Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-96/2023-30

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi po sutkinji Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja HV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoj Jugoviću, odvjetniku u Novoj Gradiški, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupani po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju DV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 3.774,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje od 01.07.2002. do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena tekućom, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, tekućom

- na iznos od 3,20 eura od 15.11.2007. godine pa do isplate

- na iznos od 1,25 eura od 12.12.2007. godine pa do isplate

- na iznos od 4,66 eura od 15.01.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 6,46 eura od 12.02.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 9,75 eura od 27.03.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 7,57 eura od 15.04.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 2,15 eura od 20.05.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 3,36 eura od 10.06.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 3,14 eura od 12.07.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 2,08 eura od 14.08.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 2,45 eura od 10.09.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 12,56 eura od 21.10.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 17,28 eura od 14.11.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 7,54 eura od 16.12.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 24,60 eura od 27.01.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 24,14 eura od 14.02.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 26,33 eura od 13.03.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 19,51 eura od 22.04.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 20,71 eura od 13.05.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 18,01 eura od 16.06.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 18,22 eura od 17.07.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 16,99 eura od 18.08.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 18,70 eura od 17.09.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 16,73 eura od 16.10.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 18,44 eura od 17.11.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 18,17 eura od 16.12.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 23,40 eura od 10.01.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 25,24 eura od 17.02.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 24,40 eura od 10.03.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 28,79 eura od 13.04.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 33,19 eura od 20.05.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 35,58 eura od 15.06.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 40,16 eura od 20.07.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 40,72 eura od 17.08.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 48,34 eura od 23.09.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 2.377,54 eura od 24.01.2012. godine pa do isplate, na ruke ili na račun IBAN: [broj bankovnog računa], otvoren kod Zagrebačke banke d.d., sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 2.193,14 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, tekućom od dana presuđenja pa do isplate, na ruke ili na račun IBAN: [broj bankovnog računa], otvoren kod Zagrebačke banke d.d., sve to u roku 15 dana.

obrazloženje

1.Tužitelj je, kao korisnik kredita, s tuženom, kao kreditorom, dana 17.07.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 3210263389, broj kreditne partije 7103738476. Predmetni Ugovor je solemniziran 19.07.2007. godine pod brojem OV-14616/07 kod Javnog bilježnika Ante Brekala iz Požege. U članku 6. predmetnog Ugovora ugovorena je valutna klauzula na način da je otplata kredita vezana za srednji tečaj HNB-a za CHF koji važi na dan plaćanja anuiteta. Tužitelj je navedeni kredit otplatio u mjesecu siječnju 2012. godine te nije vršena bilo kakva konverzija kredita.

1.1.Ugovor opisan u točki I. ove tužbe parnične stranke su sklopile po unaprijed formuliranom obrascu tužene. Budući da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama, o kojim stranke nisu pregovarale, tužitelj nije mogao imati utjecaj na njihov sadržaj. Kako tužena sastavlja ugovore na gotovo istim obrascima za sve korisnike kredita nitko od klijenata tužene nema mogućnost ugovoriti bilo što različito od onoga što nudi tužena. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a u kojem je parničnom postupku Zagrebačka banka d.d. bila jedna od tuženih (prvotužena), utvrđeno je kako je, tamo prvotužena, u razdoblju navedenom u predmetnoj presudi, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a sve tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena postupala suprotno, tada važećim, odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Gore navedena prvostupanjska presuda je u tom, navedenom, dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

1.2.Tužitelj je oštećen za iznos više otplaćene glavnice uslijed povećanja tečaja švicarskog franka (CHF) temeljem valutne klauzule, a koja odredba je pravomoćno utvrđena nepoštenom i ništetnom gore navedenim presudama. Na ime gore navedenog, tužitelj potražuje isplatu ukupno preplaćenog iznosa od 3.862,99 Euraa/29.105,69 kuna1 , zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama za svaki pojedini iznos kako je određeno tužbenim zahtjevom od dana plaćanja rate od strane tužitelja pa do isplate. Navedeno se potražuje od mjeseca studenog 2007. godine pa do otplate kredita.

1.3.Članak 502. c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) navodi da je sud vezan uz utvrđenja koja su u pogledu kolektivne tužbe utvrdili sudovi koji su o istoj odlučivali pa je slijedom navedenoga za ista vezan i ovaj sud.

1.4. Tužitelj u ovom slučaju ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što se pribavi kompletna dokumentacija i provede odgovarajuće financijsko- knjigovodstveno vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiji isplatu traži ovom tužbom, sve sukladno čl. 186 b. Zakona o parničnom postupku.

