom navedenog, smatra da za štetu nastalu naletom vozila na divljač koja iznenada iskoči na cestu, a koja se smatra opasnom stvari, odgovara ovlaštenik prava lova na području iz kojeg je divljač iskočila na cestu, budući da gospodarenje lovištem i divljači obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači, te ističe se prigovor promašene pasivne legitimacije.

Osporava i visinu štete na vozilu, obzirom da je tužitelj prijavu štete kao i izvid štete napravio 7 (sedam) mjeseci nakon štetnog događaja, u kom vremenu je vozilo moglo biti oštećeno na drugi način. I Općim uvjetima za kasko osiguranje tužitelja propisano je odredbom čl. 8. st. 2. da je osiguranik dužan odmah nakon saznanja prijaviti osiguratelju nastali osigurani slučaj, a čl. 9. st.. da se osiguratelj obvezuje pristupiti utvrđivanju i procjeni opsega štete u najkraćem mogućem roku, a najkasnije u roku od 5 radnih dana računajući od dana prijave.

Protivi se i tijeku zakonskih zateznih kamata, obzirom se visina štete tek treba utvrditi tijekom postupka.

4. U daljnjem tijeku postupka stranke u bitnom ostaju kod dotad iznijetih navoda, a I. tuženik se, u podnesku od 4. studenog 2024., poziva na čl. 80. stavak 6. Zakona o lovstvu koji definira da se za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara lovoovlaštenik na čijem lovištu je šteta nastala ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

Dakle, smatra da za ovu predmetnu situaciju treba primijeniti odredbe citiranog Zakona o lovstvu, primjenjujući načelo „lex sepcialis derogat legi generali“.

5. Sud je sukladno čl. 220. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., dalje u tekstu: ZPP), izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu, pribavio je službenim putem od MUP RH zapisnik o očevidu, fotoelaborat i skicu prometne nezgode.

Saslušan je svjedok ČO čiji je iskaz sud u cijelosti prihvatio obzirom je isti ocijenio logičnim, obrazloženim, te u skladu s dokumentacijom u spisu. Provedeno je prometno-tehničko vještačenje na okolnost visine štete na vozilu po stalnom sudskom vještaku Berislavu Šimunović, koji je svoj nalaz i mišljenje i usmeno obrazložio na ročištu.

Ostale predložene dokaze sud nije provodio obzirom iste ne smatra važnim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

6. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, tužbeni zahtjev utvrđen je u cijelosti osnovanim u odnosu na glavno potraživanje.

7. U svom nalazu i mišljenju od 4. listopada 2023. stalni sudski vještak Berislav Šimunović navodi da je u štetnom događaju 8. rujna 2019. na vozilu osiguranika tužitelja nastala je djelomična šteta u iznosu od oko 1.783,79 eura.

8. II. tuženik prigovara nalazu i mišljenju, te ističe da je nalaz i mišljenje na okolnost visine štete nastale na vozilu napravljen isključivo temeljem izvida štete koji je napravio tužitelj i to 7 (sedam) mjeseci nakon nastanka predmetne štete, a ne prema originalnim fotografijama nakon štetnog događaja i kao takav ne može biti mjerodavan za stvarnu visinu štete.

Osporava uzročno posljedičnu vezu između oštećenja navedenih u izvidu štete i stvarnih oštećenja nastalih u štetnom događaju, i to prvo zbog proteka vremena izrade izvida štete od štetnog događaja, a potom i zbog činjenice da je u potvrdi I postaje prometne policije Zagreb navedeno samo da je oštećeni prednji branik. Evidentno je da vještak u izradi nalaza i mišljenja nije koristio originalne fotografije i prema njima utvrdio da li oštećenja u izvidu štete odgovaraju oštećenjima na originalnim fotografijama, a mjesto događaja fotografirano je od strane djelatnika MUP-a.

9. Vještak je svoj nalaz i mišljenje usmeno obrazložio na ročištu od 16. siječnja 2024. u cijelosti ostajući kod istog.

U odnosu na prigovor II. tuženika iskazuje da je nalaz i mišljenje napravio na temelju dokumentacije u spisu. U spisu nije priložen fotoelaborat MUP-a RH nakon predmetnog štetnog događaja. Između vremena nastanka štetnog događaja do trenutka izvida štete vozilo je bilo u voznom stanju. U tom periodu moglo je doći i do nekih drugih oštećenja na vozilu osiguranika tužitelja a kao što je to i navedeno u izvidu štete gdje piše da je vozilo imalo i prethodna oštećenja.

Izvid štete je napravio procjenitelj tužitelja gdje je komparirao dinamiku odigravanja štetnog događaja s oštećenjima na vozilu te na taj način utvrdio oštećenja koja su mogla nastati u predmetnom štetnom događaju. Kako se radi o iskusnim djelatnicima izvid štete sam prihvatio u cijelosti.

10. Nakon što je pribavljen od MUP-a RH zapisnik o očevidu, fotoelaborat i skica prometne nezgode, vještak je pozvan da se dodatno očituje u odnosu na određeni zadatak iz rješenja o određivanju vještačenja, kao i istaknute prigovore na nalaz i mišljenje.

11. Vještak je, nakon uvida u dostavljenu dokumentaciju MUP-a RH, u dopunskom očitovanju od 9. srpnja 2024. naveo da u u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja prema kojem visina štete na vozilu osiguranika tužitelja iznosi 1.783,79 eura, te da oštećenja opisana u izvidu štete odgovaraju dinamici nastanka štetnog događaja i fotografijama policijskog fotoelaborata.

12. II. tuženik podneskom od 30. srpnja 2024. u cijelosti osporava dopunski nalaz i mišljenje vještaka navodeći da vještak nije naveo nikakve nove činjenice, već je samo ponovio navode dane na ročištu 16. siječnja 2024. i u svom prijašnjem nalazu i mišljenju.

13. Na ročištu od 3. prosinca 2024. vještak je naveo da u cijelosti ostaje kod dopune nalaza i mišljenja od 9. srpnja 2024.

14. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka od 4. listopada 2023., kao i dopunu istog od 9. srpnja 2024., obzirom je iste ocijenio objektivnim, nepristranim, logičnim, te sukladnim pravilima struke, te da je vještak u usmenim obrazloženjima istih otklonio sve prigovore II. tuženika u odnosu na visinu štete.

15. Predmet spora je regresni zahtjev za solidarnu isplatu iznosa od 597,25 eura koji je tužitelj isplatio oštećeniku - svom osiguraniku po osnovi naknade štete na vozilu marke i tipa ˝CITROEN C1˝, reg. oznaka [registarska oznaka], koji je bio osiguran kod tužitelja ugovorom o osiguranju automobilskog kaska za koji je izdana polica osiguranja broj [broj police osiguranja]-0127081-01, nastale u prometnoj nesreći koja se dogodila 8. rujna 2019. u 16,00 sati na autocesti A3, općina Dugo Selo na 46 km, na način da je navedeno vozilo, kojim je upravljao PO, naletjelo na divljač - lisicu.

16. Sporna je odgovornost za štetu, kao i visina nastale štete.

17. Osporavajući odgovornost svog osiguranika za predmetni štetni događaj, I. tuženik navodi kako se predmetni štetni događaj dogodio na području autoceste, te da sukladno odredbama Zakona o lovstvu (dalje u tekstu ZL) lovoovlaštenik odgovara za štetu koju počini divljač na području lovišta, dok autoceste ne predstavljaju dio lovišta, a što jasno proizlazi iz članka 13. stavka 1. ZL-a. Također, autoceste predstavljaju javne ceste, odnosno površine na kojima je temeljem članka 11. stavka 2. točke 5. ZL-a zabranjeno ustanovljenje lovišta, dok je odredbom članka 20. stavkom 1. ZL-a propisano da je divljač, na površinama na kojima je zabranjeno ustanovljivanje lovišta, dužan štititi korisnik te površine, slijedom čega smatra da je za nastanak štetnog događaja odgovoran isključivo II. tuženik.

