REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-1052/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji Lidiji Klašnja-Petrović kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice PDJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici ABC, odvjetnici u [adresa] protiv 1. tuženog ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici ABC, odvjetnici u [adresa] i 2. tuženog PD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici ABC, ... u [adresa], radi smetanja posjeda, odlučujući o žalbama 1. tuženika i 2. tuženika izjavljenih protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 24. listopada 2024., poslovni broj Psp-3/2024-53, 17. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I Uvažava se žalba 1. tuženika ... [adresa] i žalba 2. tuženika PD iz [adresa], ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, od 24. listopada 2024., poslovni broj Psp-3/2024-53 te se tužba odbacuje.

II Nalaže se tužiteljici PDJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi 1. tuženiku ... [adresa], [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 1.875,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tužiteljici PDJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi 2. tuženiku PD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.125,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da su 1.-tuženik ... i 2.-tuženik PD **.**.2020. smetali tužiteljicu PDJ u posljednjem mirnom i faktičnom suposjedu tavana kuće u [adresa] na adresi [adresa], koja je upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] izgrađena na k. č. br. [katastarska čestica], na način da su postavili metalnu ogradu između I. i II. kata, s lokotom.

II. Nalaže se 1.-tuženiku ... i 2.-tuženiku PD da uklone metalna vrata između I. i II. kata kuće na adresi [adresa], koja je upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] izgrađena na k. č. br. [katastarska čestica], u roku od 15 dana.

III. Zabranjuje se 1.-tuženiku ... i 2.-tuženiku PD isto ili slično smetanje suposjeda tužiteljice kako je opisano u toč. I. izreke ovog rješenja.

IV. Nalaže se tuženicima nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 500,00 eura u roku od 15 dana.

V. Odbijaju se, kao neosnovani, zahtjevi tuženika za naknadu troškova postupka."

2. Protiv prvostupanjske odluke žale se 1. tuženik i 2. tuženik.

3. Žalbu 1. tuženik podnosi zbog razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud u pobijanom dijelu preinači rješenje na način da odbaci tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, uz naknadu parničnih troškova 1. tuženiku. Traži troškove žalbenog postupka.

3.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud ponovno usvojio tužbeni zahtjev isključivo na temelju iskaza tužiteljice, koji je, osim očite pristranosti, u neskladu sa svim ostalim dokazima izvedenim u postupku pa da je takvim postupanjem prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 377. ZPP-a, zatim da je smetanje posjeda na tavanu bilo nužno poduzeto radi hitne sanacije oštećenja krova nastalih potresom te kako bi se zaštitio život i imovina svih stanara te da svi dokazi u spisu, osim iskaza tužiteljice, potvrđuju da je tužiteljici 30. ožujka 2020. bio onemogućen pristup na tavan, kako pisanim nalogom, tako i fizičkim preprekama i da je prvostupanjski sud unatoč očitim činjenicama koje proizlaze iz stanja spisa i upućuju na propuštanje roka za podnošenje tužbe, neosnovano propustio odbaciti tužbu i to samo iz razloga što je svoju odluku utemeljio na iskazu tužiteljice, koji je u suprotnosti sa svim ostalim dokazima izvedenim tijekom parničnog postupka i da je činjenica da je smetanje posjeda izvršeno u ožujku 2020., potvrđena ne samo iskazima svih saslušanih svjedoka, već i materijalnim dokazima, a posebno s obavijesti od 30. ožujka 2020., kojom je tuženik obavijestio sve stanare, uključujući i tužiteljicu, o zabrani pristupa tavanu i njegovom zaključavanju, a da je tužiteljica znala za sadržaj obavijesti proizlazi iz njezinog dopisa od 27. travnja 2020. Stoga 1. tuženik smatra da je dokazano da je tužiteljica propustila zakonski rok od 30 dana propisan člankom 21. stavkom 3. Zakona o vlasništvu i dugim stvarnim pravima.

3.2. Dalje u žalbi 1. tuženik navodi da je prvostupanjski sud neosnovano odbacio vjerodostojne iskaze svjedoka, usprkos njihovoj usklađenosti u iskazivanju te je nasuprot čak sedam dokaza o trenutku stavljanja metalnih vrata i lokota na tavan suprostavio isključivo jedan iskaz i to iskaz tužiteljice, uz dodatnu činjenicu da je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica, nakon što su joj stvari odnesene s tavana, nije više odnosila svoje stvari na tavan te posebno jer je sama tužiteljica 27. travnja 2020. odgovorila na obavijest 2. tuženika kao predstavnika stanara od 30. ožujka 2020. Stoga ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio dokaze i time nepravilno utvrdio bitne činjenice spora te da je pogrešno primijenio materijalno pravo i to prije svega članak 21. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji propisuje da pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja te da je osim toga prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja prebacujući ga na tuženike jer je tužiteljica imala obvezu dokazati postojanje i trajanje posjeda te trenutak saznanja za smetanje posjeda, a što ista nije učinila, međutim da, iako je teret dokazivanja na tužiteljici, dokazi prikupljeni tijekom postupka, uključujući iskaze svjedoka i pisanu dokumentaciju, nedvojbeno pokazuju da je tužiteljica saznala za smetanje posjeda i identitet počinitelja najkasnije u travnju 2020.

3.3. Zaključno 1.tuženik navodi da je tužba podnesena 86 dana nakon saznanja za čin smetanja i počinitelja što proizlazi iz obavijesti od 30. ožujka 2020, zatim iz dopisa – odgovora na obavijest od 27. travnja 2020. i iskaza: PD, ĐD, RD, UD i CD pa da je prvostupanjska presuda opterećena brojnim bitnim povredama s obzirom da je prvostupanjski sud odlučivao o tužbi koja je trebala biti odbačena zbog proteka roka za njeno podnošenje.

4. Žalbu 2. tuženik podnosi zbog razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijano rješenje preinači na način da u cijelosti odbaci tužbu u skladu sa žalbenim navodima, a podredno da pobijano rješenje preinači na način da tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan, da se tužiteljici naloži da naknadi 2. tuženiku parnični trošak, kao i trošak žalbenog postupka.

4.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud, unatoč jasnoj i izričitoj uputi drugostupanjskog suda, donio sadržajno identičnu odluku u kojoj je izvedene dokaze ponovno cijenio kao i prilikom donošenje ranijeg ukinutog rješenja i to na način da je tužbeni zahtjev usvojio samo i isključivo na temelju iskaza tužiteljice koji, osim što je pristran zbog osobnog interesa tužiteljice za uspjeh u sporu, u nesuglasju je sa svim drugim izvedenim materijalnim i personalni dokazima pa kako prvostupanjski sud u ponovljenom postupku nije postupio sukladno uputi drugostupanjskog suda, da je počinjena bitna povreda odredaba članka 377. ZPP-a, zatim da je do smetanja posjeda došlo zbog zaštite imovine i života kako stanara, tako i uličnih prolaznika pored zgrade [adresa] te da je tužba za smetanje posjeda podnesena nakon proteka roka od 30 dana od dana saznanja za čin smetanja, da je smetanje posjeda izvršeno sa svrhom da se omogući hitna sanacija oštećenja krova, koja su nastala uslijed potresa 20. ožujka 2020., da je bilo kakav boravak na tavanu nakon potresa bio opasan po život, da svi materijalni dokazi iz sudskog spisa, kao i sva svjedočenja, osim iskaza tužiteljice, potvrđuju da je tužiteljica od 30. ožujka 2020. (kad su iznesene sve njezine stvari s urušenog tavana) bila spriječena fizički ući na tavan i to pisanom zabranom i fizičkom preprekom kroz zaključavanje tavanskih vrata i postavljanjem željeznih međukatnih vrata. Nastavno 2. tuženik ističe da je prvostupanjski sud ponovno propustio odbaciti tužbu tužiteljice zbog propuštanja roka za njeno podnošenje i da je pobijano rješenje utemeljio na iskazu tužiteljice, koji je u cijelosti suprotan iskazima svjedoka saslušanih tijekom postupka i iskazima tuženika, kao i brojnoj materijalnoj dokumentaciji te da su, unatoč tome što je na tužiteljici teret dokaza, tuženici dokazali da je tužiteljica za smetanje posjeda saznala u ožujku 2020., a najkasnije u travnju 2020. , a da je tužbu podnijela 24. lipnja 2020. pa smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 13. ZPP-a.

