REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-1276/2021-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, Tolstojeva 37/II, protiv tuženika Erste&Steiermaerkische bank d.d., OIB:23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 3.prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Martine Radić Šunjić, odvjetnice u Splitu, i zamjenika punomoćnika tuženika CH, odvjetničkog vježbenika u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., na ročištu za objavu i uručenje presude 17.siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I.

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uslijed primjene nepoštene i ništetne promjenjive kamatne stope isplatiti tužitelju ukupan iznos od 879,40 EUR (slovima: osam stotina sedamdeset devet eura četrdeset centi) i to s kamatama na pojedine mjesečne iznose od po:

- 0,01 EUR koja teče od 1. svibanj 2006.

-0,01 EUR koja teče od 1. kolovoz 2006.

-0,01 EUR koja teče od 1. prosinac 2006.

-0,01 EUR koja teče od 1. siječanj 2007.

-0,01 EUR koja teče od 1. veljača 2007.

-0,01 EUR koja teče od 1. travanj 2007.

-0,01 EUR koja teče od 1. listopad 2007.

-0,01 EUR koja teče od 1. studeni 2007.

-0,01 EUR koja teče od 1. siječanj 2008.

-14,57 EUR koja teče od 1. veljača 2008.

-14,72 EUR koja teče od 1. ožujak 2008.

-14,87 EUR koja teče od 1. travanj 2008.

-14,40 EUR koja teče od 1. svibanj 2008.

-14,25 EUR koja teče od 1. lipanj 2008.

-14,32 EUR koja teče od 1. srpanj 2008.

-14,04 EUR koja teče od 1. kolovoz 2008.

-14,04 EUR koja teče od 1. rujan 2008.

-14,27 EUR koja teče od 1. listopad 2008.

-15,39 EUR koja teče od 1. studeni 2008.

-14,45 EUR koja teče od 1. prosinac 2008.

-15,47 EUR koja teče od 1. siječanj 2009.

-15,50 EUR koja teče od 1. veljača 2009.

-15,53 EUR koja teče od 1. ožujak 2009.

-15,28 EUR koja teče od 1. travanj 2009.

-25,68 EUR koja teče od 1. svibanj 2009.

-25,25 EUR koja teče od 1. lipanj 2009.

-24,76 EUR koja teče od 1. srpanj 2009.

-24,87 EUR koja teče od 1. kolovoz 2009.

-25,11 EUR koja teče od 1. rujan 2009.

-24,72 EUR koja teče od 1. listopad 2009.

-24,62 EUR koja teče od 1. studeni 2009.

-24,89 EUR koja teče od 1. prosinac 2009.

-25,11 EUR koja teče od 1. siječanj 2010.

-25,40 EUR koja teče od 1. veljača 2010.

-25,23 EUR koja teče od 1. ožujak 2010.

-25,77 EUR koja teče od 1. travanj 2010.

-25,56 EUR koja teče od 1. svibanj 2010.

-25,64 EUR koja teče od 1. lipanj 2010.

-27,22 EUR koja teče od 1. srpanj 2010.

-26,77 EUR koja teče od 1. kolovoz 2010.

-28,03 EUR koja teče od 1. rujan 2010.

-27,27 EUR koja teče od 1. listopad 2010.

-19,02 EUR koja teče od 1. studeni 2010.

-20,18 EUR koja teče od 1. prosinac 2010.

-20,73 EUR koja teče od 1. siječanj 2011.

-20,20 EUR koja teče od 1. veljača 2011.

-20,27 EUR koja teče od 1. ožujak 2011.

-19,81 EUR koja teče od 1. travanj 2011.

-19,78 EUR koja teče od 1. svibanj 2011.

-10,99 EUR koja teče od 1. lipanj 2011.

-11,05 EUR koja teče od 1. srpanj 2011.

-11,73 EUR koja teče od 1. kolovoz 2011.

-11,58 EUR koja teče od 1. rujan 2011.

-10,97 EUR koja teče od 1. listopad 2011. do isplate, obračunatoj po stopi od 15% do 31.prosinca 2007., od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II.

