REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU
Novi Zagreb-Istok, Turinina 3
Poslovni broj: P-1939/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Hrvoje Židanić, odvjetnik iz OD Reljić, Zelić, Židanić i Mar d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Matea Vidaković, odvjetnica iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. prosinca 2024. u nazočnosti tužitelja osobo i njegovog punomoćnika, Hrvoja Židanića, odvjetnika, te zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnika Matea Mandića, dana 17. siječnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se da je ništetan dio odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu pod brojem 628-50-3586830 od dana 25.07.2006. godine, zaključenog između tužitelja ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, a koja glasi: „po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.
II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb, OIB: 53056966535 isplatiti tužitelju ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove ništetnosti valutne klauzule, iznos od 1.468,13 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama,:
- na iznos od 6,92 EUR od dana 05.11.2008. do isplate;
- na iznos od 9,25 EUR od dana 31.12.2008. do isplate;
- na iznos od 10,94 EUR od dana 02.03.2009. do isplate;
- na iznos od 11,70 EUR od dana 27.03.2009. do isplate;
- na iznos od 9,77 EUR od dana 27.04.2009. do isplate;
- na iznos od 10,18 EUR od dana 27.05.2009. do isplate;
- na iznos od 6,92 EUR od dana 29.06.2009. do isplate;
- na iznos od 4,52 EUR od dana 27.07.2009. do isplate;
- na iznos od 5,16 EUR od dana 27.08.2009. do isplate;
- na iznos od 6,42 EUR od dana 28.09.2009. do isplate;
- na iznos od 6,31 EUR od dana 27.10.2009. do isplate;
- na iznos od 5,03 EUR od dana 27.11.2009. do isplate;
- na iznos od 7,43 EUR od dana 28.12.2009. do isplate;
- na iznos od 9,36 EUR od dana 27.01.2010. do isplate;
- na iznos od 12,10 EUR od dana 01.03.2010. do isplate;
- na iznos od 11,47 EUR od dana 29.03.2010. do isplate;
- na iznos od 15,18 EUR od dana 27.04.2010. do isplate;
- na iznos od 14,48 EUR od dana 27.05.2010. do isplate;
- na iznos od 15,85 EUR od dana 28.06.2010. do isplate;
- na iznos od 27,74 EUR od dana 27.07.2010. do isplate;
- na iznos od 25,29 EUR od dana 27.08.2010. do isplate;
- na iznos od 32,77 EUR od dana 27.09.2010. do isplate;
- na iznos od 30,18 EUR od dana 27.10.2010. do isplate;
- na iznos od 26,03 EUR od dana 29.11.2010. do isplate;
- na iznos od 34,79 EUR od dana 03.01.2011. do isplate;
- na iznos od 45,95 EUR od dana 27.01.2011. do isplate;
- na iznos od 38,05 EUR od dana 07.03.2011. do isplate;
- na iznos od 40,82 EUR od dana 17.03.2011. do isplate;
- na iznos od 37,30 EUR od dana 27.04.2011. do isplate;
- na iznos od 37,93 EUR od dana 01.06.2011. do isplate;
- na iznos od 52,88 EUR od dana 15.06.2011. do isplate;
- na iznos od 54,34 EUR od dana 14.07.2011. do isplate;
- na iznos od 66,72 EUR od dana 12.08.2011. do isplate;
- na iznos od 60,31 EUR od dana 31.08.2011. do isplate;
- na iznos od 53,30 EUR od dana 30.09.2011. do isplate;
- na iznos od 52,34 EUR od dana 31.10.2011. do isplate;
- na iznos od 309,47 EUR od dana 22.11.2011. do isplate;
- na iznos od 47,29 EUR od dana 30.11.2011. do isplate;
- na iznos od 50,34 EUR od dana 31.12.2012. do isplate;
- na iznos od 52,99 EUR od dana 31.01.2012. do isplate;
- na iznos od 53,34 EUR od dana 01.03.2012. do isplate;
- na iznos od 58,97 EUR od dana 06.04.2012. do isplate;
sve po kamatnoj stopi propisanoj članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.450,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom, dana 25.7.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 628-50-3586830 kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 15.816,96 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, odnosno 11.9.2006. godine i to u svrhu kupnje novog automobila.
Tužitelj ističe da predmetni Ugovor sadrži nepoštene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava i prava zaštite potrošača, uslijed čega su ništetne i ne proizvode pravni učinak . Poziva se na kolektivnu tužbu protiv 8 banaka, između kojih je i tuženik, te predmet koji se vodio povodom iste, kao i odluke donesene od strane Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12, Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 i Pž-6632/17, te odluke Vrhovnog suda RH u kojim odlukama je zauzet stav da su ništetne odredbe tuženika o promjeni kamatne stope na način na koji je to radio, a što se odnosi na sve ugovore sklopljene od 10.9.2003. na dalje, kao i odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz švicarski franak. Također se poziva na priopćenje Vrhovnog suda od 17.9.2019. da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku kolektivne zaštite, a sudovi su vezani za ta utvrđenja. Također navodi da je isto propisano i čl. 502.c ZPP-a, kao i odredbom članka 126. trenutnog važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/2022, dalje u tekstu: ZZP), odnosno odredbom članka 118. prethodno važećeg Zakona o zaštiti potrošača. U odnosu na jednostrane promjene kamatnih stopa od strane tuženika u konkretnom predmetu, tužitelj ističe da je razvidno iz samog Ugovora (članak 2.), da je početna kamatna stopa bila određena u visini od 5,20%, da bi tuženik u nekoliko navrata donio jednostranu odluku o promjeni kamatne stope, na način da je ista povišena, a temeljem čega se povisio anuitet.
Poziva se i na stav Vrhovni sud Republike Hrvatske u pogledu zastare, odnosno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14.6.2018. u odnosu na valutnu klauzulu).
Navodi da potrošač, ovdje tužitelj, ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa, s osnove ništetnih odredbi Ugovora vezanih uz valutnu klauzulu, i to od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
Tužitelj ističe da je odredbom tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003, dalje u tekstu: sZZP), konkretno odredbom članka 81. stavka 1. sZZP-a propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, stavkom 2. istog članka sZZP-a je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru o kreditu sklopljenom u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog po jednoj ugovornoj strani – banci, o kojem tužitelju nije dana mogućnost da pregovara odnosno utječe na pojedine ugovorne odredbe, pa tako niti na odredbu o redovnoj kamati, dakle riječ je o ugovornoj odredbi koja spada pod primjenu odredbe članka 81. stavka 1. sZZP-a. Nadalje, tužitelj ističe i da je odredbom članka 87. stavkom 1. sZZP-a bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
Tužitelj skreće pozornost i na odredbu članka 84. sZZP-a, a kojom odredbom je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, pri čemu „razumljivost ugovorne odredbe“ u pitanjima zaštite potrošača, prema stavu Europskog suda pravde iz Presude broj C-26/13 od 30.04.2014. godine (vezano za članak 4. stavak 2. Direktive 93/13), treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva“, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose „tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“
U konkretnom slučaju, iz ugovorne odredbe, odnosno odredbe članka 2. Ugovora u kojem je navedeno da je „redovna kamatna stopa u postotku 5,20% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o visini kamatnih stopa Kreditora“, a da istovremeno ne sadrže pojašnjenje temeljem kojih parametara, uzročno posljedičnu vezu između promjene pojedinog parametra i promjene kamatne stope, razdoblja promjene, proizlazi da za tužitelja nije moglo biti razumljivo kako, kada i na koji način će se kamatna stopa mijenjati, a da bi on to mogao predvidjeti, izračunati i procijeniti učinke promjene, te kako će ta promjena utjecati na njegove buduće obveze.
Slijedom iznesenog, tužitelj smatra da je ugovorna odredba o promjeni redovite kamatne stope za tužitelja sadržajno i ekonomski bila apsolutno nerazumljiva, te da kao takva podliježe testu poštenosti u smislu odredbe članka 84. sZZP-a. Isti je slučaj i s odredbama Ugovora vezanih uz valutnu klauzulu.
Nepoštenost ugovornih odredaba sadržanih u spornom Ugovoru, u smislu naprijed citiranih odredbi članka 81. i 84. sZZP-a, i time ništetnost, proizlazi iz činjenice da takva odredba visinu obveze tužitelja, čini ovisnom isključivo o odluci tuženika, čime uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja, jer je jednoj ugovornoj strani i to tuženiku, omogućeno da jednostrano određuje obvezu druge ugovorne strane, tužitelja, a da tužitelj na to ne može utjecati jer ne može promjenu kamatne stope, kao niti tečaj švicarskog franka, niti predvidjeti niti provjeriti pravilnost promjene s obzirom da ugovorna odredba ne sadrži nikakve egzaktne kriterije promjene, a niti je o istima prethodno obavješteni i nije mu omogućeno pregovaranje. Samim time, takvo ugovaranje, a koje daje pravo jednoj ugovornoj strani da bez ikakvog utjecaja druge ugovorne strane mijenja obvezu te druge ugovorne strane, protivno je načelu savjesnosti i poštenja.
Tvrdi da je navedena odredba Ugovora, ništetna je jer i protivna kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, dalje u tekstu: ZOO), kao i temeljnim načelima ZOO-a.
S obzirom na činjenicu da je tuženik stekao određeni iznos neosnovano, tužitelj ističe da je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, pa slijedom navedene odredbe, tužitelj na sav utuženi iznos osnovano potražuje i zakonsku zateznu kamatu.
Tužitelj ističe da sporne odredbe Ugovora o kreditu čine sastavni dio standardnog ugovora tuženika, koji je bio sastavljen unaprijed od strane tuženika, te isti nije omogućio tužitelju bilo kakvo pregovaranje u vezi pojedinih odredbi istog. Posebno se ističe da je sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, propisano da je na trgovcu, u ovom slučaju tuženiku, teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Čak štoviše, potrebno je istaknuti da tuženik navedeno nije niti sporio u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi.
Zaključno tužitelj navodi da je cjelokupan novčani iznos koji je tužitelj isplatio tuženiku primjenom ništetnog obračuna, odnosno primjenom tečaja na dan dospijeća, a preko iznosa koji bi bio isplaćen da je obračunat primjenom tečaja na dan isplate kredita, tuženik stekao nezakonito odnosno na temelju ništetne osnove, te je isti dužan vratiti tužitelju pozivom na odredbe članka 323., članka 1111. i članka 1115. ZOO-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa do dana povrata.
Slijedom svega navedenog, konačno uređenim tužbenim zahtjevom, nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se:
- utvrditi ništetnim odredba Ugovora o kreditu pod brojem 628-50-3586830 od dana 25.07.2006. godine, zaključenog između tužitelja ŽF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, te ista ne proizvodi nikakav učinak, i to dio odredba članka 7. stavka 1. Ugovora, a koja glasi: „po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.
- naložiti tuženiku da isplati tužitelju s osnove ništetnosti valutne klauzule, iznos od 1.468,13 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a kako je to detaljno navedeno u izreci pod II.
Također potražuje i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Smatra da je pogrešan stav tužiteljice da povreda interesa pojedinog potrošača proizlazi direktno iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. To stoga što se u postupku kolektivne zaštite, pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, bez da su se u odnosu na svakog pojedinog potrošača izvodili dokazi na okolnost nepoštenosti spornih ugovornih odredaba. Pri tome se poziva na sudsku praksu, odnosno stav VTSRH iz presude Pž-6632/17. Smatra da tužitelj mora dokazati da mu sporne ugovorne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive (u suprotnom nije dopušteno ocjenjivati jesu li iste bile poštene ili ne). Potom je potrebno utvrditi je li se o tim spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, pa ako nije tužitelj mora dokazati da su iste prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Pri tome se poziva na čl. 96. st. 1 i čl. 99 Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koje su identične čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine.
U odnosu na spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik ističe da je ista bila jasna, lako uočljiva i razumljiva (i na gramatičkoj razini i na razini shvaćanja ukupnosti njenih obveza), te uopće nije dopušteno utvrđivati je li ista poštena ili nije. Međutim, unatoč tome navodi da se o istoj odredbi i pregovaralo, a to proizlazi iz činjenice da je tužitelj mogao izabrati valute CHF ili Euro ili kunskog kredita, a isto tako je imao mogućnost i odustati od sklapanja ugovora o kreditu. Navodi da sporna ugovorna odredba nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da su tužitelju u predugovornoj fazi obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, na koje je tužitelj pristao. Nadalje navodi da je tužitelju uručen i otplatni plan u kojem je iznos anuiteta vezan u valutu CHF. Navodi da nisu postojale naznake na svjetskom ili domaćem tržištu koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema HRK, te da je tuženik korisnicima kredita dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao i temeljem kojih je potrošač mogao donijeti informiranu odluku. Valutna klauzula je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja štiti i tuženika i tužiteljicu, a pri tome tuženik ne ostvaruje nikakav ekstra profit ugovaranje valutne klauzule, jer je i sam zadužen u istoj valuti. Navodi da je ugovor o kreditu solemniziran i od strane javnog bilježnika. S obzirom da je kredit otplaćen, smatra da se tužitelj ne može pozivati na zaštitu kao potrošač, jer da su iz primjene zakona sukladno čl. 19 ZIDZPK isključeni svi koji su kredit otplatili do stupanja na snagu istog zakona. Konačno tuženik ističe prigovor zastare, te osporava i tijek tražene kamate, jer da je tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115 ZOO-a jer je postupao sukladno propisima koji reguliraju njegovo poslovanje u skladu sa regulativnom HNB-a. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška.
3. Tuženik se protivio preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva u podnesku od 23.8.2024., (za iznos od 7,48 eura), međutim sud je na ročištu 9.12.2024. tu preinaku dopustio, jer smatra da se u konkretnom slučaju radi o preinaci koja je izvršena nakon provedenog financijskog vještačenja, radi čega je ista dopuštena u smislu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP).
4. Tijekom postupka sud je pročitao ugovor o kreditu od 25.7.2006. (list 21-25 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 115-120 spisa), otplatni plan (list 121-127 spisa), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila od 1.7.2006. do 30.9.2006. (list 151-153 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (list 231-242 spisa), brojnu sudsku praksu koje su dostavile obje strane, te je saslušan tužitelj (list 324-325 spisa).
5. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno uređen tužbeni zahtjev osnovan.
6. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.
7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik dana 25.7.2006. i to dio odredbe čl. 7. st. 1. kojim je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te isplata iznosa koji je tuženik stekao temeljem te ništetne ugovorne odredbe.
8. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
9. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 u odnosu na valutnu klauzulu, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda. Sud je mišljenja da je u ovom predmetu, temeljem čl. 118. Zakona o zaštite potrošača i čl. 502.c ZPP-a, vezan za utvrđenja iz te presude. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 1. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika u kojima tvrdi suprotno.
10. Među strankama nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Nije sporno niti da je tužitelj ispunio svoje obveze prema odredbama tog ugovora o kreditu.
10.1. Sporno je jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača; odnosno mogu li se utvrđenja iz naprijed spomenutih presuda donesenim u kolektivnom sporu – "parnica Potrošač" primijeniti u konkretnom slučaju. Konačno, sporna je visina i zastara potraživanja, kao i kamata koju traži tužitelj, odnosno je li tuženik savjestan ili nesavjestan stjecatelj.
11. Uvidom u čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu, sud je utvrdio da Ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo su navedene odredbe o valutnoj klauzuli bile predmet spora u naprijed navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.
12. Da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača proizlazi iz samog Ugovora o kreditu i to čl. 6. (kredit za kupnju novog automobila Renault), ali isto tako i iz iskaza tužitelja u kojem je rekao da je kredit uzeo radi kupnje auta za obiteljske privatne potrebe.
13. Sud je stava da je u ovom predmetu, temeljem čl. 118. Zakona o zaštite potrošača i čl. 502.c ZPP-a, vezan za utvrđenja iz te presude donesene u kolektivnom sporu P-1401/12 od 7.4.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu i Pž-6632/17 od 14.6.2018. Visokog trgovačkog suda). To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 1. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika u kojima tvrdi suprotno.
14. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama, kao što tvrdi. Međutim, tuženik nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule bila odgovarajuća, a upravo je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora. Naime, navodi tuženika u tom smislu su paušalni. Promotivni uvjeti za kredite za automobile koje dostavlja tuženik koji sadrže osnovne uvjete, te modele osiguranje povrata kredita, dokumentaciju koja je potrebna, koeficijente izračuna mjesečnog anuiteta i sl. ne mogu se smatrati odgovarajućom obaviještenosti korisnika kredita u konkretnom slučaju, jer temeljem tih podataka tužitelj nije mogao biti upoznat sa rizicima promjene tečaja CHF i parametrima koji mogu utjecati na promjenu tečaja, a time i visine pojedinog anuiteta.
14.1. Saslušan je tužitelj koja je u svom iskazu rekao da je kredit uzela za kupnju auta za obiteljske privatne potrebe, te da su mu u banci, u poslovnici u Rijeci preporučili kredit u CHF, jer da je to povoljniji kredit budući je tada CHF bio „slab“. Pristao je, pročitao je ugovor i vidio da odredbu o valutnoj klauzuli. Po struci je električar, a u vrijeme sklapanja ugovora je radio kao pomoćni radnik u Šumariji u Delnicama. Navodi da nije u potpunosti mogao shvatiti da će rata zbog te valutne klauzule tako narasti. Početna rata mu je bila 1.300,00 kn, pa je rasla na 1.800,00 kn, pa čak i na 2.000.00 kn. Ništa u banci nije posebno ispitivao, niti mu je itko išta objašnjavao niti govorio. Posebno mu nisu rekli da bi mu rata mogla rasti 50%. On je osobno plaćao rate kredita iz plaće.
14.2 Sud je stava da iz iskaza tužitelja, kojeg ocjenjuje životnim, logičnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost utjecati na iste. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.
15. Dakle, predloženim i provedenim dokazima tuženik nije dokazao da bi tužitelju dao potpune informacije i obavijesti o spornim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli, niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost utjecati na iste.
15.1. Sud nije pozivao radi saslušanja javnu bilježnicu, koja je solemnizirala ugovor o kreditu jer sasvim sigurno sve da je ista i objašnjavala tužitelju pojam valutne klauzule na jednoj općoj razini, nije mu sasvim sigurno govorila o parametrima koji utječu na visinu tečaja i rizicima vezanim uz navedeno, jer se radi o ekonomskim pojmovima o kojima javni bilježnik niti ne mora informirati stranku kod solemnizacije ugovora o kreditu. O tim pojmovima mogao je tužitelja informirati isključivo djelatnik banke koji je sudjelovao kod sklapanja ugovora, a tuženik taj dokazni prijedlog nije istaknuo.
16. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je odredba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli, kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje uz korištenje valutne klauzule (po srednjem tečaju Kreditora za CHF na važećem na dan dospijeća), ništetna - toč. I. izreke.
17. Člankom 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje-ZOO), propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.
18. Kako bi se utvrdio taj iznos, provedeno je financijsko vještačenje, kojim je vještak Mario Tkalec izračunao koliko iznose razlike u iznosima koje je tužitelj preplatio zbog tečajne razlike.
18.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Marija Tkaleca iz Vještak Tkalec d.o.o. je utvrđeno:
- da ukupne pozitivne razlike između plaćenih iznosa na ime anuiteta i anuiteta utvrđenih po tečaju na dan isplate kredita iznose 1.468,12 eura;
- samo negativne tečajne razlike iznose ukupno – 133,70 eura;
- ako se negativne razlike uračunaju sa najstarijim pozitivnim razlikama, odnosno ako se podmire najstarijim pozitivnim razlikama, ukupno je više plaćeno na ime otplate kredita 1.334,42 eura.
18.2. Vještak je izračun izvršio, temeljem dokumentacije o kreditu, stručno, detaljno i jasno ga je obrazložio, dajući tri opcije izračuna (samo pozitivnih razlika, samo negativnih razlika, te izračun sa uračunatim negativnim tečajnim razlikama sa najstarijim pozitivnim razlikama). Tužitelj nalazu i mišljenju nije prigovarao, osim da je vještak pogrešno izračunao ukupan iznos pojedinih anuiteta (pozitivnih razlika), 1.468,12 eura, umjesto pravilno 1.458,13 eura, dakle za 0,01 eur, pa je u tom smislu i svoj zahtjev specificirao. U pravu je tužitelj kada tvrdi da je pogrešan zbroj pojedinih anuiteta u nalazu i mišljenju vještaka, pa je sud prihvatio da ukupna pozitivna tečajna razlika između plaćenih iznosa na ime anuiteta i anuiteta utvrđenih po tečaju na dan isplate kredita iznose 1.458,13 eura.
Zahtjev tuženika u odnosu na postojanje negativnih tečajnih razlika je izostao, pa u tom smislu iako je vještak izračunao i negativne tečajne razlike iste nisu uzete u obzir.
18.3 Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu iz nalaza i mišljenja vještaka, već načelno prigovara i komentira metodologiju izračuna (kao da je ugovoren kunski kredit), pa kako je nalaz i mišljenje izrađen sukladno zadatku suda, sud nije smatrao potrebnim pozivati vještaka da se usmeno očituje, niti je tuženik na tome inzistirao.
19. Što se tiče zastare u odnosu na potraživanje iz tužbe, treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Prema tome, s obzirom da je tužba podnesena 13.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2018. u odnosu na valutnu klauzulu, zastara u konkretnom slučaju nije nastupila u odnosu na zahtjev za isplatom razlike zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok. Pri tome valja reći da zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.
20. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen iznos od 1.468,13 eura, koji iznos je tužitelj tuženiku isplatio s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (toč. II).
21. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja), koji tuženik ne spori, a isti proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka i prometa po kreditu (toč. II izreke).
Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.
22. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i 155 ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023 - dalje: Tarifa) i zahtjevu tužitelja. Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1), sastav podneska od 7.5.2024. i 23.8.2024. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištu 23.5.2024. i 9.12.2024. za svako po 200,00 eura (Tbr. 9/1), što je ukupno 1.000,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 250,00 eura, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 eura, što iznosi ukupno 1.450,00 eura.
22.1. Sud tužitelju nije priznao trošak za sastav podneska od 3.4.2024., jer taj podnesak je sud ocijenio kao nepotreban, a s obzirom na njegov sadržaj i podnesak dostavljen 7.5.2024. za koji je tužitelju priznata naknada.
22.2. Zatezna kamata na parnični trošak teče od dana presuđenja do isplate, a imajući u vidu čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Zagrebu, 17. siječnja 2025. godine
Sutkinja
Martina Klanac
UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.
DNA:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