4.2. Ističe dalje u žalbi da osim iskaza tužiteljice u spisu ne postoji niti jedan drugi dokaz koji potvrđuje ili dokazuje da bi tužiteljica do 1. lipnja 2020. nesmetano ulazila na tavan i da nije znala da fizički ne može ući na tavan pa da je stav prvostupanjskog suda neutemeljen i protivan dokaznoj materiji u ovom postupku.

5. Tužiteljica nije odgovorila na žalbene navode.

6. Žalbe su osnovane.

7. Ispitujući pobijanu odluku utvrđeno je da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 13. ZPP-a na koje povredu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a i na koju se ujedno pozivaju tuženici jer je pružanjem posjedovne zaštite tužiteljici, prvostupanjski sud odlučio u povodu nepravovremeno podnesene tužbe, koju je trebalo odbaciti u skladu sa člankom 282. stavkom 1. ZPP-a, u svezi članka 21. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15i 94/17 - dalje: ZV).

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da su tuženici smetali tužiteljicu u suposjedu tavana, koji se nalazi u stambenoj zgradi u [adresa], na adresi [adresa], postavljanjem metalne ograde s lokotom između 1. i 2. kata, zatim zahtjev da se zabrani takvo ili slično smetanje u budućnosti i zahtjev za uspostavom ranijeg posjedovnog stanja.

9. Polazeći od odredbe članka 21. i 22. stavka 1. ZV-a, prvostupanjski sud osnovanost tužbenog zahtjeva temelji na zaključku da tuženici nisu dokazali da je tužiteljičin suposjed tavana u cijelosti prestao odnošenjem njenih stvari jer na tavan više nije mogla odlaziti zbog, istog dana, postavljene metalne ograde između 1. i 2. kata i par dana ranije postavljenog lokota na postojećim vratima na tavanu, pri čemu prvostupanjski sud nije prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i tuženika, već samo iskaz tužiteljice jer zaključuje da nije logično i životno uvjerljivo da 2. tuženik upućuje obavijesti tužiteljici, kojima joj zabranjuje odlazak na tavan, a nakon što je postavio metalnu ogradu i zaključao vrata tavana pa smatra da je tužiteljica mogla odlaziti na tavan sve do 1. lipnja 2020., dok nije doznala da je postavljena metalna ograda na međukat i da odnošenjem tužiteljičinih stvari suposjed nije bio oduzet, već samo uznemiren. Nadalje prvostupanjski sud zaključuje da su iskazi svjedoka i tuženika međusobno proturječni u odnosu na datum postavljanja metalne ograde te ujedno pristrani i nelogični jer tuženici prije zaključenja prethodnog postupka nisu ni tvrdili da su metalna vrata između katova postavljena prije 1. lipnja 2020. i da na te okolnosti nisu niti predlagali dokaze, a osim toga nisu na zahtjev prvostupanjskog suda dostavili račun za sporna metalna vrata.

10. Odredbom članka 19. ZV-a propisano je da posjed traje dok traje posjednikova faktična vlast glede stvari, ali on ne prestaje, niti se prekida, ako je smetnja ili propuštanje izvršavanja posjednikove vlasti bilo po svojoj naravi samo privremeno. Smatra se da posjed nakon što je stečen traje neprekidno dalje, a tko tvrdi da je prestao ili da je bio prekinut, treba dokazati da su nastupile okolnosti zbog kojih je posjed prestao.

11. Odredbom članka 21. stavka 3. ZV-a propisano je da pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastalog smetanja. Dakle, na ovaj rok sud pazi po službenoj dužnosti te je stoga prvostupanjski sud bio dužan ocijeniti je li tužba podnijeta u zakonom propisanom roku. Prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice, dijela navoda odgovora na tužbu i pisane obavijesti 2. tuženika kao predstavnika stanara utvrđuje da je tužba za smetanje posjeda podnesena u roku od 30 dana od dana kada je tužiteljica saznala za čin smetanja i počinitelja, a da tuženici nisu dokazali da je suposjed tužiteljice prestao prije 1. lipnja 2020. zbog obavijesti i trošnosti tavana te postavljenih metalnih vrata u ožujku 2020. te postavljenog lokota na postojeća vrata na tavanu.

12. Međutim, prema stanju spisa razvidno je sljedeće:

- da je tužiteljica tužbu predala 24. lipnja 2020. i da u tužbi tvrdi da joj tužitelj zabranjuje posjed zbog čega je više puta intervenirala policija, da joj šalje pismena iz kojih je razvidno da joj zabranjuje suposjed tavana i podruma, da je odvezao njezine pokretnine s tavana i da je 1. lipnja 2020. postavio između I i II kata metalnu ogradu s ključem te je na taj način onemogućio tužiteljicu u njezinom mirnom suposjedu tavana,

- da je 2. tuženik sačinio pisanu obavijest suvlasnicima zgrade: [adresa] kojom je zabranio svim suvlasnicima odlazak na tavan, a posebno tužiteljici ĐDJ uz navod da je istoj zabranio odlazak na tavan i u nazočnosti policije 30. ožujka 2020., zatim da je zabranio korištenje dimnjaka budući su svi dimnjaci pali te je pozvao tužiteljicu da plati troškove čišćenja tavana kao i da prestane smetati posjed podrumskog stana,

- da je 2. tuženik uputio dopis tužiteljici kojom ju je pozvao u roku od 8 dana predati zajednički prostor podruma koju je pretvorila u stan te suvlasnicima podmiriti iznos od 30.000,00 eura (za zadnjih 5 godina korištenja podruma koji je nezakonito pretvorila u stan) i iznos od 10.125,00 kuna (za odvoz smeća s tavana i sanaciju dimnjaka) i da je u obavijesti navedeno da je zbog uklanjanja smeća s tavana dva puta intervenirala policija, a posebno prvi dan (uklanjanje smeća trajalo je pet dana) i to 30. ožujka 2020. kada joj je pred djelatnicima policije zabranio odlazak na tavan,

- da je tužiteljica po punomoćnici odgovorila na dopis 2. tuženika u kojem je naznačila da je dopis 2. tuženika zaprimila 27. travnja 2020.,

- da je inspekcijskim nadzorom od 20. svibnja 2020. utvrđeno da su u predmetnoj zgradi svi dimnjaci urušeni, da tužiteljica nije dozvolila ulazak u stanove dimnjačaru, komunalnim redarima za dimnjačarske poslove i inspektoru, da tužiteljica koristi stan u prizemlju i stan u podrumu i da na putu evakuacije, dakle na hodniku i stubištu u podrumu, prizemlju te do međuprostora na 1. katu, drži zapaljivi i nezapaljivi otpad,

- da su u postupku saslušani svjedoci predloženi od tužiteljice i tuženika i da je svjedokinja RD, suvlasnica stana na 1. katu, iskazala da je željezna vrata stavio 2. tuženik zbog toga što je renovirao stan i na stanu nije imao vrata te da su vrata postavljena prije potresa, da je svjedok UD iskazao da su vrata postavljena krajem 3. mjeseca 2020., odnosno par dana nakon potresa jer je tužiteljica zatečena u stanu 2. tuženika nekoliko puta i da su vrata tavana zaključana nakon što su s tavana iznesene stvari tužiteljice te da je svjedok GD iskazao da su vrata postavljena tjedan dana nakon potresa i da je na vrata tavana postavljen lokot dan nakon potresa,

- da je zastupnica 1. tuženika ĐD iskazala da su željezna vrata postavljena u trećem mjesecu odmah nakon potresa jer je 2. tuženik u svom stanu zatekao tužiteljicu i da je 2. tuženik iskazao da je kupio lokot i odmah nakon što su stvari iseljene stavio lokot na postojeća vrata na tavanu i da tužiteljica nije mogla odlaziti na tavan od 27. ožujka 2020., kada je stavio željezna vrata zbog toga što je zatekao tužiteljicu u svom stanu koji je bio u fazi renoviranja i nije imao ulaznih vrata,

- da je tužiteljica iskazala da je 2. tuženik u mjesecu ožujku 2020., nakon smrti njezinog supruga, ispraznio tavan od skoro svih njezinih stvari i stvari njezinog pokojnog supruga te da je ona i nakon toga dolazila na tavan i gledala što se događa, da je 1. lipnja 2020. htjela nešto pogledati na tavanu, što nije mogla jer su postavljena vrata na međukat te da je osim toga tavan imao svoja protupožarna vrata od kojih je imala ključ, a nikakav lokot nije postavljen na ta vrata prije 1. lipnja 2020.

13. U skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem ne može se prihvatiti stav prvostupanjskog suda da je tužiteljica za postavljanje metalnih vrata saznala 1. lipnja 2020. i da je slijedom toga u zakonskom roku od 30 dana podnijela tužbu za smetanje posjeda. Prije svega tužiteljica je ta koja treba dokazati činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, odnosno da su nastupile okolnosti zbog kojih je tužiteljica onemogućena u mirnom suposjedu tavana te da je za te okolnosti i za tuženika kao počinitelja saznala 1. lipnja 2020. Prvenstveno, tužiteljica je radi utvrđenja ovih činjenica predložila saslušanje 2. tuženika i svjedokinje RD koji su iskazali da su metalna vata na međukat postavljena u mjesecu ožujku 2020. Činjenični navode tužbe nisu potvrđeni niti iskazom svjedoka MD i UD, kao niti saslušanjem tuženika, s obzirom da iz svih predmetnih iskaza proizlazi da su metalna vrata u prostor međukata postavljena u mjesecu ožujku 2020., a pri tome osnovano u žalbi ukazuju tuženici da svjedoci s obzirom na protek vremena ne mogu znati točne datume postavljanja vrata niti je to realno očekivati od svjedoka. U konkretnom slučaju riječ je o svjedocima koji imaju saznanja o trenutku postavljanja metalnih vrata i koji su sudu dali objektivna saznanja o spornim činjenicama te su njihovi iskazi usklađeni i jasni, kako međusobno tako i s iskazima tuženika pa prvostupanjski sud ove iskaze nije pravilno i objektivno cijenio temeljeći svoju odluku na iskazu tužiteljice i navodima odgovora na tužbu, koji su prije svega pisali punomoćnici tuženika, a ne stranke osobno te niti 1. tuženik, niti 2. tuženik u svojim iskazima nisu potvrdili takve navode. Pravno relevantne činjenice utvrđuju se dokazima, a dokaz je procesno sredstvo koje služi za stjecanje pravilne predodžbe o spornim činjenicama. Iz provedenih materijalnih i neposrednih dokaza proizlazi da su metalna vrata postavljena u ožujku 2020., i da je tužiteljica za ovu prepreku koja onemogućava ulazak na tavan znala, zatim da je uklanjanje smeća s tavana zgrade u suvlasništvu parničnih stranaka započelo 30. ožujka 2020. i trajalo je ukupno 5 dana, za koje vrijeme su vrata međukata i tavana morala biti otključana i u koje vrijeme je tužiteljica mogla pristupiti tavanu i fotografirati isti, što potvrđuje i toaletna školjka koja se nalazi na fotografiji i još uvijek nije uklonjena, kao i činjenica da na tavan u vrijeme fotografiranja nisu postavljeni gumeni čamci u koje se slijevala kišnica zbog urušenog krova, a o čemu je iskazivao 2. tuženik. S druge strane, u odnosu na obavijesti, na temelju kojih prvostupanjski sud, uz dijelove odgovora na tužbu i predmetnu fotografiju, poklanja vjeru iskazu tužiteljice i temelji konačan zaključak o pravovremenosti tužbe, valja reći da iz obavijesti koju je tuženik uputio tužiteljici (list 7. prvostupanjskog spisa) proizlazi da 2. tuženik upozorava tužiteljicu na dužnost plaćanja troškova odvoza tavanskog smeća i troškova sanacije dimnjaka te na smetanje posjeda zajedničkog prostora u podrumu pa ova obavijest ne bi potvrđivala da tužiteljica ima pristup tavanu, a u odnosu na obavijest svim stanarima (list 6. prvostupanjskog spisa), tužiteljica je upozorena na smetanje posjeda podrumskog strana, a zabrana odlaska na tavan svim stanarima kao dodatna pisana obavijest ne znači da nije postavljena prepreka zbog koje nije moguće na tavan pristupiti pa predmetne obavijesti, iz kojih se mogu izvesti različiti zaključci, ne mogu predstavljati jasan i nedvojben dokaz kakav predstavljaju iskazi svjedoka, kao i fotografija koja potvrđuje da je tužiteljica na tavanu bila u vrijeme dok stvari nisu u potpunosti iznesene i dok nisu postavljeni gumeni čamci zbog kišnice.

