Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-436/2023-36

(stariji broj P-723/2022)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao zakonski nasljednik iza pok. NR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Filipu Gereci, odvjetniku iz Zagreba, Folnegovićeva ulica 6/b, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria- Bank), Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici Odvjetničkog društava Ćurković i Šanjug, iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 2. prosinca 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP-a), 17. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj 396- 168/2007 sklopljenog dana 30. svibnja 2007. između pravnog prednika tužitelja GR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sada pokojnog ER, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora, solemiziranog dana 31. svibnja 2007. pod posl. br. OV-3235/07 od strane javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva, i to dio koji glasi:

„u kunskoj protuvrijednosti 191,23 CHF (stodevedesetjedan švicarska franka i 23/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju RR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana isplati iznos od 421,31 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se do dana 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od dana 01. siječnja 2008. do dana 31. srpnja 2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana

(stariji broj P-723/2022)

polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. do dana 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, tekućima:

- na iznos od 1,08 eura od 31. srpnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 1,02 eura od 31. kolovoza 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,13 eura od 31. studenog 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,13 eura od 31. prosinca 2007. pa do isplate,

- na iznos od 2,13 eura od 31. siječnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,95 eura od 29. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,78 eura od 31. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,48 eura od 30. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,33 eura od 31. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,27 eura od 30. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,18 eura od 31. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,18 eura od 31. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,76 eura od 30. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 14,04 eura od 31. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,94 eura od 30. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 9,96 eura od 31. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,36 eura od 31. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,15 eura od 28. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,03 eura od 31. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,09 eura od 30. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,83 eura od 31. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,52 eura od 30. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 8,78 eura od 31. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,43 eura od 31. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,35 eura od 30. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 271,66 eura od 20. listopada 2009. pa do isplate.

III. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu broj 396- 168/2007 sklopljenog dana 30. svibnja 2007. između pravnog prednika tužitelja GR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]-sada pokojnog ER, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora, solemniziranog dana 31. svibnja 2007. pod posl. br. OV-3235/07 od strane javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva, i to dio koji glasi:

„U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju RR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana isplati iznos od 108,44 eura, zajedno s pripadajućim zakonskim

(stariji broj P-723/2022)

zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana 20. listopada 2009. do isplate, po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. obračunava u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. do dana 31. prosinca 2022. a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, pa do isplate u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko BanK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju RR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.181,35 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2025. kao od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, pa do isplate u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj NR podnio je tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate dana 4. rujna 2022.

U tužbi navodi da je pok. ER sa tuženikom dana **.**.2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 396-168/2007 (dalje u tekstu: Ugovor), temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje predniku tužitelja, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 9.566,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita.

2. Ističe da je njegov prednik pok. ER sukladno člancima 3. i 4. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, odnosno tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva sukladno odluci ili drugom aktu Banke, tj. tuženika, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 7,40% godišnje.

Pravni prednik tužitelja je u cijelosti prema tuženiku ispunio obvezu preuzetu po predmetnom Ugovoru o kreditu, prijevremeno otplativši kredit.

3. Ističe da je pok. ER preminuo dana **.**.2021., a njegovim nasljednikom u odnosu na predmetnu tražbinu prema tuženiku je proglašen njegov nećak, tj. tužitelj, temeljem Rješenja o nasljeđivanju za naknadno pronađenu imovinu, donesenog dana 24. kolovoza 2022. pod posl. br. O-82/2022, UPP-OS-10/2022, po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću.

4. Tužitelj navodi da prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, predniku tužitelja nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, da je predniku tužitelja ponuđen

(stariji broj P-723/2022)

kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke, tj. tuženika. Ističe da je iz predmetnog Ugovora razvidno da su postojala dva promjenjiva elementa - valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa, što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih prednik tužitelja u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate predmetnog kredita, nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

Da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava njegovu egzistenciju, pravni prednik tužitelja nikada ne bi preuzeo takvu obvezu.

5. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

6. Presuda Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., potvrđena je revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev- 2221/2018-11, od 03. rujna 2019.

7. Tuženik je predniku tužitelja naplatio i prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 817,04 kn (170,82 CHF).

Sukladno odredbi članka 1024. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio. Navedena naknada ne predstavlja nikakvu naknadu štete, već naknadu za usluge banke te tako ugovorena naknada ne predstavlja po svom sadržaju ništa drugo nego ugovornu kaznu. Odredbom članka 350. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima, ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze pa je takva ugovorna odredba ništetna. Sporna odredba ništetna je i zbog toga što nije određena niti odrediva, pa je tuženik nepošteni stjecatelj. Navedena odredba ugovora ništetna je obzirom da sadrži obvezu prednika tužitelja koja u trenutku sklapanja ugovora nije određena niti je odrediva, te je kao takva u suprotnosti s odredbama članka 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima.

(stariji broj P-723/2022)

8. Predniku tužitelja nije predočen nikakav postotak koji će biti u obvezi platiti prilikom prijevremene otplate kredita, već tuženik navedenu „naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d. d.“ nikada ničime nije pravnom predniku tužitelja opravdao, niti bilo kakvim radnjama na račun zatvaranja, niti eventualnom štetom koju bi pretrpio uslijed prijevremene otplate.

Sporna odredba ne samo da je u suprotnosti sa citiranim odredbama Zakona o obveznim odnosima, već u cijelosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe iz članka 81. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), koje se imaju primijeniti na ovaj ugovorni odnos, kao npr. odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se sa tom odredbom i svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Dakle, niti o ovoj ugovornoj odredbi prednik tužitelja i tuženik također nisu pregovarali niti je to bilo moguće zbog unaprijed formuliranog obrasca Ugovora, pa je i ova odredba uzrokovala neravnotežu prava i obaveza na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Tužitelj navodi da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Nadalje, sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14) odnosno članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13), naprijed navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obvezujuće su za Naslovni sud u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača, tj. povrede prava i interesa tužitelja kao korisnika potrošačkog kredita od strane ovdje tuženika u svezi korištenja nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

11. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio, jer u samom Ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima ovisi kamata, dok pravni prednik tužitelja kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca.

12. Tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, pravnog prednika tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu pravnog prednika tužitelja.

(stariji broj P-723/2022)

Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. Zakona o obveznim odnosima) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu pravnog prednika tužitelja kao potrošača.

Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je pravni prednik tužitelja platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika, i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

13. Tužitelj ističe da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu, to je tuženik sukladno odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju te ništetne odredbe Ugovora o kreditu.

14. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, temeljem ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli te prijevremenoj otplati kredita, neosnovano stekao iznos od 3.826,64 kn, uvećano za pripadajuće zatezne kamate.

15. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je stavkom 3. tog članka određeno da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16. Tužitelj je predložio da se usvoji tužbeni zahtjev u odnosu da je ništetan dio odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu i to dio koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti 191,23 CHF (stodevedesetjedan švicarska franka i 23/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja“, da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 399,44 eura, sa zateznom kamatom tekućom na iznose pobliže navedenim pod toč. II. izreke u tužbi, da se utvrđuje da je ništetan dio odredbe članka 8. Ugovora o kreditu to dio koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, da se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od iznosu od 108,44 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana 21. listopada 2009. pa do isplate.

17. Kako je tužitelj NR umro dana **.**.2024., to je rješenjem broj P- 723/2022-10 od 17. veljače 2023. utvrđen prekid postupka i riješeno da će se isti nastaviti kad staratelj ostavine preuzme postupak ili kad ga sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učini.

Kako je rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Marije Kustić, kao povjerenika suda, Dr. A. Starčevića 5, broj O-44/23 UPP OS Bjelovar 11/23-6 od 7. veljače 2023. utvrđena ostavinske imovina, zakonskim nasljednikom proglašen i ostavinska imovina uručena RR iz [adresa], to je ovosudnim rješenjem broj P- 723/2022-12 od 13. ožujka 2023. nastavljen prekinuti postupak te je GR

(stariji broj P-723/2022)

pozvan da kao zakonski nasljednik iza pok. NR preuzme postupak na strani tužitelja, a koji se smatra nastavljenim danim dostave rješenja, koje je postalo pravomoćno dana 14. travnja 2023.

Dakle, time je postupak nastavljen u odnosu na tužitelja GR.

18. Nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja i dopune nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka, tužitelj je podneskom od 9. veljače 2024., predložio da sud usvoji tužbeni zahtjev kako je isti pobliže naveden pod toč. I. do IV. izreke presude, uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom o dana donošenja presude pa do isplate.

19. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, navodeći da je tužba podnesena 2. rujna 2021., da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 02. rujna 2016. nastupila je zastara potraživanja.

19.1. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20. ožujka 2018. imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare

Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom.

19.2. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare.

Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak.

19.3. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje.

Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU.

(stariji broj P-723/2022)

19.4. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima te su njegove norme kogentne, što znači da stranke, a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe može biti i jedino jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje.

Tuženik tvrdi da tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu nastupila je zastara.

20. Nadalje, tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka.

Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž- 7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe.

20.1. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve o odredbe o valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne).

20.2. Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo.

U skladu s člankom 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. 20.3. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c ZPP-a predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz

(stariji broj P-723/2022)

presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete.

Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete.

Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno.

Tužitelj pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate.

21. Nadalje, tuženik smatra da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne.

Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti.

Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava.

21.1. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a.

Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju.

22. Tuženik ističe da članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove.

Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja.

Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja.

23. Tuženik smatra da je dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve-onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode-onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu,

(stariji broj P-723/2022)

već u svojoj biti, prema samoj sebi, da moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica.

24. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno, odnosno da tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

25. Nadalje, tuženik smatra da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti.

Navodi da se tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti.

26. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom.

Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana.

27. Nadalje, tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. ZPP-a navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona.

28. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i

(stariji broj P-723/2022)

posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka.

28.1. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora.

Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora.

Tuženik smatra da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik.

Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014., kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope, a pritom se poziva na mišljenje dr. sc. OR, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u kojem se navodi da: „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno-konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju-ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. Savjetovanje-aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.).

29. Tuženik smatra da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari:

1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere;

Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a

(stariji broj P-723/2022)

mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno.

Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas, a pritom se poziva na odredbu iz članka 22. stavka 1. ZOO-a propisano. Stoga smatra konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima.

30. Poziva se i na pravni stav Suda Europske unije u Presudi C-186/16 od 20. rujna 2017., točka 41. zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Nadalje, ističe da je tuženik oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u.

31. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20. rujna 2017., Ruxandra Paula AR i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke. Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu.

Smatra da je nesporno da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti.

Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.

(stariji broj P-723/2022)

travnja 2017. u predmetu Ruxandra AR i dr. protiv Banca Romaneasca

32. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na članku 1024. ZOO-a.

Takva ugovorna odredba uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka, svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. izlaznoj naknadi. Pravo tuženika da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita potvrdila je i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju.

Tuženik pritom želi ukazati na realne poslovne potrebe postojanja takve obveze na strani korisnika kredita u slučaju prijevremenog ispunjenja obveze iz ugovora o kreditu. Jednostavna je činjenica bankarskog poslovanja da plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine banke, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu imovine jer je banka u prvom odnosu vjerovnik, dok je u drugome dužnik. Zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Nitko nije dužan besplatno trpiti štetu na svojoj imovini.

