REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7292/2019-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Roberti Gottwald, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 05. prosinca 2024. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja Roberte Gottwald, odvjetnice i punomoćnice tuženika NJ, odvjetničke vježbenice, dana 17. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, platiti tužitelju GJ, iz [adresa], po osnovi preplaćene razlike u kamatama i s osnova valutne klauzule iznos u visini od 3.456,40 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 5,50 EUR od 01. rujna 2007. godine do isplate,

-na iznos od 5,40 EUR od 01. listopada 2007. godine do isplate,

-na iznos od 5,40 EUR od 01. studenog 2007. godine do isplate,

-na iznos od 5,50 EUR od 01. prosinca 2007. godine do isplate,

-na iznos od 5,40 EUR od 01. siječnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 5,50 EUR od 01. veljače 2008. godine do isplate,

-na iznos od 12,40 EUR od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

-na iznos od 12,60 EUR od 01. travnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 12,20 EUR od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 12,20 EUR od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 12,30 EUR od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

-na iznos od 12,10 EUR od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 12,10 EUR od 01. rujna 2008. godine do isplate,

-na iznos od 12,20 EUR od 01. listopada 2008. godine do isplate,

-na iznos od 20,70 EUR od 01. studenog 2008. godine do isplate,

-na iznos od 12,40 EUR od 13. prosinca 2008. godine do isplate,

-na iznos od 23,70 EUR od 04. veljače 2009. godine do isplate,

-na iznos od 23,70 EUR od 04. veljače 2009. godine do isplate,

-na iznos od 24,40 EUR od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

-na iznos od 21,70 EUR od 04. travnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 22,10 EUR od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 18,40 EUR od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 15,40 EUR od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

-na iznos od 16,10 EUR od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

-na iznos od 17,90 EUR od 01. rujna 2009. godine do isplate,

-na iznos od 17,70 EUR od 01. listopada 2009. godine do isplate,

-na iznos od 16,00 EUR od 01. studenog 2009. godine do isplate,

-na iznos od 19,20 EUR od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

-na iznos od 21,50 EUR od 01. siječnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 25,00 EUR od 01. veljače 2010. godine do isplate,

-na iznos od 24,20 EUR od 01. ožujka 2010. godine do isplate,

-na iznos od 29,00 EUR od 01. travnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 27,90 EUR od 01. svibnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 30,10 EUR od 01. lipnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 44,40 EUR od 01. srpnja 2010. godine do isplate,

-na iznos od 41,50 EUR od 01. kolovoza 2010. godine do isplate,

-na iznos od 49,70 EUR od 01. rujna 2010. godine do isplate,

-na iznos od 47,10 EUR od 01. listopada 2010. godine do isplate,

-na iznos od 41,40 EUR od 01. studenog 2010. godine do isplate,

-na iznos od 56,00 EUR kn od 15. prosinca 2010. godine do isplate,

-na iznos od 57,00 EUR od 18. siječnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 53,00 EUR od 12. veljače 2011. godine do isplate,

-na iznos od 61,70 EUR od 19. ožujka 2011. godine do isplate,

-na iznos od 52,70 EUR od 07. travnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 61,70 EUR od 17. svibnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 73,40 EUR od 07. lipnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 88,50 EUR od 20. srpnja 2011. godine do isplate,

-na iznos od 91,40 EUR od 01. kolovoza 2011. godine do isplate,

-na iznos od 78,50 EUR od 16. rujna 2011. godine do isplate,

-na iznos od 70,50 EUR od 18. listopada 2011. godine do isplate,

-na iznos od 72,00 EUR od 12. studenog 2011. godine do isplate,

- -na iznos od 73,50 EUR od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

-na iznos od 79,10 EUR od 18. siječnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 81,10 EUR od 01. veljače 2012. godine do isplate,

-na iznos od 77,90 EUR od 17. ožujka 2012. godine do isplate,

-na iznos od 80,10 EUR od 01. svibnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 81,50 EUR od 23. svibnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 81,00 EUR od 20. lipnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 79,00 EUR od 18. srpnja 2012. godine do isplate,

-na iznos od 79,00 EUR od 14. kolovoza 2012. godine do isplate,

-na iznos od 73,80 EUR od 11. rujna 2012. godine do isplate,

-na iznos od 78,00 EUR od 13. listopada 2012. godine do isplate,

-na iznos od 79,60 EUR od 13. studenog 2012. godine do isplate,

-na iznos od 79,30 EUR od 21. prosinca 2012. godine do isplate,

-na iznos od 74,00 EUR od 25. siječnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 76,00 EUR od 19. veljače 2013. godine do isplate,

-na iznos od 79,60 EUR od 13. travnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 80,40 EUR od 19. travnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 73,20 EUR od 25. lipnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 72,30 EUR od 18. srpnja 2013. godine do isplate,