Nadalje, poziva se na čl. 80. stavak 6. Zakona o lovstvu koji definira da se za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara lovoovlaštenik na čijem lovištu je šteta nastala ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

18. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj niti ne tvrdi da je do štete na vozilu došlo naletom vozila na divljač zbog provođenja lova. Zbog toga su u slučaju kada se, kao u konkretnom slučaju nije provodio lov, niti to tužitelj tvrdi, za odgovornost I. tuženikovog osiguranika mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO). Naime, odredbom članka 76. stavka 2. ZL-a propisano je da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako ZL ne propisuje drugačije.

19. Prema tome, budući da odredbama ZL kao posebnog zakona (lex specialis) nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na motorno vozilo izlijetanjem na javnu cestu, u situaciji kada se nije provodio lov, tada se primjenjuju odredbe ZOO-a, kao općeg zakona (lex generalis) kojima se uređuje odgovornost za štetu. Pri tome, sud napominje da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj U-I-4249/2018 od 18. lipnja 2019. dao svoje mišljenje o zakonskom rješenju članka 80. stavka 6. ZL-a i odštetnoj odgovornosti za štete od divljači koje treba tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj U-I- 4249/2018 od 18. lipnja 2019., utvrdio je da iako ZL ne uređuje u cijelosti slučaj u kojem dođe do naleta vozila na divljač, ako se ne provodi lov i ako vozač postupa po propisima koji uređuju područje sigurnosti prometa na cestama, ne može se zahtijevati od zakonodavca da zakonom uredi sve situacije do kojih može doći u svakodnevnom životu, već je na sudskoj praksi da iznađe takva rješenja u sudskim sporovima (do kojih može doći) koja će dati odgovor na tu dilemu predlagatelja na način kojim neće prevaliti svu odgovornost na građane već će odštetnu odgovornost za štete od divljači tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti, odnosno na način kojim će pridonijeti razvoju i očuvanju prirodnog bogatstva i raspodjeli tereta odgovornosti za štetu između države, lovoovlaštenika i vozača.

20. Slijedom navedenog, na odgovornost lovoovlaštenika za štetu koju divljač počini na javnoj cesti primjenjuju se odredbe ZOO-a kojima je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari jer je divljač na cesti opasna stvar. S tim u svezi se napominje da pravno shvaćanje da je divljač koja se kreće cestom opasna stvar prihvaćeno u sudskoj praksi pa tako i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2101/86 od 29. siječnja 1987., Rev-2070/92 od 16. prosinca 1992., Gzz-4/04 od 30. lipnja 2004., Rev-1312/07 od 9. srpnja 2008. Odredbom članka 1064. ZOO-a je propisano da za štetu od opasnih stvari odgovara njezin vlasnik, odnosno, umjesto vlasnika stvari i isto kao i on odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili koja je inače dužna da je nadgleda. Kako je divljač prema odredbi članka 3. stavka 1. ZL-a dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu, to za štetu od divljači odgovara osoba koja je stekla pravo lova na temelju zakupa ili koncesije (lovoovlaštenik). Prema odredbama članka 1045. stavka 3. i članka 1063. ZOO-a, odgovornost lovoovlaštenika je objektivna odgovornost, po načelu uzročnosti (kauzaliteta), a teret dokazivanja ekskulpacijskih razloga za oslobođenje odgovornosti za štetu iz članka 1067. ZOO-a je na tuženiku (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-2226/2023-2 od 10. listopada 2024., Pž-2017/2023-3 od 28. rujna 2023., Pž-2075/2022-2 od 25. kolovoza 2023., Pž-5325/2022-4 od 22. studenoga 2023.).

21. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju na odgovornost za štetu I. tuženikovog osiguranika – lovoovlaštenika primjenjuju citirane odredbe ZOO-a, a ne odredbe ZL-a. Budući da je odgovornost lovoovlaštenika za štetu objektivna, I. tuženik je bio dužan dokazati da u konkretnom slučaju postoji koji od ekskulpacijskih razloga za potpuno ili djelomično oslobođenje odgovornosti za štetu iz članka 1067. ZOO-a. Međutim, u ovom sporu male vrijednosti, I. tuženik nije, u skladu s odredbama članka 461.a ZPP-a i odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, iznio činjenice iz kojih bi u konkretnom slučaju proizlazilo postojanje kojeg od ekskulpacijskih razloga, dakle, nije niti tvrdio da postoji koji od tih razloga, niti je te činjenice dokazao, već je osporio odgovornost svog osiguranika neosnovano se pozivajući na odredbe ZL-a i činjenicu da na dan predmetnog štetnog događaja nije provođen lov. Međutim, ta činjenica nije odlučna za odluku suda o tužbenom zahtjevu jer u konkretnom slučaju tužitelj niti ne tvrdi da je do štete na vozilu došlo naletom vozila na divljač zbog provođenja lova zbog čega su, kao što je prethodno obrazloženo, za pitanje odgovornosti I. tuženikovog osiguranika mjerodavne citirane odredbe ZOO-a.

22. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio da, suprotno I. tuženikovoj tvrdnji, postoji odgovornost I. tuženikovog osiguranika (lovoovlaštenika) za štetu jer I. tuženik nije tvrdio niti dokazao da postoji koji od ekskulpacijskih razloga za oslobođenje odgovornosti I. tuženikovog osiguranika za štetu iz članka 1067. ZOO-a. Stoga I. tuženik, kao osiguratelj lovoovlaštenika, odgovara za štetu u skladu s odredbama članka 964. ZOO-a.

23. Istaknute prigovore promašene pasivne legitimacije i nepostojanja odgovornosti II. tuženika za predmetni štetni događaj sud je također ocijenio neosnovanim.

Naime, premda je II. tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije, iz njegovog obrazloženja navedenog prigovora proizlazi da ustvari nije sporna pasivna legitimacija budući da tuženik nije osporio činjenicu da upravlja cestom na čijem području se dogodila prometna nezgoda (pa da bi tužba u protivnom trebala biti usmjerena protiv druge osobe koja upravlja tom cestom), već je prigovor pasivne legitimacije obrazložio na način da je osporio svoju odgovornost za nastalu štetu.

Uvidom u ophodarski dnevnik i ostalu dokumentaciju tuženika, te iskaz svjedoka utvrđeno da je tuženik ispunio svoje zakonske obveze ophodnje autoceste kojom prilikom nisu pronađena oštećenja na zaštitnoj ogradi prije nastanka štetnog događaja.

Iz iskaza svjedoka utvrđeno je nakon štetnog događaja pregledana zaštitnu žičanu ogradu cca 500 metara prije mjesta nastanka štetnog događaja i cca 500 metara nakon mjesta nastanka štetnog događaja, te da navedenim pregledom nisu pronađena oštećenja/rupe.

24. Prema odredbi članka 2. stavak 1. točka 13. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19. - koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja; dalje: ZC), redovito održavanje čini skup mjera i radnji koje se obavljaju tijekom većeg dijela godine ili cijele godine na cestama uključujući i sve objekte i instalacije, sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta i sigurnosti prometa na njima. Odredbom članka 81. stavak 1. istog Zakona propisano je da tuženik upravlja autocestama, gradi ih, rekonstruira i održava, osim onih autocesta kojima upravlja koncesionar sukladno odredbama tog Zakona.