33. Temeljno je načelo dvostranih obveznih odnosa da odnos stranaka u tom odnosu mora predstavljati ekvilibrij prava i obveza, odnosno da je svaka od strana istodobno ovlaštena tražiti kakvu obvezu i dužna ispuniti kakvu drugu suprotnoj strani. Isto važi i za prijevremenu otplatu kredita-tužitelj je bio ovlašten prijevremeno otplatiti kredit, dok je uz konzumaciju tog svog prava dužan naknaditi banci time prouzročene troškove. Tumačiti tu obvezu na bilo kakav način, osim kao odraz načela ekvilibrija u dvostranim pravnim odnosima, a pogotovo kao nepoštenu predstavlja puko nerazumijevanje činjenice da je vjerovnik ovlašten maksimalno nastojati umanjiti štetu po sebe i svoju imovinu kada dužnik koristi svoje zakonske i ugovorne mogućnosti da u svoju korist okonča svoju novčanu obvezu, na što ga ovlašćuje i zakonska odredba. Dakle, u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Tuženik ističe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Banke u suštini novac iz kojega plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu.

Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. ZPP-a navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona.

34. Nadalje navodi da je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u

(stariji broj P-723/2022)

pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka.

Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora.

Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu te nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita niti raskid ugovora.

Smatra da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivnih presuda u odnosu na navode o ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, obzirom da isto nije bilo predmet toga postupka.

35. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule.

Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način.

36. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti.

(stariji broj P-723/2022)

37. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate

38. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu od 30. svibnja 2017. s ovjerom (list 9-13), pregled prometa za klijenta (list 14-18), rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke broj O-82/22 UPP-OS-10/22 od 24. kolovoza 2022 (list 19-20), izračun tečajne razlike (list 21-22), otplatni plan (list 23-24), specifikacija uplata (list 25-26), trošak financiranja dostavljen po tuženiku (list 60-74), trošak likvidnosti (list 75-154), prijevremeni povrat kredita (list 156-220), odluka Ustavnog suda RH (list 268-275), kamatne stope (list 381-385), mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. (list 386), metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju sa fizičkim osobama Hypo Alpe Adria Bank d.d. (list 403-404), izjava svjedoka (list 416-419), preslike novinskih članaka (list 448-452), brošura za stambene kredite za mlade do 40 godina uz promjenjivu kamatnu stopu u eurima od Hypo Alpe Adria Bank d.d. (list 452-456), rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Marije Kustić iz [adresa] broj O-44/23 UPP OS BJ-11/23-6 od 7. veljače 2023. (list 493-495,498-500).

39. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja GR (list 528).

40. Izveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje 22. prosinca 2023. (list 536-542) te očitovanja od 2. ožujka 2024. (list 564) i od 20. svibnja 2024. (list 594- 595).

41. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

42. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

43. Između stranaka nije sporno da je sada pok. ER kao korisnik kredita s prednikom tuženika sa Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 396- 168/2007 dana 30. svibnja 2007., na iznos od 9.566,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita (čl. 2). Kredit je odobren za kupnju polovnog motornog vozila.

44. Nadalje, odredbama čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da će se kredit platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, odnosno tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja, a na iznos kredita obračunava se kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 7,40% dekruzivno godišnje, koje se kamate obračunavaju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu (čl. 3. Ugovora), a dok je ugovoreno da rok otplate kredita iznosi 5 godina od dana stavljanja kredita u otplatu (čl. 4. Ugovora).

45. Kredit se otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 191,23 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF prednika tuženika, dok anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl. 4 Ugovora).

(stariji broj P-723/2022)

46. Odredbom čl. 8 citiranog Ugovora, ugovorena je prijevremena otplata kredita prema kojoj korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 dana unaprijed, a korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu Banke.

U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadnu sukladno Odluci o naknadama za uslugu prednika tuženika tj. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

47. Između stranaka nije bilo sporno da je pok. ER prijevremeno otplatio kredit i to 20. listopada 2009., a kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.

48. Također, ne sporna je činjenica da je korisnik kredita ER umro dana **.**.2021., a prema rješenju javnog bilježnika Veliboru Panjkoviću iz Rijeke, Ante Starčevića 4, broj O-82/2022, UPP-OS-10/2022, od 24. kolovoza 2022. proglašen zakonski nasljednik i ostavinska imovina i to u odnosu na pokretnine, uručena nasljedniku VR iz [adresa], nećaku pok., a kako to proizlazi iz priloženog pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju (list 18-20).

49. Nadalje, također između stranaka nije sporno da je tijekom postupka utvrđeno da je umro tužitelj NR dana **.**.2024. te je ovosudnim to je rješenjem broj P-723/2022-10 od 17. veljače 2023. utvrđen prekid postupka i riješeno da će se isti nastaviti kad staratelj ostavine preuzme postupak ili kad ga sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učini.

Kako je rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Marije Kustić, kao povjerenika suda, Dr. A. Starčevića 5, broj O-44/23 UPP OS Bjelovar 11/23-6 od 7. veljače 2023. utvrđena ostavinske imovina, zakonskim nasljednikom proglašen i ostavinska imovina uručena RR iz [adresa], to je ovosudnim rješenjem broj P- 723/2022-12 od 13. ožujka 2023. nastavljen prekinuti postupak te je tužitelj GR pozvan da kao zakonski nasljednik iza pok. NR preuzme postupak na strani tužitelja, a kako je i obrazloženo pod obrazloženjem br. 17.