1.5. Obzirom na sve navedeno tužitelj predlaže naslovnom sudu da donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.862,99 eura/29.105,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje ističe prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Požegi. Navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210263389 od 17.7.2007.kojim je tužitelj kod tuženika ishodio kredit u iznosu od 3.862,99 eura /29.105,69 kuna u protuvrijednosti u kunama i kojim je u čl. 16. ugovorena za slučaj spora nadležnost suda prema mjestu sjedišta banke. Tuženik osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti.

2.1.Tuženik prije svega ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. stavka 1. točke 21. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. 3 Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

2.2. Nadalje tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 11.siječnja 2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 11.1.2017. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 11 siječnja 2022. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope.

2.3. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja. Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

2.4. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak pa stoga tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

2.5. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.6. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvidu ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 17.7.2007. priloženu sudsku praksu, početni otplatni plan, karticu prometa po kreditu, pisani nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka Sande Marinac od 3.6.2024., dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 7.7.2024. te ostale priloge i podneske spisu. Saslušao je tužitelja HV u srhu dokazivanja.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajući dokaze sukladno čl.8.Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) sud je zaključio da je tužbeni zahtjev uređen podneskom od 24.7.2024. osnovan u cijelosti.

5. U postupku je sporna nadležnost ovoga suda, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, te tijek zakonske zatezne kamate.

6. U odnosu na prigovor mjesne nadležnosti ovoga suda sud je prigovor odbio rješenjem br. P 96/2023 od 20. prosinca 2023., na koje rješenje je tuženik uložio žalbu, koja je odbijena rješenjem Županijskog suda u Rijeci br. Gž 145/2024-2 os 2.veljače 2024.i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Požegi.

7. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 3210263389, broj kreditne partije 7103738476. Predmetni Ugovor je solemniziran 19.07.2007. godine pod brojem OV-14616/07 kod Javnog bilježnika Ante Brekala iz Požege. U članku 6. predmetnog Ugovora ugovorena je valutna klauzula na način da je otplata kredita vezana za srednji tečaj HNB-a za CHF koji važi na dan plaćanja anuiteta

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Istom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

8.2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

9. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

10. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

11. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu utvrđeno je da je člankom 1. kreditor odobrio i stavio korisniku kredita na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.052,60 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita.

13. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to je dakle ništava odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

14. Naime, visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

14.1. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003, te čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

14.2. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

15. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

16. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 17.7.2007. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, u daljnjem tekstu ZZP). te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

17. Sud je saslušao tužitelja HV i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti i da se nije pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora.

17.1. Naime, tužitelj je iskazao da je po zanimanju tehničar cestovnog prometa i da je zaposlenik HAC-a gdje je radio i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu 2007. Niti u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu niti kasnije nije bio nositelj obrta ili kakve druge poslovne djelatnosti. Sredstva kredita su utrošena za kupnju vozila, za obiteljsku svrhu. On nije odlazio u banku već je u autokući Vidaković u Požegi, gdje je došao kupiti auto, zaključio i potpisao kredit. Naime, njemu su u autokući ponudili krediti rekli su mu da je najpovoljniji u valuti CHF gdje je u konačnici potpisao ugovor o kreditu, nakon čega je otišao kod javnog bilježnika ovjeriti ugovor. Pročitao je ugovor prije potpisivanja a razumio ga je koliko to može jedan laik. Nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora već je potpisao onako kako je ugovor bio pripremljen. Početna rata kredita bila je ispod 1.200,00 kuna, a najveća rata oko 1.700,00 kuna. Iskazao je da je u prvo vrijeme kredit potplaćivao na način da je imao administrativnu zabranu a kasnije je prekinuo taj način plaćanja jer se rata kredita mijenjala, pa mu je to teško bilo pratiti, stoga je odlazio u banku u Okučanima i plaćao ratu kredita i u PBZ-u i u Zagrebačkoj banci. Kredit je otplaćen na način da je podigao drugi kredit 2012. godine kojim je zatvorio raniji kredit. Na pitanje je li razumio pojam valutne klauzule prilikom potpisivanja ugovora odgovorio je da je razumio da se radilo o tečaju kao što i danas razumije.

18. Sud cijeni da je iskaz tužitelja istinit i podudaran je sa utvrđenjima suda u kolektivnom sporu. Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Okolnost da je tužitelju ugovor bio pripremljen na potpis u autokući potvrđuje tezu da se radi o tipskom ugovoru na čije odredbe tužitelj nije mogao utjecati, niti o njima pregovarati.

