REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj Pr-1748/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Danijeli Marotti Andrić, u pravnoj stvari tužitelja ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika HAGLEITNER HYGIENE HRVATSKA d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 74412164591, zastupan po punomoćnici Miji Kalajdžić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Bardek Lisac Mušec Skoko & partneri u Zagrebu, radi ostalo, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 5. prosinca 2024., u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnice tuženika Antonia Sabljića, odvjetnika, 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„III. Nalaže se tuženiku da sklopi Ugovor o radu sa tužiteljem za radno mjesto odgovorne osobe za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija u trajanju od 02. listopada 2009.g. do 11. lipnja 2012.g. u skladu sa Zakonom o radu.“

r i j e š i o  j e

II. Odbacuje se tužba sa tužbenim zahtjevima koji glase:

„I. Utvrđuje se da će u Potvrdi o vrsti poslova koje je tužitelj obavljao u trajanju radnog odnosa tuženik upisati zaposlenje na radnom mjestu odgovorne osobe za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija, a na osnovu priložene Potvrde za tužitelja da je stekao potrebno znanje za obavljanje unaprijed navedenih poslova izdane od strane Hrvatskog zavoda za toksikologiju dana 29.09.2009.g., u trajanju od 02. listopada 2009.g. do 11. lipnja 2012.g.