50. Između stranaka sporan je pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi iz čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu, da li je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku, da li su djelomično ništetne te odredbe koje reguliraju valutnu klauzulu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, kako je pobliže navedeno pod toč. I. i toč. III. izreke presude, da li je tuženik bez osnove stekao i koji iznos po osnovi pretplaćene valutne klauzule i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

51. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno kako je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom

(stariji broj P-723/2022)

povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

52. Također je istom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i čl. 97., te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

Navedeno utvrđenje potvrđeno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.

53. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09) dodan je čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

54. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

55. U smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

56. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl.

(stariji broj P-723/2022)

502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

57. Stoga, imajući u vidu sadržaj izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud utvrđuje kako navedeno utvrđenje u pravomoćnoj sudskoj odluci ima direktan učinak u ovom postupku glede utvrđenja ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

58. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe čl. 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

59. Presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na pravnog prednika tužitelja pok. ER, kao potrošača, što je već naprijed navedeno te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke.

Stoga, slijedom prethodno iznijetog pogrešno tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe deklaratornim tužbenim zahtjevom, a koji navodi su i paušalno navedeni i neobrazloženi.

60. Pravni prednik tužitelja sada pok. ER je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor te je isti Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje polovnog motornog vozila (čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu, list 9-13) i to marke Peugeot 205 (čl. 10. Ugovora o kreditu), a temeljem provedenih dokaza sud zaključuje da je prednik tužitelja sada pok. ER, kupio osobno vozilo za osobne potrebe, koje je vozilo kupljeno u auto kući A. C. Dujmović d.o.o. u Rijeci, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja GR (list 528), i čl. 1. Ugovora, a koji je automobil kupio njegov stric pok. ER te je upravo iz razloga što se radi o potrošačkom Ugovoru ugovor o kreditu i sklopljen pod uvjetima navedenim u Ugovoru o kreditu te se prednik tužitelja pok. ER smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti

(stariji broj P-723/2022) potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03).

61. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

62. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. naveo je da je postupanje banaka, tuženika, od samog početka ugovornog odnosa bilo suprotno načelima obveznog prava, da je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj, da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu korisnicima kredita nije na valjan i njima razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zaključuje da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

63. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci iznio je zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

64. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što znači, da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi tj. odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

65. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio pravnog prednika tužitelja pok. DR, kao korisnika kredita u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti.

Tuženik nije upoznao prednika tužitelja pok. ER o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Niti o toj odredbi se prilikom sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao te prednik tužitelja pok. ER nije utjecao niti je mogao utjecati na takvu odredbu.

(stariji broj P-723/2022)

65.1. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna.

Ništetnost navedenih odredbi u Ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF potvrđena je pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pa tako o osnovanosti ovih navoda postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćalo tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli definitivno i potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Odredba o valutnoj klauzuli je jasno uočljiva, no nije lako razumljiva.

65.2. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o niz tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita, a osobito uzevši u obzir da je o tome već postojala javna informacija kroz izvješće MMF od 04. lipnja 2007.

66. Tuženik, odnosno njegov pravni prednik je pri sklapanju Ugovora osigurao svoje interese na način da je ugovorio niz instrumenata, prijenos vlasništva na pokretnine tj. osobnog automobila Peugeot 206, izjava o zapljeni primanja korisnika kredita, zadužnicu pa je u konačnici tuženik svoju tražbinu još zaštitio i ugovornim odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime prednik tuženika u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od prednika tužitelja na koje u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično utjecaja na ukupni trošak kredita.

66.1. Stoga, okolnost da je tuženik upravo ovakve stipulacije u tipskom ugovoru predvidio kao i da je predvidio niz instrumenata osiguranja upućuje na zaključak da je znao rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF i od tog rizika se zaštitio prevaljujući svaki rizik na drugu ugovornu stranu odnosno prednika tužitelja.

67. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, posebice u čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valutna klauzula, razvidno je da u Ugovoru nisu navedeni objektivni kriteriji. Iz provedenih dokaza proizlazi da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. 68. Iz iskaza tužitelja GR (list 528) proizlazi da je korisnik kredita pok. ER bio njegov stric, da su njega naslijedili NR sada pok. i on, kao njegovi nećaci, a kako je u međuvremenu njegov brat NR, umro, tužitelj je njegov nasljednik.

(stariji broj P-723/2022)

Njegov stric ER, zajedno s njim i njegovim pok. bratom VR, obilazili su autokuće te su ga u autokući A. C. Dujmović d.o.o. u Rijeci uputili da kod tuženika može podići kredit, da mu je ponuđeno sklapanje kredita u valutu CHF, da mu je prezentirano kao najpovoljnija valuta, jer je bila niska kamata, a za pok. ER prihvatljiva mjesečna rata koja je iznosila oko 800,00 kuna. Tužitelju nije bilo poznato da je njegov pok. stric kao korisnik kredita inzistirao da se zaključi Ugovor o kreditu u valuti CHF ili se je interesirao za kredite u drugoj valuti no da je prihvatio kredit u valuti CHF koja je za njega kao korisnika kredita, bila najpovoljnija. Nije sa svojim prednikom SR, kao korisnikom kredita, razgovarao niti se sjećao, da bi isti govorio da su mu objašnjeni parametri oko izračuna kamatne stope, dali postoje rizici od tečaja, a iz njegovog iskaza ne proizlazi da bi bilo objašnjeno na koji način se obračunava naknada u slučaju prijevremene otplate kredita. Kredit je otplaćivao prednik tužitelja, koji je kredit zaključen u Rijeci i otplaćen prijevremeno. Nije imao saznanja da li je javni bilježnik prilikom solemizacije Ugovora rastumačio Ugovor o kreditu njegovom pok. stricu SR jer on tamo nije bio. 69. Imajući u vidu iskaz tužitelja, činjenice da je predniku tužitelja nisu na potpun i adekvatan način objašnjeni parametri valutne klauzule i rizici tečaja, glede poremećaja na tržištu, niti proizlazi da tužitelju prednik tuženika nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu (radi prijevremene otplate kredita iz čl. 9. Ugovora), činjenice da tuženik nije predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, stoga ne mogu prihvatiti osnovnim navodi tuženika da je prednik tužitelja upoznata sa svim rizicima konkretnog ugovora, da mu je na razumljiv i jasan način obrazložena valutna klauzula, kao i točnim stvarnim troškovima koji ulaze u naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

Stoga je sud prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan. Životno je i logično da je prednik tužitelja prihvatio kredit u valuti CHF, jer je za njega bila prihvatljiva otplatna rata, kako je utvrđeno da je kreditno sposoban i kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, a koji je kredit prednik tužitelja isti nedvojbeno plaćao, čak i prijevremeno isti i otplatio. 70. Nadalje, po ocijeni suda također su neutemeljeni navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli i razumljivi predniku tužitelja, obzirom da su ti termini za prosječnog potrošača, a kakav je prednik tužitelja, ne razumljivi. Naime, terminologija koja je korištena u aktima tuženika, razumljiva je osobama koje imaju koje se bave bankarskim poslovanjem, a iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi to bio prednik tužitelja jer je isti naveo da je pok. ER bio pomorac.

Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su prednika tužitelja stavili u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.

71. Na osnovu provedenih dokaza, utvrđeno je da je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli, uslijed čijeg kumulativnog učinka je ukupni trošak kredita na štetu prednika tužitelja, odnosno i tužitelja kao zakonskog naseljenika znatno rastao, to je tuženik rizik potpuno prebacio na prednika tužitelja kako ugovornim odredbama tako i instrumentima osiguranja. U tome se ogleda znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelj, odnosno njegova prednika.

72. Opći uvjeti ugovora u smislu čl. 295. st. 1. ZOO su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora (stariji broj P-723/2022)

predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

73. Člankom 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača/03, koji je bio na snazi u spornom razdoblju do 6. kolovoza 2007., propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Isto tako, odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje, uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima

74. Obzirom na utvrđenja u ovom postupku temeljem provedenih dokaza, iz kojih nesumnjivo proizlazi kako je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveza prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, odnosno njegovog prednika, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorne odredbe valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.

75. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile uvjet Ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa je sud zaključio da Ugovor može opstati i unatoč ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli.

76. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba Ugovora o kreditu, a kojim su ugovorena valutna klauzula.

77. Temeljem iskaza tužitelja, a i na osnovu rezultata izvedenih dokaza ne proizlazi da bi predniku tužitelja bilo poznato na koji način i temeljem čega je obračunata naknada za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 8. Ugovora.

Ugovor o kreditu koji su zaključili prednici stranaka je tipski Ugovor i utvrđeno je da se o niti jednoj odredbi Ugovora nije pregovaralo jer osnovanost takovih svojih navoda nije dokazao niti je predlagao dokaze iz kojih bi to proizlazilo. 77.1. Ranije prema odredbi članka 1068 ZOO/91 bilo je propisano korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

77.2. Sada prema važećem ZOO/05, jer je ugovor o kreditu zaključen dana 5. svibnja 2008., odredbom čl.1024 ZOO-a/05 propisano je da st.1 korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit.

St.2 istog čl. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku., st. 3. u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a st. 4.

(stariji broj P-723/2022)

propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

78. Nadalje, prema odredbi čl. 398 ZOO-a/91 dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten Ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Gotovo istovjetno je i propisano odredbom čl. 25 st. 1 i st 2 ZOO-a/05.

Naime odredbom čl. 25 st. 1 ZOO-a/05 propisano je da dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a st. 3 u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

78.1. Odredbe članka 1068. st. 3. i st. 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Odredbom čl. 1024 st. 3 ZOO-a/05 propisano je da u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a sukladno st. 4 u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

79. Odredbom čl. 1021. ZOO-a/05 propisano je da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane norme, ugovorne kamate faktički predstavljaju naknadu koju korisnik kredita-tužitelj na ime korištenja tuđeg novca plaća kreditoru-banci pa prednik tuženika nije imao zakonskog i stvarnog uporišta tužitelju zaračunavati dodatnu naknadu za „obradu kreditnog zahtjeva“, a da pritom uopće nije shvatljivo što se tom naknadom plaća.

80. Odredbom čl. 1024. ZOO-a/05 propisano je da korisnik kredita, uz prethodnu obavijest banci, može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, a u kojem slučaju je korisnik kredita dužan naknaditi štetu koju bi banka u tom slučaju trpjela. Iz navedene odredbe, a kako to osnovano ističe tužitelj da je tužiteljevo zakonsko pravo vratiti kredit prije ugovorenog roka za vraćanje.

81. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

82. Tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, što daje osnovu za zaključak da naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti),a što je suprotno iznesenim navodima tuženika.

(stariji broj P-723/2022)

Stoga je odredba čl. 8. Ugovora suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena je, te se radi o ništavoj odredbi.

83. Takvo pravno shvaćanje, izraženo je i u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev- 112/2018-2 od 09. ožujka 2022., gdje je izraženo da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Vodeći pritom računa o danu sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

83.1. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

19.1. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

(stariji broj P-723/2022)

84. Neovisno o činjenici da je Ugovor o kreditu od 30. svibnja 2007. cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom), nema mjesta primjeni odredbe čl. 107 st. 2 ZOO-a/91, odnosno sada čl. 326 st. 2. ZOO-a/05, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog Ugovora, samo zbog toga što je Ugovor ispunjen odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu, nije povrijeđen (samo) interes tužitelja, odnosno njegovog prednika kao jedne ugovorne strane, već je njome povrijeđen i javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja (a kao što je i izraženo u Odluci VSRH Rev-112/2018-2 od 09. ožujka 2022.).

85. Stoga je ugovaranje predmetne naknade za prijevremenu otplatu kredita ništavo (ništetno) sporne odredbe Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 103 st. 1 u svezi čl. 105 st. 1 ZOO-a/91 (čl. 322 st 1 u svezi čl. 322 st. 1 ZOO-a/05), te je slijedom iznesenog valjalo presuditi kao pod točkom III. izreke ove presude.

Isto tako, kako je prethodno navedeno, tijekom postupka utvrđeno je da se nije pregovaralo niti o odredbi čl. 4 niti o odredbi čl. 8 Ugovora o kreditu, kako to proizlazi iz rezultata ocjenjenih dokaza tijekom postupka jer, tuženik tijekom postupka predloženim i izvedenim dokazima to nije s uspjehom osporio.

86. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Imajući u vidu iskaz tužitelja, činjenice da tuženik nije predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, proizlazi da predniku tužitelja, prednik tuženika nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu (naknada za prijevremenu otplatu kredita) okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP.

Osim toga, u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

87. Radi utvrđivanja iznosa koji predstavljaju razliku u isplatama mjesečnih iznosa, primjenom tečaja CHF na dan odobrenja kredita iz Ugovora o kreditu od 30. svibnja 2007. te radi utvrđenja visine naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, datum naplate te da li je predniku tužitelja eventualno naplaćen kakav drugi iznos na ime naknade, u kojem iznosu, kada i temeljem čega, izvedeni dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević d.o.o.

88. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je predniku tužitelja odobren kredit u ugovorenom iznosu od 9.566,00 CHF koji je odobren, odnosno isplaćen 4. lipnja 2007., prema srednjem tečaju kreditora na dan odobrenja (isplate) kredita iznosio je protuvrijednost od 42.329,53 kn.

(stariji broj P-723/2022)

Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. srpnja 2007.) do dana konačne otplate kredita (20. listopada 2009.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan odobrenja kredita iznosi ukupno 3.174,24 kn pozitivnih tečajnih razlika, odnosno 421,31 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) (pojedini mjesečni iznosi (pozitivnih) razlika), odnosno ukupno 3.163,03 kn, odnosno 419,82 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i tzv. negativne tečajne razlike, a što je prikazano u tabeli nalaza vještaka (list 538 spisa). Nadalje, vještak je utvrdio da je predniku tužitelju pok. ER, prednik tuženika naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita iznosila je 817,04 kn, odnosno 108,44 eura, koja je naplaćena dana 20. listopada 2009.

89. Pisanom nalazu i mišljenju tužitelj nije prigovorio, dok je tuženik naveo da je vještak u nalazu i mišljenju naveo i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosa razdoblja u kojima je tužitelj tj. prednik tužitelja, plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog.

Također, tuženik smatra da vještak treba dostavit dopunu nalaza i mišljenja na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu. Također, tuženik smatra da prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak pogriješio prilikom obračuna kamatne stope te tečaja, posebice iz razloga, jer obračun vještaka nema osnovu u činjenicama iznesenim u tijeku postupka, a ujedno nema uporište u sudskoj praksi niti u kakvom materijalnom propisu.

89.1. Vještak je nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem, iako su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te s valutnom klauzulom u CHF. Isto tako, tuženik prigovara pisanom nalazu i mišljenju vještaka, navodeći da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, čime je tužitelj doveden u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi Ugovor o kreditu u kunama i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na Ugovor o kreditu u CHF pa je izračun vještaka u ovom predmetu doveo tužitelja bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili Ugovor o kreditu u eurima ili kunama te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara neravnotežu na štetu tuženika.

90. Očitujući se na prigovore tuženika (iznesenih u podnesku od 21. veljače 2024. list 557-561), da je dani nalaz i mišljenje neodređen i nejasan, jer da vještak nije obrazložio način izračuna, u pogledu čega vještak ističe kako je metodologiju izračuna detaljno pojasnio u tekstualnom dijelu nalaza i mišljenja, knjigovodstveni vještak naveo je da je nalaz i mišljenje detaljno obrazložen i da je jasan i razumljiv. 90.1. U odnosu na prigovor tuženika i izražena pravna shvaćanja u odnosu na uračunavanje negativnih tečajnih razlika u citiranom podnesku, valja dodati da se isto odnosi na pravnu ocjenu suda, a ne knjigovodstvenog vještaka .

Vještak je pisani nalaz i mišljenje izradio prema rješenju o knjigovodstvenom vještačenju broj P-436/2023-13 od 24. listopada 2024., tako da su prigovori tuženika pravne prirode.

(stariji broj P-723/2022)

91. Osim toga kako to osnovano ističe tužitelj, tuženik nije postavio procesno pravni prigovor radi prebijanja niti je istakao prigovor prijeboja pa sukladno aktualnoj sudskoj praksi i izraženom pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republici Hrvatskoj Rev 549/23- 4 od 18. prosinca 2023., nema pravo potraživati eventualne "negativne" razlike. Naime, u citiranoj presudu Vrhovnog suda navedeno je da " U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.", iako je sud dao u zadatak izračun negativnih razlika knjigovodstvenom vještaku.

Osim toga, predmetom tužbenog zahtjeva nije bio zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i isplati iste, pa su svi prigovori tuženika neosnovani.

92. Ponovnim očitovanjem od 20. svibnja 2024. na prigovore tuženika, knjigovodstveni vještak se očitovao u odnosu na izneseni prigovor u kojem se navodi da se je izračun trebao izvršiti za izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, odnosno izračun izvršen po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, navodeći da je takav prijedlog tuženika nejasan, jer isti utemeljen na pogrešnoj pretpostavci da su izračuni u danom nalazu i mišljenju sačinjeni polazeći od početno ugovorene kamatne stope. Naime, u pisanom dijelu nalaza i mišljenja jasno je navedeno kako po predmetnom kreditu u razdoblju otplate istoga nije bilo promjena kamatne stope, što znači da sam tuženik nije mijenjao kamatnu stopu pa je tako niti vještak nije mijenjao u danim izračunima, jer nije bilo nikakve osnove za isto. 92.1. Vještak nadalje u pisanom očitovanju pojašnjava kako se u izračunima danima u osnovnom nalazu i mišljenju ne radi ni o kakvoj dvostrukoj koristi na štetu tuženika, jer nikakve koristi na štetu tuženika zbog promjene kamatne stope nije niti bilo (jer tuženik inicijalno ugovorenu kamatnu stopu nije uopće mijenjao).

Dakle, u izračunima razlika uključene su samo razlike zbog promjene tečaja i ništa drugo, a što je bilo određeno i rješenjem o vještačenju (a to je, uostalom, i bio zadatak kako ga je sud postavio).

92.2. Nadalje, u odnosu na prigovor da se vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu, vještak je naveo da je izračun sačinjen primjenom promjenjive kamatne stope koju je tuženik stvarno obračunao u razdoblju otplate predmetnog kredita (koja stopa je, s obzirom da ju tuženik nije mijenjao u razdoblju otplate, jednaka početno ugovorenoj kamatnoj stopi) te da je upravo tuženik svojim Odlukama kamatnu stopu po predmetnom kreditu za cijelo vrijeme otplate kredita držao nepromijenjenom.

92.3. Također, u odnosu na prigovor da je vještak nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem, iako su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te s valutnom klauzulom u CHF, vještak drži da su navodi tuženika paušalni i netočni, bez uvida u dani nalaz i mišljenje, navodi da je izračun sačinjen kao da se radi o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije točno, jer su izračuni su sačinjeni primjenom

(stariji broj P-723/2022)

promjenjive kamatne stope koju je tuženik stvarno obračunao u razdoblju otplate predmetnog kredita (koja stopa je, s obzirom da ju tuženik nije mijenjao u razdoblju otplate, jednaka početno ugovorenoj kamatnoj stopi).

U odnosu na fiksni tečaj, vještak je naveo da je izračun sačinjen prema rješenju suda dakle, dani su izračuni tečajnih razlika nastalih promjenom tečaja u razdoblju otplate u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme korištenja kredita.

93. U odnosu na navod tuženika da se vještačenje, trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu, su neosnovani, a sve kako je to prethodno navedeno u očitovanju vještaka, a što je također i suprotno čl. 3. Ugovora o kreditu.

Izračun vještaka sačinjen je primjenom promjenjive kamatne stope koju je tuženik stvarno obračunavao u razdoblju otplate kredita, a koja stopa s obzirom da ju tuženik nije mijenjao u razdoblju otplate, jednaka je početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi. Dakle, ne dvojbeno je utvrđeno da tuženik svojim odlukama nije mijenjao kamatnu stopu u razdoblju otplate kredita i držao ju je nepromijenjenom. Stoga je potpuno neosnovano i neutemeljeno pozivanje tuženika da se kod obračuna trebala primijeniti kamatna stopa koju je tuženik obračunavao kod kredita u kunama, to tim više što prednici stranaka nisu zaključili Ugovor u kunskoj valuti, već u valuti CHF po srednjem tečaju tuženika.

94. Naime, u smislu odredbe čl. 299. st. 1. ZPP-a dokazne prijedlog stranke iznose u tužbu i u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu do zaključenja prethodnog postupka.

St. 2. istog članka stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno nisu mogle predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

95. U kontekstu navedene odredbe, iako je tuženik u odgovoru na tužbu naveo da se vještačenje ne može temeljiti na tužitelju tumačenju da su stranke ugovorili valutnu klauzulu sa fiksnim tečajem valute te da je potrebno izvršit izračun da se koristi kamata primjenjiva na kunske kredite za predmetno razdoblje, valja navesti, a kako je to i navedeno u nalazu i mišljenju i očitovanju vještaka, da se tijekom otplatnog razdoblja kredita kamatna stopa za svaki mjesec otplatnog razdoblja nije mijenjala, stoga je navedeni prigovor tuženika neosnovan.

U konkretnom slučaju, primjenjuje se ugovorne odredbe koje su strane ugovorila, a osnovanost navoda tuženika ne proizlazi nit iz odredbe čl. 3 Ugovora o kreditu te su stoga prigovori tuženika neosnovani, a predmetom tužbenog zahtjeva radi isplate je zahtjev tužitelja radi isplate razlike koje se odnose na preplatu na valutnu klauzulu (ali ne i za kamatnu stopu) te radi utvrđivanja visine naplaćene naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

Osim toga, sud odlučuje u smislu odredbe čl. 2. sat. 2. ZPP-a u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

Isto tako, predmetom tužbenog zahtjeva nije zahtjev za isplatu za kunski kredit, jer je prednik tužitelja sa prednikom tuženika ugovorio kredit u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, odnosno prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, a što nedvojbeno proizlazi iz citiranog Ugovora, tako da navedeni prijedlog tuženika za dopunu knjigovodstvenog vještačenja nije relevantan za predmet spora.

(stariji broj P-723/2022)

96. Nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao objektivan i stručan jer je dan temeljem dokumentacije dostavljen po strankama u spisu predmeta, a prema rješenju suda broj P-436/2023-13 od 24. listopada 2023.

Nadalje, u nalazu i mišljenju te očitovanju vještaka nema proturječnosti, nedostataka, nalaz nije nepotpun i nejasan niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja.

