Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: Kžm-11/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Sandre Radanović, kao predsjednice vijeća za mladež, te Hrvoja Viskovića i Ive Lovrin univ. spec. iur., kao članova vijeća, uz sudjelovanje Silvane Čubrilo kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv maloljetnica: I – HV i II – HVN, zbog kaznenog djela iz čl. 118. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 – pročišćeni tekst, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23 i 36/24 - dalje u tekstu KZ/11), odlučujući o žalbama branitelja I i II maloljetnica podnesenim protiv rješenja Općinskog suda u Zadru broj Km-4/2023 od 18. srpnja 2024. godine, temeljem odredbe 494. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24, - dalje u tekstu: ZKP/08), u sjednici vijeća održanoj dana 17. siječnja 2025. godine,

r i j e š i o  j e

Odbijaju se žalbe maloljetnica I – HV i II – HVN kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjsko rješenje.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog suda u Zadru broj Km-4/2023 od 18. srpnja 2024. godine, prema I maloljetnoj HV je temeljem čl. 11. st. 1. i čl. 10. st. 2. toč. 10. Zakona o sudovima za mladež izrečena odgojna mjera pojačane brige i nadzora i posebna obveza da se maloljetnica uključi u pojedinačni ili grupni psihosocijalni tretman u Savjetovalištu za mlade, s tim da ove mjere ne mogu biti kraće od šest mjeseci niti dulje od dvije godine. Prema II maloljetnoj HVN je temeljem čl. 10. st. 1. i 2. toč. 11. Zakona o sudovima za mladež izrečena je posebna obveza da se maloljetnica uključi u pojedinačni ili grupni psihosocijalni tretman u Savjetovalištu za mlade, s tim da ove mjere može trajati najdulje jednu godinu.

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnijela I maloljetnica putem branitelja Šime Petrića, odvjetnika u Zadru, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede Kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi da je pobijanom presudom, prvostupanjski sud povrijedio dva osnovana načela kaznenog prava, i to načelo in favorem okrivljenika te načelo „in dubio pro reo“. Naime, u slučaju kakav je konkretni, u nedostatku ili proturječnosti materijalnih i personalnih dokaza, trebalo je postupiti in favorem I- maloljetnice, sukladno načelu "in dubio pro reo" te osloboditi I-maloljetnicu. Pravilo „in dubio pro reo“ podrazumijeva da sud u kaznenom postupku odlučuje odlukom na način koji je povoljniji za okrivljenika, ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojim ovisi primjena neke druge odredbe kaznenog zakonodavstva. Nadalje, a posebice budući da se u ovom predmetu vodi postupak prema maloljetnicama, sud je povrijedio odredbe kaznenog zakona, te propustio utvrditi stvarno činjenično stanje, budući da je odbio dokaz obrane za saslušanjem svjedoka očevidca, koji je prema tvrdnjama svjedokinje JV, također bio na balkonu i vrlo je izvjesno da je isti mogao vidjeti što se točno događalo. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje, i donese oslobađajuću odluku, u odnosu na I - mlt. HV, odnosno podredno ukine pobijano rješenje i uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Moli poziv na sjednicu vijeća.

3. Žalbu protiv rješenja podnijela je i II maloljetnica putem braniteljice Maje Boško, odvjetnice u Zadru, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o odgojnoj mjeri. U žalbi navodi da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi maloljetnice počinile kazneno djelo koje im je stavljeno na teret. Prvostupanjski postupak da je proveden nezakonito i neustavno, te da uz bitne povrede kaznenog postupka postoje i povrede Zakona o sudovima za mladež, pogrešno je primijenjen kazneni zakon, nisu provedeni svi dokazi što je dovelo do nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odbijanje dokaznih prijedloga obrane nije obrazloženo, nisu obrazložene ni sve odlučne činjenice a pobijano rješenje se temelji na nezakonitim dokazima. Predlaže da se usvoji žalbu II-maloljetnice HVN te da prvostupanjsko rješenje preinači na način da se II-maloljetnicu HVN te I-maloljetnicu HV oslobodi optužbe odnosno obustavi predmetni postupak, podredno, da se ukine pobijano rješenje te uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Moli poziv na sjednicu vijeća.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. U skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis predmeta je dostavljen ŽDO u Zadru na dužno razgledanje.

6. Žalba nije osnovana.