19. Tako je sud imajući u vidu citirane odluke i izvedene dokaze utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru čija je odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF- ništetna. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

20. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Stoga je sud mišljenja da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

22. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Sande Marinac koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim

22.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 3.6.2024. proizlazi da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 40.084,38 kuna (tablica 1, stupac 10) što po konverzijskom tečaju kuna/eura 7,5345 iznosi 5.320,11 eura (tablica 1, stupac 12). 2. Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 0,00 kuna (tablica 1, stupac 11) što po konverzijskom tečaju kuna/eura 7,5345 iznosi 0,00 eura (tablica 1, stupac 13). U privitku je vještakinja dostavila tablicu 1. u kojoj je prikazan izračun više/manje plaćenih tečajnih razlika za svaku ratu kredita. Za svaku ratu, odnosno uplatu kredita je utvrđena razlika između umnoška naplaćena rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan isplate kredita.

23. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev podneskom od 19.6.2024. na način da potražuje iznos od 5.320,11 eura u mjesečnim iznosima pobliže navedeni u izreci ove presude zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

24. Tuženik se podneskom od 2.7.2024. očitovao da se protivi povećanju tužbenog zahtjeva koji predstavlja preinaku tužbe, istakao je prigovor zastre na novo postavljeni tužbeni zahtjev. U odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka očitovao se podneskom od 18.6.2024. u kojemu navodi da osporava nalaz i mišljenje vještaka zbog pogrešne metode izračuna i drugih omaški. Naime vještak u svom izračunu umjesto anuiteta koji su bili plaćeni koristi uplate klijenta za izračun tečajne razlike, dok bi pravilan način izračuna bio da vještak kroz cijelo razdoblje koristi anuitete. Ispravno bi bilo da je vještak najprije iskazao razliku u visini anuiteta koja proizlazi iz promjene kamatne stope kroz cijelo razdoblje otplate kredita te zatim izračunao razliku u visini anuiteta u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja na dan plaćanja anuiteta. Zatim je potrebno izračunati razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja na način da se od svake mjesečne obveze koja je stvarno bila obračunata i plaćena, oduzme obveza prema inicijalnim uvjetima (inicijalni anuitet u kunama prema inicijalnoj kamati i tečaju na dan isplate kredita) te od tako dobivenog iznosa treba oduzeti iznos dobiven metodom iz prethodnog odlomka koji je predstavlja razliku obveze po osnovi promjene kamatnih stopa. Tuženik smatra da je to ispravan način obračuna tečajne razlike, te da je metoda kojom računa vještak neprecizna.

25. Sud je na glavnoj raspravi održanoj dana 23.listopada 2024. dozvolio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja jer je to svrsishodno za konačno rješavanja odnosa među strankama te sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26.11.2021.

26. Sudska vještakinja Sanda Marinac dopunila je pisani nalaz i mišljenje podneskom od 7.7.2024. u kojemu navodi da je tuženik podneskom od 18.06.2024. godine prigovorio na nalaz i mišljenje od 31.05.2024. godine iz razloga što je vještak u svom izračunu koristio uplate klijenta umjesto stvarne anuitete množene sa srednjim tečajem HNB na dan uplate. U točki 5. tuženik navodi način obračuna tečajne razlike: da se od svake mjesečne obveze koja je stvarno obračunata i plaćena oduzme obveza po inicijalnim uvjetima, te umanji za više plaćenu kamatu. U nalazu i mišljenju od 31.05.2024. godine je umjesto mjesečne obveze po tečaju na dan uplate korišten iznos uplate iz razloga što tužitelj tijekom otplate kredita nije uvijek plaćao anuitete u točnim iznosima CHF i u datumima dospijeća. Napominje da je stvarni otplatni plan u CHF zbroj početnog otplatnog plana i više plaćene kamate, tako da je za izračun više plaćenih tečajnih razlika dovoljno izračunati razliku umnoška stvarnog otplatnog plana sa tečajem na dan isplate kredita i umnoška stvarnog otplatnog plana sa tečajem na dan plaćanja kredita.

26.1. Nakon izmjene izračuna tečajnih razlika po metodologiji koju je predložio tuženik daje dopunu mišljenja na način da je zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 28.439,27 kuna (tablica 2, stupac 10) što po konverzijskom tečaju kuna/eura 7,5345 iznosi 3.774,54 eura (tablica 2, stupac 12). 2. Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 0,00 kuna (tablica 2, stupac 11) što po konverzijskom tečaju kuna/eura 7,5345 iznosi 0,00 eura (tablica 2, stupac 13). U privitku dostavljam tablicu 2. u kojoj je prikazan izračun više/manje plaćenih tečajnih razlika za svaku ratu kredita. Za svaku ratu, odnosno uplatu kredita je utvrđena razlika između umnoška naplaćena rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita po stvarnom otplatnom planu u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan isplate kredita.