II. Utvrđuje se da će tuženik u Elektronskoj potvrdi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje upisati postojanje radnog odnosa visoke stručne spreme (VSS) za razdoblje od 02. listopada 2009.g. do 11. lipnja 2012.g.“.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se zaposlio 24. srpnja 2007. kod tuženika na radnom mjestu savjetnik za higijenu. Radi se o radnom mjestu prodajnog predstavnika sa strogo određenim terenom i sa srednjom stručnom spremom. U skladu sa tim Ugovorom o radu tužitelj je bio u obavezi prodavati cjelokupni asortiman proizvoda tuženika, savjetovati i obilaziti postojeće kupce i tražiti nove kupce. Dalje navodi da je tuženik 12. listopada 2009. tužitelja imenovao odgovornom osobom za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija. Tužitelj je 29. rujna 2009. pri Hrvatskom zavodu za toksikologiju položio ispit iz toksikologije za odgovorne osobe za koji ga je prijavio upravo tuženik čiji je predmet poslovanja proizvodnja, promet i korištenje opasnih kemikalija. Dodatno obrazovanje u smislu certificiranja od strane Hrvatske zavoda za toksikologiju vrijedi 5 (pet) godina nakon čega se ponovno pristupa ispitu. Poziva se na Zakon o kemikalijama i Pravilnik o uvjetima za obavljanje djelatnosti proizvodnje, stavljanje na tržište i korištenje opasnih kemikalija te ističe odredbu čl. 42. st. 1. Zakona o kemikalijama (NN 150/05, NN 68/7 - tada važećih zakona u vremenu radnog odnosa tužitelja kod tuženika), koja propisuje da pravne i fizičke osobe koje se bave prometom na veliko ili proizvodnjom opasnih kemikalija označenih kao vrlo otrovne, otrovne, nagrizajuće kancerogene kemikalije moraju imati radnike sa završenim agronomskim, farmaceutsko - biokemijskim, medicinskim, prehrambeno - biotehnološkim, grafičkim, tekstilno tehnološkim, rudarsko - geološko - naftnim, veterinarskim fakultetom ili završenim studijem za diplomiranog sanitarnog inženjera pod čijim se neposrednim, nadzorom opasne kemikalije proizvode, skladište ili koriste u proizvodnji, dok st. 2. istog Zakona propisuje da se da prema opsegu i prirodi svoga poslovanja, ovisno o svojstvima opasnih kemikalija, mora imati radnike visoke stručne spreme u broju određenom pravilnikom, iz stavka 3. ovog članka pod čijim se nadzorom opasne kemikalije skladište, čuvaju i izdaju, osim u slučaju štetnih i nadražljivih kemikalija. Dalje navodi da pravne osobe moraju zadovoljiti uvjete iz Pravilnika o uvjetima za obavljanje djelatnosti proizvodnje, stavljanje na tržište i korištenje opasnih kemikalija (NN 99/13, 157/13, 122/14) te citira čl. 4. koji propisuje da: "(1) Pravne i fizičke osobe koje obavljaju djelatnosti proizvodnje, stavljanja na tržište (prodaja na veliko i prodaja na malo), i korištenje opasnih kemikalija iz čl.1. ovog Pravilnika, moraju imenovati odgovornu osobu za rad s opasnim kemikalijama pod čijim se neposrednim nadzorom opasne kemikalije proizvode, skladište, koriste u proizvodnji ili stavljanju na tržište.; (2) Ako se kemikalije koje se proizvode, skladište, koriste u proizvodnji ili se stavljaju na tržište kao vrlo otrovne, otrovne, nagrizajuće, (s oznakom: izaziva teške opekotine), karcinogene kategorije 1 i 2, mutagene kategorije 1 i 2 i reproduktivno toksične kategorije 1 i 2, odnosno koje su obilježavaju prema slijedećim kategorijama opasnosti: akutna toksičnost 1., 2. i 3. kategorije, nagrizajuće za kožu potkategorije 1.A, karcinogenost 1.A i 1.B kategorije, mutagenost 1.A i 1.B kategorije, reproduktivna toksičnost 1.A i 1.B kategorije, specifična toksičnost za ciljane organe - jednokratno izlaganje 1. kategorije i specifična toksičnost za ciljane organe - ponavljanje izlaganje 1. kategorije, odgovorna osoba iz stavka 1. ovog članka, mora imati završeni preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij iz biomedicinskih, prirodoslovnih, biotehničkih ili tehničkih znanosti; (3) Odgovorna osoba iz stavka 2. ovoga članka mora završiti tečaj za odgovornu osobu za rad s opasnim kemikalijama sukladno posebnom propisu. Navodi da odgovorne osobe moraju imati ugovor o radu na neodređeno vrijeme za to radno mjesto, ako je potrebna odgovorna osoba za rad sa opasnim kemikalijama, onog trenutka kad takve osobe više nema zaposlene, gube pravo na rješenje donijeto na temelju ispunjenja uvjeta, jer u uvjet spada i zapošljavanje određenih osoba određenog usmjerenja i znanja. Dalje ističe da je na temelju završenog obrazovanja tužitelja na veterinarskom fakultetu i dodatnog školovanja na Hrvatskom zavodu za toksitologiju, tuženik podnio zahtjev Ministarstvu zdravstva te ishodio rješenje o obavljanju djelatnosti s opasnim kemikalijama. Ističe da je 2. listopada 2009. u službenim prostorijama tuženika odnosno u skladištu opasnih kemikalija, sanitarna inspekcija Ministarstva zdravstva obavila je nadzor kojemu je bio nazočan i tužitelj, a u zapisniku o izvršenom inspekcijskom nadzoru tužitelj je imenovan odgovornom osobom za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija. Osobni podaci tužitelja proslijeđeni su odgovarajućim nadzornim tijelima Republike Hrvatske te su njegovi podaci istaknuti na svim odgovarajućim mjestima u skladištu opasnih kemikalija kako bi se njega kontaktiralo u slučaju nesreće. Tuženik je u skladu sa dobivenim rješenjem Ministarstva zdravstva uspješno proveo upis nove djelatnosti u sudski registar trgovačkog suda. Ističe da je tuženik koristio njegovo imenovanje i u poreznom nadzoru od 28. prosinca 2015. kao važeći dokument kojim se utvrđuje zakonitost poslovanja u proizvodnji, prometu i skladištenju opasnih kemikalija za nadzirani period. Dalje navodi da iako Zakon o kemikalijama i pripadajući Pravilnik nalažu obavezan ugovor o radu za radno mjesto odgovorne osobe za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija na neodređeno vrijeme, tuženik je odbio potpisati ugovor o radu za to radno mjesto uz napomenu da ima informaciju da isto nije potrebno. Tuženik je upozorio tužitelja da je sukladno Ugovoru o radu dužan obavljati sve poslove koje mu je naložio poslodavac pod prijetnjom otkaza ugovora o radu. Tužitelj, iako je obavljao poslove odgovorne osobe za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija, radi činjenice da je tuženik odbio potpisati ugovor o radu za to radno mjesto, ne može kao zainteresirana osoba aplicirati na objavljene javne natječaje u svojoj stručnoj spremi jer ne može dokazati tražene uvjetima: dokaz o radnom iskustvu u struci. Interes tužitelja je utvrđenje visoke stručne spreme i priznavanje opisa poslova koje je obavljao kod tuženika, u svrhu dokazivanja radnog iskustva u poslovima koje je obavljao, obzirom da na javnim natječajima ne može dokazati da ima radno iskustvo u navedenim poslovima. Dokumenti kojima se dokazuje radno iskustvo su elektronički zapis o podacima iz radnog odnosa nadležnog ureda HZMO-a izdana temeljem Pravilnika o elektroničkom zapisu iz područja radnih odnosa (NN 32/15), Potvrda ili Izjava poslodavca odnosno isprava koja pobliže opisuje njegovo radno mjesto i precizira poslove na kojima je radnik prethodno radio. Tužitelj tužbom predlaže presudom utvrditi da će u Potvrdi o vrsti poslova koje je tužitelj obavljao u trajanju radnog odnosa tuženik upisati zaposlenje na radnom mjestu odgovorne osobe za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija, a na osnovu priložene Potvrde za tužitelja da je stekao potrebno znanje za obavljanje unaprijed navedenih poslova izdane od strane Hrvatskog zavoda za toksikologiju 29. rujna 2009., u trajanju od 2. listopada 2009. do 11. lipnja 2012. te utvrditi da će tuženik u Elektronskoj potvrdi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje upisati postojanje radnog odnosa visoke stručne spreme (VSS) za razdoblje od 2. listopada 2009. do 11. lipnja 2012.

1.1. Podneskom od 16. siječnja 2024. tužitelj nadopunjuje tužbu i tužbeni zahtjev te ponavlja da je bio zaposlenik tuženika od 2007. do 2012. godine i da je bio zaposlen na radnom mjestu savjetnika za higijenu te je obavljao poslove trgovačkog putnika na strogo određenom terenu, a budući je tužitelj doktor veterinarske medicine, tuženik je u rujnu 2009. godine zatražio od tužitelja obavljanje poslova odgovorne osobe za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija, za što je tužitelj prošao potrebne dodatne obuke i obrazovanje, no tuženik je odbio sa tužiteljem sklopiti ugovor o radu za to radno mjesto. Poziva se na odredbu čl. 12. st. 2. i 3. Zakona o radu te navodi da ugovor sklopljen usmeno je valjan te tada poslodavac ima dužnost izdati radniku potvrdu o sklopljenom ugovoru prije početka rada. Propust poslodavca da sklopi pisani ugovor i da dostavi pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru predstavljaju kršenje tužiteljevih radnih prava prema ZR-u. Trenutak povrede prava smatra se dan kad je stranka počela izvršavati poslove iz usmenog ugovora jer je do tada poslodavac morao ili sklopiti pisani ugovor ili izdati potvrdu o sklopljenom ugovoru. Tužitelj je uputio zahtjev tuženiku u kojem traži promjenu ugovora o radu. Poziva se na odredbu čl. 129. Zakona o radu. Navodi da je usmeni ugovor i dalje valjan. Ističe da u konkretnom slučaju tužitelj ima pravni interes za utvrđivanje postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa temeljen na radnim pravima koja želi ostvariti iz predmetnog ugovora. Također ističe da kako bi se ugovor smatrao valjanim mora postojati volja stranaka o bitnim sastojcima ugovora te navodi bitne sastojke ugovora o radu oko kojih treba postojati suglasnost ugovornih strana. Ističe da iz dokaza priloženih tužbi je vidljivo da je tužitelj obavljao poslove za koje navodi da su usmeno ugovoreni. Stoga dopunjuje tužbeni zahtjev na način da pored istaknutih tužbenih zahtjeva predlaže i da se naloži tuženiku da sklopi Ugovor o radu sa tužiteljem za radno mjesto odgovorne osobe za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija u trajanju od 2. listopada 2009. do 11. lipnja 2012. u skladu sa Zakonom o radu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti. Nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu „savjetnik za higijenu“ u razdoblju od srpnja 2007. godine do lipnja 2012. godine, niti je sporno da je tužitelj na temelju odluke tuženika od 12. listopada 2009. bio imenovan za odgovornu osobu za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija kod tuženika, što niti nije krio od nadležnih tijela. Međutim, iz odredaba tada važećeg Zakona o kemikalijama (Narodne novine br. br. 150/2005, 63/2007, 53/2008,), Pravilnika o posebnim uvjetima koje moraju ispunjavati pravne osobe koje se bave proizvodnjom, prometom ili korištenjem opasnih kemikalija te o uvjetima koje moraju ispunjavati pravne ili fizičke osobe koje obavljaju promet na malo ili koriste opasne kemikalije (Narodne novine br. 68/2007, 18/2013, 99/2013,) i ostalih u to vrijeme primjenjivih propisa, ne proizlazi obveza tuženika da tužitelju ponudi sklapanje (posebnog) ugovora o radu za neodređeno vrijeme za obavljanje tog posla, nego (samo) obveza tuženika da na poslovima prometa s opasnim kemikalijama ima radnike s posebnim znanjima o zaštiti od opasnih kemikalija. Nadalje, obveza na sklapanje (posebnog) ugovora nije uvedena niti kasnijim izmjenama Zakona o kemikalijama i novim pravilnikom. Prema tome, tvrdnja iz tužbe da „odgovorne osobe boraju imati ugovor o radu na neodređeno vrijeme za to radno mjesto“ je pogrešna i neutemeljena u tada i danas primjenjivim propisima. Osim toga, dodatna potvrda tome da je tuženik ispunio sve nužne obveze koje proizlaze iz tada važećeg Zakona o kemikalijama i Pravilnika je i činjenica da je ishodio rješenje Ministarstva zdravstva za obavljanje djelatnosti s opasnim kemikalijama, a što priznaje i sam tužitelj u tužbi. Ističe