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa isplatiti tužitelju ukupan iznos od 226,80 EUR (slovima: dvije stotine dvadeset šest eura osamdeset centi) i to sa kamatama na pojedine mjesečne iznose od po:

- 0,01 EUR koja teče od 1. svibanj 2006.

-0,01 EUR koja teče od 1. kolovoz 2006.

-0,01 EUR koja teče od 1. prosinac 2006.

- 0,01 EUR koja teče od 1. siječanj 2007.

-0,01 EUR koja teče od 1. veljača 2007.

-0,01 EUR koja teče od 1. travanj 2007.

-0,01 EUR koja teče od 1. listopad 2007.

-0,01 EUR koja teče od 1. studeni 2007.

-0,01 EUR koja teče od 1. siječanj 2008.

-4,45 EUR koja teče od 1. veljača 2008.

-4,47 EUR koja teče od 1. ožujak 2008.

-4,49 EUR koja teče od 1. travanj 2008.

-4,33 EUR koja teče od 1. svibanj 2008.

-4,26 EUR koja teče od 1. lipanj 2008.

-4,25 EUR koja teče od 1. srpanj 2008.

-4,15 EUR koja teče od 1. kolovoz 2008.

-4,12 EUR koja teče od 1. rujan 2008.

-4,17 EUR koja teče od 1. listopad 2008.

-4,47 EUR koja teče od 1. studeni 2008.

-4,16 EUR koja teče od 1. prosinac 2008.

-4,42 EUR koja teče od 1. siječanj 2009.

-4,41 EUR koja teče od 1. veljača 2009.

-4,39 EUR koja teče od 1. ožujak 2009.

-4,29 EUR koja teče od 1. travanj 2009.

-7,39 EUR koja teče od 1. svibanj 2009.

-7,22 EUR koja teče od 1. lipanj 2009.

-7,04 EUR koja teče od 1. srpanj 2009.

-7,02 EUR koja teče od 1. kolovoz 2009.

-7,04 EUR koja teče od 1. rujan 2009.

-6,88 EUR koja teče od 1. listopad 2009.

-6,80 EUR koja teče od 1. studeni 2009.

-6,83 EUR koja teče od 1. prosinac 2009.

-6,83 EUR koja teče od 1. siječanj 2010.

-6,86 EUR koja teče od 1. veljača 2010.

-6,76 EUR koja teče od 1. ožujak 2010.

-6,83 EUR koja teče od 1. travanj 2010.

-6,73 EUR koja teče od 1. svibanj 2010.

-6,70 EUR koja teče od 1. lipanj 2010.

-7,04 EUR koja teče od 1. srpanj 2010.

-6,86 EUR koja teče od 1. kolovoz 2010.

-7,12 EUR koja teče od 1. rujan 2010.

-6,86 EUR koja teče od 1. listopad 2010.

-4,33 EUR koja teče od 1. studeni 2010.

-4,54 EUR koja teče od 1. prosinac 2010.

-4,61 EUR koja teče od 1. siječanj 2011.

-4,44 EUR koja teče od 1. veljača 2011.

-4,40 EUR koja teče od 1. ožujak 2011.

-4,24 EUR koja teče od 1. travanj 2011.

-4,18 EUR koja teče od 1. svibanj 2011.

-1,31 EUR koja teče od 1. lipanj 2011.

-1,28 EUR koja teče od 1. srpanj 2011.

-1,32 EUR koja teče od 1. kolovoz 2011.

-1,26 EUR koja teče od 1. rujan 2011.

-1,16 EUR koja teče od 1. listopad 2011. do isplate, obračunatoj po stopi od 15% do 31.prosinca 2007., od 1.siječnja 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se prijedlog tuženika da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 821,02 EUR sa zateznom kamatom koje teku na sljedeće iznose:

