REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-526/2023.-27.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon dana 10. prosinca 2024. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu odluke 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ČE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos koji se odnosi na preplatu zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) od 1.260,52 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

 1,25 EUR od 10.3.2008.

 0,26 EUR od 10.10.2008.

 6,84 EUR od 10.11.2008.

 12,37 EUR od 09.01.2009.

 13,76 EUR od 11.02.2009.

 20,16 EUR od 10.03.2009.

 10,89 EUR od 10.04.2009.

 11,36 EUR od 11.05.2009.

 9,43 EUR od 10.06.2009.

 10,97 EUR od 10.07.2009.

 7,09 EUR od 11.08.2009.

 10,30 EUR od 10.09.2009.

 8,33 EUR od 09.10.2009.

 8,87 EUR od 09.11.2009.

 8,93 EUR od 10.12.2009.

 14,21 EUR od 14.01.2010.

 16,78 EUR od 11.02.2010.

 15,80 EUR od 12.03.2010.

 19,03 EUR od 13.04.2010.

 22,65 EUR od 10.05.2010.

 27,66 EUR od 11.06.2010.

 34,11 EUR od 09.07.2010.

 27,24 EUR od 10.08.2010.

 45,38 EUR od 10.09.2010.

 36,15 EUR od 12.10.2010.

 35,64 EUR od 08.11.2010.

 44,78 EUR od 08.12.2010.

 56,35 EUR od 10.01.2011.

 44,25 EUR od 10.02.2011.

 48,01 EUR od 11.03.2011.

 43,89 EUR od 08.04.2011.

 52,82 EUR od 12.05.2011.

 63,32 EUR od 08.06.2011.

 64,02 EUR od 11.07.2011.

 82,96 EUR od 02.08.2011.

 68,82 EUR od 08.09.2011.

 62,44 EUR od 10.10.2011.

 63,23 EUR od 10.11.2011.

 61,57 EUR od 08.12.2011.

 68,60 EUR od 11.01.2012.

do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12. a. st. 2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.550,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom zatraženom iznosu.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da su stranke 18. prosinca 2006. zaključile ugovor o kreditu broj 9012176369, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu od 16.260,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci banke i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,99%, obračunava se mjesečno i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu s njima. Za vrijeme otplate kredita kamatna stopa je mijenjana sukladno odlukama tuženika u više navrata. Zaključen je i aneks istom ugovoru o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

1.1. Tužiteljev zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana. Povrijeđeni su kolektivni interesi i prava potrošača – korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženik koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača.

1.2. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. prvostupanjska je presuda potvrđena u odnosu na dio tužbenog zahtijevao ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 je u citiranom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koji stav je potvrđen i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske.

1.3. U odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda je potvrđena i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.

1.4. Tužitelj se poziva i na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između stranaka.

1.5. Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je da ugovorom o kreditu banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način propisan ugovorom. Bitni sastojci ugovora su iznos kredita i ugovorena kamata. Nije dopuštena samostalna promjena bitnih sastojaka ugovora, a u predmetnom slučaju je jednostrano određena upravo visina kamate odnosno sama cijena kredita, što je bitan sastojak ugovora.

1.6. Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stranke su zaključile ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe isključivo tuženik svojom jednostranom odlukom. Tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvih odredbi ugovora.

1.7. Valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula koja čuva i vjerovnika i dužnika od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja odnosno devalvacije i hiperinflacije. U konkretnom slučaju je kuna kao valuta ostala stabilna, dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. Tuženik je bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u kunama. Ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način kako je to činio tuženik je ništetna.

1.8. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzimao u obzir sve uplaćene iznose, dakle, iznose koji su posljedica povećanja kamatne stope te je takve iznose uspoređivao sa simuliranim EUR otplatnim planom te izračunavao preplatu odnosno dugovanje korisnika kredita.

1.9. Tužitelj je temeljem čl. 323. Zakona o obveznim odnosima zatražio od tuženika isplatu iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Zatražio je pribavu svih dokumenata vezanih uz ugovor o kreditu i promjene kamatnih stopa od tuženika te je postavio manifestacijski zahtjev.

2. Podneskom od 16. listopada 2024. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22) na iznos od 1.260,52 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužitelj nije dokazao da je dokumentaciju na koju se poziva zatražio od tuženika. Osporio je osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Istaknuo je prigovor zastare.

3.1. Cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne priroda, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtijeva isplata. Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu tužitelja temeljem konkretnog ugovora u ovom predmetu.

3.2. Poziva se na čl. 22. Zakona o obveznim odnosima i ističe zaključak Suda Europske unije da su odredbe ugovora, koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira radi li se o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive Vijeća broj 93/13 te se ne može ispitivati jesu li nepoštene jer se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

3.3. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Odredbe o valutnoj klauzuli su nedvojbeno jasne i unesene u ugovor o kreditu na uočljivim mjestima i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Smatra da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kad dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tepaju CHF još 2006. po čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što je bilo i u konkretnom slučaju. Ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika koji mora ispitati ako je to moguće, jesu li stranke sposobne i ovlaštene na poduzimanje i zaključenje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzuli ili bez nje. Banke nisu znale i nisu mogle znati predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF te se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su npr. pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja.

3.4. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u potvrdu o zaprimljenom prigovoru na stranici 11 spisa, u ugovor o kreditu na stranici broj 12-15 spisa, u otplatnu tablicu na str. 16-17 spisa, u pregled uplata po kreditu na dan 5. lipnja 2023. na str. 18-19 spisa, u plan otplate na str. 42-45 spisa, u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka trgovačkog društva Centra za financijska vještačenja d.o.o.

4.1. Tužitelj je tijekom postupka odustao od saslušanja tužitelja budući da nije osporeno svojstvo potrošača tužitelja.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, u daljnjem tekstu ZPP- a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu broj 9012176369.

7. Stranke su kao kreditor i korisnik kredita zaključile 18. prosinca 2006. ugovor o kreditu. Tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.260,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke tuženika na dan korištenja kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 60 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,99% godišnje. Kredit je odobren za kupnju vozila.

8. Nije osporena činjenica da je tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a isto proizlazi i iz svrhe samog ugovora. Ni iz koje odredbe ugovora ne proizlazi da bi ugovor bio namijenjen poduzetničkoj ili poslovnoj aktivnosti.

8.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Č, C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te ni od tada nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi.

12. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13.1. Tuženik je prilikom zaključenja ugovora o kreditu postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03), a što je utvrđeno u postupku kolektivne zaštite. Ničim nije dokazao (ni predlagao dokaze) da bi tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač u konkretnom slučaju pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi omogućili tužitelju kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu tečaja. Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. U odnosu na navode tuženika iz odgovora na tužbu valja reći da je tuženik kao banka bio dužan upoznati tužitelja da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF, a da to tužitelj kao laik doista nije trebao znati.

14. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

14.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14.3. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

14.4. Sud smatra da ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,99% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

15. Po čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu razlike stvarno plaćenih anuiteta na temelju obračuna tuženika prema tečaju za CHF kako se mijenjao tijekom razdoblja otplate i tečaja koji je korišten prilikom isplate kredita.

15.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

16. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj otplatio i onih koje bi plaćao po osnovi valutnog tečaja koliko je iznosio u trenutku isplate kredita, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku trgovačkom društvu Centru za financijska vještačenja d.o.o.

17. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit, ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 1.260,52 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 95,01 EUR. Ukupan iznos koji je više plaćen uz zbroj više i manje plaćenog, za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.165,51 EUR.

17.1. Tuženik je općenito prigovarao nalazu i mišljenju financijskog vještaka kao nepotrebnom i bespredmetnom te je naveo da ne doprinosi rješenju spora u gornjoj pravnoj stvari jer u istom nije primjenjiv. Rezultat istoga je stvaranje neravnoteže među strankama.

17.2. Smatra da stranke nisu ugovorile kunski kredit te je predložio usporediti ugovor o kreditu s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, a ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski, svakako bi trebao primijeniti i sve ostale uvjete za kunske kredite pa i promjenjivu kamatnu stopu, što sud nije prihvatio jer isto nije bilo predloženo niti je tako određen zadatak vještačenja.

17.3. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a.

17.4. U odnosu na navode tuženika da je sud trebao uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, valja reći da tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženi, to ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio.

18. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe, to je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

19. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23).

20.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 - 100 bodova), zastupanja na ročištima 22. svibnja 2024. i 10. prosinca 2024. (tbr. 9/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 10. srpnja 2024. i 16. listopada 2024. (tbr. 8/1 – 100 bodova), što iznosi ukupno 500 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR trošak iznosi 1.000,00 EUR. PDV na taj iznos jest 250,00 EUR. Također mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR pa ukupno dosuđen trošak iznosi 1.550,00 EUR.

20.2. Trošak sastava podneska od 2. prosinca 2019. nije priznat tužitelju kao neophodan trošak. Sadržaj istog mogao je biti iznijet na predstojećem ročištu ili u prethodnom podnesku, za koje je tužitelju priznat trošak.

20.3. O troškovima delegacije predmeta s Općinskog građanskog suda u Zagrebu na ovaj sud, odlučit će se u posebnom rješenju.

21. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

22. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen kao neosnovan budući je tužitelj uspio s tužbenim zahtjevom.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 17. siječnja 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Hrvoje Škalić, Zagreb, uz rješenje o troškovima delegacije

2. Odvj. Petra Vatavuk, Zagreb

3. eOglasna ploča suda