da je tužitelj u odnosu na sve dijelove tužbenog zahtjeva izgubio pravo na sudsku zaštitu temeljem tada važećeg Zakona o radu, s obzirom da nije u prekluzivnim rokovima pokrenuo sudski postupak protiv tuženika. U odnosu na dijelove tužbenog zahtjeva pod (I) i (II), odnosno u vezi sa zahtjevom da tuženik izmijeni potvrdu o vrsti poslova koje je tužitelj obavljao te upiše postojanje radnog odnosa visoke stručne spreme u evidenciju HZMO-a, tužitelj je – ako je smatrao da mu je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno (što tuženik opovrgava) - bio dužan u roku od 15 dana od dana dostave potvrde o vrsti poslova koje je obavljao, odnosno potvrde odjave tužitelja kao radnika pri HZMO-u, podnijeti prvo zahtjev tuženiku za zaštitu prava, a onda (u slučaju da tuženik ne bi usvojio predmetni zahtjev) u dodatnom roku od 15 dana, tužbu pred nadležnim sudom radi zaštite svojih prava. Tužitelj, međutim, nikada nije podnio niti zahtjev za zaštitu prava u pogledu navedenog, niti tužbu naslovnom Sudu. U odnosu na tužbeni zahtjev pod brojem (III), odnosno u vezi sa zahtjevom za retroaktivnim sklapanjem ugovora o radu, a kako i tužitelj izričito navodi u tužbi, tuženik navodi da se tužitelj još za vrijeme trajanja radnog odnosa obratio tuženiku sa zahtjevom za sklapanjem novog ugovora o radu temeljem njegovog imenovanja kao odgovorne osobe za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija, a tuženik mu je taj zahtjev odbio smatrajući da to nije nužno. S obzirom da je već tada tužitelj smatrao da mu je tuženik time povrijedio prava iz radnog odnosa, bio je dužan u daljnjem roku od 15 dana od dana dostave sporne odluke tuženika podnijeti tužbu pred nadležnim sudom, a koji su rokovi svakako odavno istekli. Nadalje, tužbeni zahtjev pod (II) ionako ne može samostalno postojati bez utvrđenja da je tužbeni zahtjev pod (III) osnovan, a za koji je već istaknuto da je nastupila prekluzija prava na sudsku zaštitu. Dodatno, čak i kad bi tužitelj valjano isticao da postoji obveza tuženika da provede izmjene u elektronskom zapisu podataka u odnosu na tužitelja, pravo na prisilno ispunjenje te obveze je u svakom slučaju zastarjelo istekom općeg zastarnog roka od 5 godina od dana prestanka radnog odnosa, tj. zastara je nastupila još u lipnju 2017. godine. Predlaže tužbu odbaciti kao nepravovremenu. Sve i da tužitelj nije prekludiran u podnošenju tužbe, nije jasan niti pravni interes tužitelja za njeno podnošenje. Ističe da tužitelju raspolaže odlukom tuženika kojom ga se imenuje na navedenu poziciju, a kojom može dokazati svoje imenovanje i iskustvo. Navodi da Pravilnik o elektroničkom zapisu podataka iz područja radnih odnosa (Narodne novine br. 32/2015) predviđa mogućnost da tužitelj samostalno zatraži ispravak podataka u elektroničkom zapisu za koja smatra da nisu točni te je isto mogao provesti u dijelu elektroničkog zapisa na način da Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje dostavi potvrdu o potrebnim znanjima o zaštiti od opasnih kemikalija koju je stekao od Hrvatskog zavoda za toksikologiju i na koju se poziva u tužbi. U odnosu na navode tužitelja da je između njega i tuženika usmenim putem izmijenjen ugovor o radu tako da isti uključuje i obavljanje poslova nadzora nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija, tuženik ističe da, čak i kad bi navedeno bilo točno (što nije, već zbog same gore i u tužbi navedene činjenice da je tuženik izričito odbio zahtjev tužitelja za sklapanje novog ugovora o radu, dakle nije postojala suglasnost volja ugovornih strana, koja je nužna za sklapanje ugovora), ta činjenica ni na koji način ne bi utjecala na (tadašnji) radni odnos koji je između njih postojao, tj. to ne bi automatski rezultiralo većim pravima za tužitelja (budući da se stranke oko navedenog nisu dogovorile). Predlaže tužbeni zahtjev odbaciti zbog nepravovremenosti, odnosno podredno, isti odbiti kao neosnovan te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u cijelosti.