Osim toga, tuženik nije niti predlagao izvođenje dokaza novim knjigovodstvenim vještačenjem.

97. U odnosu na dokazni prijedlog tuženika koji je naveden u odgovoru na tužbu radi saslušanja djelatnika tuženika LR, od istog dokaznog prijedloga tuženik je odustao na raspravi dana 2. prosinca 2024., pa isti nije ni izveden. 98. Kako je nesporno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavio prednik tuženika, proizlazi da je do stjecanja u korist tuženika došlo na temelju po predniku tuženika sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi zbog čega tuženik ima položaj nesavjesnog stjecatelja, kako je presuđeno pod toč. I. i III. izreke presude pa je na tako stečene novčane iznose tuženik dužan platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu svakog pojedinog anuiteta po tužitelju, kako je pobliže određeno pod toč.II. izreke ove presude.

99. Tuženik kao nepošten stjecatelj u obvezi je tužitelju platiti dosuđeni iznos od 421,31 eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a prema odredbama čl. 1115 ZOO-a koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a koje se na odgovarajući način primjenjuju i kod vraćanja primjenom temeljem ništetnih ugovornih odredbi (tako u odlukama Županijskog suda u Zagrebu Gž-1200/2021-2 od 2. lipnja 2021., i Županijskog suda u Splitu Gž-755/2021-2 od 13. listopada 2021.).

100. To stoga, što tužitelj zahtijeva da mu se vrate svi iznosi koje je zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pretplatio pa da bi se postigla restitucija, to tužitelju pripadaju preplaćeni iznosi upravo na dan kada je pojedine iznose pretplatio (čl. 7. ZOO), sa zateznom kamatom prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, a kako je presuđeno kao pod točkom II. izreke presude.

101. Isto tako, kako je utvrđeno da je ništetna odredba u dijelu čl. 8. Ugovora o kreditu, u dijelu kako je pobliže presuđeno pod toč. II. izreke presude, a kako je nesporno da je prednik tužitelja prijevremeno otplatio kredit dana 20. listopada 2009., a za što mu je prednik tuženika obračunao naknadu tzv. izlazna naknada u iznosu od 108,44 eura, to tužitelju pripada zatezna kamata tekuća od 20. listopada 2009. prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, pa do isplate, a kako je presuđeno pod toč. IV. izreke presude.

102. Neosnovan je prigovor zastare koji ističe tuženik. Tražbine stečene bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci kreditora i ništetnost ugovorene valutne klauzule postala je pravomoćna 14. lipnja 2018.

(stariji broj P-723/2022)

Tužitelj je tužbu u ovom postupku podnio 4. rujna 2022., dakle sve unutar petogodišnjeg roka zastare od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu (tj. od 14. lipnja 2018.).

Pravni stav izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i opetovano u odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. 103. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. donio je zaključak: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog Ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Stoga, imajući u vidu ovakav pravni stav, zastara tražbine tužitelja u konkretnom slučaju nije niti nastupila (čl. 225. ZOO). Takvo pravno stajalište proizlazi i iz odluka Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-503/2020-2 od 19. svibnja 2020., Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., te Županijskog suda u Puli broj Gž-435/2021-2 od 20. travnja 2021.

104. Isto tako, nije nastupila zastara tužiteljeva potraživanja u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a kako je utvrđena ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu sukladno prethodno izneseno i kako je tuženik u obvezi vratiti ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi, u konkretnom slučaju zastara u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita počinje teći od pravomoćnosti ovosudne presude.

105. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP.

Tužitelj je uspio u cijelosti, a troškovi se sastoje od troškova za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 21. studenog 2022. kojom je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. toč. 1), zastupanje na ročištu dana 17. veljače 2023. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9 toč. 2), zastupanje na 2. pripremno ročištu dana 7. srpnja 2023. na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu dana 11. listopada 2023. u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 9. veljače 2022. kojim je dano očitovanje na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8 toč. 1), sastav podneska od 8. travnja 2024. i 21. lipnja 2024. za svaki u iznosu od 50,00 eura (tbr. 8 toč. 4), zastupanje na raspravi 2. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura, troška PDV-a u iznosu od 350,00 eura, plaćenu pristojbu na tužbu u iznosu od 33,18 eura (tbr. 2. toč. 1., čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama Narodne novine 118/18 i 51/23), predujma za knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 398,17 eura, u ukupnom iznosu od 2.181,35 eura, na koji je iznos tužitelju priznata i zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 dalje OZ), tekuća od 17. siječnja 2025., kao od dana donošenja presude do isplate, po stopi prema čl. 29 st. 2 ZOO-a kako je presuđeno u toč. V. izreke presude.

106. Nisu priznati troškovi za sastav podneska od 17. rujna 2022.m jer je tužitelj postupio po nalogu suda, sastav podneska od 11. ožujka 2023. uz koje je dostavljeno rješenje o nasljeđivanju, jer se je isto moglo dostaviti i bez popratnog podneska, za sastav podneska od 31. srpnja 2023. kojim se obavještava da je uplaćen predujam za

(stariji broj P-723/2022)

izvođenje dokaza knjigovodstvenim vještačenjem jer obavijest o uplati predujma na spis premeta se dostavlja od računovodstva suda, jer navedeni trošak u smislu čl. 155 ZPP-a nije bio potreban za vođenje postupka.

107. Parnični troškovi odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora, u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), a trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu Zakon o sudskim pristojbama (Narodne Novine 118/18, 51/23).

108. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru 17. siječnja 2025.

Sudac

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Presudu dostavi:

- punomoćniku tužitelja ŽR, e-komunikacijom

-punomoćniku tuženika Iris Šanjug, e-komunikacijom