REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj P-521/2023-12

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u pravnoj stvari tužitelja RŽ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po odvjetnici Vlatki Glad-Zakšek iz Zagreba, Amruševa 8, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Lopašićeva 6, Zagreb, radi isplate, dana 17. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Općinski sud u Zlataru oglašava se mjesno nenadležnim u ovom predmetu.

II Po pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbi istaknuo činjenicu da su dana 28. 02.2007 .godine tužitelj kao korisnik kredita, i tuženi kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607-5103443873 prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio u otplatu kredit u kunskoj protuvrijednosti od 193.800,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, koji Ugovor je potvrđen dana 05. 03. 2007. po javnom bilježniku Ivanu Parlov, Zagreb pod br. OV-5686/07.

Nadalje, da Ugovor o kreditu sadrži odredbe o valutnoj klauzuli CHF koje su ništetne i bez pravnog učinka. Navedene ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu su bile: - sastavni dio Potrošačkog ugovora o kreditu - sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, - kojima banka jednostrano određuje tečajnu listu, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Tečaj švicarskog franka se od početka otplate kredita pa nadalje mijenjao na štetu tužitelja na način da se bitno povećavao što je uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obaveza tužitelja po kreditu. Prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o specifičnim rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

Ističe činjenicu da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. Broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. 06. 2018. godine u toč. I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. 07. 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004.godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je sa tuženikom dana 09. 02. 2016. sklopio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103443873,.

Unatoč provedenoj konverziji, tuženik nije u cijelosti vratio tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. Konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio svoje obveze, a predmetnom konverzijom je ugovorni odnos definiran za ubuduće, čime je tuženik bez osnove stekao nepripadnu imovinsku korist.

Zbog ugovaranja odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj predlaže sudu iste utvrditi ništetnima i bez pravnog učinka te potražuje preplaćene iznose anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute CHF po srednjem tečaju tuženika i kunskog iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF(u trenutku isplate kredita) u ukupnom iznosu od 19.908,42 EUR / 150.000,00 HRK, koji iznos tužitelj potražuje sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 28.02.2007. godine do isplate

Razlika utvrđenog iznosa nedospjele glavnice od strane tuženog na dan konverzije i iznosa koji je zaista trebao biti utvrđen uzimajući u obzir početni tečaj i sporiju otplatu glavnice radi rasta tečaja, umanjena za iznos preplate u konverziji iznosi 70.000,00 HRK za koji iznos je neosnovano tuženik uvećao nedospjelu glavnicu tužitelja po konvertiranom kreditu. Radi navedenoga tužitelj potražuje razliku glavnice u iznosu od 9.290,60 EUR/ 70.000,00 HRK sa zakonskim zateznim kamatama od 30.09.2015.g. do isplate.

Kako je pravomoćnom presudom VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. 01. 2004. - 31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

Prema čl. 1111. St. 1. ZOO-a, “kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.”. Sukladno st. 3. Istog članka “obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvariva ili koja je kasnije otpala”. Prema čl. 1115. ZOO-a “Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva”. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN:53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da “Fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz 4 presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.” Slijedom navedeno predlaže da sud naloži tuženiku da mu plati iznos od isplati iznos od 29.199,02 EUR / 220.000,00 HRK , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku: - na iznos od 19.908,42 EUR / 150.000,00HRK 21.12.2006. godine do isplate, - na iznos od 9.290,60 EUR /70 .000,00 HRK od 30.09.2015. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5103443873 od 28. veljače 2007. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke.

Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

Tuženik ističe kako odredba članka 11. Zakona o sudovima, a na temelju koje je doneseno rješenje o svrsishodnoj delegaciji, nije od utjecaja na tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, zbog čega predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmetnu ustupi navedenom mjesno nadležnom sudu.

3. Tužitelj se protivi prigovoru mjesne nenadležnosti te navodi kako je odredba Ugovora o mjesnoj nadležnosti suda za slučaj spora unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj budući o istoj nije bilo posebnog pregovaranja pa je slijedom toga u suprotnosti s Zakonom o zaštiti potrošača, Direktivom vijeća broj 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. i načelom savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita koji bi u ostvarivanju svojih prava morao putovati u Rijeku što bi rezultiralo povišenim troškovima te je u suprotnosti s načelom ekonomičnosti i mogućnosti pristupa sudu obzirom na mjesto prebivališta tužitelja. Radi se stoga o nepoštetnoj i ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 49. i 50. Zakona o zaštiti potrošača. Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice ( a radi se o sporu po zaključenom Ugovoru u poslovnici u Zagrebu), pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, dakle, sud u Zagrebu pred kojim je pokrenut postupak, koji je rješenjem Predsjednika Vrhovnog suda ustupljen u rad Naslovnom sudu, a što je za tužitelja znatno pogodnije od vođenja postupka pred sudom u Rijeci. Posebno napominjem da tuženik ima poslovnicu i u Zlataru. Slijedom navedenoga, predlaže odbiti prigovor mjesne nenadležnosti Naslovnog suda.

4. Prigovor mjesne nenadležnost je osnovan.

5. Naime, nesporna je činjenica, vidljiva iz predmetnog ugovora o kreditu da su stranke ugovorile da je za slučaj spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke, dakle Općinski sud u Rijeci.

6. Odredbom članka 70. stavak 1. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; krat. ZPP) određeno je

"Ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan."

7. Isto tako članak 48. stavak 1 istog Zakona propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.

8. Dakle, po obje osnove za suđenje je mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci, na čijem području tuženik ima registrirano sjedište.

9. U pogledu predmeta spora u ovom postupku nema propisane isključive nadležnosti bilo kojeg suda, a za izberivu mjesnu nadležnost, eventualno bi bila primjenjiva odredba članka 59. ZPP-a, prema kojoj, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedince, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan je sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

10. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu je sklopljen u Zagrebu, pa niti prema toj odredbi ZPP-a, pa ne postoji mjesna nadležnost Općinskog suda u Zlataru.

11. Što se pak tiče odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), na koji zakon se poziva tužitelj, sud dopušta mogućnost da se o odredbi kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke nije pojedinačno pregovaralo, (niti tuženik tvrdi suprotno), te da, s obzirom na udaljenost tužiteljevog prebivališta ([adresa]) do sjedišta banke (Rijeka,) takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je time nepoštena i ništetna.

12. Međutim, u slučaju ništetne ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti, mogu se primijeniti samo citirane odredbe Zakona o parničnom postupku koje propisuju mjesnu nadležnost.

13. Kako je dakle za tuženika mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci, to je temeljem odredbe članka 20. stavak 1 i članka 21. stavak 1 ZPP-a, riješeno kao u izreci.

U Zlataru, dana 17. siječnja 2025. godine

S u d a c:

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja stranka ima pravo uložiti žalbu u roku od 15 dana po primitku istog. Žalba se podnosi pisanim putem u tri primjerka putem ovog suda, a o istoj odlučuje županijski sud .

Dn-a:

1. punomoćnica tužitelja

2. punomoćnik tuženika