3. Tužitelj se podneskom od 21. veljače 2024. očitovao na odgovor na tužbu pri čemu je izričito naglasio da je predmet spora zahtjev tužitelja na utvrđenje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove odgovorne osobe za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija, da se naloži tuženiku da s tuženikom sklopi ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je tuženik odbio smatrajući da to nije nužno, da se izda potvrda sa opisom poslova koje je tužitelj obavljao te da se izmijeni elektronski zapis podataka na način da se uvrsti stvarna stručna sprema tužitelja za poslove koje je obavljao – VSS, a da tužba na utvrđenje u smislu članka 187. Zakona o parničnom postupku nije vezana za rok, odnosno činjenicu da li je tužitelj tražio zaštitu povrijeđenog prava kod tuženika ili ne. Nadalje ističe da postoji pravni interes za podnošenje tužbe jer ne može kao zainteresirana osoba aplicirati na objavljene javne natječaje u svojoj stručnoj spremi budući da ne može dokazati tražene uvjete, odnosno dokaz o radnom iskustvu u struci.

4. Sud je tijekom dokaznog postupka pročitao svu dokumentaciju koja je priložena spisu.

5. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom III. neosnovan, dok je tužba sa tužbenim zahtjevima pod točkama I. i II. nedopuštena.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja utvrditi "da će u Potvrdi o vrsti poslova koje je tužitelj obavljao u trajanju radnog odnosa tuženik upisati zaposlenje na radnom mjestu odgovorne osobe za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija, u trajanju od 2. listopada 2009. do 11. lipnja 2012. “ te utvrditi „da će tuženik u Elektronskoj potvrdi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje upisati postojanje radnog odnosa tužitelja visoke stručne spreme (VSS) za razdoblje od 2. listopada 2009. do 11. lipnja 2012.". Nadalje, predmet ovog postupka je i zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku retroaktivno sklapanje Ugovora o radu sa tužiteljem za radno mjesto odgovorne osobe za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija u trajanju od 2. listopada 2009. do 11. lipnja 2012.

7. Sudska zaštita deklaratornom presudom predstavlja intervenciju prije nastanka povrede nekoga prava, a u očekivanju da bi takva povreda mogla nastupiti. Zakonom je takva zaštita dopuštena samo iznimno, sa svrhom da se pravomoćnom presudom razjasni neki pravni odnos koji je pretpostavka za zasnivanje i ostvarivanje novih odnosa i time spriječi buduća povreda prava. Pretpostavke za postupanje po deklaratornoj tužbi propisane su odredbom čl. 187. ZPP-a. Navedenom odredbom je propisano da deklaratornom tužbom tužitelj može tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave (čl. 187. st. 1. ZPP-a). Takva tužba može se podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe(čl. 187. st. 2. ZPP). Pravo na tužbu uključuje i utvrđenje određenih pravnih posljedica (ovlaštenja i obveza) koje proizlaze iz određenog pravnog odnosa ili njegovog dijela. Ne može se tražiti utvrđenje budućih pravnih odnosa niti načelno apstraktno rješenje nekog pitanja ili utvrđenje o mogućim pravnim posljedicama određenog pravnog odnosa.

8. Ako dakle zakon izričito dopušta određenu tužbu na utvrđenje sud je dužan samo ispitati jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke za takvu tužbu. U drugom slučaju sud će ispitati da li je sadržaj deklaratornog zahtjeva takav da se njime traži utvrđenje zakonom dopuštenog sadržaja te je li tužitelj dokazao pravni interes za pravnu zaštitu deklaratornom tužbom.

9. Iz tužbenog zahtjeva istaknutog u tužbi pod točkom I. ne proizlazi da su ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe na utvrđenje jer se tužbom ne zahtijeva da sud utvrdi "istinitost odnosno neistinitost neke isprave" već da se utvrdi da "će u Potvrdi o vrsti poslova koje je tužitelj obavljao u trajanju radnog odnosa kod tuženika tuženik upisati zaposlenje na predmetnom radnom mjestu u navedenom trajanju "

10. Niti tužbeni zahtjev naveden pod točkom II. kojom tužitelj traži da se utvrdi "da će tuženik u Elektronskoj potvrdi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje upisati postojanje radnog odnosa tužitelja visoke stručne spreme (VSS) za navedeno razdoblje " ne može biti predmet tužbe za utvrđenje jer tužitelj, ukoliko traži da tuženik nešto napravi, nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje jer bi to svoje pravo mogao ostvariti podnošenjem tužbe na činidbu odnosno ostvarenjem kondemnatorne zaštite.

11. Kako, dakle, tužitelj tužbenim zahtjevima pod točkom I. i II. ne postavlja ni jedan zahtjev, koji u smislu odredaba čl. 187. st. 1. ZPP-a može biti predmetom tužbe na utvrđenje, takvu je tužbu zbog nedopustivosti valjalo odbaciti.

12. Također, valja navesti da je odredbom čl. 124. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/2009, 61/2011, 82/2012, 73/2013, 93/2014, 130/2023, dalje ZR), propisano da je poslodavac dužan u roku od osam dana na zahtjev radnika izdati potvrdu o vrsti poslova koje obavlja i trajanju radnog odnosa, kao i da je poslodavac dužan u roku od petnaest dana od dana prestanka radnog odnosa radniku vratiti sve njegove isprave i primjerak odjave s obveznoga mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te mu izdati potvrdu o vrsti poslova koje je obavljao i trajanju radnog odnosa te da poslodavac u potvrdi iz stavka 1. i 2. ne smije naznačiti ništa što bi radniku otežalo sklapanje novog ugovora o radu. Identično je propisano odredbom čl. 130. sada važećeg Zakonom o radu („Narodne novine“ broj: 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023, dalje važeći ZR).

13. Odredbom čl.129. ZR propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa. Identično je propisano i odredbom čl. 133. sada važećeg Zakona o radu.

14. Stoga sve i da je tužitelj tužbenim zahtjevima navedenim pod točkama I. i II. postavio kondemnatorne tužbene zahtjeve traženjem da se naloži tuženiku da u potvrdi o vrsti poslova koje je tužitelj obavljao u trajanju radnog odnosa kod tuženika upiše zaposlenje tužitelja na predmetnom radnom mjestu u određenom trajanju i da tuženik u Elektronskoj potvrdi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje upiše postojanje radnog odnosa tužitelja visoke stručne spreme (VSS), tužitelj je sukladno odredbi čl. 129. prekludiran u zaštiti svojih prava, budući da je tužitelj ako je smatrao da mu je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, takvu zaštiti mogao tražiti u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno u roku od 15 dana od dana dostave potvrde o vrsti poslova koje je obavljao, odnosno potvrde - odjave tužitelja kao radnika pri HZMO-u te prvo podnijeti zahtjev tuženiku za zaštitu prava, a onda u slučaju ako tuženik ne bi usvojio predmetni zahtjev, u dodatnom roku od 15 dana, podnijeti tužbu pred nadležnim sudom radi zaštite svojih prava, a što tužitelj nije napravio. Pri tome se napominje da sud na pravovremenost tužbe pazi po službenoj dužnosti i bez da tuženik istekne prigovor prekluzije.

15. Također treba napomenuti da je prema odredbama Pravilnika o radnoj knjižici („Narodne novine“, broj: 14/1996) koji je bio na snazi do 1. srpnja 2013. odlučivanje o upisu u radnu knjižicu bilo u nadležnosti upravnog tijela i to nadležne službe mirovinskog i invalidskog osiguranja. Danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji tj. s 1. srpnjem 2013. prestala je postojati radna knjižica, što je bilo određeno Zakonom o radu (Narodne novine, broj: 149/09, 61/11, 82/12, 73/13), odnosno radna knjižica je izgubila svojstvo javne isprave (čl. 299. u svezi s čl. 291. Zakona o radu/ tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr 935/15-2 od 21. ožujka 2018.). Sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu (Narodne novine, broj 73/13), svi poslodavci su u roku od tri mjeseca od dana pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, dakle do 30. rujna 2013. bili dužni radnicima vratiti radne knjižice. Navedenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu uveden je elektronički zapis podatak o radniku, kao jedna vrsta supstituta radne knjižice, a što se gotovo neizmijenjeno nastavlja u sada važećem Zakonu o radu (Narodne novine, broj: 93/14, 127/17, 98/19) kojim je člankom 6. Zakona određeno da tijelo nadležno za vođenje podataka o osiguranicima prema posebnom propisu o mirovinskom osiguranju, a to je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje: HZMO), dužno u elektroničkoj bazi podataka o osiguranicima voditi elektroničke zapise s podacima osiguranika koji to svojstvo imaju po osnovi radnog odnosa. Stoga je i zbog toga trebalo odbaciti tužbu u dijelu kojim tužitelj traži da sud utvrdi da će tuženik u elektronskoj potvrdi HZMO-a upisati postojanje radnog odnosa tužitelja visoke struče spreme za navedeno razdoblje, jer sud nije nadležan za odlučivanje o takvom tužbenom zahtjevu.

16. Nadalje, tužitelj tužbenim zahtjevom pod točkom III. traži da se naloži tuženiku retroaktivno sklapanje Ugovora o radu sa tužiteljem za radno mjesto odgovorne osobe za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija u trajanju od 2. listopada 2009. do 11. lipnja 2012.