EUR 0,66 od 02.11.2011. pa do isplate,

EUR 0,66 od 02.12.2011. pa do isplate,

EUR 0,66 od 02.01.2012. pa do isplate,

EUR 0,66 od 02.02.2012. pa do isplate,

EUR 0,66 od 02.03.2012. pa do isplate,

EUR 0,66 od 02.04.2012. pa do isplate,

EUR 0,66 od 02.05.2012. pa do isplate,

EUR 0,66 od 02.06.2012. pa do isplate,

EUR 0,66 od 02.07.2012. pa do isplate,

EUR 0,67 od 02.08.2012. pa do isplate,

EUR 0,67 od 02.09.2012. pa do isplate,

EUR 0,67 od 02.10.2012. pa do isplate,

EUR 0,67 od 02.11.2012. pa do isplate,

EUR 0,67 od 02.12.2012. pa do isplate,

EUR 0,68 od 02.01.2013. pa do isplate,

EUR 0,68 od 02.02.2013. pa do isplate,

EUR 0,67 od 02.03.2013. pa do isplate,

EUR 0,68 od 02.04.2013. pa do isplate,

EUR 0,68 od 02.05.2013. pa do isplate,

EUR 0,68 od 02.06.2013. pa do isplate,

EUR 0,68 od 02.07.2013. pa do isplate,

EUR 0,68 od 02.08.2013. pa do isplate,

EUR 0,68 od 02.09.2013. pa do isplate,

EUR 0,68 od 02.10.2013. pa do isplate,

EUR 0,68 od 02.11.2013. pa do isplate,

EUR 0,68 od 02.12.2013. pa do isplate,

EUR 0,69 od 02.01.2014. pa do isplate,

EUR 51,06 od 02.02.2014. pa do isplate,

EUR 50,77 od 02.03.2014. pa do isplate,

EUR 50,47 od 02.04.2014. pa do isplate,

EUR 50,17 od 02.05.2014. pa do isplate,

EUR 49,86 od 02.06.2014. pa do isplate,

EUR 49,56 od 02.07.2014. pa do isplate,

EUR 49,26 od 02.08.2014. pa do isplate,

EUR 48,95 od 02.09.2014. pa do isplate,

EUR 48,63 od 02.10.2014. pa do isplate,

EUR 48,32 od 02.11.2014. pa do isplate,

EUR 48,00 od 02.12.2014. pa do isplate,

EUR 47,69 od 02.01.2015. pa do isplate,

EUR 47,29 od 02.02.2015. pa do isplate,

EUR 46,75 od 02.03.2015. pa do isplate,

EUR 46,42 od 02.04.2015. pa do isplate,

EUR 45,95 od 02.05.2015. pa do isplate,

EUR 45,56 od 02.06.2015. pa do isplate,

EUR 45,23 od 02.07.2015. pa do isplate,

EUR 44,77 od 02.08.2015. pa do isplate,

EUR 44,44 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

i

r i j e š i o  j e :

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.381,25 EUR (slovima: dvije tisuće tri stotine osamdeset jedan euro dvadeset pet centi) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 17.siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 10.lipnja 2019. navodi se da su tužitelj i tuženik dana 15.ožujka 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 5102900341 solemniziran dana 15.ožujka 2006. pred javnim bilježnikom Mirom Rubić pod brojem ovjere OU-221/06. Na temelju ugovora tuženik je odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu od 62.568,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Ugovorena je kamatna stopa od 4,75 % godišnje. Bez posebnog ugovaranja i pregovora tuženik je jednostrano za sebe pridržao pravo za vrijeme trajanja ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu, način obračuna i naplate u skladu s jednostranim internim odlukama tuženika. Protivno ugovoru i otplatnom planu, temeljem jednostranih odluka tuženika, tužitelju su povećani anuiteti uslijed protupravnog povećanja kamate, te je tuženik naplatio veći iznos od onog na koji je bio ovlaštena ugovorom o kreditu. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u prethodno citiranom ugovoru su ništetne, te su iznosi naplaćeni temeljem tih odredbi uslijed povećanja kamatne stope naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. u pravnoj stvari tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv tuženih banaka, među kojima je i tuženik iz ove parnice, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, koja je potvrđena presudom Visokog trovačkog suda RH broj Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2014., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je određeno da je odredba ništetna. Dakle, povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe uzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika. Ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu zapravo je naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje odobrenih novčanih sredstava tijekom ugovorenog vremena. Prema tome kao takva mora biti određena ili barem odrediva kako to nalaže čl.269.st.2. Zakona o obveznim odnosima, članak 87. Zakona o pravima potrošača, te Direktiva 93/13 EEZ. Konverzija, odnosno Dodatak ugovora o kreditu, nije predstavljala obeštećenje korisniku kredita niti su na taj način konvalidirale ništetne ugovorne odredbe iz prvotnog ugovora u CHF a koje se tiču kamatne stope. U postupku kolektivne zaštite, te u presudi Europskog suda, utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke u ovom slučaju, pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete, kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi iz čl.214.ZOO-a/91 odnosno odredbi čl.1115.ZOO-a/05. S obzirom da tuženik raspolaže s evidencijom promjene kamatnih stopa po predmetnom kreditu, te prvim otplatnim planom, a iste nije u potpunosti dostavio tužitelju, tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev.