27. Tužitelj je podneskom od 24.7.2024. uredio tužbeni zahtjev u skladu sa dopunom nalaza i mišljenja sudskog vještaka i potražuje iznos od 3.774,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, međutim predlaže da se svakako pozove na raspravu vještakinja kako bi usmeno odgovorila na pitanja tužitelja zašto sada odstupa od ranijeg svog izračuna i zašto prihvaća metodologiju koju predlaže tuženik te takvim svojim novim nalazom umanjuje potraživanje tužitelja. Vještakinja ovakvim nalazom i mišljenjem te njegovom dopunom nije odgovorila koliko je u stvari tužitelj preplatio tuženiku i koja je metoda izračuna u konačnici ispravna.

28. Tuženik nije imao primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka od 7.srpnja 2024. niti se očitovao na uređeni tužbeni zahtjev tužitelja od 24.7.2024.

29. Saslušana na glavnoj raspravi sudska vještakinja ostala je kod dopune pisanog nalaza i mišljenja od 7. srpnja 2024. Istakla je da je razlika između prvog i drugog izračuna je što je u prvom izračunu uzimala uplate odnosno uplaćene iznose a u drugom izračunu je množila ratu kredita iz stvarno otplatnog plana sa srednjim tečajem na dan uplate. Stoga može samo zaključiti da je tužitelj pored zaduženja za rate plaćao očito i zateznu kamatu i ostale troškove vezane uz kredit. Drugi iznos predstavlja samo tečajnu razliku i to više plaćenu tečajnu razliku.

29.1. Nakon što je sudska vještakinja saslušana na glavnoj raspravi nije bilo primjedbi na nalaz i mišljenje i dopunu nalaza i mišljenja.

30. Prihvaćajući u cijelosti pisani nalaz i mišljenje vještaka te iskaz vještaka saslušanog na glavnoj raspravi kao jasan i u skladu sa pravilima struke, sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos 3.774,54 eura, u skladu s čim je u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO usvojio tužbeni zahtjev tužitelja uređen podneskom od 24.7.2024. u cijelosti.

31. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl. 1. ugovora) ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu.

32. Prigovor zastare koji je istaknuo tuženik za potraživanja tužitelja po ugovoru o kreditu nije osnovan.

32.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.).

32.2. Imajući u vidu odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule kada je zastara počela teći iz početka.

32.3. Od navedenog dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. na dalje, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 15. lipnja 2018. obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

32.4. Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. godine, a predmetna tužba podnesena 20. travnja 2023. Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa određeni zastarni rok, zbog čega se ima primijeniti odredba čl. 225. ZOO koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drug rok zastare, tako da je tužba tužiteljice podnesena unutar roka zastare, te prigovor zastare nije osnovan.

33. Sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tužitelja po kreditu jer ih prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka u utuženom periodu nije bilo ( tužitelj je manje platio iznos od 0,00 eura - tablica 2 stupac 13 dopune nalaza i mišljenja) niti bi to bilo u skladu sa odredbom čl. 323.st.1. i 2. ZOO. Odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primio, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14).

34.1.Sud je priznao tužitelju trošak koji se odnosi na sastav tužbe u iznosu 200,00 eura, zastupanje na ročištima održanima dana 20.12.2023., 24.1.2024. i 23.10.2024. u iznosu 200,00 eura za svako ročište, sastav tri obrazložena podneska i to od 11.8.2023.,19.6.2024. i 24.7.2024. u iznosu od 200,00 eura za svaki, što sve uz sve uz obračunati PDV od 25% iznosi 1.750,00 eura. Nadalje je sud priznao tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 42,54 eura, kao i trošak bankarske provizije za vještačenje i za sudsku pristojbu u iznosu od 0,30 eura za svaku. Tako je sud odmjerio i dosudio tužitelju trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.193,14 eura.

34.2. Sud nije priznao trošak konferencije sa strankom u iznosu od 100,00 eura obzirom tužitelj nije dokazao da mu je ovaj trošak nastao i zahtjeva za pribavu dokumentacije od protustranke u iznosu od 50,00 eura obzirom se ne radi o podnesku iz Tbr.8 niti Tbr.32 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 138/23)

35. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Požegi 17. siječnja 2025.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana objave presude, odnosno od primitka prijepisa presude u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

1. Domagoj Jugović, odvjetnik u Novoj Gradiški

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte