Zakon.hr

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: Povrv-601/2017-91

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u pravnoj stvari tužitelja KOMUNALAC d.o.o., OIB: 79399174783, Biograd na Moru, Kralja Petra Svačića 28, kojeg zastupa punomoćnik Luka Mrkić, odvjetnik u Zadru, Zrinsko Frankopanska 38 c, protiv tuženika VRANA d.o.o., OIB: 92679704563, Biograd na Moru, Jankolovica bb, kojeg zastupa punomoćnik Dragan Jurjević, odvjetnik u Zadru, Hrvoja Vukčića Hrvatinića 8, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 13. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Luke Mrkića, te punomoćnika tuženika Dragana Jurjevića, te nakon ročišta radi objave i uručenja presude 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra, Stjepana Radića 42b, poslovni broj Ovrv-2143/17 od 13. srpnja 2017. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 115.039,89 eura / 866.768,80 kuna[1] , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 13.700,13 eura / 103.223,63 kn od 7. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 37.624,82 eura / 283.484,18 kn od 7. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 39.363,35 eura / 296.583,15 kn od 7. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 19.074,34 eura / 143.715,62 kn od 7. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 5.227,35 eura / 39.761,45 kn od 21. lipnja 2017. do isplate sve obračunate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, kao i da tužitelju nadoknadi troškove ovršnog postupka od 1.476,54 eura / 11.124,99 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, tekućom od dana 13. srpnja 2017. pa do namirenja tužitelja, sve u roku od 8 dana.

II. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra, Stjepana Radića 42b, poslovni broj Ovrv-2143/17 od 13. srpnja 2017. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos glavnog potraživanja od ukupno 97.323,92 eura / 733.287,10 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojemu je naloženo naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.862,60 eura / 21.568,26 kuna eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

r j e š e n j e

I. Radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja KOMUNALAC d.o.o., Kralja Petra Svačića 28, 23210 Biograd na Moru, OIB: 79399174783, prema protivniku osiguranja VRANA d.o.o., Peradarnik 1, 23210 Biograd na Moru, OIB: 92679704563 u iznosu od 115.039,89 eura / 866,768,80 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 13.700,13 eura / 103.223,63 kn od 7. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 37.624,82 eura / 283.484,18 kn od 7. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 39.363,35 eura / 296.583,15 kn od 7. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 19.074,34 eura / 143.715,62 kn od 7. lipnja 2017. do isplate - na iznos od 5.227,35 eura / 39.761,45 kn od 21. lipnja 2017. do isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena te troška ovršnog postupka u iznosu od 1.476,54 eura/11.124.99 kuna kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos navedenog troška po navedenoj stopi teku od dana 13. srpnja 2017. do isplate, kao i troškova ovog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama određuje se:

p r e t h o d n a m j e r a

1. Zabranom svim bankama kod kojih se nalaze računi i oročena novčana sredstva koja prema

osobnom identifikacijskom broju pripadaju protivniku osiguranja VRANA d.o.o., Peradarnik 1, 23210 Biograd na Moru, OIB: 92679704563, da protivniku osiguranja ili trećoj osobi po nalogu protivnika osiguranja isplati s predmetnih računa i oročenih novčanih sredstava navedeni iznos tražbine za koji je određeno osiguranje.

2. Provedbom prethodne mjere predlagatelj osiguranja stječe založno pravo na predmetu osiguranja.

3. Iznos novčanih sredstava protivnika osiguranja za koji je određena zabrana isplate ne smije se prenijeti s navedenih računa protivnika osiguranja dok zabrana traje, osim radi namirenja osigurane tražbine.

4. Ova prethodna mjera trajati će do proteka 15 dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu.

II. Odbija se prijedlog za određivanjem prethodne mjere u dijelu koji se odnosi na osiguranje glavnog potraživanja u iznosu od ukupno 97.323,92 eura / 733.287,10 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojemu je naloženo naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.862,60 eura / 21.568,26 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, i to:

„1. Zabranom svim bankama kod kojih se nalaze računi i oročena novčana sredstva koja prema

2. Provedbom prethodne mjere predlagatelj osiguranja stječe založno pravo na predmetu osiguranja.

4. Ova prethodna mjera trajati će do proteka 15 dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu.“

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 20.112,50 eura.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 58.189,75 eura.

Obrazloženje

1. Povodom prijedloga tužitelja, tada ovrhovoditelja, javni bilježnik Alkica Kolega Zubčić iz Zadra, Stjepana Radića 42b, donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj Ovrv-2143/17 od 13. srpnja 2017., kojim je rješenjem tuženiku naloženo da namiri tužitelju iznos glavnog potraživanja od 212.363,91 eura / 1.600.055,90 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima ovrhe.

2. Protiv tog rješenja ovršenik, sada tuženik, podnio je prigovor, povodom kojeg je prigovora Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, svojim rješenjem poslovni broj 43 Povrv-810/2017-2 od 21. rujna 2017. navedeno rješenje o ovrsi stavio izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha, ukinuo provedene radnje i odlučio da će postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

Istim rješenjem, Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru, oglasio se nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari te po pravomoćnosti navedenog rješenja predmet ustupio ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom za postupanje.

3. U ranijem prigovoru protiv rješenja o ovrsi tuženik (list spisa 16 i 17), tada ovršenik, u bitnome, navodi kako nema nikakvih nepodmirenih tražbina prema ovdje tužitelju, te da je odmah po primitku računa koji su sastavni dio predmetnog prijedloga za ovrhu iste vratio tužitelju budući ih osporava kao neistinite, nevjerodostojne i da isti ne odražavaju stvarno stanje. Ističe da su navedeni računi antidatirani, da nije moguće da računi nose isti datum izvršenja usluge i dospijeća, i to 6. lipnja 2017., dok da se radi o potrošnji vode za 2014., 2015., 2016. i 2017. Tuženik također napominje da nije ni potrošio količinu vode sadržanu u spornim računima. Tuženik da je za prethodne godine potrošio onu količinu vode koje je i platio u navedenim godinama prema računima koje mu je dostavljao tužitelj. Sastavni dio tih računa da je i očitanje vodomjera, gdje da je i prikazana potrošnja za vodomjere Pod 2. vodomjer Peradarnik, Pod 3. vodomjer Stara upravna zgrada, Pod 4. vodomjer DN 100 Farma i Pod 5. vodomjer DN 20 Farma. Tako, primjerice, tuženik ističe da je za 2017. godinu, prema svojim vodomjerima koje je ugradio tužitelj i koji da su jedini relevantni za očitanje utroška vode, potrošio ukupno 6.839m3, dok da je za mjesec travanj 2017. potrošeno sveukupno 2.882m3 i prema toj potrošnji tužitelj da je ispostavio svoje fakture za veljaču u iznosu od 4.351,11 eura / 32.783,43 kn, a za travanj 2017. 1.833,59 eura / 13.815,18 kn. Upravo ti i takvi računi da su dokaz kako tuženik troši upravo onoliko vode koliko je i očitano na njegovu vodomjeru, a svi takvi računi da su fakturirani i za 2014., 2015. i 2016., zaključno s travnjem 2017., pa da mu nije jasno o kakvim razlikama se radi i zašto tužitelj ispostavlja neistinite račune. Tuženik ističe i Ugovor sklopljen 1992. s tada Javnim poduzećem Komunalcem koji je pravni prednik današnjeg tužitelja, po kojem Ugovoru je tuženik plaćao samo struju s PDV-om sve do 31. prosinca 2013., kada je nakon provedene inspekcije vodnog gospodarstva Ministarstva poljoprivrede tuženik počeo plaćati po potrošnji prema instaliranim mjernim uređajima i to prema naprijed spomenutim vodomjerima i koje je upravo instalirao tužitelj. Podredno, tuženik ističe i prigovor zastare jer da svi računi za vodu zastarijevaju za godinu dana, a kako je prijedlog za ovrhu podnesen 12. srpnja 2017., da su sva eventualna potraživanja po osnovi isporuke vode do zaključno 12. srpnja 2017.,a koja su starija od godinu dana, računajući do 12. srpnja 2017., zastarjela.

4. Na takve navode tuženika, tužitelj se očitovao na ročištu od 13. prosinca 2017. (zapisnik na l.s. 30) u kojemu, u bitnome, navodi kako u cijelosti osporava sve navode tuženika kao neosnovane i neutemeljene. Predmet tužbenog zahtjeva da je isplata isporučene vode za razdoblje od 2014. do 2017., a koju naknadu tuženik nije platio u cijelosti već samo u manjem neznatnom iznosu. Iz prigovora da je vidljivo kako tuženik osporava i isporučene količine vode, međutim, kako je i sam tuženik prema ispostavljenim računima u cjelokupnom razdoblju iste uredno primio prema ispostavljenim količinama izvršio plaćanje neznatnog iznosa cijene vodnih usluga koja da je bila sadržana u tom računu, što je razvidno iz kartice partera priložene u spis.

5. Tuženik se podneskom od 29. prosinca 2017. očitovao na dokumentaciju tužitelja predanu na ročištu od 13. prosinca 2017. (l.s. 218 do 219) navodeći da isti ostaje u cijelosti kod svog prigovora od 17. srpnja 2017., i da osporava sve navode tužitelja koji su u suprotnosti sa izlaganjima tuženika u tijeku ovog postupka. Posebno da se osporava kartica tužitelja kao nevjerodostojna, kao i svi računi tužitelja koji su sastavljani suprotno očitanjima vodomjera Peradarnik, vodomjera Stara upravna zgrada, vodomjera DN 100 Farma i vodomjeru DN 20 Farma. Navodi da je upravo tužitelj na raspravi 13. Prosinca 2017. Dostavio sve račune uz koje je priloženo i očitovanje vodomjera, pa samim time, da upravo ti računi za 2014., 2015., 2016. i 2017. pokazuju pravi obračun utroška vode i pravi iznos cijene, koju je tuženik uredno plaćao. Sve kasnije što je slijedilo nakon travnja 2017. u pogledu računa koji su dostavljeni, a što je sve navedeno u prigovoru je nevjerodostojno i tuženik osporava račune koji su sadržani u prijedlogu za ovrhu.

6. Tijekom postupka, stranke su u više navrata iznosile svoje činjenične navode i pravna shvaćanja u odnosu na predmet spora.

U bitnome, tužitelj smatra da tuženik u utuženom razdoblju nije podmirio račune za vodu u stvarnom iznosu, već samo neznatnom, i to temeljem računa koji su mu izdani i koje je platio prije ovog postupka. Međutim, smatra da u tim računima nije pravilno obračunata jedinična cijena vode, radi čega od tuženika traži isplatu pune cijene.

S druge strane, tuženik zahtjev osporava iz niza razloga. Prvenstveno ističe da je obvezu izvršio plaćanjem računa koje mu je tužitelj izdao u manjem iznosu, ističe prigovor zastare, osporava račune kao nevjerodostojne, tvrdi da je tužitelj promijenio način očitanja, poziva se na ugovore s tužiteljem koji isključuju njegovu obvezu plaćanja utrošene vode, prigovara zdravstvenoj ispravnosti vode, a navodi i da mu tužitelj pokušava naplatiti vodu koju su koristili drugi korisnici, te gubitke u cjevovodu.

7. U dokaznom postupku pregledane su isprave u spisu i to: račun broj 34-RJ 940- 1 od 6. lipnja 2017. (l.s. 7 do 10), račun broj 34-RJ 940-1 od 20. lipnja 2017. (l.s. 11), dopis tuženika o povratu računa od 26. lipnja 2017. (l.s. 19 i 20), odgovor tužitelja na dopis od 26. lipnja 2017. (l.s. 21), račun broj 8-RJ 940-1 od 10. ožujka 2017. (l.s. 22), očitovanje vodomjera – potroška vode tuženika za veljaču 2017. (l.s. 23), račun broj 21-RJ 940-1 od 10. svibnja 2017. (l.s. 24), očitovanje vodomjera – potroška vode tuženika za travanj 2017. (l.s. 25), višestruki prijeboj od 31. srpnja 2017. (l.s. 31 i 91), opći i tehnički uvjeti isporuke vodnih usluga (l.s. 32 do 55), odluku o cijeni vodnih usluga te izmjenu odluke dopune o cijeni vodnih usluga (l.s. 56 do 59, 62 do 64), konto kartica u odnosu na tuženika iz koje je razvidno stanje dugovanja tuženika prema tužitelju do 12. prosinca 2017. (l.s. 60), kartice partnera tužitelja prema tuženiku (l.s. 65 do 79), dopis tužitelja upućen tuženiku s računima od 21. rujna 2017. (l.s. 80 do 86), prijedlog lančane kompenzacije od 6. listopada 2017. (l.s. 87 i 88), prijedlog lančane kompenzacije od 11. listopada 2017. (l.s. 89 i 90), svi računi ispostavljeni tuženiku u razdoblju od 2014. do 2017., a koje račune je tuženik platio i prateće knjigovodstvena dokumentacija, (l..s. 92 do 217), ugovor o opskrbi vodom (list spisa 248-249), izviješća o ispitivanju vode (list spisa 251 do 257), knjižna odobrenja (list spisa 257- 258), dopis tužitelja (list spisa 259), očitanja vodomjera (list spisa 260 do 262), i knjigovodstvene kartice (list spisa 263 do 279)..

Treba reći da su navedeni dokazi predloženi, odnosno priloženi u spis do okončanja prethodnog postupka 2. veljače 2018., pa ih je sud raspravnim rješenjem i prihvatio.

Nakon toga su stranke i nadalje u spis dostavljale različite isprave, ali sud napominje da su i tužitelj i tuženik prekludirani u iznošenju tih dokaza do okončanja prethodnog postupka, posebno budući je iz njihovog sadržaja vidljivo da su stranke imale mogućnost priložiti ih u spis sukladno procesnom roku za predlaganje dokaza.

Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Damiru Uglešiću (pisani nalaz i mišljenje s dopunama 317-325, 886-897 i 930-931, a imenovani je vještak iskazivao na ročištima za glavnu raspravu održanim 15. ožujka 2019. i 13. studenog 2024.). Saslušani su zastupnici po zakonu stranaka ŠS i SS (l.s. 307-309).

U odnosu na dokazni postupak sud je smatrao da su provedeni dokazi dostatni da bi se utvrdile odlučne činjenice za ovaj spor, pri čemu je dodati i to da sud nije cijenio brojnu dokumentaciju koju su stranke, posebno tuženik dostavili spis nakon okončanja prethodnog postupka na ročištu od 2. veljače 2018.

7. Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.-dalje ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

8. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja pretežno je osnovan.

10. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatom razlike cijene utroška vode za 2014., 2015., 2016. i 2017. godinu (za tu godinu za razdoblje od siječnja do travnja), te utrošak vode za svibanj i lipanj 2017., u odnosu na koju tražbinu je tužitelj tuženiku izdao pet računa priloženih uz prijedlog za ovrhu. Konkretno radi se o računima br. 34- RJ 940-1 u iznosu od 350.558,41 tadašnju kunu, 35-RJ 940-1 u iznosu od 433.484,18 kuna, 36 RJ 940-1 u iznosu od 446.583,14 kuna, 37-RJ 940-1 u iznosu od 193.715,63 kuna i 38-RJ 940-1 u iznosu od 175.714,65 kuna, a temeljem kojih tužitelj u ovom postupku potražuje ukupno 1.600.055,90 kuna, što predstavlja protuvrijednost sada važeće valute u Republici Hrvatskoj 212.363,91 eura.

Između stranaka u ovoj fazi postupka nije sporno da je tužitelj ranije tuženiku izdao račune za isto razdoblje, ali sa znatno manjim jediničnim cijenama i koje je račune tuženik platio prije početka ovog postupka, odnosno prije podnošenja prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave.

Uz to, između stranaka u ovoj fazi postupka nije sporno niti da je tužitelj isporučitelj, a tuženik korisnik vodnih usluga, te da se sporna tražbina odnosi na naknadu odnosno cijenu za isporučenu vodu.

Sve druge činjenice su u ovom postupku između stranaka sporne, a kako je to navedeno ranije u obrazloženju ove presude. Tuženik je tijekom postupka iznio brojne prigovore na tužiteljev zahtjev, pa je tako iznio prigovor zastare, tvrdnju da je tražbina tužitelja namirena jer je tuženik platio ono što je tužitelj od njega tražio za utuženo razdoblje, da bi potom svoju obvezu otklanjao pozivom na ugovore kojeg su stranke zaključile 1992. i 1997., tvrdnjom da mu nije isporučena voda za piće čija se isporuka hoće naplatiti, nego tehnološka voda koja nije ispravna, tvrdnjom da tuženik koristi vlastiti cjevovod kojeg je sam izgradio, kao i navodom da tužitelj želi naplatiti vodu koju koriste i drugi korisnici, osim samog tuženika. Tuženik također prigovara i načinu na koji je tužitelj utvrdio utrošenu količinu vode, posebno ukazujući da je, nakon određenog vremena, svakako u utuženom razdoblju, utrošak počeo obračunavati na samo jednom mjerilu, a ne kao do tada na četiri mjerila u objektima tuženika, čime je tuženika doveo u situaciju da plaća i gubitak vode, odnosno vodu koju su koristili drugi potrošači.

11. Zastupnik po zakonu tužitelja ŠS u iskazu na ročištu od 12. travnja 2018. pojašnjava da je djelatnost tužitelja opskrba pitkom vodom i odvodnja, a da je on direktor od listopada 2013. Iskazuje kako se cijena vode određuje prema odredbama Zakona o vodama i odgovarajućeg cjenika tužitelja, te da je cijena jednaka za sve potrošače, s tim da je razdvojena za fizičke i pravne osobe. Objašnjava da tužitelj u ovom sporu, zapravo potražuje iznos koji predstavlja razliku u cijeni koja je obračunata tuženiku i koju je on platio i stvarne cijene koja mu je trebala biti fakturirana, jer je plaćeni iznos fakturiran na temelju pogrešnog obračuna. Navodi i da u sustavu usluga tužitelja ne postoje potrošači kojima se obračun vrši različito od onoga određenog Zakonom o vodama i cjenikom tužitelja. Tvrdi da mu nije poznato kako je došlo do situacije da se tuženiku voda u utuženom razdoblju obračunavala po znatno nižoj cijeni. Potvrđuje postojanje ugovora parničnih stranaka iz 1997., ali tvrdi, sve da je ugovor i bio na snazi naplata nije vršena niti po njegovim odredbama. Ističe i da je državna revizija upozorila tuženika da svoj cjenik mora uskladiti sa zakonom. U svom iskazu također objašnjava i način utvrđivanja utroška vode pojedinog potrošača, te ističe kako taj posao radi tehnička služba tužitelja na mjesečnoj razini, sukladno Općim i tehničkim uvjetima tužitelja. Očitanje utroška vrši se na mjerilima potrošača, pa tako i tuženika, a osobno da mu nije poznato ima li tuženik koji se opskrbljuje s vodocrpilišta Kakma, jedan ili više mjernih uređaja. Navedenim cjevovodom sa crpilišta Kakma da se opskrbljuje isključivo tuženik. Sporni, pogrešni obračun tuženikovog utroška vode da je utvrđen revizijom poslovanja tužitelja, a nakon čega su pokušali nedostatak ispraviti izdavanjem i naplatom ovdje spornih računa. Poriče da bi tužitelj isporučivao i uopće bio ovlašten isporučivati tehnološku vodu, jer je u obvezi potrošačima omogućiti korištenje zdravstveno ispravne vode, odnosno vode koja je pitka.

Zastupnica po zakonu tuženika SS u svom iskazu navodi da je na tom radnom mjestu od 2008., a da je i prije toga bila zaposlenik tuženika. Potvrđuje da su sporni računi koji su priloženi uz prijedlog za ovrhu i to zato jer sadržavaju znatno veće jedinične cijene vode od onih koji su za isto razdoblje obračunati i plaćeni, odnosno da, zapravo, predmet ovog spora predstavlja razlika između iznosa koji je tuženik za utuženo razdoblje platio tužitelju i iznosa kojega je za isto to razdoblje ponovno fakturirao tužitelj, ali sada po znatno višoj cijeni. Sam utrošak vode da je utvrđivala tužiteljeva tehnička služba, nakon čega su tuženiku dostavljani računi koji su bili plaćani, sve do ovih spornih koji sadržavaju i veće količine i veću jediničnu cijenu. Nekoliko puta da su prigovarali i vraćali ovdje sporne račune.

Nadalje, pojašnjava i to da se tuženik opskrbljuje vodom u specifičnom sustavu. Navodi kako je cjevovod od crpilišta Kakma odnosno Matošića vrelo pa do objekta tuženika napravio on sam, da je cjevovod procijenjen u temeljni kapital tuženika, slijedom čega je postignut dogovor i zaključen ugovor iz 1997. prema kojemu je tuženik imao pravo koristiti određene količine vode plaćajući samo mjesečni paušal koji se odnosi na trošak agregata potrebnog za crpljenje. Tvrdi da zbog toga, tuženik zapravo niti nije plaćao utrošak vode, niti dobivao račun za vodu. S obzirom da voda do tuženika dolazi zapravo iz bunara u koji se sliva slobodnim padom s izvora, da tužitelj tuženiku zapravo distribuira različite količine vode neovisno o njihovim potrebama. Također, u svom iskazu navodi da je do problema došlo 2013. ili 2014. Kada je inspekcija Hrvatskih voda utvrdila da se, neovisno o uvjetima plaćanja svakako mora utvrditi količina utrošene vode. Zbog toga da je tuženik s tužiteljem dogovorio cijenu vode koju će plaćati zajedno s naknadom za korištenje voda uvećano za iznos od 10.000,00 kuna koji se odnosi na trošak električne energije za agregat. Naglašava i da se ne radi o pitkoj vodi, jer da tuženik i sam kontrolira njezinu kvalitetu. Isto tako tvrdi da je tuženik vodio internu kontrolu utroška vode a da je, uz to, tužitelj promijenio i mjerno mjesto temeljem kojeg tuženiku očitava utrošak.

Na posebna pitanja odgovara da od 2014. do 2017., od kada su ugrađena mjerila, dobivaju tužiteljeva očitanja za svako mjerilo svaki mjesec, pa da je tuženik na temelju takvog načina utvrđivanja potrošnje i platio računa po umanjenom iznosu, sve kako su fakturirani do izdavanja ovdje spornih računa. Uz to da su plaćali i struju za agregat. Smatra da se ugovor iz 1997. primjenjivao do spomenute inspekcije Hrvatskih voda, nakon čega su ugrađeni vodomjeri, s tim da je ostala obaveza tuženika platiti paušal za struju koji je uvećan na 10.000,00 kuna. Također tvrdi da dogovor tuženikovog inženjera ĆS i ranijeg direktora tužitelja Š nakon inspekcije Hrvatskih voda obuhvaća utvrđenu cijenu vode koja se plaćala prema očitanju tada ugrađenih vodomjera, a radilo se o usmenom dogovoru. Navodi da tuženik vodu koju mu isporučuje tužitelj koristi na govedarskoj i peradarskoj farmi, centru za pripremu povrća i upravnoj zgradi. Tvrdi i da tuženik nikada nije tražio isporuku pitke vode, da je i sam provjeravao zdravstvenu ispravnost isporučene vode, da je ona nekad bila ispravna a nekad ne. Konačno navodi i da je pravo crpljenja vode s Matošića vrela bilo i predmet prodaje ranijeg društvenog poduzeća Vrana novom vlasniku.

8. Tijekom postupka provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Damiru Uglešiću koji je izradio pisani nalaz i mišljenje, usmeno iskazivao na ročištima od 15. ožujka 2019. i 2. veljače 2024., te se u više navrata pisano očitovao na prigovore i prijedloge stranaka, posebno tuženika.

Prema nalazu i mišljenju kojega je usmeno iznio 15. ožujka 2019. proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o problemu na dvije razine. Jedna se odnosi na cijenu m3 vode kojega je zaračunavao tužitelj, odnosno činjenice da je tužitelj za isto razdoblje izdao račune po nižoj cijeni koji računi su plaćeni, a potom po višoj cijeni, odnosno račune u kojima je obračunao razliku između fakturirane više cijene i one niže koja je plaćena. U svom nalazu i mišljenju navodi kako je utvrdio a ukoliko bi tužiteljeve tvrdnje bile točne, po utuženim računima ne bi mogao naplatiti iznos od 189.042,59 eura (1.424.341,36 kuna) nego 66.361,40 eura (500.000,00 kuna) manje. U nalazu i mišljenju da je zasebno izdvojio račun broj 38 RJ-940-1 na iznos od 23.321,34 eura (175.714,65 kuna) koji je račun jedini sačinjen na temelju očitanje utroška s drugog vodocrpilišta pri čemu da je utvrdio značajnu razliku utroška voda na mjerilu koje se nalazi na samom crpilištu Kakma u odnosu na vodomjere tuženika koji evidentiraju koliko je stvarno vode isporučeno tužitelju, iz čega da proizlazi zaključak da postoji značajan gubitak vode, taj računi predstavlja potpuno novi račun i jedini ne predstavlja razliku između cijene obračunate i plaćene po nižoj jediničnoj cijeni i razlike u odnosu na obračunati utrošak po višoj jediničnoj cijeni. Na tom računu, za razliku od ostalih, postoji i spor oko količine obračunate potrošnje vode. Navodi i da tuženik nije knjižio sporne račune, da je za svoja utvrđenja koristio isprave iz spisa, te da nije imao na uvidu prateće isprave iz tužiteljeva knjigovodstva. Dopušta mogućnost da su sporni računi izdani na temelju ranijih ali samo po višoj jediničnoj cijeni, pri čemu je nesporno da se dio računa odnosi i na utrošak struje potrebne za agregat. Svoj pisani nalaz i mišljenje da je sačinio na temelju podataka iz računa koje je tužitelj izdao po manjoj cijeni, a tuženik ih platio, pri čemu je u kontroli svog izračuna koristio povećanu cijenu vode, i uz to ukazao na problem obračuna i naplate iznosa koji se tiču utroška struje. Ovaj usmeni iskaz je zapravo pojašnjenje pisanog nalaza i mišljenja od 29. listopada 2018. U pisanom izlaganju vještak pojašnjava da je tužitelj svaki mjesec u 2014., 2015., 2016. i 2017. godini (te godine za vrijeme od siječnja do travnja), tuženiku izdavao po dvije fakture za isporučenu vodu: jedan račun za isporuku vode koji je sadržava utvrđenu potrošnju vode prema očitanju s 4 vodomjera u objektima tuženika u m3 (1,72 kune/m3) uvećanu za PDV od 13% i s drugom stavkom na tom računu- naknadom za korištenje vode od 1,35, kasnije 2,85 kuna/m3, te drugi račun za refundaciju troškova struje za korištenje vode iz tlačnog sustava Kakma u paušalnom iznosu od 10.000,00 kuna uvećano za PDV. Sve takve račune tuženik je platio. Dana 6. lipnja 2017. tužitelj je izvršio obračun razlike utroška vode u navedenom razdoblju po višim jediničnim cijenama, te je utvrdio ukupnu razliku od 189.042,59 eura (1.424.341,36 kuna). Po vještakovom obračunu te razlike, tužitelj je obračunao 66.361,40 eura više (500.000,00 kuna), a koja je nastala jer je zanemario činjenicu da je ranije obračunao (a tuženik platio) i drugi račun za refundaciju troškova struje od 10.000,00 kuna uvećamo za PDV mjesečno. Dodatno tome, vještak je utvrdio da je za svibanj i lipanj 2017. tužitelj tuženiku obračunao i veći utrošak vode (očitavajući sada samo jedno mjerilo, a ne četiri prijašnja) radi čega je i tu obračunao veći iznos. Nakon očitovanja stranaka, posebno prigovora tuženika (podnesak na listu spisa 332 i zapisnika na listu spisa 333-335), vještak je pismeno dopunio nalaz i mišljenje (list spisa 886-897), odnosno dopunu usmeno izložio na ročištu od 13. studenog 2024. U tom dijelu svog vještačenja, vještak Uglešić, u bitnome, ponavlja svoja ranija utvrđenja. Smatra, da sve i kada bi se prihvatila tužiteljeva tvrdnja da je pravilno utvrdio višu jediničnu cijenu vode, postoji nesklad u razlici obračunatoj po tužitelju i onoj koju je izračunao vještak. Tako vještak (list spisa 896-897) utvrđuje da bi, pravilnim obračunom razlika iznosila 13.700,13 eura za 2014., 37.624,82 eura za 2015., 39.363,35 eura za 2016. i 19.074.34 eura za 2017., a svi iznosi razlike preko navedenih koje je u spornim računima fakturirao tužitelj, da nisu pravilno obračunati. Prema vještaku, dodatna razlika nastala je i po računima za svibanj i lipanj 2017. i to zato jer je tužitelj zaračunao veće količine vode, a koje je, za ta dva mjeseca, za razliku od prethodnog razdoblja očitao na jednom vodomjeru, dok je prije to radio na četiri vodomjera u objektima tuženika.

Svoju dopunu vještak je dodatno pojasnio na ročištu 13. studenog 2024. kada je, odgovarajući na posebna pitanja pojasnio da je u dopuni vještačenja od 1. ožujka 2024. (toč. 5) analizirao razliku između onoga što je za utuženo razdoblje tuženik platio po ranijim računima i onoga što tužitelj za isto razdoblje potražuje u ovom postupku. Pritom, dodatno navodi da je uz tužiteljev obračun te razlike i on sačinio svoj. Na posebna pitanja tuženika navodi da je vještačio isključivo temeljem naloga suda, te da se ne bi izjašnjavao o načinu, odnosno vremenu kada je tužitelj fakturirao razliku, ali da se radi o neuobičajenoj situaciji u kojoj netko tri godine nakon prvih računa obračunava razliku. Pojašnjava i da se u obračunu razlike rukovodio isključivo Odlukama tuženika o cijeni vodnih usluga iz listopada 2013. i ožujka 2014., dok je tako utvrđene cijene primijenio na količine vode iz plaćenih računa za isto razdoblje. Navodi i da preciznija objašnjenja o cijenama naknadnih obračuna nije mogao dati obzirom na raspoloživu dokumentaciju, te da ne može odgovoriti na pravna pitanja. Prema mišljenju vještaka novi su računi izdani kada je tužitelj, prema njegovom shvaćanju, utvrdio pogrešku, te da postoji razlika u ranije obračunatoj i plaćenoj cijeni u odnosu na onu koja postoji u Odlukama tužitelja. Također potvrđuje da je, prema njegovom izračunu razlika između utuženih i ranijih, plaćenih računa, manja od one koju je obračunao tužitelj.

Također, a u odnosu na provedeno vještačenje treba reći da je vještak svoj nalaz i mišljenje dopunio i 26. rujna 2024. (l.s. 930-931), te je i tu pisanu dopunu obrazložio na naprijed označenom ročištu iz studenog 2024.

9. Iz računa priloženih uz raniji prijedlog za ovrhu (njih pet) proizlazi da tužitelj od tuženika potražuje ukupan iznos od 212.363,91 eur. Od navedenih računa, četiri se odnose na obračunatu razliku za utrošak vode od 2014., zaključkom s travnjom 2017., a jedan račun za svibanj i lipanj 2017.

Spisu su priloženi i računi odnosno poslovna dokumentacija (l.s. 80-279) a koja se dokumentacija očito odnosi na utrošak vode u istom razdoblju kojega je tužitelj tuženiku obračunao po nižim cijenama, a koji utrošak je tuženik platio. Upravo razlika u fakturiranoj cijeni predstavlja jednu od osnova tuženikova pobijanja ovdje tužbenog zahtjeva. Iz navedene dokumentacije kako je utvrdio i sam vještak doista proizlazi da je prethodno utuženim računima, tužitelj tuženiku za isto razdoblje izdavao mjesečno dva računa. Jedan račun sadržavao je stavku potrošnje vode po cijeni od 1,72 kn/m3 uvećano za PDV od 13 % i naknadu za korištenje voda koja se utvrđivala prema ukupnoj potrošnji vode za pojedini mjesec i množila se s cijenom od 1,35 kuna, odnosno kasnije 2,85 kuna. Drugi izdani račun odnosio se na paušal za refundaciju troškova struje iz tlačnog cjevovoda Kakma-straža u iznosu od 12.500,00 kuna mjesečno. Također iz priložene dokumentacije proizlazi da se potrošnja utvrđivala očitanjem četiri vodomjera, koji su se nalazili u objektima tuženika (vodomjer Peradarnik, vodomjer stara upravna zgrada, vodomjer DN 100 Farma i vodomjer DN 20 farma), a da su očitanje vršili zaposlenici tužitelja. Nadalje, iz priložene dokumentacije proizlazi da je očitanje utroška vode u odnosu na koju je izdan račun za svibanj i lipanj 2017. tuženik izvršio na drugom vodomjeru, na način različit od dotadašnjeg, konkretno na vodomjeru – mjerač protoka S.

Isto tako iz priložene dokumentacije je vidljivo da je tuženik naprijed navedene račune platio (što tužitelj ne spori), neke i putem višestrukih kompenzacija kao i da su ti računi knjiženi u evidenciji stranaka.

Protivno tome iz priloženih dopisa proizlazi da je tužitelj ovdje sporne račune ponovno izdane za isto razdoblje, tuženiku slao više puta, ali ih je ovaj uvijek vraćao, te da ih nije knjižio u svojim poslovnim knjigama, što je utvrdio i vještak Uglešić.

10. U dokaznom postupku izvršen je uvid i u Opće i tehničke uvjete isporuke vodnih usluga koje je na temelju Zakona o vodama (Narodne novine broj 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14, 46/18 i 66/19, dalje ZOV) donio tužitelj. Iz navedenih Općih i tehničkih uvjeta proizlazi da tužitelj ima status isporučitelja vodnih usluga (čl. 3. toč.1.) koji pruža usluge javne vodoopskrbe i javne odvodnje (čl. 3. toč. 2.), a da tuženik ima status potrošača (čl. 3. toč.4.).

Isto tako tužitelj je u spis priložio i svoje Odluke o cijenama vodnih usluga iz kojih proizlazi da u odnosu na njih postoje zakonom propisane suglasnosti jedinice lokalne samouprave, te da je utvrđena cijena za poslovne korisnike u iznosu od 10,00 kuna odnosno 9,00 kuna/m3, a iz čega je onda razvidno kako je nastala razlika u iznosima na ovdje spornim, utuženim računima i onima koje je za isto razdoblje tužitelj izdao tuženiku, a ovaj platio.

11. Nadalje, a u odnosu na prigovor koji bi se odnosio na tvrdnju da tuženik nije dobivao pitku već tehnološku, zdravstveno neispravnu vodu, zatražen je podatak od Zavoda za javno zdravstvo, ali navedeni Zavod sudu nije dostavio konkretan odgovor, u konačnici se pravdajući činjenicom da za to nemaju nužno odobrenje korisnika vode, odnosno tuženika. U tom dijelu bitno je istaknuti i tvrdnju tužitelja da on isporučuje samo pitku vodu, pa sud ovdje naglašava da je dokaz u prilog tvrdnje o zdravstveno neispravnoj vodi trebao dostaviti tuženik što nije učinio već je predložio pribavu tih podataka od Zavoda za javno zdravstvo, koji ih pak nije dostavio pozivajući se da nema nužnu suglasnost tuženika za dostavu. Treba reći i da je tuženik uz podnesak od 15. ožujka 2019. i 12. rujna 2019. dostavio određena izvješća o ispitivanju vode prema kojima voda nije zdravstveno ispravna. Međutim, treba reći da u kontekstu brojnih tuženikovih prigovora i očitovanja tužitelja nije moguće sa sigurnošću utvrditi da se radi upravo o vodi čiju isporuku tužitelj želi naplatiti, posebno kraj činjenice da i sam tuženik navodi da koristi vodu i izvan tužiteljeva cjevovoda, te posebno kraj činjenice da je platio ranije izdane račune na manji iznos a koji se od ovdje spornih razlikuju samo u iznosu jedinične cijene, a ne i stavke (primjerice da bi u plaćenim računima bila fakturirana nekakva tehnološka voda, a u spornim pitka). Pritom u spisu nema podataka da bi između stranaka ikad bilo prijepora oko kvalitete isporučene vode. U ovom dijelu, a u kontekstu ovakvog tuženikovog prigovora treba ukazati na odredbu čl. 3. toč. 30. ZOV-a prema kojoj je javna vodoopskrba djelatnost zahvaćanje podzemnih i površinskih voda u svrhu ljudske potrošnje i njihova kondicioniranja te isporuka do krajnjega korisnika vodne usluge ili do drugoga isporučitelja vodnih usluga, ako se ti poslovi obavljaju putem građevina za javnu vodoopskrbu te upravljanje tim građevinama ili na drugi propisani način (cisternama, vodonoscima i sl.), te dovesti u vezu ovakvu odredbu Zakona s tužiteljevih Općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga (čl. 3. toč. 1. i 2. Općih i tehničkih uvjeta) i njegovom tvrdnjom da isporučuje samo pitku, a ne i tehnološku vodu. Iz navedenog e ne može zaključiti da je tuženik koristio tehnološku vodu, niti je jasno koja bi bila osnova isporuke takve vode, s obzirom da nije predviđena važećim propisima, niti je tužitelj isporučuje.

12. Prema provedenim dokazima, sud zaključuje kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj isporučitelj vodne usluge kako je ona definirana odredbom čl. 3. t. 107. tada važećeg ZOV-a Isto tako odredbama čl. 205. i čl. 206. istog zakona regulirano je pitanje cijene vodnih usluga. Naime, prema navedenim odredbama cijena vodnih usluga prihod je isporučitelja vodne usluge, a obveznik plaćanja je vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi (korisnik). Visinu cijene vodnih usluga odlukom određuje isporučitelj vodne usluge, uz suglasnost jedinice lokalne samouprave. Cijena vodne usluge ne može biti niža od one određene primjenom mjerila iz Uredbe Vlade Republike Hrvatske donesene na prijedlog Vijeća za vodne usluge (čl. 206. st. 7. ZOV- a). Spisu prileže Opći i tehnički uvjeti isporuke vodnih usluga (l.s. 32 do 55) i Odluka o cijeni vodnih usluga (l.s. 56 do 59 i 62 do 64), a koje je tužitelj očito donio na temelju ovlasti i obveze iz čl. 215. istog zakona. Navedenim Općim i tehničkim uvjetima isporuke vodnih usluga regulirani su uvjeti mjerenja, obračuna i naplate vodnih usluga (čl. 46.-56.), a Odlukom o cijeni vodnih usluga definirana je cijena vodnih usluga kako za korisnike u stambenim prostorima, tako i za korisnike tih usluga za obavljanje djelatnosti, pri čemu cijena sadrži fiksni dio i dio koji se obračunava na temelju utvrđene potrošnje. Pritom je za istaknuti, da u skladu s odredbama ZOV-a, postoji suglasnost na donesenu Odluku a koju su suglasnost dale jedinice lokalne samouprave. Dakle, na temelju naprijed navedenih zakonskih odredbi te na temelju akata tužitelja kao isporučitelja vodnih usluga, a koji akti su doneseni temeljem odredbi ZOV-a, sud zaključuje da je tuženik dužan platiti razliku između ranije obračunate i naplaćene cijene isporučenih vodnih usluga i iznosa fakturiranog i obračunatog po spornim računima u onom dijelu u kojem su ti računi osnovani. Naime, iz provedenog postupka doista proizlazi da je tužitelj tuženiku obračunao svoju uslugu po umanjenoj cijeni, a koja je, moguće posljedica dogovora tuženika s ranijim direktorom tužitelja kako to tuženik u više navrata ističe tijekom postupka i koju činjenicu potvrđuje i njegova direktorica LS u svom iskazu. Za sud nije sporno niti postojanje ugovora kojega su tužitelj i prednik tuženika zaključili još 26. veljače 1997. (ugovor na listu spisa 248-249) prema kojemu bi prednik tuženika, s obzirom da je tada imao vodoprivrednu dozvolu za korištenje 7 litara vode u sekundi s izvorišta Matošića vrelo svojim odvojenim cjevovodom, do te količine vode plaćao samo troškove struje. Nije sporno niti da je kod prodaje imovine prednika tuženika kao cjeline novim vlasnicima predmet ugovora bilo i to pravo odnosno vodoprivredna dozvola. Međutim, iz iskaza zastupnika po zakonu stranaka, pa i GS direktorice tuženika, očito je u utuženom razdoblju došlo do promijene odnosa u tom dijelu. Ovo stoga jer direktori stranaka u svom iskazu suglasno navode da je inspekcija Hrvatskih voda utvrdila nepravilnosti u obračunu isporuke i naplate vodne usluge tuženiku. Pritom se njihovi stavovi o prirodi tih prigovora inspekcije razlikuju. Tužitelj smatra da su inspekcijom utvrđeni nedostaci rezultirali obvezom tužitelja da evidentira i naplati potrošnju sukladno pozitivnim pravnim propisima koji reguliraju tu materiju. S druge strane direktorica tuženika tvrdi da je iz inspekcijskog nalaza proizašla samo obveza da se evidentira utrošak vode. Međutim, iz nesporne činjenice koju potvrđuju i računi koje je dostavio u spis sam tuženik, a koje je račune nesporno platio, slijedi da je nakon te inspekcije u utuženom razdoblju tužitelj tuženiku fakturirao i iznose koji se odnose na jedinične cijene utrošene vode i koje je iznose tuženik uredno platio, doduše u znatno manjem iznosu. Pritom tuženik plaćanje tih računa i takvih jediničnih cijena utrošene vode opravdava usmenim dogovorom zaposlenika tuženika, inženjera ĆS, i tadašnjeg direktora tužitelja Š. Sud nema razloga posumnjati u taj dio iskaza direktorice tuženika, posebno kraj očito nesporne činjenice da je tuženik te i takve račune plaćao, a tužitelj tu i takvu uplatu prihvaća. Ali, i bez obzira što se očito radilo o dogovoru stranaka, čime je zapravo nastao sporni poslovni odnos temeljem na suglasnoj volji stranaka tog odnosa, prema shvaćanju suda ta činjenica ne isključuje pravo ovdje tužitelja da djelomično naplati razliku po utuženim računima. Naime, kad se prihvati da u konkretnom slučaju, praktički, postoji obvezno pravni odnos stranaka prema kojemu je tužitelj tuženiku dužan isporučiti vodne usluge kao isporučitelj tih usluga, a tuženik te usluge platiti kao njihov korisnik, to još uvijek ne znači da je tuženik izvršenim plaćanjem niže cijene vode ispunio svoju obvezu. Ovo stoga, jer na temelju odredbi čl. 205. čl. 206. i čl. 215. ZOV-a tužitelj svoj obvezno pravni odnos s korisnicima svojih usluga ne može definirati, odnosno ugovoriti potpuno slobodno, bez ograničenja. Navedenim odredbama ZOV-a regulirane su obveze isporučitelja vodnih usluga koje on ne može izbjeći niti ih zamijeniti ugovornim odnosom s pojedinim korisnikom. Kako je već ranije rečeno, isporučitelj vodnih usluga dužan je odrediti cijenu tih usluga i na tu odluku ishoditi suglasnost jedinica lokalne samouprave, a što je ovdje tužitelj očito i učinio. Kod naplate isporučenih vodnih usluga, tužitelj nema mogućnosti, (niti zakonskih, niti na temelju svojih akata koji nisu u skladu s propisima), obračunati svoju uslugu po cijeni različitoj (višoj ili nižoj) od one utvrđene u zakonom propisanom postupku. Naime, ZOV-om nije predviđena mogućnost različitog tretmana korisnika vodnih usluga. Odredbom čl. 206. st. 2. ZOV-a čak je izričito propisan minimum te cijene, a jedina odredba iz koje bi se dala utvrditi mogućnost snižavanja cijene je ona iz st. 3. istog članka ali koja se odnosi na socijalno ugrožene građane u koju kategoriju tuženik svakako ni ne spada. Konačno da u odnosima povezanim s korištenjem voda postoje ograničenja, sud zaključuje i iz odredbe čl. 7. st. 1. ZOV-a prema kojoj su vode opće dobro i imaju osobitu zaštitu Republike Hrvatske, a prema st. 3. koriste se i na njima stječu prava na način i pod uvjetima utvrđenim tim Zakonom i drugim propisima.

13. U ovoj fazi postupka između stranaka nije sporno da je u utuženom razdoblju prije izdavanja ovdje spornih računa, tužitelj tuženiku obračunao i naplatio vodne usluge po znatno nižim cijenama od onih koje je morao obračunati i naplatiti prema odredbama tada važećeg ZOV-a i na Odluke o visini cijene vodnih usluga koju je sam donio temeljem ovlasti iz istog zakona. To nadalje znači, da i bez obzira na brojne prigovore tuženika koje je u ovom postupku iznio s različitih osnova, tužitelj ima pravo obračunati i naplatiti i ostatak iznosa koji mu pripada iz naprijed iznesenih razloga. Sud prihvaća navode tuženika da se radi o neuobičajenoj situaciji, te da je tužiteljevo prethodno ponašanje protivno dobrim poslovnim običajima, ali i načelu postupanja pažnjom dobrog gospodarstvenika. Međutim, takav zaključak ne isključuje spomenuto pravo, čak i obvezu tužitelja da naplati svoje potraživanja. Tužitelj nije običan sudionik u poslovnim odnosima koji svoje obveze, ali i prava ostvaruje po vlastitom nahođenju i na temelju vlastitih kriterija. Tužitelj je pravna osoba kojemu je država prenijela određene ovlasti povezane s općim dobrom-vodama, a što za posljedicu ima i određena ograničenja u obavljanju tih ovlasti. Po mišljenju suda upravo je obveza određivanja i naplate cijene usluga koje obavlja isključivo temeljem zakona i drugih propisa, jedno od ograničenja koje je, zbog prirode djelatnosti, zapravo određeno u odnosu na tužitelja. Tužitelj, kao isporučitelj vodnih usluga mora svoju djelatnost obavljati na zakonom propisan način, a cijenu svojih usluga odrediti i naplatiti na temelju konkretnih odredbi, odnosno odluka temeljenih na zakonu i prema svim korisnicima na isti način. To znači da niti tuženik ne može biti izuzet od naplate tužiteljevih usluga po cijenama određenim na temelju ovlasti iz čl. 206. ZOV-a. Tu obvezu ne isključuje niti ugovor na koji se tuženik poziva, jer je i sam počeo plaćati isporučenu vodu mimo odredbi tog ugovora iz 1997., a nakon inspekcije Hrvatskih voda. Prema mišljenju suda već iz te činjenice proizlazi zaključak da je tuženik dužan platiti isporučenu vodu (čega je i sam svjestan što se vidi iz činjenice da je počeo s plaćanjem cijene isporučene vode, iako po nižoj cijeni), a da je to dužan učiniti na temelju odluke o visini vode koju je u spis dostavio tužitelj proizlazi i iz netom iznesenih razloga. Ti su razlozi, ponavlja se, prvenstveno činjenica što tužitelj nije ovlašten određivati i dogovarati cijenu vode sa svakim pojedinim korisnikom, već ta cijena mora biti utvrđena i određena sukladno zakonskim odredbama, pa nije ostavljena na slobodnu volju ugovornih strana.

14. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, sud je u tom dijelu prvenstveno cijenio tuženikov prigovor zastare, a od provedenih dokaza nalaz i mišljenje vještaka. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o sporu pravnih osoba, tužiteljeva tražbina zastarijeva u roku od tri godine.

Tužitelj je ovaj spor pokrenuo prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave, a koju ispravu predstavljaju računi s označenim dospijećem 6. lipnja 2017. iz koje činjenice bi onda slijedilo da je prigovor zastre neosnovan. Međutim iz provedenih dokaza proizlazi da se radi o naplati razlike za isporučenu vodu za 2014., 2015., 2016. i dio 2017. Nadalje, provedenim dokazima sud je utvrdio da je poslovna praksa između stranaka, a što proizlazi iz Općih i tehničkih uvjeta tužitelja da se računi izdaju za mjesečnu, a ne godišnju potrošnju vode. U odnosu na prigovor zastare to konkretno znači, a s obzirom na činjenicu da je prijedlog za ovrhu podnesen 2. srpnja 2017. da bi zastara tražbine nastupila za iznos od 21.474,72 eura, odnosno za razdoblje od siječnja do lipnja 2014., a kako je to utvrdio i sam vještak u svom nalazu i mišljenju. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, druga je sporna činjenica način utvrđivanja utrošene količine vode, odnosno načinu i mjestu očitanja tog utroška . Naime, tijekom postupka tuženik je u više navrata prigovarao obračunu i zbog toga što je tužitelj naknadno izmijenio mjesto očitanja utroška vode, a što je pregledom financijske dokumentacije, prvenstveno računa, potvrdio i sam vještak. Između stranaka nije sporno da je količina utrošene vode utvrđena od strane zaposlenika tužitelja, te da je to bila praksa ovdje parničnih stranaka. U vrijeme izdavanja plaćenih računa tužitelj je očitanja utroška vode vršio na četiri mjerila u objektima tuženika. U tom dijelu očito nije bilo spora između stranaka o količini vode, jer je tuženik prije ovog postupka platio tako utvrđene količine vode, doduše po znatno nižoj jediničnoj cijeni, ali je nesporno da je obračunata količina prihvaćena.

Međutim, kako je to utvrdio i vještak (l.s. 897) tužitelj je tuženiku poslao račun za svibanj 2017. i lipanj 2017. na ukupan iznos od 23.321,34 eura (175.714,65 kuna) a temeljem očitanja s jednog, do tada za očitanje nekorištenog vodomjera Kakma. To je rezultiralo očitanjem veće potrošnje, posljedično i većeg iznosa naknade, a iz rezultata dokaznog proizlazi da se zapravo radi o mjeraču koji mjeri protok vode prije objekata tuženika (u kojima postoje zasebni vodomjeri koji su do tada korišteni za očitanje) i iza kojeg mjerila se nalaze i objekti drugih korisnika osim tuženika ili iza kojeg dolazi do gubitka vode, na što tuženik opravdano ukazuje. Kada se usporedi dotadašnji način utvrđivanja tuženikovog utroška vode i ovoga temeljem kojeg su izdani računi za svibanj i lipanj 2017., sud točnim i pouzdanijim smatra dotadašnji način očitanja, jer se on provodio u objektima samo i isključivo tuženika, što znači da je tim očitanjem utvrđena stvarna količina vode koja je došla do tuženika i koju je on mogao iskoristiti. Zato sud i u tom dijelu prihvaća utvrđenje vještaka, pa smatra da je tuženik u tom dijelu dužan tužitelju platiti iznos manji od onoga kojeg potražuje tužitelj (23.321,34 eura) odnosno da mu po tom računu duguje iznos od 5.277,35 eura (39.761,45 kuna).

S obzirom na sve naprijed navedeno u konačnici sud smatra da tuženik po utuženim računima, tužitelju duguje ukupno 115.039,89 eura (866.768,05 kuna.), sve prema iznosima specificiranim u izreci ove presude. Ovaj se iznos odnosi na razliku između iznosa utroška vode fakturiranog po utuženim računima za 2014., 2015., 2016. i razdoblje od siječnja do travnja 2017. i onih koje, za isto razdoblje, tuženik platio po ranije ispostavljenim fakturama tužitelja koje su sadržavale niže obračunatu cijenu vode, te, dodatno tome, obračunati utrošak vode za svibanj i lipanj 2017. godine. Na zatraženi iznos glavnice tužitelj osnovano potražuje i zakonske zatezne kamate, radi čega je sud odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

15. Točkom II. izreke presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja i ukinut platni nalog u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje od 97.324,02 eura i to iz dva razloga: kao prvo, djelomično je osnovan tuženikov prigovor zastare za dio potraživanja od 21.474,72 eura, a koji se iznos tražbine odnosi na utrošak vode za prvih šest mjeseci 2014., s tim da je iznos utvrdio vještak svojim izračunom izvršenim na način da je mjerodavno utvrdio količine iz računa koje je za to razdoblje platio tuženik po jediničnoj cijeni od 1,72 kune, odnosno na način da je na tako prihvaćene količine obračunao cijenu prema odluci tužitelja o cijeni vodnih usluga, s tim da sud napominje kako provedeno vještačenje u cijelosti prihvaća pravilnim i logičnim, te sačinjenim u skladu s pravilima struke.

Kao drugo, sud je prilikom utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine također u cijelosti prihvatio izračun vještaka iz nalaza i mišljenja. Tim vještačenjem, kako je već ranije objašnjeno, vještak je izračunao iznos razlike između ranije naplaćene vodne usluge po nižim cijenama, s cijenom tih usluga koju je tužitelj obračunao i fakturirao u spornim računima. Prema utvrđenjima vještaka tužiteljev izračun nije pravilan, slijedom čega je on u vještačenju izvršio vlastiti izračun kojeg je sud u cijelosti prihvatio, te tužitelju dosudio iznos sukladno tom izračunu, a tužiteljev zahtjev odbio preko dosuđenog, odnosno za iznos kojega je vještak utvrdio previsokim.

Dakle, sud je na temelju djelomično osnovanog tuženikovog prigovora zastare i nalaza i mišljenja vještaka odlučio kao u točki II. izreke presude.

U odnosu na samu odluku o glavnoj stvari treba napomenuti i da ovdje tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate kako na dosuđeni iznos glavnice tako i na troškove ovršnog postupka, sve sukladno odredbi čl. 29. i čl. 31. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje ZOO).

16. Što se tiče troškova ovršnog postupka sud je njihovu osnovanost cijenio prema pravilima o načinu određivanja troškova parničnog postupka iz čl. 154. st. 2. ZPP-a kao i daljnje troškove parničnog postupka koji su obrazloženi u točki 19. obrazloženja ove presude. Sud osnovanim cijeni tužiteljev trošak sastava prijedloga za ovrhu po punomoćniku iz reda odvjetnika u zatraženom iznosu od 2.123,56 eura uvećano za PDV i trošak javnobilježničke nagrade od ukupno 829,52 eura, odnosno ukupno, tužitelju je trebalo priznati ukupni trošak postupka u iznosu od 2.953,08 eura, a s obzirom na razmjer uspjeha u parnici (koji je obrazložen u dijelu presude o troškovima parničnog postupka), te dosuditi 1.476,54 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

17. U preostalom dijelu, do zatraženog iznosa tužiteljev je zahtjev trebalo odbiti. Naime, on se odnosi na predvidive troškove ovršnog postupka precizirane na listu spisa 3, te troškove dostave i materijalne troškove ovrhovoditelja, a koji troškovi nisu nastali, odnosno tužitelj ih nije dokazao. Tom dijelu troškova treba pribrojiti i iznos koji mu ne pripada razmjernom uspjehu u parnici, tako da je sud tužitelja odbio sa zahtjevom za naknadu troškova ovrhe od ukupno 2.862,60 eura, te u tom dijelu ujedno ukinuo platni nalog.

18. U odnosu na prijedlog za određivanje prethodne mjere

Tijekom postupka tužitelj je podneskom od 1. travnja 2021. predložio sudu donošenje prethodne mjere iz čl. 501. a ZPP-a a koja je prethodna mjera pobliže označena u točkama I. i II. izreke rješenja . Pritom treba naglasiti da je tužitelj predložio određivanje prethodne mjere radi osiguranja ukupnog iznosa utužene tražbine s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i ukupnog iznosa troškova ovrhe s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Odredbom čl. 501. a ZPP-a propisano je da će u postupku pred trgovačkim sudovima koji se vode povodom prigovora protiv platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave ili rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, sud najkasnije do zaključenja glavne rasprave na prijedlog tužitelja, neovisno o uvjetima za određivanje prethodne mjere, odrediti zabranu banci da tuženiku ili trećoj osobi, po nalogu tuženika, isplati s njegova računa novčani iznos za koji je određena prethodna mjera, u pravilu iznos sporne tražbine, ako iz navoda u prigovoru i spisu priloženih isprava proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu.

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da sud može odrediti predmetnu mjeru osiguranja ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: a) ako se spor o osnovanosti tužbenog zahtjeva vodi povodom prigovora protiv platnog naloga na temelju vjerodostojne isprave ili rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i b) ako je tužitelj do zaključenja glavne rasprave podnio prijedlog da se odredi zabrana banci da tuženiku ili trećoj osobi po nalogu tuženika, isplati s njegova računa novčani iznos za koji je određena prethodna mjera - osim ako iz navoda u prigovoru i spisu priloženih isprava proizlazi veća vjerojatnost da tuženik uspije u sporu. Ako su ispunjene te pretpostavke sud će najkasnije do zaključenja glavne rasprave odrediti predloženu mjeru osiguranja.

Dakle, da bi se ispunile pretpostavke za određivanje prethodne mjere prema citiranoj odredbi ZPP-a dovoljno je da je tužitelj postojanje svoje tražbine učinio vjerojatnim, odnosno da je veća vjerojatnost da će on uspjeti u sporu, a ne tuženik. U konkretnom slučaju tuženik je protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika podnio prigovor, te je postupak nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

Nadalje, a kako je to ranije izneseno u obrazloženju ove presude sud smatra kako je tužitelj dokazao osnovanost svog potraživanja za iznos od 115.039,89 eura, dok je neosnovanim ocijenio njegov zahtjev za isplatom iznosa od 97.323,92 eura. S obzirom na takvu odluku o glavnom zahtjevu ovdje tužitelja, a dovođenjem te činjenice u vezu s odredbom čl. 501. a ZPP-a, razvidan je stav suda kako je u ovom sporu veća vjerojatnost da tužitelj uspije s dijelom zahtjeva koji sadržava dosuđeni iznos, odnosno da postoji veća vjerojatnost da će tuženik djelomično uspjeti u sporu u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva.

Konačno, napominje se da iz sadržaja odredbe čl. 501. a ZPP-a proizlazi da se prethodna mjera propisana istom odredbom može odrediti najkasnije do zaključenja glavne rasprave. Međutim, kada je prijedlog za osiguranje podnesen do zaključenja glavne rasprave, a sud prethodnu mjeru odredi nakon zaključenja glavne rasprave, što se dogodilo u konkretnom slučaju, ima se na odgovarajući način primijeniti odredba čl. 337. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/12, 25/13, 93/14 i dr.) kojom je propisano da vrijeme za koje se prethodna mjera određuje može trajati najduže do proteka 15 dana nakon nastupanja uvjeta za ovrhu. S obzirom na utvrđenje ovog suda da nisu nastupili uvjeti za ovrhu, to se predložena prethodna mjera još uvijek mogla odrediti, radi čega je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke rješenja.

19. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 2 i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da su stranke djelomično uspjele u parnici, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje Tarifa) i to Tbr. 7., Tbr. 8. t. 1., Tbr. 9. t. 1., Tbr. 52. t. 1. i 2. i Tbr. 54.

Uvodno treba naglasiti da se u konkretnom slučaju odluka o trošku ima donijeti prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a koja je stupila na snagu 1. rujna 2019., kada je odredbom čl. 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 70/19-dalje ZID ZPP) izmijenjena ranija zakonska odredba. Prema prijelaznim i završnim odredbama (čl. 117.) tako izmijenjena odredba primijenit će se na sve postupke u tijeku u kojima nije donesena prvostupanjska presuda, što znači da će se primijeniti i u ovom postupku, bez obzira što je ovaj započeo 2017. Tužitelj je sa svojim zahtjevom uspio u odnosu na osnovu postavljenog tužbenog zahtjeva, a u odnosu na visinu postavljenog zahtjeva sa 54,17 %. Identična je situacija i s prijedlogom za određivanje prethodne mjere.

To znači da je u ovom postupku tuženik uspio samo u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva i to za 45,83 %.

S obzirom na navedeno sud cijeni da je tužitelj u ovom postupku uspio sa 75%, a tuženik sa 25 %, pa tužitelju pripada naknada od 50% priznatih troškova postupka. Uvidom u tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ovog postupka (list spisa 968) najprije treba ukazati da tužitelju, s obzirom na predmet spora na ime troškova zastupanja, za radnje punomoćnika pripada 4.248,00 eura, umjesto zatraženih 4.794,00 eura sve uvećano za PDV.

Sukladno zahtjevu tužitelja, sud ocjenjuje osnovanim trošak zastupanja po punomoćniku i to za zastupanje na ročištima od 13. prosinca 2017., 12. travnja 2018., 15. ožujka 2019., 9. studenog 2023. i 13. studenog 2024., svaka radnja u iznosu od 4.248,00 eura uvećano za PDV prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 146/23-dalje Tarifa). Također mu pripada i naknada troškova za pristup punomoćnika na ročište od 29. listopada 2024. ali samo u iznosu od 25 % propisane nagrade jer je ročište odgođeno prije početka raspravljanja (Tbr. 9. toč. 5 Tarife), te trošak sastava obrazloženog podneska od 1. travnja 2021. u iznosu od 4.248,00 eura uvećano za PDV prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Ovom iznosu treba dodati i trošak predujma vještačenja od 400,00 eura.

S obzirom na navedena utvrđenja te činjenicu da je tužiteljev uspjeh u parnici 50 %, trebalo mu je na ime daljnjeg troška parničnog postupka dosuditi iznos od 20.112,50 eura.

20. U preostalom dijelu za iznos od 58.189,75 eura tužiteljev zahtjev nije osnovan. Ovaj iznos predstavlja razliku između tužiteljevog zahtjeva i dosuđenog iznosa troškova, a nastala je uslijed činjenice da je tužitelj zatražio odvjetničku nagradu za svaku radnju u iznosu od 4.794,00 eura uvećano za PDV umjesto 4.248,00 eura uvećano za PDV koliko mu pripada s obzirom na vrijednost predmeta spora. Nadalje ,neosnovano je zatražio naknadu PDV-a na iznos od 400,00 eura troška vještačenja, kao što je neosnovano zatražio odvjetničku nagradu za pristup na ročište od 29. listopada 2024. preko iznosa koji mu je sud priznao, sve s obzirom da je ročište odgođeno prije početka zbog nedolaska vještaka.

Konačno, po mišljenju suda neosnovan je tužiteljev zahtjev s osnove odvjetničke nagrade za sastav podnesaka od 2. listopada 2019. (podneskom tužitelj zapravo dostavlja isprave koje nisu kao dokazi određeni do zaključenja prethodnog postupka), za sastav podneska od 10. ožujka 2023. (kojim navodi kako nema primjedbi na nalaz vještaka), te podnesaka od 13. lipnja 2023. i 21. lipnja 2024., a koje podneske, kao i ranije spomenute, sud ne smatra nužnim za vođenje ove parnice.

21. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 17. siječnja 2025.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave, putem ovog suda u 3 (tri) primjerka.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku,

- tuženiku po punomoćniku,

- u spis

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte