Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-2612/2019-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Vlado Vladika, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, (ranije HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 28. studenog 2024., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu br. 396-79/2007, solemniziran dana 26.2.2007. kod javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva, sklopljenog dana 26.2.2007. između tužitelja kao korisnika kredita, te tuženika kao kreditora i to:

Članak 3, u dijelu kako glasi: "Kamata se obračuna u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju CHF Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. na dan plaćanja." Članak 4., u dijelu koji glasi: "Kredit se otplaćuje u 60 (šezdeset) mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 320,48 CHF (tristodvadeset CHF i 48/100) obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. na dan plaćanja."

Članak 6., u cijelosti koji glasi: "Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb da tužiteljici MI isplati iznos od 333,93 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 2,71 EUR-a od 01.10.2007., pa do isplate

- na iznos od 2,67 EUR-a od 07.11.2007., pa do isplate

- na iznos od 2,63 EUR-a od 05.12.2007., pa do isplate

- na iznos od 2,59 EUR-a od 03.01.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,55 EUR-a od 11.02.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,51 EUR-a od 03.03.2008., pa do isplate

- na iznos od 8,74 EUR-a od 02.04.2008., pa do isplate

- na iznos od 8,60 EUR-a od 05.05.2008., pa do isplate

- na iznos od 8,46 EUR-a od 02.06.2008., pa do isplate

- na iznos od 8,31 EUR-a od 08.07.2008., pa do isplate

- na iznos od 8,16 EUR-a od 06.08.2008., pa do isplate

- na iznos od 8,02 EUR-a od 05.09.2008., pa do isplate

- na iznos od 7,87 EUR-a od 31.10.2008., pa do isplate

- na iznos od 7,71 EUR-a od 31.10.2008., pa do isplate

- na iznos od 7,56 EUR-a od 02.12.2008., pa do isplate

- na iznos od 9,14 EUR-a od 02.01.2009., pa do isplate

- na iznos od 8,95 EUR-a od 11.02.2009., pa do isplate

- na iznos od 8,76 EUR-a od 28.02.2009., pa do isplate

- na iznos od 8,56 EUR-a od 01.04.2009., pa do isplate

- na iznos od 10,99 EUR-a od 04.05.2009., pa do isplate

- na iznos od 10,73 EUR-a od 03.06.2009., pa do isplate

- na iznos od 10,47 EUR-a od 08.07.2009., pa do isplate

- na iznos od 10,20 EUR-a od 11.08.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,93 EUR-a od 01.10.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,66 EUR-a od 01.10.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,38 EUR-a od 05.11.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,10 EUR-a od 07.12.2009., pa do isplate

- na iznos od 8,82 EUR-a od 31.12.2009., pa do isplate

- na iznos od 8,54 EUR-a od 31.01.2010., pa do isplate

- na iznos od 8,25 EUR-a od 02.03.2010., pa do isplate

- na iznos od 7,96 EUR-a od 01.04.2010., pa do isplate

- na iznos od 7,67 EUR-a od 03.05.2010., pa do isplate

- na iznos od 7,36 EUR-a od 04.06.2010., pa do isplate

- na iznos od 7,07 EUR-a od 13.07.2010., pa do isplate

- na iznos od 6,77 EUR-a od 03.08.2010., pa do isplate

- na iznos od 6,45 EUR-a od 31.08.2010., pa do isplate,

- na iznos od 6,15 EUR-a od 12.10.2010., pa do isplate

- na iznos od 5,84 EUR-a od 09.11.2010., pa do isplate

- na iznos od 5,52 EUR-a od 01.12.2010., pa do isplate

- na iznos od 5,20 EUR-a od 04.01.2011., pa do isplate

- na iznos od 4,88 EUR-a od 14.02.2011., pa do isplate

- na iznos od 4,55 EUR-a od 15.03.2011., pa do isplate

- na iznos od 4,22 EUR-a od 04.04.2011., pa do isplate

- na iznos od 3,89 EUR-a od 02.05.2011., pa do isplate

- na iznos od 3,55 EUR-a od 04.07.2011., pa do isplate

- na iznos od 3,21 EUR-a od 04.07.2011., pa do isplate

- na iznos od 2,87 EUR-a od 09.08.2011., pa do isplate

- na iznos od 2,53 EUR-a od 02.09.2011., pa do isplate

- na iznos od 2,18 EUR-a od 10.10.2011., pa do isplate

- na iznos od 1,82 EUR-a od 07.12.2011., pa do isplate

- na iznos od 1,46 EUR-a od 07.12.2011., pa do isplate

- na iznos od 1,10 EUR-a od 05.01.2012., pa do isplate

- na iznos od 0,74 EUR-a od 12.03.2012., pa do isplate

- na iznos od 0,37 EUR-a od 12.03.2012., pa do isplate

od 01. listopada 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza do 2015. godine, pa do 31.12.2022, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve to u roku 15 (petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb da tužiteljici MI isplati iznos od 1.597,34 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 0,15 EUR-a od 02.04.2007., pa do isplate

- na iznos od 1,36 EUR-a od 03.03.2008., pa do isplate

- na iznos od 2,74 EUR-a od 02.04.2008., pa do isplate

- na iznos od 13,32 EUR-a od 31.10.2008., pa do isplate

- na iznos od 13,32 EUR-a od 31.10.2008., pa do isplate

- na iznos od 5,29 EUR-a od 02.12.2008., pa do isplate

- na iznos od 16,97 EUR-a od 02.01.2009., pa do isplate

- na iznos od 17,67 EUR-a od 11.02.2009., pa do isplate

- na iznos od 19,34 EUR-a od 28.02.2009., pa do isplate

- na iznos od 17,17 EUR-a od 01.04.2009., pa do isplate

- na iznos od 16,79 EUR-a od 04.05.2009., pa do isplate

- na iznos od 13,93 EUR-a od 03.06.2009., pa do isplate

- na iznos od 12,68 EUR-a od 08.07.2009., pa do isplate

- na iznos od 9,85 EUR-a od 11.08.2009., pa do isplate

- na iznos od 12,02 EUR-a od 01.10.2009., pa do isplate

- na iznos od 12,02 EUR-a od 01.10.2009., pa do isplate

- na iznos od 11,36 EUR-a od 05.11.2009., pa do isplate

- na iznos od 13,96 EUR-a od 07.12.2009., pa do isplate

- na iznos od 16,34 EUR-a od 31.12.2009., pa do isplate

- na iznos od 19,71 EUR-a od 31.01.2010., pa do isplate

- na iznos od 18,78 EUR-a od 02.03.2010., pa do isplate

- na iznos od 24,38 EUR-a od 01.04.2010., pa do isplate

- na iznos od 22,70 EUR-a od 03.05.2010., pa do isplate

- na iznos od 26,06 EUR-a od 04.06.2010., pa do isplate

- na iznos od 36,74 EUR-a od 13.07.2010., pa do isplate

- na iznos od 33,65 EUR-a od 03.08.2010., pa do isplate

- na iznos od 45,21 EUR-a od 31.08.2010., pa do isplate,

- na iznos od 39,92 EUR-a od 12.10.2010., pa do isplate

- na iznos od 40,71 EUR-a od 09.11.2010., pa do isplate

- na iznos od 51,53 EUR-a od 01.12.2010., pa do isplate

- na iznos od 61,46 EUR-a od 04.01.2011., pa do isplate

- na iznos od 48,04 EUR-a od 14.02.2011., pa do isplate

- na iznos od 51,31 EUR-a od 15.03.2011., pa do isplate

- na iznos od 49,54 EUR-a od 04.04.2011., pa do isplate

- na iznos od 51,92 EUR-a od 02.05.2011., pa do isplate

- na iznos od 65,32 EUR-a od 04.07.2011., pa do isplate

- na iznos od 65,32 EUR-a od 04.07.2011., pa do isplate

- na iznos od 103,24 EUR-a od 09.08.2011., pa do isplate

- na iznos od 88,23 EUR-a od 02.09.2011., pa do isplate

- na iznos od 67,15 EUR-a od 10.10.2011., pa do isplate

- na iznos od 67,51 EUR-a od 07.12.2011., pa do isplate

- na iznos od 67,51 EUR-a od 07.12.2011., pa do isplate

- na iznos od 72,44 EUR-a od 05.01.2012., pa do isplate

- na iznos od 76,34 EUR-a od 12.03.2012., pa do isplate

- na iznos od 76,34 EUR-a od 12.03.2012., pa do isplate

od 02. travnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza do 2015. godine, pa do 31.12.2022, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, pa do isplate, sve to u roku 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice MI u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu br. 396-79/2007, solemniziran dana 26.2.2007. kod javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva, sklopljenog dana 26.2.2007. između tužitelja kao korisnika kredita, te tuženika kao kreditora i to:

Članak 2, u dijelu koji glasi: "Banka odobrava korisniku kreditu potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.880,00 CHF (šesnaesttisućaosamsto osamdeset CHF) prema srednjem tečaju na CHF i Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to po niže navedenim uvjetima",

Članak 3, u cijelosti kako glasi: "Na iznos kredita iz članka 2. ovog Ugovora obračunavaju se kamate od 5,25% (petzarezdvadesetpet posto) dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, i uključene su u anuitete. U razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu, banka obračunava interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope iz stavka 1. ovog članka. Interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita."

Članak 4., u dijelu koji glasi: "Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten."

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb da tužiteljici MI nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.703,09 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude tj. 17. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da je sa tuženikom zaključila u Viškovu 26. veljače 2007. Ugovor o kreditu broj 396-79/2007, solemniziran 26. veljače 2007.kod javnog bilježnika Radosne Mavrinac iz Kastva. Navedenim Ugovorom tužitelju da je odobren kredit u iznosu od 16.880,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, sa kamatnom stopom 5,25% koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Vraćanje kredita ugovoreno je u 60 jednakih mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti 320,48 CHF (prvi anuitet) po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja. Navedeni kredit u potpunosti da je isplaćen. Odredbom čl. 3 i 6 Ugovora o kreditu ugovorena da je promjenjivost kamatne stope tj. u bitnome ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora ili drugog akta banke. U vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o navedenim odredbama, te Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se tužitelj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., kojom je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Poziva se i na odredbe čl. 269 st. 2, 272, 270 st. 1 i 324 Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju određena da je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja Ugovora (5,25%) tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga da je ta odredba ništetna, pa da se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke. Poziva se na odredbu čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača )(NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača (NN 411/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) i tvrdi da je ta odredba nepoštena, odnosno ništetna. Naime banka da nije dala ni na koji način informacije i obrazloženja koja bi tužitelju kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljano tumačenje odredbi ugovora, te rizika koji iz njih proizlaze, a kasnije je samoinicijativno mijenjala kamatnu stopu. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita da nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno da valja imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma, te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku obzirom na njegov predmet poslovanja moralo biti poznato. Tuženik da je prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja što da je sve navedeno imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na strani tužitelja. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Poziva se na odredbu čl. 502.c ZPP-a, te čl. 118 ZZP-a. Smatra da utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke, te odredbi kojima se ugovara CHF valutna klauzula ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer da su to jedini parametri koji su u Ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja Ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana da predstavljaju stjecanje bez osnove, te da ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti sa zakonskom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa. Tužitelj navodi da ne raspolaže potrebnom dokumentacijom da bi mogao precizirati tužbeni zahtjev, pa predlaže da se naloži tuženiku dostava dokumentacije i zadržava pravo nakon provedenog vještačenja postaviti tužbeni zahtjev za isplatu. Predlaže da se utvrdi i ništetnost dijela odredbi Ugovora i potražuje naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnov i visinu. Smatra da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda, smatra da bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja se ne može obrazloženo tvrditi da bi iz razloga u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene ništetnim. Smatra tuženik da su sporne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive. Ističe da je u vrijeme sklapanja ugovora tuženik postupao sukladno svim važećim konkretnim propisima tj. sukladno Zakonu o bankama, kao i Zakonu o kreditnim institucijama. Na svojim internetskim stranicama od 1. siječnja 2011. da je objavio Metodologiju promjena kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Tuženik da se pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbi Zakona o obveznim odnosima. Smatra da se pregovaralo pojedinačno o promjenjivosti kamatne stope. Tvrdi da je potpuno i ozbiljno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Praksa tuženika da je bila da prije sklapanja ugovora o kreditu temeljito pročita sve ugovorne odredbe i pojasni smisao Ugovora. Napominje da je Ugovor solemniziran po javnom bilježniku i da je on protumačio značenje svih ugovornih odredaba. Hrvatska narodna banka u svom očitovanju da je navela da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu. Ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako to zahtjeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Tužitelj da je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem anuiteta bez prigovora, to da znači da mu je bila takva odredba prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. U odnosu na navod da bi bila ništetna odredba Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik ponovno ističe da se o toj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i da ona nije ništetna sukladno čl. 81 ZZP-a. Kreditni referent da je tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje može imati za tužitelja, a također i javni bilježnik da mu je isto objasnio. Tuženik da je nudio tužitelju i druge proizvode npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i kunske kredite. Smatra tuženik da bi se trebao provesti test poštenja ukoliko bi se utvrdilo da se o ovoj odredbi nije pregovaralo. Po tom testu smatra da se odredbe ne bi utvrdile nepoštenom i ništetnom. Tuženik kao ni tužitelj da nije mogao imati razumnog osnova predvidjeti značajni porast CHF-a i nije razumno bilo očekivati da će tuženik predvidjeti kretanje tečaja u odnosu na kunu. Smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba ugovora, pa da i nije dopušteno ocjenjivati je li poštena, u skladu da je sa Zakonom o obveznim odnosima. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je razumljiva potrošačima u Republici Hrvatskoj zbog toga što je njezino korištenja bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti. Tuženik ističe kako je svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. I guverneri Hrvatske narodne banke više puta u javnim nastupila upozoravali su javnost o rizicima vezanim za kredit s valutnom klauzulom u CHF. Ističe tuženik da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK primjenjujući pri tom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. Tuženik smatra da bi ukoliko se utvrdi da su ništetne ugovorne odredbe trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK i da bi trebao uzeti u obzir manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Ističe tuženik i prigovor zastare za potraživanje tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc od trenutka sklapanja ugovora. Smatra tuženik da podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara i poziva se na čl. 241 ZOO-a. Smatra da tužitelj nema pravo na zatezne kamate u periodu prije podnošenja tužbe, isto tako smatra da je neosnovan zahtjev tužitelj da se donese rješenje kojim se nalaže dostava dokumentacije tuženiku. Predlaže se u konačnici odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva, i potražuje se nadoknada parničnog troška.

3. U podnesku od 16. prosinca 2020. tužiteljica se očituje na odgovor na tužbu, u bitnome osporava sve navode tuženika o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. U podnesku od 16. lipnja 2023. se tuženik očituje na podnesak tužitelja i osporava navode tužitelja. U podnesku od 28. veljače 2024. tuženik predlaže provođenje dokaza saslušanjem tužitelja i javnog bilježnika Radosne Mavrinac. Protivi se provođenju financijskog vještačenja ukoliko bi ga sud odlučio provesti predlaže da se provede vještačenje sa primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja ugovora o kreditu i da se izračunaju manje plaćeni iznosi. U podnesku od 3. lipnja 2024. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, prihvaća isti u cijelosti i postavlja konačni tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik se u podnesku od 18. lipnja 2024. očituje na nalaz i mišljenje vještaka i na navode tužitelja, protivi se preinaci tužbe i smatra da je specifikacijom tužbenog zahtjeva učinjena preinaka obzirom je do sada zahtijevao nespecificirani iznos. Ukoliko bi sud dopustio preinaku da se ustraje kod prigovora zastare. Ističe pravne prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, a navodi da će eventualno naknadno dostaviti financijske prigovore i predlaže da vještak dopuni nalaz jer je tuženiku tijekom otplate nastao manjak kad je tečaj valute CHF bio niži. U podnesku od 21. studenog 2024. tuženik odustaje od dokaznog prijedloga saslušanjem javnog bilježnika.

3.1. Vještak je izradio nalaz sa zadaćom koju predlaže tuženik u podnesku od 18. lipnja 2024., a nije prihvaćen prijedlog tuženika da se vrši izračun prema kamati za kunske kredite, jer nije uopće u postupku utvrđeno da je postojala i mogućnost uzimanja kredita u valuti kuna.

4. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 396- 79/2007 od 26. veljače 2007. (list 9 – 15 spisa), otplatnog plana (list 16 – 17 spisa), Metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. (list 40 – 41 spisa), članka Promjenjiva kamata, devizna klauzula i klizna skala iz Zbornika tradicionalno XXIX Savjetovanje – aktualnosti hrvatskog zakonodavstva pravne prakse (2014.) (list 42 – 43 spisa), preslike dokumenta "Odgovori na pitanja o zaštiti potrošača" (list 46, 127, 128 spisa), random wald model kretanja tečaja (list 47 – 49 spisa), članka "Tendencija švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju" (list 49 spisa), presude Europske unije C-186/16 (list 50 – 75 spisa), presude VSRH Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. (list 76 – 108 spisa), Biltena br. 238 HNB-a (list 109 – 110 spisa), informativnih letaka pravnog prednika tuženika (list 111 – 122 spisa), Odluke Ustavnog suda RH od 13. prosinca 2016. o neprihvaćanju prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti sa Ustavom čl. 22 ZOO-a (list 129 – 140 spisa), članka Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa za zaštitu tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (list 141 – 154 spisa), izvoda zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH od 5. ožujka 2004. (list 154 spisa), Izjave MIB od 24. kolovoza 2020. (list 155 – 159 spisa), tablica G1 kamatne stope banka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 160 – 163 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku MARIMAR-FIN d.o.o. Rijeka i pročitan je nalaz i mišljenje vještaka od 16. svibnja 2024. (list 209 – 247 spisa), saslušana je tužiteljica (list 266 spisa).

5. Nesporno je, a i iz Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužiteljice, dana 26. veljače 2007., tj. iz članka 2 Ugovora, utvrđeno je da je banka odobrila korisniku kredita iznos od 16.880,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važeće na dan korištenja kredita, u članku 3 da se na iznos kredita obračunava kamata od 5,25% dekurzivno godišnje, da su uključene u anuitete i da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju CHF banke na dan plaćanja, u članku 4 da se otplaćuje kredit u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF i u članku 6 Ugovora da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama ili drugog akta banke, a korisnik kredita da je suglasan da bez prigovara prihvaća pismenu obavijest banke u visini kamatne stope, visini anuiteta i novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. U članku 2 je vidljivo da je namjena kredita kupovina novog motornog vozila. Dokumentacija se koristila i za potrebe vještačenja, a ona koja nije odlučna za ishod postupka nije se posebno cijenila.

6. Sporno je među strankama da li su gore navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne, tj. u dijelovima pobliže navedenim u točki I. i IV. izreke presude, da li je potraživanje u zastari.

7. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu sklopila za potrebe kupnje novog osobnog automobila u auto kući, marke Opel. Iz auto kuće su je uputili upravo u Hypo-Alpe-Adria-bank i tamo joj je bio ponuđen ugovor ovakav kakav je i potpisala, sve je bilo pripremljeno i bilo je uzmi ili ostavi. Ništa joj drugo banka nije nudila. Pročitala je ugovor u cijelosti, a djelatnik banke joj je govorio da je to najpovoljnija varijanta. Sada se ne može sjetiti koliko joj je bio početni anuitet, ali nakon vrlo kratkog vremena je počeo rasti i odmah je narastao za nekih 30,00 EUR. U narednom periodu je stalno rastao taj anuitet, plaćala je u kunama iznose redovito i otplatila ga je u cijelosti. Nije joj ništa objašnjavano kako dolazi do promjene kamatne stope, o samoj valuti švicarski franak se govorilo da je to najpovoljnija valuta odnosno najstabilnija i sam ugovor da je jako dobar. Niti javni bilježnik joj nije ništa objašnjavao o samom ugovoru. Nije mogla ništa mijenjati kod odredbi ugovora.

8. Iskaz tužiteljice sud je cijenio kao uvjerljiv i životan. Njeno postupanje i sudjelovanje u postupku prilikom ishodovanja kredita sud smatra da je uobičajeno ponašanje klijenta banke, institucije, koji postupa u dobroj vjeri smatrajući da je kao laik koji zaključuje legalan posao, zaštićen.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

9.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

9.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P– 1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

9.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev–2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

9.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Šteta koju je tužiteljica pretrpila postupanjem tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanjem anuiteta plaćenih u kunama kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste posljedično i anuiteta.

11. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.

12. Utvrđeno je da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

12.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope i smatrao da je bilo dovoljno da on posluje sukladno zakonskoj regulativi, a pritom zanemarujući činjenicu da o istoj potrošač ne zna ništa. To što je kasnije tuženik donio Metodologiju o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke ne utječe na sadržaj spornih odredbi ugovora, a niti su se one promijenile na način da je njihov sadržaj bio odraz pregovora tijekom otplate kredita. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne i nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz odredbe ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

12.2. Nadalje, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valutu u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovanom načelu obveze pravnih odnosa.

13. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano tužbenim zahtjevom tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora iz članaka 3. i 4. i članka 6. u cijelosti, i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita koje treba platiti u anuitetima s kamatnom stopom o kojoj odlukama odlučuje tuženik povezujući isto sa valutnom klauzulom, kako je to navedeno u točki I. izreke, obzirom da izričito određeno da je dužna platiti mjesečno anuitete u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-bank d.d. na dan plaćanja. Neosnovano tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnim iznos početnog odobrenog kredita. Ovo stoga što dio ugovorne odredbe koji se odnosi na sam iznos nije ništetan, on se odnosi na iznos koji je isplaćen od banke tužiteljici u kunama i to je bio iznos koji je bio poznat tužiteljici, te ona nema interesa da bi tražila utvrđenje ništetnosti tog dijela odredbe čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, kao i dijela odredbe čl. 3. u kojem je navedeno kolika je kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora koja je također bila poznata tužiteljici, da se kamate obračunavaju mjesečno, da su uključene u anuitete i da se obračunava interkalarna kamata, zatim da anuiteti dospijevaju zadnji dan u mjesecu, odnosno kad dospijeva i prvi anuitet, te odredbe nisu izazvale neravnotežu na štetu tužitelja. Vraćanje kredita i anuiteta je bilo predmet kolektivnog spora, odnosno odredbe u dijelu koje se odnose na vraćanje su ništetne. Stoga je valjalo odlučiti kao u točki IV. izreke presude.

14. Tužiteljica nije podnijela zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. Ona ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njeno potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina, a ne trogodišnji na koji se poziva tuženik pri isticanju prigovora zastare. Zastara je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužiteljica podnijela 12. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzima u obzir datume kada su postale pravomoćne odluke iz kolektivnog spora. (Revd-1055/21-2 od 13.srpnja 2021.).

15. Kako je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku - trgovačko društvo MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, Rijeka, Pašac 78, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. PIB. Zadaća vještaka je bila da utvrdi postoji li i ako da, da izračuna kolika ukupna razlika pretplate po anuitetima izraženo u kunama sada eurima, i to u odnosu na razliku iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku na ime promjenjive kamatne stope i iznosa koji bi tužiteljica platila tuženiku da je kamatna stopa ostala u visini koja je bila u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, te u odnosu na razliku iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku na ime rasta tečaja valute u CHF u odnosu na HRK i iznosa koji bi tužiteljica platila tuženiku da do toga rasta nije došlo dakle, da je tijekom cijele otplate tečaj CHF prema HRK ostao jednak onome kakav je bio na dan isplate kredita; da iskaže da li je tužiteljica platila manje od početnih anuiteta u razdobljima kada su eventualno bile niže kamatne stope od početne i niži tečaj od početnog, tzv. negativne razlike.

15.1. Vještak trgovačko društvo MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, Rijeka, Pašac 78, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. PIB u svom nalazu od 17. svibnja 2024. navodi da na temelju gore navedenih utvrđenja i izračuna vještaka,

- razlike koje je tužiteljica više platila tuženiku na ime promjenjive kamatne stope, odnosno iznosi koji bi tužiteljica više platila tuženiku da je kamatna stopa ostala u visini koja je bila u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora po mjesecima ukupno iznose *333,93 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5,

- razlike iznosa koji je tužiteljica više platila tuženiku na ime rasta tečaja valute u CHF u odnosu na HRK i iznosa koji bi tužiteljica platila tuženiku da do toga rasta nije došlo dakle, da je tijekom cijele otplate tečaj CHF prema HRK ostao jednak onome kakav je bio na dan isplate kredita, odnosno pozitivne tečajne razlike, ukupno iznose *1.597,34 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6,

- u razdoblju otplate kredita nema negativnih razlika kamate s osnova promjene kamatne stope, jer u razdoblju otplate kredita nije primjenjivana niža kamatna stopa od početno ugovorene,

- manje plaćeni anuiteti u razdoblju nižeg tečaja od početnog, odnosno negativne tečajne razlike, ukupno iznose *64,05 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7.

16. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano, odgovorio je na sve zadaće. Vještaku je između ostalih određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa i početni tečaj, zbog razloga što je to poznata vrijednost za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i tečaj, a na što upire tuženik.

17. Tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka u dijelu koji nije sadržavao negativne razlike, pa je stoga valjalo prihvatiti tužbene zahtjeve u točkama II. i III.

18. Neosnovano tuženik prigovara da je tužitelji plaćao iznose manje u odnosu na početni anuitet, pa da bi tužitelj trebao tražiti manji iznos od onog koji potražuje, tj. umanjen za period kad je plaćao manje od početnog anuiteta. Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos u kunama kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Prigovor zastare istaknut po tužitelju sud nije posebno niti obrazlagao obzirom da nije odlučan. 19. Tužiteljica nije imala dokumentaciju na raspolaganju, a temeljem koje bi mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev, tuženik je dostavio vještaku dodatnu dokumentaciju, što je razvidno iz nalaza i mišljenja vještaka, a koje vještačenje je bilo nužno provesti. Tužitelj je zadržao pravo uređenja tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja kod podnošenja tužbe. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16, M protiv RH, Odluka br. 3240/05, P protiv RH), a i u suprotnosti praksi sudova RH (npr. ŽS Zagreb Gž-4830/23 od 16. siječnja 2024.).

20. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana plaćanja. Tuženik neosnovano smatra da bi se on imao smatrati poštenim stjecateljem tj. da bi kamata eventualno tekla od dana podnošenja zahtjeva tužitelja. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

21. Tužiteljica nije uspjela sa neznatnim dijelom svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa je o parničnom trošku odlučeno temeljem odredbe čl. 154 st. 5 ZPP-a. Tužiteljica je zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika. Trošak odvjetnika sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na dva ročišta u ukupnom iznosu od 400,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1), na sastav dva podnesaka u ukupnom iznosu od 400,00 EUR (16. prosinca 2020., 3. lipnja 2024 - Tbr. 8 toč. 1), a ovi iznosi uvećani za PDV od 250,000 EUR. Tužitelj je potraživao i trošak sudske pristojbe na tužbu, a ona iznosi 53,09 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, pa je tako ukupan zatraženi i dosuđeni trošak 1.703,09 EUR.

U Opatiji 16. siječnja 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja, uz rješenje o pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 EUR

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti:

Pristojba za odgovor na tužbu