17. Prije svega valja navesti da je radni odnos dobrovoljni odnos između poslodavca i radnika koji se zasniva ugovorom o radu. Prema odredbama Zakona o radu ne postoji obveza niti jedne ugovorne strane na zaključenje ugovora o radu za točno određeno radno mjesto. Drugim riječima, Zakon o radu ne propisuje niti u jednom slučaju obvezu poslodavca na zaključenje ugovora o radu s radnikom za točno određeno radno mjesto. Iz provedenih dokaza tijekom postupka je utvrđeno da je tuženik rasporedio tužitelja na određeno radno mjesto unutar tuženika (savjetnik za higijenu), a koje odgovora njegovoj stručnoj spremi i iskustvu. Stoga tužbeni zahtjev tužitelja naveden pod točkom III., kojim tužitelj traži da se naloži tuženiku retroaktivno zaključenje ugovora o radu s tužiteljem za točno određeno radno mjesto, nije osnovan, jer ista obveza za tuženika ne proizlazi niti iz jedne odredbe Zakona o radu niti je moguće naložiti tuženiku retroaktivno zaključenje ugovora o radu s tužiteljem za određeno radno mjesto. Naime, budući se radi o dobrovoljnom, dvostrano obveznom pravnom odnosu poslodavca i radnika, nema zakonskog temelja za kondemnatorni tužbeni zahtjev koji bi nalagao tuženiku retroaktivno zaključenje ugovora o radu s tužiteljem za određeno radno mjesto. Stoga, tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom III., u svakom slučaju valja odbiti kao neosnovan jer ne postoji mogućnost da bi se sudskom odlukom naložilo tuženiku obligatorno te retroaktivno zaključenje ugovora o radu s tužiteljem.

18. Također valja navesti, iako isto ne utječe na sve prije navedeno, da je u pravu tuženik kada tvrdi da iz odredaba Zakona o kemikalijama, važećeg u vrijeme radnog odnosa tužitelja kod tuženika i Pravilnika o posebnim uvjetima koje moraju ispunjavati pravne osobe koje se bave proizvodnjom, prometom ili korištenjem opasnih kemikalija te o uvjetima koje moraju ispunjavati pravne ili fizičke osobe koje obavljaju promet na malo ili koriste opasne kemikalije i ostalih u to vrijeme primjenjivih propisa, ne proizlazi obveza tuženika da tužitelju ponudi sklapanje posebnog ugovora o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje tog posla, nego samo obveza tuženika da na poslovima prometa s opasnim kemikalijama ima radnike s posebnim znanjima o zaštiti od opasnih kemikalija, a što nije sporno da je tuženik kao poslodavac i osigurao upravo imenovanjem tužitelja odgovornom osobom za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija. Naime, među strankama nije sporno da je tužitelj temeljem Potvrde Hrvatskog zavoda za toksikologiju od 29. rujna 2009. stekao potrebno znanje za obavljanje unaprijed navedenih poslova, i da je tužitelj kao zaposlenik tuženika na temelju odluke tuženika od 12. listopada 2009. bio imenovan za odgovornu osobu za nadzor nad skladištenjem, čuvanjem i izdavanjem opasnih kemikalija.

19. Sud je dobio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka ĐR na okolnost vrste poslova koje je obavljao tužitelj, kao i prijedlog tužitelja za pribavljanjem daljnje dokumentacije, jer je predmet spora dovoljno raspravljen za donošenje odluke te bi provođenje daljnjih dokaza bilo neekonomično i dovelo bi do bespotrebnog odugovlačenja ovog postupka, a što bi bilo protivno odredbi čl. 10. ZPP- a.

20. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove. S obzirom da je tužitelj izgubio parnicu, dužan je tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka. Tuženiku je, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, a prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje OT), priznat zatraženi trošak jednokratne nagrade visini od 250 bodova (Tbr. 7/2 OT), a što uz vrijednost boda od 2,00 eura, uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46 OT) sveukupno toška tuženika iznosi 625,00 eura, koji trošak je dužan platiti tužitelj.

21. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 17. siječnja 2025.

Sutkinja:

Danijela Marotti Andrić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. tužitelju

2. punomoćniku tuženika