14. Stoga, vodeći računa o odredbi članka 21. stavka 3. ZV-a, ne može se prihvatiti pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o posljednjem mirnom posjedu i činu smetanja jer tužiteljica nije dokazala da su metalna vrata između 1. i 2. kata postavljena 1. lipnja 2020., odnosno da je toga dana saznala za čin smetanja suposjeda, dok su s druge strane tuženici dokazali da su metalna vrata postavljena u mjesecu ožujku 2020, o čemu je tužiteljica imala saznanja, zbog čega nema osnove za utvrđenje da je tužba podnesena u subjektivnom roku od 30 dana od dana kad je tužiteljica saznala za čin smetanja i počinitelja pa je tužiteljica izgubila pravo na posjedovnu zaštitu.

15. Pružanjem posjedovne zaštite tužiteljici, prvostupanjski sud je odlučio u povodu nepravovremeno podnesene tužbe koju je trebalo odbaciti, čime je počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 13. ZPP-a. Za dodatno je ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 930/11-2 od 11. prosinca 2013. izrazio pravno shvaćanje da je rok za podnošenje tužbe zbog smetanja posjeda (subjektivni od 30 dana od saznanja za čin smetanja i počinitelja i objektivni od godine dana od počinjenog smetanja) procesne naravi, budući je posljedica da tužba nije podnesena u roku odbačaj tužbe, a ne odbijanje tužbenog zahtjeva. Dakle, iako su navedeni rokovi naznačeni u materijalnom propisu odredbe članka 21. stavka 3. ZV-a, time rok za podnošenje tužbe nije postao materijalno- pravni rok.

16. Stoga je valjalo u skladu sa člankom 369. stavkom 2. ZPP-a ukinuti prvostupanjsko rješenje i odbaciti tužbu.

17. Na temelju članka 166. stavka 2. ZPP-a, članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP- a, tuženicima pripadaju troškovi postupka jer su u postupku u cijelosti uspjeli.

Troškove je dužna platiti tužiteljica.

18. Prema Tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje Tarifa) u postupcima radi smetanja posjeda odvjetniku pripada jednokratna nagrada u visini od 250 bodova, koja obuhvaća najviše do četiri radnje za svaki prvostupanjski postupak, a za svaku daljnju radnju odvjetniku pripada nagrada u visini od 50 bodova. Postupak povodom ukidne odluke smatra se novim postupkom i odvjetniku u tom postupku pripada nagrada iz istog tarifnog broja pa 1. tuženiku pripadaju troškovi u iznosu od 1.875,00 eura, a 2. tuženiku u iznosu od 2.125,00 eura.

18.1. Troškovi koji pripadaju 1. tuženiku sastoje se od jednokratne nagrade za četiri odvjetničke radnje u iznosu od 500,00 eura (250 bodova x 2,00 eura), koje se odnose na sastav odgovora na tužbu i zastupanja na ročištima od: 19. svibnja 2021., 21. rujna 2021. i 29. listopada 2021. (1. tuženiku nije priznata nagrada za sastav podneska od 19. travnja 2021. jer takav podnesak 1. tuženik nije dostavio u sudski spis), zatim od daljnjih radnji u iznosu od 100,00 eura po radnji (50 bodova x 2,00 eura) koje se odnose na: zastupanje na ročištima od 27. travnja 2022., 12. listopada 2022., 28. veljače 2022., 20. travnja 2023. (1. tuženiku nije priznata nagrada za zastupanje na ročištu od 4. veljače 2022. jer na ročište nije pristupio punomoćnik 1. tuženika), sastava žalbe protiv rješenja te od jednokratne nagrade za ponovljeni postupak u iznosu od 500,00 eura (250 bodova x 2,00 eura), koja obuhvaća zastupanje na ročištima od: 11. srpnja 2024. i od 11. rujna 2024., što ukupno iznosi 1.500,00 eura. PDV iznosi 375,00 eura pa ukupni trošak 1. tuženika iznosi 1.875,00 eura.

18.2. Troškovi koji pripadaju 2. tuženiku sastoje se od jednokratne nagrade za četiri odvjetničke radnje u iznosu od 500,00 eura (250 bodova x 2,00 eura), koje se odnose na sastav odgovora na tužbu, sastava podneska od 19. travnja 2021. i zastupanja na ročištima od: 19. svibnja 2021., 21. rujna 2021., zatim od daljnjih radnji u iznosu od 100,00 eura po radnji (50 bodova x 2,00 eura) koje se odnose na: zastupanje na ročištima od: 29. listopada 2021., 4. veljače 2022. 27. travnja 2022., 12. listopada 2022., 28. veljače 2022., 20. travnja 2023. i sastava žalbe protiv rješenja te od jednokratne nagrade za ponovljeni postupak u iznosu od 500,00 eura (250 bodova x 2,00 eura) koja obuhvaća zastupanje na ročištima od: 11. srpnja 2024. i od 11. rujna 2024., što ukupno iznosi 1.700,00 eura. PDV iznosi 425,00 eura pa ukupni trošak 2. tuženika iznosi 2.125,00 eura.

18.3. Tuženicima na troškove postupka pripada i zatražena zakonska zatezna kamata od dana presuđenja (odbačaja tužbe) do isplate.

19. Budući su tuženici uspjeli sa žalbama i u ponovljenom postupku, pripadaju im i troškovi sastava žalbe koje valja uvrstiti u jednokratnu nagradu za ponovljeni postupak, s obzirom da su u ponovljenom postupku, za koji se nagrada određuje ponovno u iznosu od 500,00 eura, tuženici imali samo dvije radnje (zastupanja na ročištu), a jednokratna nagrada obuhvaća četiri odvjetničke radnje.

20. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci rješenja.

Slavonski Brod, 17. siječnja 2025.

Sutkinja

Lidija Klašnja-Petrović