1.1.Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud prije svega donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da u roku 15 dana dostaviti u spis pregled promjena kamatnih stopa, te pregled prometa po predmetnom kreditu za razdoblje od dana sklapanja kredita do 01 .siječnja 2014.

1.2. Nakon pribave dokumentacije i financijskog vještačenja, tužitelj će urediti tužbeni zahtjev, kojim predlaže da sud donese presudu kojom će:

-pod točkom I. naložiti tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju na ime razlike u iznosima kamata iznos od __CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika koji vrijedi na dan plaćanja, sa zateznom kamatom koje teku na pojedine mjesečne iznose,

-pod točkom II. naložiti tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa odnosno povećanja anuiteta, povećanja glavnice, iznos od ___CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika koji vrijedi na dan plaćanja, sa zateznom kamatom koje teku na pojedine mjesečne iznose,

-pod točkom III. naložiti tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužitelju trošak ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

1.3. Podneskom od 19.rujna 2019., prije dostave tužbe na odgovor tuženiku, tužitelj je izvijestio sud da mu je tuženik dostavio traženu dokumentaciju, pa precizira tužbeni zahtjev na način da pod točkom I. potražuje od tuženika isplatu iznosa od 1.249,59 CHF sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a pod točkom II. potražuje isplatu iznosa od 487,13 CHF sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, dok je pod točkom III. tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.

1.4. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 19. studenoga 2024. uredio tužbeni zahtjev na način da pod točkom I. potražuje od tuženika isplatu iznosa od 879,40 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a pod točkom II. potražuje isplatu iznosa od 226,80 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

2. Rješenjem od 24.studenoga 2020. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja oglednog postupka broj Gos 1/19 koji se vodio pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, a koja odluka je ukinuta po žalbi tuženika rješenjem Županijskog suda u Karlovcu posl.br.Gž-171/2021 od 30.ožujka 2021.

3. U odgovoru na tužbu, tuženik je prije upuštanja u raspravljanje istaknuo da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5102900341 od 15.ožujka 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta tuženika. Time su ugovorne strane, tuženik i tužitelj ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (dalje:ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. U odnosu na predmet spora, tuženik se usprotivio tužbi, osporavajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, te predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan uz osudu tužitelja na naknadu troškova postupka. Tuženik osporava pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe jer su tužitelj i tuženik dana 3.veljače 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita iz CHF u EUR, čime je stvorena nova pravna osnova. Nadalje, tuženik se poziva na utvrđenja iz postupka Gos-1/2019, kao i na brojne odluke županijskih sudova u RH i Europskog suda, te ističe prigovor radi prijeboja navodeći da ima protutražbinu prema tužitelju u iznosu od 977,23 CHF odnosno 6.183,81 kn sa zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od dospijeća do isplate. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, te da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

3.1.Nakon provedenog financijskog vještačenja tuženik je podneskom od 27.svibnja 2024. pobliže uredio svoje protutužbeno traženje koje predlaže staviti u prijeboj s tražbinom tužitelja.

3.2. Podneskom od 4.lipnja 2022. tužitelj je osporio postojanje potraživanja tuženika koje predlaže utvrditi prijebojem, a istaknuo je i prigovor zastare u odnosu na prijeboj i predmet prijeboja.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 5102900341 od 15.ožujka 2006.solemniziranog od strane javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita, broj OU-221/2006 od 17.ožujka 2006., početnog otplatnog plana, Otplatne tablice od 15.ožujka 2006., promjena kamatnih stopa po kreditu, prometa po kreditu, Obračuna razlike po kreditu, obavijesti o povećanju kamatne stope, obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu od 8.siječnja 2008., obavijesti o kreditu, Obrasca za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 7.prosinca 2015., Aneksa broj 1.Ugovora o kreditu broj 5102900341 od 3.veljače 2016. solemniziranog od strane javnog bilježnika Jasne Matačić iz Splita pod brojem OV-868/2016 od 9.veljače 2016., Izračuna konverzije za kredit broj 5102900341 (list 183-186 spisa), financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskoj vještakinji Darki Cecić, i saslušanjem tužitelja.

5.Prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan.

6.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i na ime smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa.

8.Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da su parnične stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je predmetni kredit konvertiran u eurski, pa tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe.

9. Stranke su 15.ožujka 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 5102900341, kojim je u odredbi čl. 16. u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u sjedištu banke, ovdje tuženika.

10.Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, nadalje:ZPP-a), ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

11.Predmet spora je isplata po osnovi Ugovora o kreditu broj 5102900341 od 15.ožujka 2006. (nadalje: Ugovor) u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

12. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/2003., nadalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).

13. Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.: dalje Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl.

6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

15.Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 -Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te F Editores SA protiv FHĐ i dr., zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

16. O odredbi čl. 16. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo (to ne tvrdi niti sam tuženik), pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Splitu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika.

17. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu navedenoga treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbi čl. 70. st. 1. - 4. ZPP-a. Ovdje treba dodati i kako je prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje ZPK) potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

18. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od dana 29. siječnja 2020. za ocjenu je li prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, a posljedično i ništetna, potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Ovakvo je shvaćanje podudarno i s dopunom navedenog stava sjednice odjela od 29. siječnja 2020. (dopuna od 13. listopada 2020.) prema kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata." U konkretnom slučaju putovanje tužitelja iz Splita do Rijeke iznosi oko 400 km i traje više od pet sati u jednom smjeru.

19. U postupku je utvrđeno da vrijednost predmeta ovoga spora iznosi 1.106,20 EUR, da tužitelj ima prebivalište u [adresa] na čijem se području nalazi ovaj sud, dok je udaljenost od Splita do Rijeke približno 400 km i zahtijeva više od tri sata vožnje (do Zagreba i natrag), što sve upućuje na zaključak da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužitelja i samog tužitelja, ovaj sud je mišljenja da bi nadležnost Općinskog suda u Rijeci tužitelja odvratio od njegovog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) čime bi bio, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika. Radi navedenog tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbijen je kao neosnovan, i odlučeno je kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.

20. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 15.ožujka 2006. Ugovor o kreditu broj: 5102900341, solemniziranog od strane javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita pod brojem OU- 221/2006 dana 17.ožujka 2006., kojim je tuženik- banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 62.568,15 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj u svrhu kupnje nekretnine (čl.2. i 3. Ugovora), da se sva plaćanja obveza zasnovanih na ugovoru, uključujući kamate i mjesečne anuitete, izvršavaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja (čl.7. Ugovora) uz obvezu tužitelja na otplatu u mjesečnim anuitetima od 389,34 CHF (čl.7. Ugovora). Isto tako nije sporno da je u čl.8. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva, da iznosi 4,750 %, promjena koje se utvrđuje odlukom tuženika kao kreditora. Dakle, nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, kao i da je dolazilo do promjene kamatne stope. Nadalje, između strankama nije sporno da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. zaključili Dodatak/Aneks ugovora o kreditu dana 3.veljače 2016., tako da je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015.,

21. Međutim, sporna je osnova i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, osnovanost prigovora zastare potraživanja tužitelja, osnovanost prigovora radi prijeboja i zastare potraživanja koje je predmet prijeboja.

22. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 15.ožujka 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, nadalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., te Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

23. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

24. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

25.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

26.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

27. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/2023, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

28.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

29. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik kao trećetuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora trećetuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom trećetuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora trećetuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku trećetuženika.

30. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužiteljicu, odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi.

31. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

32.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, te imajući na umu da je sporna odredba 8. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđena ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

33. Naime, odredbe o promjeni kamatne stope (kao i o valutnoj klauzuli) su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

34. Čak i izvršenjem Ugovora o kreditu ne može nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. st. 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. st. 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a.

35. Neosnovano tuženik navodi da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, nadalje:ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, niti zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

36. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim (ŽS u Rijeci, posl.br.Gž-42/2024 od 16.travnja 2024.).

37. Na temelju svih naprijed navedenih utvrđenja, sud je zaključio da dio odredbe čl.8. predmetnog ugovora o kreditu, koje se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu nije razumljiv, protivan je načelu savjesnosti i poštenja, te je kao takav ništetan. 38. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

38.1. Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

38.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014..

38.3. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 10.lipnja 2019. znači da računajući od 13. lipnja 2014. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

39. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predlagao izvođenje nikakvih dokaza.

40. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, koji u svom iskazu navodi da je podigao kredit radi rješavanja stambenog pitanja, novčanim sredstvima kredita kupio je stan u kojem stanuje i danas, te ga nikada nije iznajmljivao. Prije sklapanja ugovora o kreditu bio je u više banaka, a tuženika je odabrao iz razloga što nije tražio jamca za ugovor o kreditu, budući da je htio da njegova supruga bude sudužnik. U banci su mu nudili kredite u eurima, kunski i u valuti chf, s tim da se ne može sjetiti zbog čega je odabrao ovaj kredit. Zaposlenici tuženika prije potpisivanja ugovora o kreditu nisu informirali tužitelja o eventualnom riziku ugovaranja otplate kredita uz valutnu klauzulu u valuti chf, a što se tiče promjenjive kamatne stope, znao je samo da se ista mogla mijenjati, ali ne i na koji način. Tekst ugovora sastavio je tuženik, isti je pročitao prije potpisivanja, nije sve razumio, ali je bio zadovoljan uvjetima kako su tada glasili. Nije stekao dojam da bi sa tuženikom mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora npr. da zatraži fiksnu kamatnu stopu ili sl. Ugovor je odnio kod javnog bilježnika, koji mu tom prilikom nije ništa posebno tumačio. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio je u radnom odnosu kod pravne osobe, u to vrijeme niti kasnije nije bio obrtnik, vlasnik poslovnog udjela, niti je u bilo kakvoj pravnoj osobi obavljao dužnost direktora ili člana nadzornog odbora. Rata kredita je nakon nekog vremena narasla sigurno za 80%, te se snalazio na razne načine kako bi otplaćivao kredit, uključujući i posuđivanje novca. Što se tiče same konverzije, obratio se tuženiku očekujući da će konverzijom rata kredita biti smanjena odnosno stabilna. Tekst aneksa ugovora sastavio je tuženik, nije dobio povrat nikakvih novčanih sredstava, a nakon provedene konverzije rata kredita se ustalila. Koliko se tužitelj sjeća bila je utvrđena nekakva pretplata, koja je korištena za buduće rate, a predmetni kredit u cijelosti je otplatio prije neke dvije godine. Prilikom konverzije nije bilo mogućnosti pregovaranja, obračun je u cijelosti izvršio tuženik, a tužitelju je bilo jedino bitno da se smanji rata kredita i da ne ostane bez stana.

41. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je kupnja nekretnine za stanovanje tužitelja i njegove obitelji, kako to tužitelj navodi u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti da bi u takve svrhe utrošio novčana sredstva isplaćena na temelju ugovora o kreditu. Slijedom svega navedenoga, tužitelja se ima smatrati potrošačem.

42.Tuženik osporava pravo tužitelju na obeštećenje zbog činjenice da je pristao na sklapanje Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita, pozivom na odluku Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., što je u cijelosti neutemeljeno. To stoga što navedena odluka nema nikakve veze, niti je donesena u svezi navedenog spornog pitanja, jer je u tom predmetu VSRH postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", i na to pitanje dan je odgovor koji glasi: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Dakle, u navedenoj odluci VSRH se uopće nije bavio pitanjem spornim u ovom predmetu (da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora), niti je u toj odluci VSRH izrazio kategoričan stav o tome da je pravno shvaćanje Suda EU izraženo u odluci u predmetu C-118/17 apsolutno neprimjenjivo u predmetnom slučaju obeštećenja potrošača koji je pristao na konverziju.

43.Što se tiče visine zahtjeva, ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji financijske struke Darke Cecić, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi, a sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

44. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Darka Cecić navodi da je temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, utvrdila da tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu više plaćenih iznosa kamata, te posljedično razliku uvećanja iznosa glavnice. Tužitelj tvrdi da su protivno ugovoru i otplatnom planu, a temeljem jednostranih odluka tuženika, povećani iznosi anuiteta uslijed protupravnog povećanja kamatne stope, te da je tuženik naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Konkretno, tužitelj potražuje pretplatu uslijed povećanja kamatne stope u vremenskom razdoblju od prijenosa kredita u otplatu do 1. siječnja 2014., budući da je tuženik uslijed takve ništetne odredbe ugovora naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama.

44.1. Na osnovi analize podataka i izračuna prikazanih u Nalazu, sudska vještakinja je utvrdila slijedeće:

-da je u razdoblju od 1. svibnja 2006. do 1. listopada 2011. tuženik primjenom promjenjive kamatne stope obračunao, a tužitelj platio 6.625,45 kn (879,40 EUR) kamata više nego da se primjenjivala ugovorena kamatna stopa u visini 4,75%; zbog povećanja kamatnih stopa koje su utjecale na povećanje anuiteta došlo je do smanjenja otplate glavnice kredita, jer da je kamata ostala na razini početno ugovorene tužitelj bi na dan 1. listopada 2011. otplatio 1.708,57 (226,80 EUR) više na ime glavnice kredita,

- da je po pitanju negativnih razlika tužitelj u razdoblju od 1. studenog 2011. do 1. rujna 2015. platio manje kamata u ukupnom iznosu od 6.185,81 kn (821,02 EUR), što je imalo za posljedicu povećanje otplate glavnice u ukupnom iznosu od 2.486,72 kn (330,04 EUR),

-da je tuženik konverziju predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR napravio u skladu s čl. 19.c st. 1. -3. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15),

-da utužene pretplate tužitelja po kreditu nisu vraćene od strane tuženika jer se priznati iznos preplate glavnice utvrđen u konverziji na dan 30.09.2015. u iznosu od 15.500,90 kn, odnosno 15.910,59 na dan potpisivanja Aneksa Ugovora o kreditu 3.2.2016. odnosi na valutnu razliku između tečaja CHF na dan plaćanja i usporednog kredita u EUR izračunato po osnovi otplaćenih anuiteta,

-da prilikom izračuna konverzije kredita, tužitelju nisu u obzir uzete ovdje utužene mjesečne preplate po kreditu zajedno s pripadajućim kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa u spisu ne prileži dokumentacija iz koje bi bio razvidan izvršeni povrat,

-da razlika između preostale neotplaćene glavnice koliko je trebala iznositi prema početnom otplatnom planu od one glavnice koju je tuženik ponudio na dan konverzije 30. rujna 2015. godine iznosi ukupno 12.849,49 kn (1.705,42 EUR ) pretplate od strane tužitelja,

- da se preplata utvrđena u konverziji ne odnosi se na utužene iznose u ovom predmetu.

-da je tuženik svaku uplatu u kunama po predmetnom kreditu preračunavo u CHF/EUR prema tečaju srednjem tečaju banke na dan plaćanja,

-da je konverzijom uspostavljeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u EUR, ali ne i ekonomska ravnoteža između tuženika kao banke i tužitelja- korisnika kredita kao potrošača.

45.Tužitelj je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 7.studenoga 2024. uredio tužbeni zahtjev pod točkama I. i II. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 879,40 EUR na ime pretplate izvršene na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i isplatu iznosa od 226,80 EUR na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

46. Nadalje, okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja kojim su utvrđivani preplaćeni iznosi temeljem ništetnih odredbi, a koje je tuženik dužan vratiti tužitelju u smislu odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom zbog ništetnosti, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio odnosno primio. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO. Onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo na povrat danog (u tom smislu odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. i broj Rev- 2624/2015 od 23. siječnja 2019., ŽS u Karlovcu, Gž-650/2023 od 27.rujna 2023.).

47. Tuženik je istaknuo prigovor prijeboja i predložio da sud utvrdi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 821,02 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Navedeni iznos prema tuženiku predstavlja manje plaćene kamate od strane tužitelja u razdoblju od 1.studenoga 2011. do 1.rujna 2015. Za razliku od tužitelja, koji svoje potraživanje u ovom postupku temelji na stjecanju bez osnove, potraživanje tuženika prema tužitelju koje je istaknuo u prigovoru prijeboja može predstavljati jedino potraživanje na temelju ugovornih obveza. Budući da je tužitelj istaknuo prigovor zastare, potrebno je prije svega raspraviti istaknuti prigovor, čija osnovanost za posljedicu ima odbijanje zahtjeva stranke čije je potraživanje zastarjelo.

48. Odredbom čl.226.st.2.ZOO-a propisano je da anuiteti kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Da se u konkretnom slučaju treba primijeniti navedeni rok, doduše za potraživanje tužitelja, potvrđuje i tuženik u odgovoru na tužbu, iako ga pogrešno tumači. Dospijeće pojedinačnih iznosa iz prigovora prijeboja imaju dospijeće od 2.studenoga 2011. do 2.rujna 2015. Budući da je prigovor prijeboja istaknut u odgovoru na tužbu podnesenom 10.studenoga 2020., nedvojbeno je od 2.rujna 2015. do isticanja prigovora radi prebijanja istekao trogodišnji rok zastare. Slijedom navedenoga, trebalo je odbiti prijedlog tuženika da se utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužitelju u iznosu od 821,02 EUR, kao i da se izvrši međusobno prebijanje navedenih tražbina, sve iz razloga što je potraživanje tuženika zastarjelo.

49. Iako je prigovor zastare osnovan, treba navesti da je ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utvrđena jer je riječ o odredbi koja stvara znatniju neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom protive se zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik, pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti.

49.1. U razdoblju u odnosu na koje tuženik ističe prigovor radi prijeboja, tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je tuženik od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena promjenjiva kamata, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

49.2. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da je navodna tražbina tuženika prema tužitelju u visini od 821,02 eura u zastari, iako je sud mišljenja da takva tražbina ne postoji, odlučeno je kao izreci presude pod točkom III.

50.Tuženiku treba napomenuti da pretplata priznata tužitelju u konverziji nije predmet ovog postupka, kako se izričito očitovala sudska vještakinja financijske struke, pa su neosnovani prigovori tuženika da je potraživanje tužitelja neosnovano iz razloga što su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu.

51.Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO-a, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

52.U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

53.Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 879,40 EUR na ime više plaćene kamate u razdoblju od 1.svibnja 2006. do 1.listopada 2011. sa zateznom kamatom od dospijeća do isplate (točka I.izreke) i iznosa od 226,80 EUR na ime više plaćene glavnice uslijed više plaćene kamate, sa zateznom kamatom od dospijeća do isplate (točka II.), koji se temelji na izračunu sudskog vještaka za financije, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkama I. i II.

54.Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud smatra irelevantnim za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

55.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu od 1.106,20 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 75 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 19.rujna 2019., 21.studenoga 2022., 14.studenoga 2023., i 5.studenoga 2024. po 75 bodova za svaki podnesak (75x4), za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 24.studenoga 2020., 29.studenoga 2022., 28.studenoga 2023., i 3.prosinca 2024. po 75 bodova za svako ročište (75x4), i trošak pristupa ročištu na kojoj se objavljuje odluka-37,5 bodova, odnosno ukupno 712,50 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 1.425,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 1.781,25 EUR. Na taj iznos tužitelju treba priznati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 EUR, tako da je tužitelju priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.381,25 EUR.

56.Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu iz razloga što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 51/23) mijenjana toč.20. članka 11.st.1. Zakona o sudskim pristojbama, prema kojoj su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, dakle u ovom sporu. Tužitelju nije priznat ni trošak sudske pristojbe za tužbu jer pregledom spisa nije utvrđeno da bi tužitelj platio tu pristojbu i u kojem iznosu. Na dosuđeni trošak tužitelju je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29. st. 2. ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.

U Splitu, 17.siječnja 2025.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužitelju putem punomoćnika,

- tuženiku putem punomoćnika,

- u spis.