25. Na temelju odredbe članka 50. stavak 1. i 2. ZC-a propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje. Pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar, odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

26. Dakle, iz citirane zakonske odredbe proizlazi da tuženik u konkretnom slučaju odgovara po načelu predmnijevane krivnje iz odredbe članka 1045. stavak 1. ZOO-a, a navedeni stav zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svom stajalištu zauzetom na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 20. prosinca 2022., prema kojem za naknadu štete nastale naletom divljači na vozilo na autocesti pravna osoba koja upravlja autocestom odgovara po načelu predmnijevane krivnje. Kada je utvrđeno da se divljač nalazila na kolniku autoceste, samim time dokazan je propust u održavanju autoceste od strane pravne osobe koja upravlja autocestom. Na tuženiku je teret dokazivanja činjenice da nije bilo njegovih propusta u održavanju autoceste, pri čemu tužitelj nije dužan konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste.

27. Prema odredbi članka 78. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama ("Narodne novine" br. 92/19.; dalje: Pravilnik), zaštitne žičane ograde su tehnička sigurnosna konstrukcija sa svrhom zaštite prometa od divljači i drugih životinja te sprečavanja prijelaza vozila i pješaka sa okolnih putova na trasu autoceste. Zaštitne žičane ograde sastoje se od stupa, žičanog pletiva, žica za nastavak ograde, kuka za pričvršćivanje te sidara za osiguranje od rušenja, a njihova visina iznosi minimalno 2 m. Navedena odredba primjenjuje se na žičane ograde koje će biti postavljene nakon stupanja na snagu tog Pravilnika (dakle, nakon 1. listopada 2019.), dok je na cestama koje su izgrađene ili su u fazi gradnje do stupanja na snagu tog Pravilnika mjerodavno postojeće stanje prometne signalizacije i opreme temeljem propisa prema kojima su projektirani i izvedeni.

28. Nadalje, odredbom članka 2. Pravilnika o održavanju cesta ("Narodne novine" broj 90/14., 3/21.) propisana je obveza upravitelja cesta osigurati da se ceste održavaju na način da se prilikom održavanja omogući siguran promet na njima, da se očuvaju temeljna svojstva i poboljšaju njihove prometne, tehničke i sigurnosne značajke, zaštite od štetnog utjecaja cestovnog prometa, te da se očuva njihov okoliš i uredan izgled. Člankom 12. stavkom 2. tog Pravilnika određeno je da je upravitelj ceste, u svrhu redovitog održavanja cesta, dužan po potrebi provoditi ispitivanje određenih dijelova cesta u svrhu provjere, odnosno dokazivanja ispunjavanja temeljnih zahtjeva ili trajnosti te ceste. Prema članku 26. istog Pravilnika, upravitelj ceste u obvezi je osigurati da izvođač radova održavanja ceste obavlja poslove redovitog održavanja ceste na način da istu čisti i nadopunjuje, zamjenjuje ili popravlja dotrajalu, oštećenu, manjkavu ili nestalu prometnu signalizaciju i opremu nosećih dijelova odnosno konstrukcije, da prometnu signalizaciju i opremu na cesti održava tako da se osigura njena potpuna funkcionalnost i vidljivost, kao i udovolji svim zahtjevima koji proizlaze iz pozitivnih propisa kojima je regulirana sigurnost cestovnog prometa, kao i prometna signalizacija i oprema na cestama.

29. Na temelju rezultata dokaznog postupka sud je utvrdio da se na predmetnoj dionici autoceste na kojoj se dogodio štetni događaj nalazi zaštitna žičana ograda koja bi trebala sprječavati ulazak divljači na autocestu, no budući da se na kolniku autoceste nesporno našla divljač (lisica) na koju je naletjelo vozilo osiguranika tužitelja, to proizlazi na postojanje propusta u održavanju autoceste od strane pravne osobe koja upravlja autocestom, ovdje II. tuženika. Sama činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste ukazuje na postojanje rupe ili procjepa žičane ograde, ali i na mogućnost nepravilno postavljene ograde na nekom dijelu kolnika autoceste.

30. Po mišljenju ovog suda, sama činjenica što je ophodarska služba II. tuženika izvršila redovnu ophodnju mjesta štetnog događaja oko četiri sata prije naleta divljači na vozilo, kao i da ophodar II. tuženika prilikom pregleda zaštitne ograde na mjestu nezgode i na udaljenosti od 500 metara od mjesta nezgode nije uočio oštećenja ograde, ne upućuje na nepostojanje propusta u održavanju autoceste odnosno žičane ograde. Teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog prometa bio je na II. tuženiku, a II. tuženik nije dokazao navedeno budući da nije predlagao druge dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je na cijelom kolniku autoceste kojim upravlja poštivao sve propise u pogledu zaštitne ograde (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojim odlukama Pž- 6015/2021-3 od 21. prosinca 2022. i Pž-2767/2022-2 od 22. prosinca 2022.).

31. Slijedom iznesenog, s obzirom da II. tuženik upravlja autocestom i da je bio u obvezi održavati autocestu na način koji omogućava siguran promet, II. tuženik je, solidarno s I. tuženikom (iz razloga navedenih u obrazloženju pod 17. do 22. istog), na temelju odredbe članka 50. stavak 1. ZC-a u vezi s člankom 963. stavak 1. ZOO-a dužan isplatiti tužitelju nastalu štetu u iznosu od 597,25 eura, koju je visinu štete, kao i uzročno posljedičnu vezu između oštećenja na vozilu osiguranika tužitelja sa predmetnim štetnim događajem, sud utvrdio iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Berislava Šimunović, te usmenog obrazloženja istog, kako je to prethodno navedeno u obrazloženju pod 7. do 14. istog, s time da je tužitelju dosuđen manji iznos od onog utvrđenog u nalazu i mišljenju vještaka obzirom da sud sudi u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a sukladno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP- a.

32. S obzirom da je iz naloga (list 45 spisa) za plaćanje iznosa od 4.500,00 kuna Autolimarija ˝D&M˝, vl. KO, [adresa], za popravak oštećenja nastalih u štetnom događaju 8. rujna 2019. na vozilu osiguranika tužitelja utvrđeno da je tužitelj isplatu navedenog iznosa izvršio 25. siječnja 2021., tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate od izvršene isplate iznosa štete, pa do isplate. Naime, odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. ZOO-a, prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zakonsku zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom, kao i odredbi članka 183. stavka 1. i članka 1086. ZOO-a.

33. Odluka o visini stope zateznih kamata donesena je na temelju odredbe članka 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

35. S obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu, to u smislu odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a ima pravo na naknadu troškova postupka.

36. Po ocjeni ovoga suda tužitelj ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to: za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife, sastava podnesaka od 1. ožujka 2023., 16. listopada 2023., 8. studenog 2023., 31. srpnja 2024. i 15. studenog 2024. u iznosu od po 100,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife za svaki, sastava podneska od 6. veljače 2023. u iznosu od 25,00 eura (Tbr. 8. t. 4. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife, zastupanja na ročištima od 30. ožujka 2023., 11. svibnja 2023., 16. siječnja 2024. i 3. prosinca 2024. u iznosu od po 100,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife za svako.

Također, tužitelj ima pravo i na naknadu troška za sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 13,27 eura (članak 1. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama - ''Narodne novine'' broj 118/18., dalje: ZSP, u vezi s Tar. br. 1. stavak 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi - ''Narodne novine'' broj NN 37/2023., dalje: Uredba te u vezi s odredbom članka 7. ZSP-a) i troška za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 26,54 eura (Tar. br. 2. stavak 1. Uredbe).

Tužitelj ima pravo i na naknadu uplaćenog predujma za provođenje vještačenja u iznosu od 398,17 eura.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke.

37. Budući je tužitelj potraživao i zakonske zatezne kamate na parnične troškove, to je o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno primjenom odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/17 i 131/20 – dalje OZ) i članka 29. stavak 2. ZOO-a i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose.

U Zagrebu 17. siječnja 2025.

Sudac:

Iva Buljan

Viši sudski savjetnik:

Domagoj Klinžić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1) tužitelju po pun. na roč uz pristojba za presudu

2) I. tuženiku po pun. na ročištu

3) II. tuženiku na roč.

3) kal