Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-124/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LDJ iz [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u OD Anić i Anić Split, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1080/2019-30 od 10. lipnja 2021., dana 13. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1080/2019-30 od 10. lipnja 2021.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu žalbenog troška.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 061130037323 od 30.11.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu 1.1. u kojem je ugovoreno kako se odobrava kredit u iznosu 19.948,72 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate, u dijelu 1.2. u kojem su stranke suglasne da iznos kredita utvrđen i obračunat u stranoj valuti predstavlja obvezu korisnika kredita iz ovog Ugovora, u dijelu 1.3. u kojem su stranke suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, u dijelu 1.4. u kojem se svaki povrat, izvršen u kunama, obračunava u CHF po srednjem tečaju HNB za CHF na dan uplate anuiteta, članak 8., u dijelu 8.16. u kojem se utvrđuje okvirni iznos ukupne tražbine banke u iznosu 29.923,08 CHF.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 3. Ugovora o kreditu broj 061130037323 od 30.11.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a vrši se izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 31.679,06 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. g. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to na iznos od 11.953,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose pobliže označene u izreci počevši od od 15.03.2008. i na iznos 19.725,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose pobliže označene u izreci pobliže označene u izreci počevši od 15.11.2008.

4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 15.592,00 kn sa zateznom kamatom od 10. lipnja 2021. pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353 st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan ili da ukine pobijanu presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, a zahtijeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 30. studenoga 2006. kojega su zaključile parnične stranke u dijelu koji se odnosi na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te s tim u vezi tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenog iznosa po oba osnova za utuženo razdoblje.

6. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika koji se nalaze u spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati pravilnost i zakonitost. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na predmetni ugovor o kreditu koji je zaključen između tužitelja i tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, razlozi o ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju određeno ukazuje žalba tuženika

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

8. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 338. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP-a, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

9. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (članak 8. ZPP-a).

10. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako je prvostupanjski sud citirane odredbe ovog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnima (isključivo) izravnom primjenom presuda iz postupka kolektivne zaštite prava potrošača (VTS - Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž- 6632/17 od 14.06.2018.g.). Pri tome tuženik neosnovano ističe da je prvostupanjski sud ignorirao njegove navode kojima je ukazivao na specifičnosti konkretnog Ugovora, kao i argumente u prilog pravnoj valjanosti odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope konkretnog Ugovora o kreditu.

11. Na tuženiku je teret dokaza da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da je tužiteljica imala mogućnost na te uvjete utjecati, a što tuženik predloženim nije dokazao, jer iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi da je tuženik tijekom ovog prvostupanjskog postupka ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

12. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je 30. studenoga 2006. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao banke sklopljen ugovor temeljem kojega ugovora je tuženik kao davatelj kredita stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita iznos od 19.948,72 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, uz valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,30% u svrhu kupnje automobila i da je navedeni kredit u cijelosti otplaćen 16. prosinca 2013. Nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, jer su banke, između ostalih i tuženica, u istima ugovarale redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača i da je ista prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., i utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i da je predmet tog spora između ostalog bila i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

13. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li je ništetna odredba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, odnosno da li je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji joj je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

14. Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

15. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Dalje je utvrđeno u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, budući ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi od 31.679,06 kuna/4.204,53 eura.

16. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten. 17. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

18. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

19. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 u postupku tužitelja Udruge potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka radi zaštite kolektivnih interesa, izrazio je pravno shvaćanje da su pojmovi koje koriste banke u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njihova obračuna visoko stručni i kao takvi razumljivi samo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva i da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su utvrđivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka, da nisu bile razumljive, te da se niti razlozi promjenjivosti kamatne stope ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdan razlog za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

20. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZZP i članka 502.c ZPP-a prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava. Pri tome valja reći da je člankom 502.c ZPP propisan izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno članku 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.

21. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

22. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

23. Predmetnim dijelom spornog ugovora o kreditu promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su sadržajno izražene na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da je njegovo postupanje prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, odnosno da je tužitelja informirao o svim rizicima promjene tečaja kao i da je tužitelj imao mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe odnosno sadržaj ugovora to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti sa odredbama ZZP/03 važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te ništetne. Stoga se žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora uz tvrdnju da je prilikom sklapanja ugovora poštivao sve tada važeće zakonske propise ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni, jer se radi o razlozima koje je sud raspravio u postupku kolektivne zaštite.

24. Ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora.

25. Člankom 326. stavak 1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjen sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja.

26. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelji u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa.

27. Nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja samog ugovora na temelju samog zakona, jer se potrošač dovodi u položaj koji je imao u trenutku sklapanja ugovora, kao da nije bilo nepoštenih ugovornih odredbi. Uostalom na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti kako je već gore navedeno pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika izneseni u tom pravcu.

28. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.

29. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

30. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2007., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

31. Nadalje, zahtjev tužiteljice za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da su odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetne.

32. U slučaju ništetnosti ugovora prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

33. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio da tužiteljica ima pravo potraživati štetu koja joj je nastala primjenom ništetnih odredbi, a temeljem odredbe članka 1045. stavak 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom.

34. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je ista tražila isplatu preplaćenih mjesečnih iznos po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a iznos je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještakinja Vladimira Krkleca, u iznosu od 31.679,01 kuna/4.204,53 eura. Od navedenog iznosa na preplaćene kamate odnosi se iznos od 11.953,77 kuna/1.586,54 eura, a na razliku tečaja iznos od 19.725,24 kuna/2.617,99 eura. Vještak pri tome nije uzeo u obzir niti umanjio pretplaćene iznose kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate.

35. U žalbenom postupku sporno je da li je preplaćeni mjesečni iznos po osnovi stjecanja bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi valjalo umanjiti za tzv. negativnu tečajnu razliku, odnosno iznos u kojem je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate.

36. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa koje je na temelju ništetne ugovorne odredbe platio tuženiku trebao uzeti u obzir da je tužitelj od navedenih ugovornih odredbi imao i koristi pa je dosuđeni iznos valjalo umanjiti za iznos tzv. negativnih tečajnih razlika.

37. Pretpostavka za odlučivanje o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev, procesnopravni pravni prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja.

38. Tuženik je u ovom predmetu samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim je osporio visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF koje se odnose na ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, pa prvostupanjski sud u ovom predmetu zbog izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva nije bio ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Naprijed navedeno je skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim u presudi Vrhovnog suda republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

39. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženika. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u pogledu ništetnosti promjenjive kamatne stope, a 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule, to od dana podnošenja tužbe u ovom sporu (12. ožujka 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno članku 225. ZOO.

40. O zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke pravilno je odlučeno temeljem članka 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

41. Odluka o troškovima postupka pravilna je kako u osnovi tako i u visini odmjerenih troškova (članak 154. stavak 5. i članak 155. ZPP-a).

42. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je temeljem odredbe članka 368 stavak 1 ZPP-a, trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

43. Budući je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 13. prosinca 2024.

Predsjednica vijeća:

Milka Vraneš