Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-393/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice – specijalistice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja ŠH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Pintarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d. iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku Goranu Gložinić, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađatić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 12. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, te objave presude dana 17. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj: 320-50- 3537656 solemniziranog kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek iz Varaždina pod brojem OU-766/2006-1 dana 27. lipnja 2006. zaključenog između tužitelja MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.900,00 švicarskih franaka po srednjem tečaju tuženika.

II. Utvrđuje se ništavom odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu broj: 320- 50-3537656 solemniziranog kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek iz Varaždina pod brojem OU-766/2006-1 dana 27. lipnja 2006. zaključenog između tužitelja MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

III. Utvrđuje se ništavom odredba članka 7. stavka 4. Ugovora o kreditu broj: 320-50-3537656 solemniziranog kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek iz Varaždina pod brojem OU-766/2006-1 dana 27. lipnja 2006. zaključenog između tužitelja MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se uplate po kreditu valutiraju s danom odobrenja računa banke.

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.019,24 EUR (slovima: dvije tisuće devetnaest eura i dvadeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 2,02 EUR od 30. rujna 2006.

- na iznos od 0,29 EUR od 31.listopada 2006.

- na iznos od 0,37 EUR od 31. ožujka 2008.

- na iznos od 11,84 EUR od 31. listopada 2008.

- na iznos od 4,14 EUR od 31. prosinca 2008.

- na iznos od 9,18 EUR od 31. siječnja 2009.

- na iznos od 14,76 EUR od 28. veljače 2009.

- na iznos od 9,34 EUR od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 10,66 EUR od 30. travnja 2009.

- na iznos od 7,35 EUR od 31. svibnja 2009.

- na iznos od 7,48 EUR od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 7,35 EUR od 31. srpnja 2009.

- na iznos od 6,95 EUR od 31. kolovoza 2009.

- na iznos od 6,02 EUR od 30. rujna 2009.

- na iznos od 5,36 EUR od 31. listopada 2009.

- na iznos od 7,35 EUR od 30. studenoga 2009.

- na iznos od 8,94 EUR od 31. prosinca 2009.

- na iznos od 11,73 EUR od 31. siječnja 2010.

- na iznos od 12,12 EUR od 28. veljače 2010.

- na iznos od 16,24 EUR od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 15,31 EUR od 30. travnja 2010.

- na iznos od 15,04 EUR od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 23,14 EUR od 30. lipnja 2010.

- na iznos od 23,27 EUR od 31. srpnja 2010.

- na iznos od 33,89 EUR od 31. kolovoza 2010.

- na iznos od 31,10 EUR od 30. rujna 2010.

- na iznos od 28,58 EUR od 31. listopada 2010.

- na iznos od 29,51 EUR od 30. studenoga 2010.

- na iznos od 43,31 EUR od 31. prosinca 2010.

- na iznos od 36,94 EUR od 31. siječnja 2011.

- na iznos od 38,40 EUR od 28. veljače 2011.

- na iznos od 39,20 EUR od 31. ožujka 2011.

- na iznos od 39,20 EUR od 30. travnja 2011.

- na iznos od 53,67 EUR od 31. svibnja 2011.

- na iznos od 54,06 EUR od 30. lipnja 2011.

- na iznos od 67,49 EUR od 31. srpnja 2011.

- na iznos od 61,12 EUR od 31. kolovoza 2011.

- na iznos od 53,95 EUR od 30. rujna 2011.

- na iznos od 53,74 EUR od 31. listopada 2011.

- na iznos od 50,95 EUR od 30 studenoga 2011.

- na iznos od 54,67 EUR od 31. prosinca 2011.

- na iznos od 58,38 EUR od 31. siječnja 2012.

- na iznos od 59,18 EUR od 29. veljače 2012.

- na iznos od 57,70 EUR od 31. ožujka 2012.

- na iznos od 58,38 EUR od 30. travnja 2012.

- na iznos od 59,31 EUR od 31. svibnja 2012.

- na iznos od 57,99 EUR od 30. lipnja 2012.

- na iznos od 57,19 EUR od 31. srpnja 2012.

- na iznos od 56,66 EUR od 31. kolovoza 2012.

- na iznos od 53,21 EUR od 30. rujna 2012.

- na iznos od 57,72 EUR od 31.listopada 2012.

- na iznos od 57,99 EUR od 30. studenoga 2012.

- na iznos od 56,66 EUR od 31.prosinca 2012.

- na iznos od 52,68 EUR od 31. siječnja 2013.

- na iznos od 55,07 EUR od 28. veljače 2013.

- na iznos od 56,26 EUR od 31. ožujka 2013.

- na iznos od 56,66 EUR od 30. travnja 2013.

- na iznos od 51,35 EUR od 31. svibnja 2013.

- na iznos od 50,82 EUR od 30. lipnja 2013.

s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, a do zatraženog iznosa od 3.052,62 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, da tužitelju MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 493,88 EUR (slovima: četiristo devedeset tri eura i osamdeset osam centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 17. siječnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 13. lipnja 2023. radi utvrđenja i isplate, u kojoj navodi da je dana 26. lipnja 2006. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 320-50-3537656 u svojstvu korisnika kredita, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek iz Varaždina pod brojem OU-766/2006-1 dana 27. lipnja 2006. i kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.900,00 švicarskih franaka (CHF), te je ugovoreno da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 5,20 % godišnje. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uz ugovor o kreditu uručen tužitelju. Navodi da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit s danom 30. lipnja 2013.

1.1. Nadalje navodi da su odredbe članka 1., članka 7. stavka 1. i stavka 4. Ugovora o kreditu unaprijed sastavljene od strane tuženika te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Navodi da je tužitelj potrošač koji nema stručnih znanja, već mu je institut valutne klauzule poznat samo načelno, te nikako nije mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, dok tuženik nije tužitelju ni u jednom trenutku predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi isti razumio rizik koji preuzima sklapanjem takvog ugovora, pa tužitelj nikako nije mogao donijeti informiranu odluku o tome hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili ne. Navodi da tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije ni znao da je o tome trebao biti obaviješten jer mu je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora, stoga mu je ta odredba ostala nerazumljiva. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te navodi da kako je upravo odredbom članka 1. te odredbama članka 7. stavka 1. i stavka 4. Ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je jasno da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna.

1.2. Ugovaranjem nepoštenih i ništetnih odredaba, tuženik je bez valjane pravne osnove stekao novčani iznos na štetu tužitelja i to na razlici između ukupno isplaćenog iznosa kredita tužitelju po tečaju švicarskog franka na dan isplate i kasnije naplaćenih anuiteta po tečaju švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta te traži da mu tuženik isplati iznos od 23.000,00 kn/3.052,62 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF, dok je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Navodi da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te je tužitelj nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima različitih valuta, samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF.

2.1. Tuženik navodi da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti kamatne stope i valutne klauzule već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude, već je dužan dokazati ništetnost.

2.2. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 320-50-3537656 od 26. lipnja 2006. (list 7-14 spisa), obavijest banke od 30. lipnja 2013. (list 15 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 16-21 spisa), otplatni plan (list 22-24 spisa), zahtjev za kredit (list 36 spisa), provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić, pročitan je nalaz vještaka (list 46-53 spisa) te je provedeno saslušanje tužitelja na raspravi održanoj 10. svibnja 2024.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

5. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o ugovorenoj valutnoj klauzuli kao i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti tih odredaba.

6. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika 26. lipnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 320-50-3537656, da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek iz Varaždina pod brojem OU-766/2006, a kojim ugovorom banka stavlja tužitelju na raspolaganje iznos od 17.900,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je člankom 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5.20% godišnja, promjenjiva, a u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Sporno je, u bitnome, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne te jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, je li o istima pojedinačno pregovaralo te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije te je li tužitelj bio savjestan u svojem postupanju. Sporna je i obvezujuća primjena presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva te tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

8. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj: 96/2003., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 328. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. - dalje: ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

9. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

13. Tuženik iznosi prigovor kako se u konkretnom slučaju tužitelj ne može neposredno pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odredbom članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/22) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c ZPP (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama, ne samo za naknadu štete, već i za isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj: 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

15. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

16. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik nije predložio nikakve dokaze. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je sklopio Ugovor o kreditu sa tuženikom zbog potrebe kupnje osobnog vozila kojeg je koristio isključivo za osobne potrebe te da u to vrijeme nije imao registriran obrt niti trgovačko društvo. Prilikom kupnje vozila obišao je više auto kuća, u svakoj auto kući su mu nudili kupnju vozila s kreditom u švicarskim francima, samo se razlikovala banka s kojom pojedina auto kuća surađuje. On je želio kredit u kunama ali mu nisu to nudili, u auto kući su mu rekli da je moguće dobiti kredit u švicarskim francima. U auto kući su mu dali papire koje je onda nosio potpisati kod javnog bilježnika. Navodi da mu je bilo bitno da je kreditno sposoban i kolika će mu biti rata, međutim nitko ga nije upozorio da je švicarski franak rizična valuta niti u auto kući niti javni bilježnik, svi su samo gledali papire odnosno da li paše prosjek plaće. Nitko mu nije govorio da postoji mogućnost rasta mjesečne rate, svi su mu govorili da je to sigurno. Rata je bila na početku oko 1.200,00 HRK, a narasla je sve do 1.800,00- 1.900,00 HRK. Tužitelj je naveo da ne razumije taj pojam srednji tečaj banke, da je pitao djelatnika u auto kući da mu objasni je li postoji kakav rizik, ali mu nitko ništa nije o tome rekao, nitko mu nije nudio kredit u eurima već samo u švicarskim francima. Naveo je da on nije nikakve promjene glede ugovora tražio, nitko ga nije uputio da bih on uopće mogao tražit da se izmijeni pojedina ugovorna odredba.

16.1. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njegovog iskaza, tužitelj nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule koji bi upućivali na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

17. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

18. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem" s obzirom da na svoju struku očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

19. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

20. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite tj. od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Budući da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za ovdje predmetnu tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

21. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko - knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić iz Varaždina koja je u svom nalazu i mišljenju od 13. lipnja 2024. izvršila izračun preplate koji je tužitelj tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita (samo pozitivne razlike) u iznosu od 2.019,24 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

21.1. Nakon provedenog vještačenja tužitelj se podneskom od 25. lipnja 2024. očitovao na nalaz i mišljenje vještakinje na način da nema primjedbi na nalaz i mišljenje te je uskladio svoj tužbeni zahtjev u skladu s izračunom vještaka, potražujući iznos pretplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 2.019,24 EUR umjesto prvotno zatraženog iznosa od 3.052,62 EUR čime je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev, a s kojim djelomičnim povlačenjem se tuženik nije usuglasio. Odredbom članka 193. stavak 1. ZPP, propisano je da tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, dok je stavkom 2. istog članka određeno da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane. Obzirom da se tuženik nije usuglasio s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, to je o istom trebalo odlučiti te je isti sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 3.052,62 EUR

21.2. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje i dopuna nalaza stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

22. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli kao i njegovu visinu koja je sukladna nalazu vještaka, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, za svaki pojedinačni novčani iznos preplate od datuma preplate koje iskazuje vještakinja, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude, pri čemu je stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.

23. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, pri čemu se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove iz zahtjeva.

23.1. Kad se stavi u omjer vrijednost predmeta spora iz tužbe (3.052,62 EUR – budući da se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe) i iznos s kojim je tužitelj uspio u parnici (2.019,24 EUR), proizlazi da je tužitelj uspio sa 66,14 % svog zahtjeva, dok preostalih 33,86% predstavlja uspjeh tuženika u parnici, a razlika ovih postotaka uspjeha stranaka iznosi 32,28% u korist tužitelja. Kako je, dakle, tužitelj u većoj mjeri uspio u parnici, valjalo je odmjeriti njegove troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice u smislu članak 155. stavak 1. ZPP.

23.2. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), podnesaka od 13. prosinca 2023. (kojim se očitovao na odgovor na tužbu) te od 25. lipnja 2024. (kojima se očitovao nakon dostave nalaza i mišljenje vještaka) u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, troškove zastupanja na ročištima 10. svibnja 2024. i 12. prosinca 2024. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 42. Tarife na sve gore navedene priznate troškove (koji iznose 1.000,00 EUR) i to u iznosu od ukupno 250,00 EUR. Tužitelju je također priznat zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 280,00 EUR. 23.3. Na taj način tužitelju su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 1.530,00 EUR, a kad se isti obračunaju u omjeru od 32,28%, dolazi se do iznosa od 493,88 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 2. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020. i 114/2022., dalje u tekstu: Ovršni zakon), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki VI. izreke presude.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Ivanec, 17. siječnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćnici Željki Pintarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d. iz Varaždina

2. Tuženik, po punomoćniku Goranu Gložinić, odvjetniku u Odvjetničkom društvu

Mađatić & Lui d.o.o. iz Zagreba