REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-242/2021-25
I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji toga suda Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Ljubljanović, odvjetnik u odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 13. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice MI, zamjenice punomoćnice tužiteljice Dorotee Diminić, odvjetnice u Puli i zamjenice punomoćnika tuženika Mirjane Žrvnar, odvjetnice u Puli, 17. siječnja 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9011089407 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 17. ožujka 2006., a koja glasi: « … sukladno odluci Banke o kreditiranju građana … », pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 9011089407 kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 17. ožujka 2006., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: « … važeće na dan korištenja kredita. », u odredbi čl.4.2. koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF ... », u odredbi čl.5.2. koja glasi: « … obračunava se u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. », u odredbi čl.6.2. koja glasi: « … obračunava se u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. », te u odredbi čl.7.2. koja glasi: « … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja … », pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici MI, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, s osnova preplaćenog tečaja, isplati iznos od 1.579,32 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
na iznos od 1,03 € od 11.5.2006. do isplate,
na iznos od 7,08 € od 11.10.2006. do isplate,
na iznos od 15,51 € od 14.11.2008. do isplate,
na iznos od 26,07 € od 13.1.2009. do isplate,
na iznos od 28,78 € od 11.2.2009. do isplate,
na iznos od 23,63 € od 18.3.2009. do isplate,
na iznos od 21,90 € od 11.4.2009. do isplate,
na iznos od 24,42 € od 16.5.2009. do isplate,
na iznos od 18,16 € od 11.6.2009. do isplate,
na iznos od 20,38 € od 16.7.2009. do isplate,
na iznos od 15,99 € od 19.8.2009. do isplate,
na iznos od 20,35 € od 15.9.2009. do isplate,
na iznos od 14,23 € od 15.10.2009. do isplate,
na iznos od 18,60 € od 14.11.2009. do isplate,
na iznos od 22,74 € od 24.12.2009. do isplate,
na iznos od 30,37 € od 15.1.2010. do isplate,
na iznos od 36,61 € od 11.2.2010. do isplate,
na iznos od 33,93 € od 11.3.2010. do isplate,
na iznos od 45,05 € od 11.4.2010. do isplate,
na iznos od 51,98 € od 11.5.2010. do isplate,
na iznos od 66,66 € od 11.6.2010. do isplate,
na iznos od 80,68 € od 13.7.2010. do isplate,
na iznos od 63,72 € od 11.8.2010. do isplate,
na iznos od 110,09 € od 11.9.2010. do isplate,
na iznos od 87,40 € od 12.10.2010. do isplate,
na iznos od 89,25 € od 11.11.2010. do isplate,
na iznos od 111,91 € od 14.12.2010. do isplate,
na iznos od 140,31 € od 12.1.2011. do isplate,
na iznos od 352,49 € od 8.2.2011. do isplate,
po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. (NN 72/02), za period od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu koji glasi:
„Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana, s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 672,89 € / 5.069,71 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
na iznos od 0,87 € / 6,52 kn od 11.7.2007 do isplate,
na iznos od 17,80 € / 134,13 kn od 11.8.2007 do isplate,
na iznos od 17,47 € / 131,66 kn od 11.9.2007 do isplate,
na iznos od 17,15 € / 129,19 kn od 11.10.2007 do isplate,
na iznos od 16,81 € / 126,68 kn od 11.11.2007 do isplate,
na iznos od 16,49 € / 124,21 kn od 12.12.2007 do isplate,
na iznos od 17,67 € / 133,10 kn od 11.1.2008 do isplate,
na iznos od 28,46 € / 214,46 kn od 12.2.2008 do isplate,
na iznos od 27,86 € / 209,89 kn od 11.3.2008 do isplate,
na iznos od 27,25 € / 205,29 kn od 12.4.2008 do isplate,
na iznos od 26,62 € / 200,59 kn od 11.5.2008 do isplate,
na iznos od 26,00 € / 195,89 kn od 11.6.2008 do isplate,
na iznos od 23,39 € / 176,25 kn od 11.7.2008 do isplate,
na iznos od 22,80 € / 171,82 kn od 11.8.2008 do isplate,
na iznos od 22,21 € / 167,31 kn od 11.9.2008 do isplate,
na iznos od 21,61 € / 162,80 kn od 11.10.2008 do isplate,
na iznos od 21,00 € / 158,24 kn od 14.11.2008 do isplate,
na iznos od 20,39 € / 153,63 kn od 11.12.2008 do isplate,
na iznos od 19,77 € / 148,97 kn od 13.1.2009 do isplate,
na iznos od 19,15 € / 144,27 kn od 11.2.2009 do isplate,
na iznos od 18,52 € / 139,53 kn od 18.3.2009 do isplate,
na iznos od 17,89 € / 134,78 kn od 11.4.2009 do isplate,
na iznos od 17,25 € / 129,94 kn od 16.5.2009 do isplate,
na iznos od 16,60 € / 125,05 kn od 11.6.2009 do isplate,
na iznos od 15,94 € / 120,12 kn od 16.7.2009 do isplate,
na iznos od 15,29 € / 115,19 kn od 19.8.2009 do isplate,
na iznos od 14,62 € / 110,16 kn od 15.9.2009 do isplate,
na iznos od 13,95 € / 105,13 kn od 15.10.2009 do isplate,
na iznos od 13,27 € / 100,01 kn od 14.11.2009 do isplate,
na iznos od 12,59 € / 94,89 kn od 24.12.2009 do isplate,
na iznos od 11,90 € / 89,64 kn od 15.1.2010 do isplate,
na iznos od 12,12 € / 91,31 kn od 11.2.2010 do isplate,
na iznos od 11,37 € / 85,63 kn od 11.3.2010 do isplate,
na iznos od 10,60 € / 79,86 kn od 11.4.2010 do isplate,
na iznos od 9,83 € / 74,04 kn od 11.5.2010 do isplate,
na iznos od 9,04 € / 68,13 kn od 11.6.2010 do isplate,
na iznos od 8,26 € / 62,27 kn od 13.7.2010 do isplate,
na iznos od 7,47 € / 56,27 kn od 11.8.2010 do isplate,
na iznos od 6,67 € / 50,22 kn od 11.9.2010 do isplate,
na iznos od 5,86 € / 44,12 kn od 12.10.2010 do isplate,
na iznos od 5,05 € / 38,02 kn od 11.11.2010 do isplate,
na iznos od 3,49 € / 26,29 kn od 14.12.2010 do isplate,
na iznos od 2,80 € / 21,13 kn od 12.1.2011 do isplate,
na iznos od 1,74 € / 13,08 kn od 8.2.2011 do isplate,
po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015.godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“
V Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužiteljici MI, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.416,02 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17. siječnja 2025. pa do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.
VI U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.
VII Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je ovom sudu podnijela tužbu protiv tuženika, u bitnome, navodeći da je kao korisnik kredita je s tuženikom kao kreditorom 17. ožujka 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 9011089407, a kojim je ugovorom tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 42.700,00 CHF. Nadalje, navodi kako ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. Ističe da u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Ukazuje kako je kamata cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili odrediva sve u skladu s odredbama čl. 1065., 46. i 50. Zakona o obveznim odnosima, no da u konkretnom slučaju visina kamatne stope nije bila određena niti odrediva s obzirom na to da je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, odnosno jedne ugovorne strane. Predmetni ugovor o kreditu ne sadrži nikakav kriterij/parametar promjenjivosti kamatne stope, odnosno ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope na temelju kojih bi tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Ugovor o kreditu sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom banke, no time nije definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost u skladu s čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. S obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke s učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom. U odnosu na valutnu klauzulu u švicarskim francima ističe da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da se od početka otplate kredita tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Pri tome, ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kojom je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navedena odluka potvrđena je i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Smatra da se radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa primjeni početno ugovorena kamatna stopa i srednji tečaj švicarskog franka tuženika koji je na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu odnosno na dan isplate kredita bio važeći prema tečajnoj listi banke, a s obzirom da su jedino navedeni parametri tužiteljici bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Predlaže da se nakon provedenog postupka utvrdi ništetnost odredba čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9011089407 u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika te čl. 1.,
4.2., 5.2., 6.2. i 7.2. tog ugovora u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, te s time u vezi predlaže da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 22.098,74 kuna (odnosno 2.933,01 EUR uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450) zajedno sa zateznim kamata koje teku na pojedinačne mjesečne dijelove tog iznosa od njihova dospijeća pa do isplate i to u razdoblju od listopada 2006. do veljače 2011., s time da će po primitku izračuna tuženika ili financijskog vještačenja urediti tužbeni zahtjev, a potražuje i parnični trošak.
1.1. Tužiteljica je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, uredila svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu, na način da na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamate stope potražuje iznos od 672,89 EUR, dok po osnovi valutne klauzule potražuje iznos od 1.579,32 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (list 123 do 126 spisa), a kojoj specifikaciji tužbenog zahtjeva se tuženik nije protivio u postupku.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja navodeći, u bitnome, da je tužiteljica cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužiteljica neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ona izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da nije „nečija špekulacija“ već da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Ako je na temelju čl. 22. Zakona o obveznim odnosima valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise Hrvatske narodne banke, gotovo da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Također, ukazuje i kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. S obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tužiteljica je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražila bilo kakva razjašnjenja, stoga se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije ni bilo. Štoviše, tužiteljica se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenila kako joj, sukladno njenim potrebama i mogućnostima, upravo taj ugovor najviše odgovara. Iz takvog ponašanja tužiteljice može se razumno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Nadalje, ističe kako tužiteljica pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U pogledu promjenjive kamatne stope, u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom postupka kolektivne zaštite, sudovi su utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, prvenstveno stoga što je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Predmetni Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat, što proizlazi iz odredb i 12. 9. i 12.10
. ugovora. Sama činjenica
da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i Zakona o obveznim odnosima u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Napokon, tužitelj ica je izričito prista la na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelj ici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014., od kada je kriterij promjene kamatne stope uveden po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije njegovog stupanja na snagu je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu. U vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003., kojim je u čl. 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Tuženik je po stupanju na snagu Zakona o kreditnim institucijama, tuženik je sukladno odredbi čl. 306. st. 4. učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke“ te je tužiteljicu informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, a uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Slijedom navedenoga, tuženik je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljicom u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu pa je argumentacija tužiteljice koja pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, pogrešna i promašena. Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Upravo zbog nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ističe da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, a potražuje parnični trošak. 3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu, plan otplate, pregled uplata, knjigovodstvena kartica, dopisi, nalaz i mišljenje vještaka i iskaz tužiteljice.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.
5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 9011089407 sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 17. ožujka 2006., koje su sadržane u čl. 4.1., 1., 4.2., 5.2., 6.2. i 7.2. toga Ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) te zahtjev za isplatu iznosa od 672,89 EUR s osnova preplaćene kamate i iznosa od 1.579,32 EUR s osnova preplaćenog tečaja, sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.
6. Pri tome, među strankama nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora 17. ožujka 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj: 9011089407 za adaptaciju stambenog objekta, koji je solemniziran 23. ožujka 2006. kod javnog bilježnika Mirne Pliško iz [adresa], kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 42.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a s rokom otplate od 60 mjeseci. Također je nesporno da je čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,60 % godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana. Nadalje, nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se jednaki mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (čl. 1., 4., 5., 6. i 7. Ugovora). Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,60 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen. 7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a posljedično tome ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od nje naplatio na temelju takvih odredbi. S time u vezi sporno je može li se tužiteljica kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost, odnosno ta ništetnost razmatra kao prethodno pitanje o čijem rješenju ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.
8. Prvenstveno valja istaknuti kako okolnost da je tužiteljica otplatila kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO), kojom je propisana obveza restitucije, bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO).
8.1. Stoga je neosnovana i tuženikova tvrdnja da se iz tog razloga na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu odnositi pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (ovdje potrošača) koja je podnesena 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, u kojem je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013- 4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
8.2. Također, okolnost koju ističe tuženik, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, ne znači da tužiteljica nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari čini.
9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).
9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika, a koji u čl. 4. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 1., 4., 5., 6. i 7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužiteljica se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.
9.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.
9.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
9.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovog suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužiteljica pozvala, utvrđene ništetnima.
9.7. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
10. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.
10.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (onih iz čl. 81. i 82. ZZP/03 i čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.
10.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.
10.3. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za konačno 1,90 postotnih poena (6,50 % u odnosu na početnih 4,60 %) ili za više od 41%, te je povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđeno neravnotežu na štetu tužiteljice. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.
10.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćnom cijenili da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.
10.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
10.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.
10.7. Navedeno je utvrđeno i iz iskaza tužiteljice, koji je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužiteljica iskazivala detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, a iz kojeg iskaza je utvrđeno da tužiteljici djelatnik banke nije objasnio pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa, kao i da joj nisu ništa objašnjavali o tome što se može dogoditi sa tečajem CHF, već da joj je rečeno da je taj kredit za nju najpovoljniji, kao i da joj je rečeno da je kamatna stopa promjenjiva i da može biti samo manjih odstupanja, te da je postojala opcija i kredita u kunama ali da joj je rečeno da je CHF najstabilnija valuta, a iz kojeg je utvrđeno da tužiteljica prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su joj objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao ni pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.
10.8. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u t. I i II izreke ove presude.
11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
11.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli od strane tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
11.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
12. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 4,60 %), s obzirom da tužiteljica ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazila da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.
12.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužiteljica trebala plaćati uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 42.700,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 4,60 %, da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,653972 HRK, te da je kredit otplaćen u cijelosti.
12.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunata razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužiteljica trebala plaćati prema Ugovoru i početnom planu, za utuženo razdoblje od svibnja 2006. do siječnja 2011. iznosi 672,89 EUR (Tablica 7 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 106 spisa), a da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 1.579,32 EUR (Tablica 5 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 104 spisa), s time da je vještak posebno iskazao i pregled negativnih tečajnih razlika na dan plaćanje u ukupnom iznosu od 402,96 EUR (list 105 spisa) dok negativne razlike po osnovi promjene kamatne stope nisu utvrđene.
12.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka s obzirom da je sačinjen objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda.
12.4. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju, ali samo u pogledu pravnih stavova i zadatka koji je sud dao vještaku, a nije osporio matematički izračun.
13. Slijedom navedenog, kako je tužiteljica uredila svoj tužbeni zahtjev za isplatu s osnova preplaćenog tečaja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, istoga je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO odlučiti kao u t. III izreke ove presude te tuženiku naložiti da tužiteljici isplati iznos od 1.579,32 EUR na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja. Naime, radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužiteljici prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Prema shvaćanju ovog suda potrošač koji plati anuitet po nižem tečaju nije stjecatelj bez osnove pa i ni u obvezi vraćanja, a niti je u tom smislu tuženik u postupku istakao prigovor prijeboja ili protutužbu.
14. Iako je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i u dijelu obračunate razlike na ime ništetnog povećanja kamatne stope, tužiteljici ne pripada pravo na isplatu iznosa od 672,89 EUR (odnosno 5.069,71 kuna uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450) po toj osnovi, jer je u tom dijelu nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužiteljice.
14.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja o ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili nas drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.
14.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi okončan je (u odnosu na tuženika) donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. Dakle, tužiteljica je svoj restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi kamatne stope trebala podnijeti najkasnije 14. lipnja 2019. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 31. ožujka 2021., dakle nakon proteka općeg zastarnog roka od pet godina, razvidno je da je u pogledu kamatne stope nastupila zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu u kojem tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 672,89 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.
14.3. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli u odnosu na tuženika okončan je donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj: Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (31. ožujka 2021.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina za taj dio restitucijskog zahtjeva tužiteljice. Također, zastara nije nastupila ni u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi i ne zastarjeva.
15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP, s obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, dok je s restitucijskim zahtjevom uspjela u visini od 70%, slijedom čega ukupni uspjeh tužiteljice u sporu iznosi 85%, a uspjeh tuženika 15%. Stoga je na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tuženik dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u omjeru od 70% (85% -15%).
15.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa) tužiteljici pripada za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7/1 Tarife, za sastav podneska od 28. rujna 2021., 27. rujna 2023. i 22. rujna 2023. po 100 bodova za svaki prema Tbr. 8/1 Tarife, za zastupanje na ročištima od 20. travnja 2022. i 13. prosinca 2024. za svako po 100 bodova prema Tbr. 9/1 Tarife, te za pristup na ročište za objavu presude 50 bodova prema Tbr. 9/3 Tarife odnosno ukupno 650 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR i pripadajući iznos PDV-a od 25% iznosi ukupno 1.625,00 EUR. Također, tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 37,89 EUR, kao i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 360,00 EUR. Dakle, kako ukupan trošak tužiteljice iznosi 2.022,89 EUR, tuženik je sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP tužitelju dužan naknaditi 70% tog iznosa, a što iznosi 1.416,02 EUR.
16. Tuženiku na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, već je razmjerno njegovom uspjehu u spor umanjen priznati trošak tužiteljice.
U Puli-Pola, 17. siječnja 2025.
Sutkinja
Tamara Dagostin Mušković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. tužiteljici po pun.
2. tuženiku po pun.