7. Prije svega, neosnovana je žalba maloljetnice zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 jer su iznijeti razlozi o odlučnim činjenicama u prvostupanjskom rješenju potpuno jasni i neproturječni, dok se iznijeti razlozi zbog tog žalbenog osnova svode na prigovore ocjene sadržaja provedenih dokaza. 7. 1. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća u cijelosti razloge iznijete u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, gdje su određeno i potpuno izložene činjenice koje je prvostupanjski sud utvrdio izvedenim dokazima, iznijeti su razlozi za donijete zaključke, kao i razlozi kojima se taj sud vodio pri rješavanju pravnih pitanja, a posebno pri utvrđivanju postojanja odgovornosti maloljetnice, a što je sve sukladno odredbi čl. 459. st. 5. ZKP/08, tako da ne postoji nikakva bitna povreda postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, na koju bi se mogao odnositi sadržaj žalbi, zbog čega se okrivljenik upućuje na obrazloženje prvostupanjskog rješenja.

7. 2. Reprodukcija DVD medija na kojem se nalazi nekonfrontirani svjedočki iskaz oštećenika na raspravi na kojoj je on pred svim strankama ispitan ne predstavlja nezakoniti dokaz kako se to pogrešno tvrdi u žalbi II-maloljetnice HVN. Naime, na takvom dokazu ne može se isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda prema čl. 431. st. 2. ZKP/08. U konkretnom slučaju je oštećenik ponovno na raspravi u konfrontiranim uvjetima ispitan kao svjedok te je u bitnom ponovio sve ono što je bilo rečeno na dokaznom ročištu, tako da taj iskaz nikako ne može predstavljati nezakoniti dokaz.

7. 3. Radnja privremenog oduzimanja predmeta jest hitna dokazna radnja koju policija prema čl. 212. st. 1. ZKP/08 može, ako postoji opasnost od odgode, obaviti i prije započinjanja kaznenog postupka za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do pet godina, a ovdje je riječ upravo o takvom kaznenom djelu.

8. Neosnovana je i žalba zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koja se odnosi na prijedlog obrane za ispitivanjem nepoznate osobe, muškarca koji je u trenutku kada je svjedokinja JV vidjela da stoji na jednom od balkona zgrade koja gleda na dvorište u kojem se predmetni događaj zbio. Naime, niti ta svjedokinja nije mogla izjasniti se o tome da li je riječ o očevicu, odnosno u kojem je točno trenutku taj čovjek bio na balkonu i da li je išta mogao vidjeti. Kada se ova okolnost poveže s činjenicom da je svjedokinja JV opisala sve što je vidjela sa svog balkon, te da je njezin iskaz pravilno ocijenjen kao valjan, objektivan i istinit doista nije bilo potrebe da se pokrene istraga s ciljem utvrđivanja identiteta muškarca koji je bio na balkonu negdje u tom vremenu i njegovog ispitivanja.

8. 1. Što se tiče ispitivanja svjedokinje CV koju je obrana predlagala ispitati riječ je o okolnostima koje tijekom postupka uopće nisu bile sporne – ponašanje oštećenika prema maloljetnicama prije inkriminiranog događaja i prijetnjama koje je oštećenik upućivao II maloljetnici to ne osporava ni sam oštećenik, a potvrđeno je i fotografijama poruka na listu spisa 166-171 koje je u spis priložila obrana. Konačno, vezano za medicinsku dokumentaciju I maloljetnice HV koju je na završetku rasprave u spis priložio njezin branitelj, treba reći kako je riječ o dokumentaciji koja se odnosi na kontrolne preglede rezne rane na ruci koju je I maloljetnica HV zadobila prilikom napada nožem na oštećenika. Tu dokumentaciju ni sam branitelj I maloljetnice nije predlagao kao poseban dokaz, nije riječ o dokazu iz kojih bi proizlazila bilo kakva važna činjenica za ovaj postupak, a vještak sudske medicine dao je svoje mišljenje o načinu nastanka te ozlijede. Zbog svega navedenog mišljenje je ovog vijeća kako je činjenično stanje potpuno i cjelovito utvrđeno.

9. Što se tiče pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u žalbi se prigovara zaključcima prvostupanjskog suda jer da isti nisu imali u vidu prijeteće poruke koje je oštećenik nekoliko mjeseci ranije upućivao II maloljetnici HVN i psihologijsko vještačenje oštećenika ZV iz kojeg proizlazi da on dulje vrijeme pati od psihičkih poteškoća koje su vidljive kroz disfunkcionalnost na planu koncentracije, usporenje mentalne brzine, depresivnom raspoloženju i paranoidnoj interpretaciji događaja. Zaokupljen je hostilnim i paranoidnim interpretacijama okoline te ima poteškoće koje obuhvaćaju nemogućnost kontrole vlastitih unutrašnjih impulsa, nagona i održavanja odnosa s realitetom, te kod njega postoji mogućnost auto i hetero destruktivnog odnosno agresivnog postupanja. Upravo u ovakvu psihologijsku sliku se uklapa ranije ponašanje oštećenika (prijetnje, rezanje gume na bicikli maloljetnice i sl.), pa i ponašanje tempore criminis kada se svađao s maloljetnicama. Međutim, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako nema niti govora o nužnoj obrani jer to prvenstveno proizlazi iz jedinog očevica većeg dijela događaja, svjedokinje JV koja je vrlo detaljno opisala kako je svađa bila takva da je na prvi moment pomislila kako oštećenik napada maloljetnice, međutim da je daljnjim gledanjem utvrdila da je stvar upravo suprotna, te da je u jednom trenutku jedna od djevojaka krenula prema oštećeniku koji se izmicao, tako da ih je zaklonila krošnja stabla, da bi već u sljedećem trenutku djevojka odlazila, a oštećenik pao na koljena.

9. 1. Nadalje, dio obrane prema kojem je oštećenik gušio I maloljetnicu HV nema nikakvog uporišta u dokazima jer na njoj liječnici nisu utvrdili nikakve tragove gušenja na vratu, a pogotovo ne onakve kakve bi jako gušenje kako opisuju njih dvije u obrani, zahtijevalo ubod nožem radi otklanjanja opasnost po život maloljetnice. Nema nikakvih dokaza niti o navodnom cipelarenju maloljetnica od strane oštećenika jer to nije vidjela svjedokinja JV, ali ni na njima nije utvrđeno postojanje bilo kakvih ozljeda koje bi upućivalo na to. Nesporno je i to da je oštećenik zadobio teške tjelesne ozlijede o noža koji je držala I maloljetnica. Njihov međusobni položaj u tom trenutku mogao je biti doista različit kako je to ustvrdio vještak sudske medicine, pa nije bilo razloga ne povjerovati iskazu oštećenika, u situaciju kad maloljetnice očito ne iskazuju istinito o sukobu. Zbog toga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o načinu zadobivanja ozljeda oštećenog, pa se obrana još jednom upućuje na obrazloženje odluke.

10. Žalba zbog povrede kaznenog zakona odnosi se na činjenicu da prvostupanjski sud nije primijenio institut nužne obrane, međutim, kako je to već ranije rečeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da najprije nije bilo protupravnog napada koji bi zahtijevao nužnu obranu, pa stoga niti mjesta primjeni tog instituta. Nesporno je utvrđeno kako je II maloljetnica HVN na temelju prethodnog govora upravo u svrhu sastanka s oštećenikom, I maloljetnici dala svoj švicarski nož, dakle nož na rasklapanje, odakle proizlazi kako je ona taj nož rasklopila i pripremila za obračun s oštećenikom. Davanje noža drugoj osobi prije sastanka s oštećenikom, koji je završio na inkriminirani način svakako predstavlja radnju pomaganja u izvršenju kaznenog djela jer je drugom sudioniku stavila na raspolaganje sredstvo za izvršenje kaznenog djela i to upravo onog koje je tim sredstvom izvršeno.

11. Što se tiče žalbe o izrečenim odgojnim mjerama ističe se kako je ista utemeljena na podacima i stručnom mišljenju Centra za socijalnu skrb u Zadru, a u spektru mjera koje se mogu izreći prema Zakonu o sudovima za mladež predstavljaju zapravo najblaže moguće mjere te nema nikakve potreba za ublažavanjem istih.

12. Kako pri ispitivanju pobijanog rješenja nije nađena povreda zakona iz čl. 494. st. 4. ZKP/08, trebalo je žalbu odbiti kao neosnovanu, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08 i odlučiti kao u izreci.

U Zadru, 17. siječnja 2025. godine

ZAPISNIČAR

PREDSJEDNICA VIJEĆA

ZA MLADEŽ

Silvana Čubrilo

Sandra Radanović