-na iznos od 73,10 EUR od 21. kolovoza 2013. godine do isplate,

-na iznos od 74,40 EUR od 18. rujna 2013. godine do isplate,

-na iznos od 78,10 EUR od 26. listopada 2013. godine do isplate,

-na iznos od 77,40 EUR od 07. studenog 2013. godine do isplate,

-na iznos od 76,60 EUR od 19. studenog 2013. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za ukupan iznos glavnice u visini od 4,27 EUR kao prekomjerno zatražen iznos.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, da tužitelju GJ, iz [adresa], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.127,17 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je pravni prednik tužitelja sklopio s tuženikom dana 10. listopada 2006. godine Ugovor o kreditu broj 9012014081 na iznos u visini od 21.743,63 CHF za kupovinu motornog vozila (dalje: Ugovor o kreditu) u kunskoj protuvrijednosti, rok otplate 84 mjeseca (7 godina) u jednakim mjesečnim anuitetima s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,17% godišnje. Ističe da je njegov otac, EJ, umro dana **.**.2007., te su njegovim nasljednicima proglašeni supruga BJ i sin ZJ, ovdje tužitelj, koji je naslijedio vozilo kupljeno na kredit koji je kredit predmet ovog spora i da je tužitelj sklopio Dodatak I Ugovora o kreditu kojim je preuzeo prava i obveze iz osnovnog Ugovora o kreditu pod istim uvjetima koje je imao njegov pravni prednik. Navodi da prilikom sklapanja Dodatka I Ugovora o kreditu nije mu bilo poznato da će se mijenjati visina kamatne stope. Ističe kako je već zauzeto stajalište u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje navodi da je Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, da ga tuženik prilikom sklapanja Dodatka I Ugovora o kreditu nije informirao niti upozorio na rizičnost ugovora CHF valutne klauzule. Navodi kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv među inim i tuženika a kojom odlukom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u kojoj je utvrđeno kako su u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijeđena prava potrošača korisnika kredita zaključivanjem ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače banka, tuženik, informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi kako navedene odluke iz spora koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje sudove u postupcima koje pokrenu potrošači protiv tuženog trgovca (čl. 502.c. ZPP-a). Slijedom navedenog tužitelj zahtjeva vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi kako ne raspolaže dokumentacijom temeljem kojeg bi se odredila visina tužbenog zahtjeva, pa se stoga predlaže donošenje presude sukladno čl. 186. b stavak 3 Zakona o parničnom postupku, zahtijeva i naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, predlaže odbaciti tužbu jer je tužitelj podnio tužbu radi isplate neodređenog iznosa. Nadalje navodi kako ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi, ističe da je ugovor ispunjen u cijelosti tj. tužitelju je isplaćen kredit pa stoga se tužitelj neosnovano poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 jer je tuženim bankama naloženo prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama. Ističe kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa ista ne podliježe tumačenju, te je sklapanjem Ugovora o kreditu pravni prednika tužitelja, ali isto tako i tužitelj preuzeo sve rizike. Tuženik navodi kako se tužitelj kao individualni potrošač poziva na pravni institut stjecanja bez osnove, a kako se ne radi o parnici za naknadu štete to se tužitelj neosnovano poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Tuženik navodi kako je visinu kamatne stope u tijeku ugovornog odnosa s tužiteljem mijenjao zbog promjene tržišnih uvjeta, da tužitelj nije prigovarao visini kamatne stope kada je tuženik istu povisio, a sama promjenjivost kamatne stope bila je posljedica činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope u ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Tuženik ističe da je Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, da je isti odraz stvarne volje ugovornih strana, pa kako je riječ o javnobilježničkom aktu zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ugovora je neosnovan, a takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 895/2003 od dana 09. veljače 2005. godine. Tuženik ističe da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u smislu da bi navedenom presudom bila ustanovljena fiksna kamatna stopa, jer sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je ista nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi, ali ne i konkretni individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, a takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Revt 249/14-2. Ističe kako je volja ugovornih strana, tužitelja i tuženika u ovom sporu, bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, a kako visina kamatne stope nije prelazila visinu stope propisane zakonom ista se ne može smatrati nezakonitom, a tuženik je i objavio na internetskim stanicama Opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi za vrijeme ugovornog odnosa kada su bili objavljeni kriteriji promjenjivosti kamatne stope, a o promjeni kamatne stope tužitelj je bio obaviješten kako je to i propisivao Zakon. Pri tome se sud poziva i na odredbe Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama koje omogućuju ugovaranje promjenjive kamatne stope, a takvo postupanje banke u svezi je i s odredbom čl. 26.st.1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik ističe da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljem poštivao tada važeću zakonsku regulativu i da je s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu, a ne fiksnu kamatnu stopu. Tuženik u odgovoru na tužbu detaljno i iscrpno obrazlaže da je tuženik imao opravdan interes mijenjati visinu kamatne stope, parametre koji su utjecali na cijenu kredita i način promjene kamatne stope. Tuženik osporava tužitelju status potrošača, te ističe prigovor zastare na potraživanja tužitelja. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012014081 od 28.01.2008.g. i ponudu (list 8-12, list 80-89 spisa), rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-1147/2007 UPP/OS-218/2007 od 03.12.2007.g. (list 13 spisa), Izvadak računa po kreditu i pregled uplata po kreditu (list 14-18 spisa), obavijest o konačnoj otplatni kredita (list 19, list 72 spisa), dopis tuženika od 22.05.2019.g. (list 20 spisa), stručne članke (list 46-67 spisa), odluke Županijskih sudova (list 73-75 spisa), otplatni plan (list 90-93 spisa), I. Dodatak Ugovora o kreditu od 28.01.2008.g. (list 94-98 spisa), Plan otplate i knjigovodstvenu karticu, pregled uplata (list 99-122 spisa), analizu kredita tužitelja (list 189-204 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću kojeg vještaka je sud dopunski saslušao, te je sud saslušao tužitelja.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, ističe da je korisnik kredita bio EJ, pa je on mogao biti potrošač, a ne i tužitelj, jer da se radi o subjektivnom i nenasljedivom pravu koje je vezano uz osobu. Osporava aktivnu legitimaciju tužitelja te svojstvo potrošača tužitelja. Navodi kako tužitelj neosnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa jer su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, ali ako bi sud prihvatio dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem predlaže da sud utvrditi sporne preplate tako da se prvo utvrdi "poštena visina kamatne stope"

U tijeku postupka tužitelj osporava istaknuti prigovor zastare, ostaje kod činjeničnih navoda tužbe.

5. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu sukladno čl. 186. a ZPP-a, te je nakon dostave dokumentacije od strane tuženika uredio tužbeni zahtjev

6. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi te nije sporna visine kamatne stope, kao i isplata prema obračunu banke. Nije niti sporno da je tužitelja pravni slijednik pokojnog EJ, naslijedio osobno vozilo koje je kupljeno iz sredstava kredita koje pravnom predniku tužitelja je isplatio tuženik na temelju sklopljenog Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora. Nije niti sporno da je tužitelj sklopio I Dodatak Ugovora o kreditu broj 9012014081 dana 28.01.2008. godine.

Nadalje nije sporno da su se kamatne stope mijenjale tijekom utuženog vremenskog razdoblja sukladno Općim uvjetima poslovanja s građanima, a koje sadrže i način određivanja visine promjenjive kamatne stope, u odnosu na kredite u CHF i da je tuženik učinio dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope putem Internetskim stranica tuženika kao i neposredno u poslovnicama tuženika. Tuženik tvrdi da je mijenjao visinu kamatne stope za vrijeme trajanja ugovornog odnosa na temelju utvrđenih parametara, pa predlaže da sud provede dokaz na okolnost utvrđivanja visine kamatne stope prema tržišnim uvjetima provođenjem vještačenja kao da je ugovoren kunski kredit između tužitelja i tuženika. Sud je odbio dokazni prijedlog kako to predlaže tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom ovog postupka iz razloga jer tužitelj i tuženik nisu ugovorili kredit u kunama već Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz glavnicu u švicarskom franku. U odnosu na dokazni prijedlog za provođenje vještačenja u smislu da vještak utvrdi poštenu visinu ugovorene kamatne stope te visine kamatne stope prema tržišnim uvjetima odnosno "poštene kamatne stope" sud takav prijedlog nije prihvatio jer je u ovoj pravnoj stvari sud vezan stajalištem zauzetim u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa sama činjenica da je tuženik povećao visinu kamatne stope prema određenim parametrima o kojima nije pregovarao s tužiteljem ne utječe na odluku ovog suda.

7. Na okolnost činjeničnih navoda tužbe sud je saslušao tužitelja.

Tužitelj u svom iskazu navodi da ugovor o kreditu je sklopio njegov pok. otac EJ 2006. godine, a otac je umro 2007. godine, da je naslijedio vozilo, ali je nastavio otplaćivati kredit te da vozilo koristi za svoje osobne potrebe. Navodi da njegov otac u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je jedan od nositelja obrta, kupio je vozilo i koristio ga je i za privatne i za službene potrebe tako da je vozilo koristio za odlazak na posao a i na sastanke koje je imao. Tužitelj iskazuje da je rata kredita kada je naslijedio vozilo bila 1.400,00 kn, a potom je bila viša od 2.000,00 kn. Nadalje navodi da je završio grafički fakultet, da po njegovom mišljenju valutna klauzula u stvari znači da kredit otplaćuje u odnosu na neku valutu, time da njemu nije bilo poznato na temelju čega se mijenja visina kamatne stope, ali je nastavio otplaćivati kredit i nije išao pitati u banku zašto se povisila rata kredita. Tužitelj navodi da je nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju išao u poslovnicu tuženika i predao im rješenje o nasljeđivanju kako bi promijenili osobu koja otplaćuje kredit, a tom prilikom djelatnica banke ga nije upozorila da bi se rata kredita mogla povisiti niti mu je tumačila ugovorne odredbe, niti mu je dala mogućnost da promijeni valutu kredita. Navodi da on nije naslijedio obrt iza pok. oca, a u vrijeme kada je naslijedio vozilo bio je zaposlen u tvrtki Mabacom, koja se sada zove Print grupa d.o.o.. Iskazu saslušanog tužitelja sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo. U tijeku postupka tuženik povlači dokazni prijedlog za saslušanjem svjedoka.

Sud nije saslušao javnog bilježnika po prijedlogu tuženika. Naime saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promijene kamatne stope (odluka Ustavnog suda i odluka Ustavnog suda UIII-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

8. Sud je ocijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženika kao neosnovan. Odredbom članak 129. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19), propisano je da nasljedno pravo nasljednik stječe u trenutku ostaviteljeve smrti. Smrću ostavitelja njegova ostavina prelazi na nasljednika i postaje njegovo nasljedstvo dočim je stavkom 2. propisano da u istom času nasljednik stječe i ostala prava i obveze vezane uz njegovo svojstvo nasljednika, ako što drugo ne proizlazi iz njihove pravne naravi.

Uvidom u Ugovor o kreditu od 10.01.2006.g. (list 80-84 spisa) utvrđeno je da je EJ, iz [adresa], sklopio Ugovor o kreditu s tuženikom radi kupnje osobnog vozila, da je pravnom predniku tužitelja odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 21.743,63 CHF (čl.1. i čl.2. Ugovora o kreditu), da je ugovorena početna kamatna stopa u visini od 5,17%, promjenjiva sukladno odluci Banke (čl. 4. Ugovora o kreditu). Nadalje je utvrđeno da su pravni prednik tužitelja i tuženik ugovorili otplatu kredita u 84 mjesečna anuiteta po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja plativo u kunskoj protuvrijednosti (čl.6 Ugovora o kreditu).

Uvidom u sadržaj I. Dodatka Ugovor o kreditu broj 9012014081 od 28.01.2008. godine (list 8-12 spisa) utvrđeno je da su stranke suglasno utvrdile da je tužitelj pravni slijednik korisnika kredita pokojnog EJ koji je umro dana **.**.2007. godine te su utvrdile stanje nedospjele obveze po Osnovnom ugovoru na dan 28.01.2008. godine iznosi 18.676,64 CHF (čl.2. Dodatka Ugovora o kreditu). Nadalje su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane ugovorile člankom 3. Dodatka Ugovora o kreditu da tužitelj preuzima sve obveze iz osnovnog Ugovora o kreditu pod istim uvjetima kao i raniji korisnik kredita pokojni JJ.

Nije sporno između tužitelja i tuženika da je tužitelj proglašen nasljednikom iza pokojnog EJ te je naslijedio osobno vozilo (rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika u Zadru Davora Miškovića poslovni broj O-1147/2007 UPP/OS- 218/2007 od 03.12.2007.g. - list 13 spisa).

Imajući u vidu da je tužitelj pravni slijednik pokojnog EJ te su na tužitelja kao nasljednika prešla prava i obveze iza pokojnog EJ koji je sklopio Ugovor o kreditu s tuženikom to tuženik neosnovano ističe da su potrošačka prava po svojoj naravi strogo osobna i da nisu prenosiva pa time niti nasljediva i da pokojni EJ nije na tužitelja mogao prenijeti svoja eventualna potrošačka prava iz Ugovora o kreditu. Sud pri tome ističe kako je tužitelj sklopio I Dodataka ugovora o kreditu te su na tužitelja prešla sva prava i obveze iz osnovnog Ugovora o kreditu. Sud ističe da je pravni prednik tužitelja EJ umro dana **.**.2007. i da bi njegova pravo na zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope tek bilo u zastari dana 15. lipnja 2021. godine (promjenjiva kamatna stopa) tj. dana 15. lipnja 2023. godine (valutna klauzula), a kojeg prava se nije odrekao prije svoje smrti. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kojim osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

9. U odnosu na svojstvo potrošača tužitelja koje osporava tuženik sud ističe da je tužitelj potpisao I Dodatak Ugovora o kreditu kao fizička osoba, te je odobren kredit po osnovnom Ugovoru o kreditu radi kupnje osobnog vozila koji je sklopio njegov pravni prednik kao potrošač.

U odnosu na prigovor tuženika da nije dokazan status potrošača tužitelja sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Uvidom u Ugovor o gotovinskom namjenskom kreditu utvrđeno je da je pravni prednik tužitelja sklopio ugovor kao fizička osoba, namjena kredita - radi kupnje vozila (čl.2. Ugovora o kreditu), a Ugovor o kreditu sklopljen je od strane tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Nadalje je utvrđeno da je I. Dodatkom Ugovora o kreditu ovdje tužitelj isti sklopio kao fizička osoba te je preuzeo prava i obveze iz osnovnog Ugovora o kreditu. Tuženik na kojem je teret dokaza, a koji osporava svojstvo potrošača tužitelju nije dostavio dokaz niti predlaže provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da tužitelj nije koristio kreditna sredstva kao fizička osoba u potrošačke svrhe. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenski kredit, pa ukoliko pravni prednik tužitelja odnosno tužitelj nije koristio sredstva u potrošačke svrhe ili ih je koristio u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita jer je isti sklopljen s tužiteljem kao fizičkom osobom u svojstvu potrošača. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

10. Tužitelj u tijeku postupka navodi da je preplatio svojim uplatama anuitete u odnosu na iznose koje je bio dužan platiti, da je za vrijeme otplate kredita početna kamatna stopa od 5,17% godišnje mijenjala se na štetu tužitelja i da se mijenjala visina glavnice budući je tijekom ugovornog odnosa mijenjao se tečaj švicarskog franka (CHF) u odnosu na početni tečaj CHF na dan isplate kredita pa da je visinu iznosa koji je predmet ovog spora preplatio svojim uplatama mjesečnih anuiteta u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti.

11. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Po mišljenju ovog suda navodi tuženika u odnosu na način promjene visine kamatne stope da se ista počevši od 01. siječnja 2013. godine mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom utvrđene razloge, da ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju dodana je naredba kojim je vjerovnik dužan definirati parametre i da je tuženik iste definirao te su isti u primjeni od 01. siječnja 2013. godine i da bi tuženik obavijestio o istome tužitelja sud je ocijenio iste kao neosnovane i irelevantne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime ovaj sud primjenjuje u ovoj pravnoj stvari odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao pravnog prednika tužitelja i tužitelja prije sklapanja ugovora o elementima tržišnih uvjeta koji bi mogli utjecaji na promjenu visine kamatne stope, pa da je pravni prednik tužitelja tek onda pristao na sklapanje ugovora niti iznosi nove činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako njemu djelatnica banke nije pojašnjavala ugovorne odredbe niti je mogao promijeniti valutnu klauzulu.

12. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011754943 od dana 10. listopada 2006. godine utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 21.743,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,17% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (članak 4. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 6. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima (84 mjesečna anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu. Nadalje je ugovoreno točkom 6.2. citiranog Ugovora za slučaj promjene kamatne stope Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka se obvezuje obavijestiti Korisnika kredita. Tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi pravnog prednika tužitelja i tužitelja za vrijeme trajanja ugovornog odnosa obavijestio o promjenama kamatne stope i parametrima i tržišnim uvjetima koji su utjecali na promjenu visine kamatne stope u utuženom vremenskom razdoblju i da je o promjeni ugovorne odredbe u odnosu na visinu kamatne stope s tužiteljem pregovarao prije zaključenja Ugovora o kreditu i I. Dodatka Ugovoru o kreditu.

13. Između stranaka nije sporno da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci Banke. Tako se u članku 4. Ugovora o kreditu navodi kako se korisnik kredita obvezuje platiti tuženiku kao kreditoru kamatu po promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,17% godišnje, kamata se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom i ista je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Nije sporno niti to da je tužitelj pristao tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata tuženika.

14. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

15. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

16. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

17. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

18. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u članku 4. Ugovora o kreditu sklopljenim između Privredne banke Zagreb d.d., tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja ZJ, iz AJ, odnosno njegovog pravnog prednika EJ, te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju, kao ugovornoj strani (korisniku kredita) pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

19. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

20. U tijeku postupka tužitelj navodi da je ništetna sporna odredba o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica uz švicarski franak. Tuženik se protivi osnovu tužbenog zahtjeva kao i visini, ističe u bitnom da su odredbe ugovora tužitelju bile razumljive, jasne i nedvosmislene.

21. U odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud je odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

22. Sud primjenjuje u ovoj pravnoj stvari odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao detaljno tužitelja prije sklapanja ugovora o riziku sklapanja ugovora u kojem je ugovorena valutu za koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), pa da je tužitelj tek onda pristao na sklapanje Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora niti u tijeku ovog postupka iznosi relevantne činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu "Potrošač".

Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak u članku 1. i 6. Ugovora o kreditu sklopljenim između Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja ZJ, iz [adresa], odnosno njegovog pravnog prednika te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka jer da je tužitelj podnio tužbu radi stjecanja bez osnove, a ne naknade štete sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

24. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., Zagreb, vještak Darko Prpić na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 20. srpnja 2020. godine (list 131-143 spisa) i uvidom u Ugovor o kreditu i I Dodatak Ugovora o kreditu koji prileži uz tužbu sud je utvrdio da početno ugovorena kamatna stopa 5,17% godišnja promjenjiva koju je tuženik kamatnu stopu od 5,17% primjenjivao u vremenskom razdoblju od 30.11.2006. godine pa do 31. srpnja 2007. godine, potom je primjenjivana kamatna stopa u visini od 6,17% u vremenskom razdoblju od 31. kolovoza 2007. godine pa do 31. siječanja 2008. godine, te kamatnu stopu u visini od 7,45% u vremenskom razdoblju od 29. veljače 2008. godine pa do dana otplate kredita tj. 31. listopada 2013. godine. Vještak Darko Prpić u mišljenju navodi da je mišljenja kako je ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom (simuliranom) otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 1.475,26 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 8.105,31 kn. Vještak u mišljenju navodi da ukupno razlika u iznosu anuitete primjenom tečaja na dna isplate kredita iznosi 17.969,08 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos. Nadalje navodi da ukupna razlika između anuiteta prema početnom (simuliranom) otplatnom planu po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom (simuliranom) otplatnom planu po srednjem tečaju na dan isplate kredita za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 26.074,39 kn.

Nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka sadržajno kao u podnesku od 17.09.2020.g. (list 147-153 spisa. U bitnom navodi kako se zadatak vještaka ne odnosi na ugovorni odnos, da nalaz i mišljenje ne korespondiraju sa dokumentacijom koja prileži u spisu, da ne navodi koji su uvjeti bili za kunske kredite, te da je vještak pretvorio kredit s valutnom klauzulom u kunski kredit. Nadalje tuženik ističe kako nije jasna metodologija temeljem koje je vještak izvršio izračune u nalazu. Navodi kako je vještak nalazom i mišljenjem izmijenio ugovorni odnos između stranka u ovoj pravnoj stvari. Tuženik predlaže dopunu vještačenja na način da vještak izradi nalaz koji je sukladan ugovornom odnosu stranaka i dokumentaciji u spisu te je u konkretnom slučaju potrebno izračunati „poštenu “ odnosno objektivnu, tržišnu (pa makar i prosječnu) kamatnu stopu koja mora biti promjenjiva (jer je takova ugovorena) i bazirana na objektivno mjerljivim parametrima, a ne na jednostranoj odluci banke. Tuženi predlaže da se vještvo dopuni tako da se u konkretnom slučaju izračuna stopa koja je za to vrijeme i to konkretno razdoblje trajanja ovog kredita ona koja je objektivna, realna na tržištu za ovu vrstu kreditiranja – odnosno za ovaj konkretni kredit (vrsta i trajanje) uzimajući u obzir sve poznate parametre tadašnjeg tržišta kako bi se došlo do objektivno tržišne kamatne stope.

25. Sud je dopunski saslušao vještaka na primjedbe tuženika. Vještak u dopunskom očitovanju navodi da ostaje u cijelosti kod danog pisanog nalaza i mišljenja. U odnosu na primjedbe tuženika navodi da je u svom nalazu uzeo u obzir cjelokupno vrijeme trajanja predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je zaključio EJ, pravni prednik tužitelja, te ako sud smatra da se treba izvršiti izračun tek od datuma zaključenja I. Dodatka ugovora o kreditu isto mora posebno napraviti pisanu dopunu nalaza i mišljenja. U odnosu na prigovore fiksne kamatne stope se očituje da je zadatkom za vještačenje bilo određeno da se primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora. Početni iznos anuiteta uz kamatnu stopu od 5,17 % usporedio je s iznosima anuiteta koje je obračunala banka uz povećane kamatne stope te iskazao razliku anuiteta zbog promjene kamatne stope u CHF i istu pomnožio sa srednjim tečajem kreditora na dan plaćanja da bi iskazali razliku u kunskoj protuvrijednosti. S naslova promjene valutne klauzule u točci 4. nalaza je prikazao i pozitivne i negativne tečajne razlike a u točci 2. zaključka samo pozitivne, te je pravno pitanje da li se trebaju primjenjivati i pozitivne i negativne tečajne razlike ili samo pozitivne tečajne razlike. Navodi da u točci 3. zaključka prilikom utvrđivanja razlika anuiteta s naslova kamate i razlike zbog promjene tečaja te ukupnog iznosa razlika prikazane su samo pozitivne razlike s naslova promjene tečaja bez negativnih razlika iz točke 4. nalaza.

Ovakvim dopunskim očitovanjem po mišljenju suda otklonjene su sve primjedbe tuženika.

26. Nakon dopunskog očitovanja vještaka tuženik ostaje kod svih primjedbi na nalaz i mišljenja. Sud je ocijenio navode tuženika da je vještak trebao utvrdi visinu kamatne stope obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara iz razloga jer je zakonskom intervencijom utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i pravo na povrat novčanih iznosa i da tužitelj ima pravo zbog ništetnosti ugovornih odredbi zahtijevati povrat preplaćenih anuiteta. Kako tužitelj zahtijeva povrat pretplate zbog promjene kamatnih stopa po osnovi koja izvire iz instituta ništetnosti, to je sud stajališta da su neosnovani navodi tuženika da je bilo potrebno utvrditi visinu kamatne stope obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u vrijeme otplate kredita. Sud pri tome ističe da je ništetna odredba o promjeni visini kamatne stope budući da stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

27. Nadalje sud tuženik ističe prigovor prijeboja u odgovoru na tužbu koji je prigovor sud ocijenio kao neosnovan. Naime tuženik ne predlaže na pripremnom ročištu odnosno do zaključenja prethodnog postupka da se provede dokaz u odnosu na tvz. "negativnu razliku" (iznosi mjesečnih anuiteta koje je tužitelj plaćao tijekom ugovornog odnosa kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene i kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja na dan isplate kredita). Nadalje uvidom u točku 4. Nalaza (stranica 8-9. Nalaza mišljenja vještaka - list 136-138 spisa) sud je utvrdio da je vještak prikazao i "negativnu razliku" koju tuženik ne stavlja u prijeboj. Sud je stajališta kako tuženiku ne pripada iznos koji je tužitelj platio u nižem iznosu od iznosa mjesečnih anuiteta s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Nesporno je da plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pored toga tužitelj je istaknuo prigovor zastare navedenih potraživanja. Kako tuženika ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tuženika to je prigovor zastare za tzv. negativnu razliku osnovan a koji se odnose na vremensko razdoblje od 30.11.2006.g. do zaključno 30.11.2008.g. pa kako je nastupila zastara, a zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti to je prigovor zastare tužitelja osnovan. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.. ."

28. Tužitelj je platio prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznos anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom kamatne stope prema ugovoru o kreditu 5,17% razliku u visini od 1.475,26 CHF odnosno kunsku protuvrijednost 8.105,31 kn, te je više plaćeni iznos s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos u visini od 17.969,08 kn, ukupno preplata u iznosu od 26.074,39 kn. Kako je vještak izračunao razliku u iznosu anuiteta primjenom početno ugovorene kamatne stope od imajući u vidu početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,17% i povišenje kamatnih stopa te je utvrdio i razliku u iznosu anuiteta imajući u vidu preplaćene iznose s osnova valutne klauzule to tuženik neosnovano osporava nalaz i mišljenje vještaka navodeći da se isti bazira na pogrešnoj premisi.

29. Tužitelj nakon dostave nalaza i mišljenja specificira tužbeni zahtjev (podnesak tužitelja od 01. srpnja 2024.g. – list 251-253 spisa).

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari iznos koji tužitelj potražuju od tuženika jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, te iznos razlike plaćen imajući u vidu primjenu tečaja valute CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Izračun vještaka urađen je za utuženo vremensko razdoblje.

Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva da mu tuženik na ime razlike isplati iznos od 3.456,40 EUR s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva ukupan iznos glavnice (zbroj pojedinačnih preplaćenih iznosa) u visini od 3.460,67 EUR i to za iznos od 4,27 EUR kao prekomjerno zatraženim iznosom budući da zbroj preplaćenih iznosa je ukupno 3.456,40 EUR. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom II. izreke presude.

30. U odnosu na tijek zatezne kamate sud je iste dosudio od dana dospijeća (dan uplate) pa sve do isplate. Pri tome je sud imao u vidu da prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kada sud utvrdi ništetnost svojom odlukom kamata počinje teći na iznos koji treba se vratiti od dana presuđenja. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje se samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno … banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

31. Tuženik se protivi preinaci tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, protivi se povećanju tužbenog zahtjeva i ukoliko sud procesno pravno dopusti takovo povećanje ističe da tužitelj nije imao opravdani razlog za ne postavljanje urednog i određenog zahtjeva, jer je sam tužitelj plaćao i vršio uplate te je imao sve podatke kao i druga ugovorna strana i sve evidencije svojih plaćanja, kao sve otplatne planove i da ne postoji razlog svrsishodnosti ili nemogućnosti koja bi postojala kod tužitelja da odmah ne postavi svoj zahtjev. Tuženik ističe prigovor zastare na tako utužene iznose te se za sva zastarjela potraživanja i sa tog osnova predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova tuženoj strani, ukoliko bi sud dopustio objektivnu preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva.

32. Sud je navode tuženika te protivljenje konačno uređenom tužbenom zahtjev odbio kao neosnovane. Sud je stajališta kako tužitelj nije izmijenio istovjetnost postavljenog tužbenog zahtjeva. Odredbom članka 190. stavka 1. ZPP-a, propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom 2. propisano da nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Nadalje, odredbom članka 191. stavka 1. ZPP-a, propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Prema odredbi članka 191. stavka 3. ZPP-a, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. U konkretnom slučaju, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev te je specificirao tijek zatezne kamate na utuženi iznos glavnice. Po ocjeni ovog suda, kod činjenice da je tužitelj svojim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu novčanog iznosa i zahtijevao isplatu preplaćenih iznosa koje je utvrdio vještak nalazom i mišljenjem to je sud stajališta kako nije objektivno preinačena tužba i tužbeni zahtjev. Predmetnim raspolaganjem nije pogoršan procesnopravni položaj tuženika, pa se ne može govoriti niti o povredi prava na pristup sudu niti o nedopuštenim raspolaganjima stranaka niti je došlo do povrede načela ekonomičnosti niti povrede načela zabrane zlouporabe prava. Nadalje sud ističe i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (SU- IV – 162/2021 od 26. studeni 2021.godine.). Nadalje na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. zauzeto je stajalište:

2. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

Sukladno tome i u slučaju preinake tužbe i povećanja tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu na temelju stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga kada tužitelj u ovoj konkretnoj pravnoj stvari temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa on time nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe, jer je njeno značenje samo procesne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 191. st. 2. ZPP.

33. Tuženik u ovoj pravnoj stvari ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja. Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužba je u ovoj konkretnoj pravnoj stvari podnesena dana 11. lipnja 2019. godine, pa bi zastara potraživanja stoga nastupila s danom 14. lipnja 2019. godine. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Kako je prethodno navedeno tužitelj je podnio tužbu dana 11. lipnja 2019. godine, a zastara tražbine tužitelja s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine

U ovoj pravnoj stvari tijek zastare prekinut je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu i slijedom toga nije nastupila zastara. U pogledu pitanja zastare vodeći računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije uzete su u obzir i presude Suda Europske unije, Direktivu 93/13 i prethodno citirana pravila koja se primjenjuju kumulativno. Kako je u skladu s odredbom članka 502.c ZPP sud u posebnim parnicama za naknadu štete vezan za pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba smatrati da je podnošenjem takve tužbe došlo do prekida zastarijevanja u smislu odredbe članka 241. ZOO/05, i to ne nužno samo za tražbine radi naknade štete, već i za tražbine po osnovi restitucije uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba. Kada bi se prihvatilo stajalište tuženika da podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu nije prekinuto zastarijevanje pojedinačnih zahtjeva potrošača, odredbe članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 tada ne bi bila osigurana prava potrošača jer bi do pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) bili zastarjeli svi zahtjevi iz Ugovora o kreditu dospjeli do 13. lipnja 2009. odnosno 14. lipnja 2013., što zasigurno ne bi bilo u duhu prava Europske unije glede zaštite prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom te u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Osim toga, u konkretnom slučaju do 4. travnja 2012. kada je podnesena tužba u kolektivnom sporu zahtjev ovdje tužitelja nije bio zastario u bilo kojemu dijelu te je tužitelj opravdano smatrao da će se pitanje osnovanosti osnove njegova zahtjeva za restituciju, a to je pitanje postojanja povrede propisa zaštite potrošača odnosno povreda ili ugrožavanja kolektivnih interesa i prava potrošača koje je tužitelj iz članka 502.c ZPP ovlašten štititi, riješiti u kolektivnom sporu pa bi bilo nesvrsishodno i protivno interesima i pravima potrošača kao slabije i time ranjive ugovorne strane da prije pravomoćnog dovršetka kolektivnog spora usporedno pokreće i individualni spor iako je kolektivni spor pokrenut upravo radi zaštite (i) njezinih prava i interesa.

34. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje tužitelja kao potrošača koja se u aktualnoj parnici na to pozvala, a tuženik je to bio i u kolektivnom sporu koji je pokrenut 4. travnja 2012. pa se ne može pozivati na zastaru jer je znao da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. kolovoza 2008. pa da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojega korisnika kredita i da potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

Time nije dovedena u pitanje svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske niti se radi o povredi zabrane promjene roka zastare iz članka 218. ZOO/05 kojom je propisano da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom a ni odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

35. Temeljem čl. 154 st. 2. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe od 11.06.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.05.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 20.04.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 3. OT-a), pristup na ročište dana 20.04.2021. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), sastav podneska od 25.03.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 04.04.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), pristup na ročište dana 03.04.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 26.10.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 08.04.2024.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), sastav podnesak od 08.04.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 13.05.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 01.07.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 05.12.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 2.300,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 575,00 EUR, uvećano za trošak vještačenja u iznosu od 199,08 EUR kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR tako da ukupno dosuđeni troškovi iznose 3.127,17 EUR.

Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Sud nije dosudio trošak tuženiku budući tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 17. siječnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku