REPUBLIKA HRVATSKA

P-2146/2019

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Srđan Kalebota odvj. u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po pun. Nika Šobat Šimić odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 08. studenog 2024. god., u prisustvu pun. tužitelja Srđan Kalebota odvj. u Splitu, i pun. tuženika Nika Šobat Šimić odvj. u Splitu, dana 17. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. Ugovora o kreditu broj 75400/05 od 22.11.2005. godine, kojeg su zaključili tužitelj i tuženik, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se utvrđuje aktom kreditora.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 1.375,39 Eur, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a od 30.12. 2023. god., do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine. i to kako slijedi:

na iznos od

1,89 EUR 12.03.2007.

1,88 EUR 10.04.2007.

1,85 EUR 10.05.2007.

1,85 RUR 11.06.2007.

1,83 EUR 10.07.2007.

1,85 EUR 10.08.2007.

1,85 EUR 10.09.2007.

1,83 EUR 10.10.2007.

1,85 EUR 12.11.2007.

1,84 EUR 10.12.2007.

1,87 EUR 10.01.2008.

1,89 EUR 11.02.2008.

1,93 EUR 10.03.2008.

1,90 EUR 10.04.2008.

1,88 EUR 12.05.2008.

1,87 EUR 10.06.2008.

1,87 EUR 10.07.2008.

1,86 EUR 11.08.2008.

1,86 EUR 10.09.2008.

1,92 EUR 10.10.2008.

1,96 EUR 10.11.2008.

1,95 EUR 10.12.2008.

2,04 EUR 12.01.2009.

9,45 EUR 10.02.2009.

9,66 EUR 10.03.2009.

9,30 EUR 10.04.2009.

9,23 EUR 11.05.2009.

9,20 EUR 10.06.2009.

9,27 EUR 10.07.2009.

9,12 EUR 10.08.2009.

9,19 EUR 10.09.2009.

9,08 EUR 12.10.2009.

9,18 EUR 10.11.2009.

9,12 EUR 10.12.2009.

18,87 EUR 11.01.2010.

19,18 EUR 10.02.2010.

19,12 EUR 10.03.2010.

19,38 EUR 12.04.2010.

19,76 EUR 10.05.2010.

20,10 EUR 10.06.2010.

20,74 EUR 12.07.2010.

20,11 EUR 10.08.2010.

21,72 EUR 10.09.2010.

20,88 EUR 11.10.2010.

21,04 EUR 10.11.2010.

21,74 EUR 10.12.2010.

22,66 EUR 10.01.2011.

19,80 EUR 10.02.2011.

20,09 EUR 10.03.2011.

19,67 EUR 11.04.2011.

20,62 EUR 10.05.2011.

21,27 EUR 10.06.2011.

21,56 EUR 11.07.2011.

24,83 EUR 10.08.2011.

21,73 EUR 12.09.2011.

21,27 EUR 10.10.2011.

21,38 EUR 10.11.2011.

21,34 EUR 12.12.2011.

21,74 EUR 10.01.2012.

22,03 EUR 10.02.2012.

22,11 EUR 12.03.2012.

21,90 EUR 10.04.2012.

22,02 EUR 10.05.2012.

22,13 EUR 11.06.2012.

21,96 EUR 10.07.2012.

21,95 EUR 10.08.2012.

21,63 EUR 10.09.2012.

21,74 EUR 10.10.2012.

21,97 EUR 12.11.2012.

21,90 EUR 10.12.2013.

22,01 EUR 10.01.2013.

21,70 EUR 11.02.2013.

21,58 EUR 11.03.2013.

21,92 EUR 10.04.2013.

21,58 EUR 10.05.2013.

21,41 EUR 10.06.2013.

21,21 EUR 10.07.2013.

21,45 EUR 12.08.2013.

21,59 EUR 11.09.2013.

21,71 EUR 11.10.2013.

21,74 EUR 11.11.2013.

21,91 EUR 10.12.2013.

19,43 EUR 10.01.2014.

14,46 EUR 10.02.2014.

14,53 EUR 10.03.2014.

14,51 EUR 10.04.2014.

14,37 EUR 12.05.2014.

14,35 EUR 10.06.2014.

14,45 EUR 10.07.2014.

14,55 EUR 11.08.2014.

14,60 EUR 10.09.2014.

14,60 EUR 10.10.2014.

14,70 EUR 10.11.2014.

14,72 EUR 10.12.2014.

14,76 EUR 12.01.2015.

14,49 EUR 10.02.2015.

U preostalom dijelu u odnosu na više zatraženi iznos od 226,67 Eur zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan. III Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.674,72 Eur.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 15. svibnja 2019. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 24.3.2005., s tuženikom kao kreditorom, konkretno sa tuženiku pripojenim društvom Splitska banka d.d. (dalje Banka), zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 75400/05, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 49.474,00 CHF, isplaćen u kunama prema prodajnom tečaju tuženika.

Banka je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 5. Ugovora, navela visinu kamatne stope u iznosu 4,69 % godišnje, ugovorivši u čl. 11 Ugovora da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.

Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradila nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarala niti utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, Banka je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja Banke, protiv iste je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Splitska banka d.d. (kao sedmotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. . povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Na temelju dokumentacije iz ovog kredita izrađen je financijski izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama, te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, iznosi 8.202,46 kuna.

Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak i nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj navodi da ma zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502. c ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, te navodi da ima i pravni interes, pa je predložio da sud donese odluku kojom se utvrđuje da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se aktom kreditora, kao i odluku kojom će tuženika obvezati na isplatu iznosa od ukupno 8.202,46 kn sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

U odgovoru na tužbu od 28. svibnja 2024. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 12.02.2015.g.

Suprotno navodima tužitelja, tuženik ističe da je ugovorena promjenjiva kamata, koja se mijenja odlukom tuženika, pravno valjana ugovorna odredba i da ista nije u protivnosti s kogentnim odredbama ZOO-a. Ugovaranjem da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, stranke su ugovorile odredivu činidbu, pa ova ugovorna odredba nije ništetna u smislu odredbe čl. 270. i 272. ZOO-a, niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava, kako to nastoji iskonstruirati tužitelj. Ugovor o kreditu sadrži više ugovornih klauzula glede ugovorne kamate, pa tako i klauzulu o visini početne kamatne stope, promjenjivosti kamate, kao i ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, time da je o svakoj izmjeni kamate tuženik dužan pravodobno i pouzdano obavijestiti tužitelja kao korisnika kredita, što je tuženik i činio.

Iz dikcije odredbe čl. 272. st.1. ZOO-a nesporno proizlazi da se radi o normi dispozitivne prirode, slijedom čega su ugovorne stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik, svojom odlukom.

Tuženik upućuje na stav Vrhovnog suda RH, koji je u svojoj odluci broj: Rev 360/14 od 01.12.2015.g., zauzeo sljedeće shvaćanje: „Time što su visinu kamatne stope vezale za izmjenu Odluke o kamatama Banke, stranke su u pogledu plaćanja kamata ugovorile odredivu činidbu, a kako to i zaključuju nižestupanjski sudovi.“. Ovo dosljedno znači da je i Vrhovni sud zauzeo stav da je odredba čl. 272. st. 1. ZOO-a dispozitivne, a ne kogentne prirode.

Na razrješenje odnosa između stranaka ne mogu se primijeniti odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, dalje: ZPK/09) budući je Zakon stupio na snagu 01.01.2010.g., a Ugovor o kreditu je sklopljen 2005.g. Međutim i prije stupanja na snagu ovog zakona koji je odredbom čl. 11. obvezivao tuženika kao vjerovnika da ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, o svakoj promjeni obavijesti potrošača ovdje tužitelja, tuženik je i prije i nakon stupanja na snagu ovog Zakona obavještavao tužitelja o promjenama kamatnih stopa, a što on i ne spori.

Obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom sporu (Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivosti kamatne stope bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga.

Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva.

Kako presude Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, pa tako ni tužitelju, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva.

Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju, ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP (NN 96/03).

Kada je riječ o presudi VTS-a br. Pž-7129/13, tužitelj potpuno krivo tumači značenje i doseg ove presude u odnosu na ovaj konkretan spor i pri tom gubi iz vida da citiranom odlukom VTS-a uopće nije dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, a što je u konačnici potvrđeno i donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Dosljedno naprijed navedenom shvaćanju da je ugovaranje promjenjive kamatne stope valjano i zakonom dopušteno, rješenjem VTS-a ukinuta je I.st. presuda u dijelu kojim je tuženim bankama naloženo da se ugovori o kreditu izmjene na način da se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zamijeni ugovornom odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi koja je vrijedila u trenutku korištenja-plasiranja kredita, a tužitelj smatra da se visina tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita na temelju početne kamatne stope.

Ovo bi značilo da se radi o Ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što ovaj kredit nije i nikakvom pravnom akrobacijom to ne može postati. Naime, eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva. Dakle, ukoliko bi sud prihvatio tužbeni zahtjev to bi značilo da prihvaća kao valjanu samo ugovornu klauzulu o visini početne kamatne stope, ali da ne prihvaća kao valjanu ugovornu klauzulu o promjenjivosti kamatne stope.

Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem nije tipski ugovor, o svim ugovornim odredbama se pojedinačno pregovaralo, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i s istima se usuglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

Povodom svake obavijesti tuženika o promjeni kamatne stope tužitelj je nastavio s urednom otplatom kredita po novim otplatnim planovima, povodom ovoga nije isticao nikakav prigovor tuženiku, niti tražio bilo kakvo objašnjenje, pa se može zaključiti da je tužitelj makar prešutno bio suglasan s promjenama kamatnih stopa i primjene na ovaj ugovorni odnos odluka tuženika o kamatama, na što je uostalom sklapanjem ugovora i pristao.

Kod činjenice da tužitelj ne tvrdi da je tuženik zloupotrijebio pravo na jednostrano određivanje visine kamatne stope, na način da je tu visinu nerazmjerno povisio, to kod ovakvog stanja stvari promjene kamatne stope u skladu s tuženikovom Odlukom o kamatama u spornom razdoblju ne podliježu obveznopravnoj kontroli suda, pa pravilnom primjenom materijalnog prava, tužbeni zahtjev treba odbiti u cijelosti.

Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje pravna osnova, opreza radi tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe kako isključivo sud rukovodi vještačenjem, označuje što će se vještačiti (predmet vještačenja) i na koji način, traži razjašnjenja i postavlja pitanja u vezi provedenog vještačenja, a sve to u skladu s odredbom čl. 259. st. 1. ZPP-a, pa stoga tuženik ne priznaje po privatnom nalogu i uputama tužitelja sačinjen izračun, u skladu s kojim tužitelj niti nije postavio tužbeni zahtjev, jer utuženi iznos premašuje po privatnom izračunu tužitelja dobiven ukupan iznos preplate.

Ako sud prihvati izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, iako ga tuženik smatra suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva, za istaknuti je slijedeće. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom otplatnom planu), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

Osim toga, odredba članka 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

Vještak bi postupio suprotno prednjemu kada u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.

Slijedom naprijed navedenoga tuženik navodi da podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snašanje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od presuđenja pa sve do isplate.

Tužitelj u podnesku od 03. lipnja 20204. god., navodi da je zaprimio odgovor na tužbu u kojem tuženik navodi čitav niz neistinitih i netočnih navoda i pogrešnih tumačenja, kako zakonskih odredbi, sudskih presuda tako i tumačenja prava Europske unije, posebice Direktiva kojima se regulira područje zaštite potrošača.

U bitnom, tuženik odgovor na tužbu koncipira na principu ponavljanja identičnih tvrdnji, prigovora i pogrešnih tumačenja koja je Splitska banka d.d. već bezuspješno iznosila u postupku kolektivne pravne zaštite, a koji je vođen u pogledu istovjetne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatnih stopa odlukom banke.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava pravo tužitelju pozivati se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača iznoseći netočne i neistinite navode, koje onda tuženik i pogrešno interpretira.

Naime, ističe kako je u postupku kolektivne pravne zaštite koji je vođen protiv tuženika pravomoćno presuđeno kako je ugovorna odredba kojom se kamata mijenja odlukom banke nezakonita i ništetna.

Tuženik to naravno vrlo dobro zna pošto je u tom postupku sudjelovao kao tuženik, te u odnosu na njega pravomoćna presuda jasno glasi: „Utvrđuje se da je sedmotužena Splitska banka d.d. u razdoblju od 1.9.2004. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom sedmotužene i drugim internim aktima banke,, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sedmotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku sedmotužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time sedmotužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. „

Sama izreka ove presude pobija zapravo sve tvrdnje tuženika iz odgovora na tužbu o tome kako se ova presuda ne odnosi na tužitelja kao korisnika kredita, pošto iz same izreke presude nedvojbeno proizlazi kako je ugovorna odredba kao što je ugovorna odredba o kojoj je riječ u ovom postupku utvrđena ništetnom, radi se o odredbi koja s tuženikom ugovorena u istovjetnom razdoblju 2003. -2008. godine, odredbi kod koje je kamatna stopa promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika i to promjenjiva temeljem ugovora u kojem nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

Da je ugovorena ugovorna odredba kojom se kamatna stopa mijenja odlukom tuženika vidljivo je iz članka 11. Ugovora o kreditu u kojem se navodi kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno „Odlukom kreditora“, iz činjenice da je tuženik (koji to niti ne spori) jednostrano i samovoljno mijenjao kamatnu stopu kao cijenu kredita te o tome tužitelja samo obavještavao, kao što je navedeni članak 11. Ugovora dovoljno pročitati kako bi se zaključilo da nisu utvrđeni apsolutno nikakvi a kamoli egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika.

Tužitelj napominje kako istovjetne prigovore koje ističe u ovom postupku, baš kao i ostale tužene banke, isticao i u postupku kolektivne pravne zaštite neuspješno pokušavajući ovakve uopćene i nerazumljive pojmove predstaviti kao određene i odredive, no sve sudske instance u Republici Hrvatskoj su takva obrazloženja tuženika vrlo jasno odbili navodeći kako se radilo samo o stvaranju privida da objektivni kriteriji postoje. Vrhovni sud RH tako navodi u presudi poslovni broj Revt-249/14-2 sljedeće: „Na isti način i E. banka u svom katalogu „Sektor građanstva“ navodi da su osnovni kriteriji na temelju kojih se definiraju visina kamatne stope i naknade, karakteristike tražitelja kredita odnosno stupanj rizika poslovanja, ukupni tržišni uvjeti odnosno konkurentsko okruženje, trošak izvora i struktura izvora, kontribucija potencijalnog dužnika dosadašnjim i budućim prihodima banke, izrada inventurne liste proizvoda, analiza rizika, budžet po proizvodu, trošenje limita i kontrola. U metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode E. banke na koje se obračunava ugovorna kamata utvrđuje se pojam promjenjive kamatne stope koja može biti administrativna kamatna stopa i tržišno indeksirana kamatna stopa. Za ostale tuženike prvostupanjski sud ne prepisuje odredbe nego utvrđuje da imaju iste ili vrlo slične složene opće odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su stoga nerazumljive i samo stvaraju privid da objektivni kriteriji postoje. Pozivajući se na odredbu članka 59. ZZP- a 03, te na odredbu članka 74. ZZP-a 09 koje propisuju da ugovor o potrošačkom zajmu mora, između ostalog, sadržavati i odredbu o godišnjoj nominalnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti o čemu zajmodavac potrošača mora obavijestiti u primjerenom roku prije sklapanja ugovora, sud smatra da u konkretnim slučajevima inkorporiranjem u ugovore općih uvjeta poslovanja koji sadrže veliki broj različitih kriterija, pri čemu je odnos između njih nejasan, dolazi do situacije da se pojedina banka može pozvati na bilo koji od tih kriterija, a brojni i nepovezani kriteriji ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze u smislu članka 50. ZOO- a 91, jer ugovor ne sadrži podatke na temelju kojih se predmet obveze može odrediti, a još manje se radi o kriteriju kojeg bi prosječni potrošač mogao razumjeti.

Ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, smatra da ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije sporno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke, koja može i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta, kad bi oni i bili razumljivi. Naime, u ugovorima čak nije navedeno da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze potrošača) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja, nego samo za odluku banke, što možda podrazumijeva i pod uvjetima iz općih uvjeta, ali nije tako navedeno.“

a istovjetno utvrđenje, kako se radi o potpuno neodređenim, nedorečenim i nerazumljivim formulacijama, daje i Vrhovni sud RH kada navodi, str. 34. presude: „Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako su to činile tužene banke u spornom razdoblju je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su 1. -7.tužene banke sklapale sa potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv.“

Dakle, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP) te Zakonu o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne odredbe o kamati.

Tužitelj u ovom postupku naime ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl. 138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.

Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka i to odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.

Suprotno tumačenje koje promovira tuženik i način na koji bi tuženik vodio ovaj postupak dovodi naprotiv do apsurdnih zaključaka kako zaštita u kolektivnom sporu nema apsolutno nikakvo značenje za potrošača, koji bi sada pored pravomoćne odluke valjda imao ponovno voditi identičan postupak i utvrđivati i dokazivati sve ono što je dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite, što je izigravanje i ignoriranje smisla i svrhe samog propisa. Zakonske odredbe nisu same sebi svrha već se iste donose u svrhu i cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže, s svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na strani trgovca.

Na ovo jasno ukazuju odredbe ZPP-a koje propisuju: Članak 502.c, Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju: Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove Članak 118., Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

O primjeni ovih odredbi u praksi očitovali su se i sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. jasno navodi: „Ovo je posebno bitno zbog činjenice da se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP-a 09 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena.“,

te navodi: „Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, a ujedno je i naglašena činjenica da kolektivna pravna zaštita prema ZZP-u 09 nema kompenzacijski karakter.“

Konačno, Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.

U konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi Raiffeisenbank Austria d.d. i u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje Stranica 7 od 11 Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite te stajalište kako u pojedinačnim parnicama nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih dokaza osim dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

Pojednostavljeno rečeno, presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, u svom pravomoćnom dijelu, kojim je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, obvezujuća je za ovaj sud.

Ova presuda potvrđena je odlukom VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. kojom je nesporno utvrđeno kako je tuženik unaprijed pripremio i sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja kamatnu stopu kao cijenu i bitan sastojak ugovora o kreditu te je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova vezivanja otplate kredita uz valutu švicarski franak, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice, a sve to je novčano iskazano kao razlika koja je predmet ovog postupka i što daje upravo iznos od koji je tuženik neosnovano stekao od tužitelja i to samo na ime valute.

Tužitelj slijedom iznijetog predlaže da sud u nastavku postupka odredi prije svega financijsko knjigovodstveno vještačenje kojim će se utvrditi neosnovano stečeno od strane tuženika s osnova ugovorne odredbe o kamati.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi i to kako je valjda mogao ugovoriti kamatu stopu kako mu se prohtije pa je samo o tom svom proizvoljnom činu promjene kamatne stope potrošača morao tek izvijestiti.

Ovakav promašeni stav tuženika odbijen je u sporu kolektivne pravne zaštite u kojem je baš o takvom prigovoru jasno rečeno: „

Činjenica da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara jer u razdoblju od 2004-2008. godine nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, na koju se tuženici pozivaju tvrdeći da propuštanjem određivanja tih parametara nisu mogli prekršiti propis kojega u tom obliku nije niti bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici trebali prema načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, potrošača, i u ugovoru odrediti neku određenu referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i određivanje obveze potrošača ne bi bilo prepušteno jednostranoj odluci. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope ne daje bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe primijeniti načelo savjesnosti i poštenja. Osim toga nije pošteno koristiti ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima se daje ovlaštenje bankama mijenjati obvezu potrošača prema odlukama banke bez unaprijed dogovorenih preciznih kriterija. To je nepravedno i nepošteno prema potrošačima i iz razloga jer su tako banke u svoje standardne ugovore samoinicijativno uvele drugi promjenjivi bitan element koji je za potrošača neizvjestan, a kojeg određuju one same, a potrošači na njihovu odluku ne mogu uopće utjecati.

Tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09; dalje u tekstu: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., a protekom prijelaznog roka potrebnog za prilagodbu poslovanja vjerovnika i kreditnih posrednika njegovim odredbama, 1. siječnja 2011. prestale su važiti odredbe glave IX ZZP-a 09 (članak 71.- 86.) o potrošačkom zajmu koje su uređivale istu materiju, uređen je niz pitanja kojima se štite posebna prava potrošača te je sveobuhvatno uređena obveza informiranja potrošača prije i nakon zaključenja ugovora u cilju zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba. No, kako je već rečeno, upravo zato što u vrijeme kad su bili zaključeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo izričito regulirano da stranke u potrošačkom ugovoru o kreditu moraju ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa, koja je prema ugovoru promjenjiva, može promijeniti, te referentnu stopu ako su promjene vezane uz nju, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja to trebale predložiti kao sadržaj ugovora i u tom razdoblju, kako bi potrošači točno znali koji su to promjenjivi elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa i kako bi njihova obveza bila odrediva.

Umjesto toga, tuženici su u nedostatku odgovarajućih propisa o tome, u ugovorima koristili odredbu kojom su na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezali isključivo za svoju vlastitu odluku, što je po ocjeni ovog suda protivno načelu savjesnosti i poštenja.

…

U svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne, slijedom čega je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a valjalo žalbe tuženika 1.-7. djelomično uvažiti i presudu u točkama 1- 7., 9. i 10. izreke djelomično potvrditi, kako je odlučeno u točki II. i IV. izreke ove presude.“

Gore izneseno u konačnici, potvrđuje i nedavno donesena revizijska odluka Vrhovnog suda RH predmetu poslovni broj Revd-2836/2020-2 od 1.12.2020., u kojoj se jasno upućuje i potvrđuju pravna shvaćanja zauzeta u kolektivnom sporu (presudi Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/2103 od 9.4.2019.).

Iz citiranih obvezujućih pravnih shvaćanja jasno je dakle da sporna ugovorna odredba ne udovoljava postavljenom standardu zaštite potrošača u smislu da mora na transparentan način potrošaču, ovdje tužitelju, objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s te odredbe s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Tuženik navodi i to da je navodno s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi što je apsolutno netočno, a na koji način tuženik dosljedno ignorira sadržaj i utvrđenja u postupku kolektivne pravne zaštite te trivijalizira svoj položaj u ovakvom ugovornom, kreditnom, odnosu pokušavajući isti netočno predstaviti kao ravnopravan, iako je notorna činjenica da je tužitelj u svakom pogledu podređen prema tuženiku, kako u pogledu pregovaračkog položaja, kako u pogledu sadržaja samog ugovora, tako i u pogledu provedbe samog ugovora.

Tuženik u svojoj, nekakvoj izvještačeno-idealiziranoj verziji harmoničnog ugovornog odnosa dvaju ugovornih strana, a kako je pokušava predstaviti sudu, potpuno zaboravlja da se ovdje radi o adhezijskom/tipskom ugovoru, odnosno ugovornom poslu po načelu „take it or leave it“ u kojem tuženik na tržište plasira na tisuće sadržajno istovjetnih ugovora koje je sam sastavio, u kojima potrošač, pa ni tužitelj, ne može promijeniti niti jedno jedino slovo ugovora, a kamoli da bi pregovarao o uvjetima i sadržaju. Radi se o standardnim „bussines-to-consumer“, B2C, ugovorima, a standardiziranje ugovornih odredaba kod trgovaca nota bene započelo je još krajem 19. stoljeća.1 O ovom je uistinu detaljno raspravljeno u postupku kolektivne pravne zaštite u kojem je jasno izneseno: „Predmet ovog spora je zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.“

…

O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženici niti ne tvrde da su potrošači mogli na nju utjecati.

U prilog tome govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima potrošači po prirodi stvari ne mogu pojedinačno pregovarati, međutim kako je nesporno da niti na samu tu odredbu potrošači nisu mogli utjecati, to nije toliko važno.“, odnosno VTS RH, u svojoj odluci Pž-6632/2017-2 doslovno navodi: „U skladu s iznijetim, ovaj sud, kao i prvostupanjski sud, ocjenjuje da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo.“

Konačno, tuženiku za informaciju, pojedinačno pregovaranje ne znači to da je zaključen ugovor o kreditu u kojem je kamatna stopa promjenjiva odlukom tuženika (pošto to uopće nije sporno) već znači to da je potrošač, ovdje tužitelj, nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o kojoj je riječ, a na što jasno ukazuje ZZP, članak 81. stavak 2. koji navodi: Članak 81. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Uostalom ovo potvrđuje i sam VTSRH u gore citiranoj odluci Pž-6632/2017-2 u kojoj navodi: „Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“

Notorna je činjenica da na sadržaj ugovora pa niti bilo koje odredbe ugovora tužitelj nije mogao utjecati pošto se radilo o unaprijed sastavljenom obrascu ugovora o kreditu.

Tuženik prigovara i zastari koji prigovor je potpuno neosnovan. Tužitelj naime ukazuje kako je Vrhovni sud RH dana 30.1.2020., zauzeo pravno shvaćanje o tome da zastarni rok kod restitucije stečenog temeljem utvrđene ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.

Ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 323. stavak 1. ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, a kojom se utvrđuje nepoštenom i ništetnom odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke.

34. Sasvim je jasno stoga da zastare u ovom predmetu nema.

Kako je tužitelj osporio visinu tužbenog zahtjeva to tužitelj predlaže da sud sudskom vještaku da nalog utvrditi po datumima uplata više plaćene iznose kamata kako po mjesecima tako u zbroju tih mjeseci, sve uspoređujući kredit sa početnom kamatnom stopom sa stvarno plaćanim iznosima kamata, sve u kunama, odnosno u Eurima po fiksnom tečaju konverzije, time da od 1.1.2014. godine primjenjuje kamatu 3,23 kao zakonom propisanu kamatnu stopu.

U ostalom tužitelj ostaje kao kod navoda tužbe.

U podnesku od 04. lipnja 2024. god., tuženik navodi da ustraje u svim dosadašnjim navodima, prigovorima i prijedlozima te dodatno ističe i sljedeće.

Tuženik je već u dosadašnjem tijeku postupka ukazao i obrazložio da je tužbeni zahtjev neosnovan, pa tuženik smatra da je nepotrebno u ovom postupku izvoditi dokaz financijskim vještačenjem jer se radi o dokazu glede visine tužbenog zahtjeva, a kako je tužbeni zahtjev neosnovan to je nepotrebno utvrđivati njegovu visinu, međutim ukoliko sud ipak odluči izvesti ovaj dokaz, tuženik ističe sljedeće.

Prijedlog tužitelja sudu, glede naloga za vještačenje po kojem bi vještak trebao iskazati samo „više plaćeno“ nije u skladu s odredbama ZPP-a, niti s pravnom osnovom tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova.

Tuženik smatra da bi zadatak vještaka trebao biti da vještak izračuna razliku između iznosa kojeg je Banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima, a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se tuženika obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekao.

Osim toga, odredba članka 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

Vještak bi postupio suprotno prednjemu kada u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.

Neosnovan je i prijedlog tužitelja da vještak kod izračuna preplate, računajući od 01.01.2014.g. umjesto početne kamatne stope od 4,69% primjenjuje kamatnu stopu od 3,23%, citiram: „kao zakonom propisanu kamatnu stopu.“

Ugovor kreditu sadrži tri klauzule (odredbe) glede ugovorene redovne kamate i to: Klauzulu da početna kamatna stopa iznosi 4,69%; Klauzulu da je kamatna stopa promjenjiva; Klauzulu o načinu promjene kamatne stope.

Okolnost da bi klauzula o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, eventualno bila nepoštena te stoga ništetna, ne utječe na valjanost odredbe o početnoj kamatnoj stopi.

Tuženik smatra da je upravo okolnost da je početno ugovorena kamatna stopa od 4,69 % bila utvrđena ugovorom, znači da je ista bila u dovoljnoj mjeri određena, tužitelj je s njom bio upoznat i prihvatio je.

Stoga, obzirom da stranke predmetnog ugovora iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,69%, za slučaj ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 4,69% za cijeli period otplate, pa bi vještak trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio po primijenjenom otplatnom planu i iznosa kojeg bi tužitelj platio po početnom otplatnom planu i početnoj kamatnoj stopi od 4,69% za cijeli period otplate kredita

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl. oec., u vještvu od 06. rujna 2024. god., navodi da je na temelju rješenja ovog suda od 05. lipnja 2024. god. , izrađen nalaz i mišljenje u pravnoj stvari između tužitelja BB iz [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d. (u daljnjem tekstu Banka), radi isplate.

Zadaća vještaka je utvrditi postojanje i iznose razlike između stvarno uplaćenih iznosa na ime anuiteta po Ugovoru o kreditu po kamatnim stopama koje su se mijenjale odlukom tuženika tijekom otplate kredita, i iznosa na ime anuiteta koji su imali biti plaćani za slučaj da predmetni Ugovor o kreditu nije bio ugovoren uz primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Dana 15.05.2019. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbu o promjeni kamatne stope od strane kreditora.

Kredit pod brojem 75400/05 je ugovoren dana 24.03.2005. godine, između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=49.474,00, na rok od 10 godina. Isplaćen je u kunama dana 31.03.2005. prema prodajnom tečaju banke, te je naplata mjesečnih anuiteta vršena po prodajnom tečaju banke na dan dospijeća anuiteta. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 4,69% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 517,58 CHF, plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća. Prvi anuitet je dospio 10.04.2005. godine. Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je bila dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naplaćeni s istaknutom razlikom zbog promjene kamatne stope. Zbog mijenjanja kamatne stope je od anuiteta dospjelog 12.03.2007., došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao.

U tablici koja prileži ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja anuiteta kredita usporedbom početno ugovorenog anuiteta u CHF i stvarno naplaćenog anuiteta sukladno promjeni kamatne stope. Kredit je s anuitetom 10.02.2015., redovno konačno otplaćen. Povećanje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope su prikazani u stupcu br 5. tablice, odnosno stupcu br 8. u kunskoj protuvrijenosti, odnosno u stupcu br. 9. u protuvrijednosti Eur po fiksnom tečaju konverzije.

Vještak napominje da su tužitelj i tuženik zatražili drugačiju primjenu kamatne stope na početni otplatni plan od 01.01.2014., i zakonski određene stope od 3,23%. Radi se o pravnoj proturječnosti koja nije u nadležnosti vještaka, a u ovom je nalazu radi ubrzanja procesa primijenio tuženikov zahtjev, jer je utjecaj kamatne stope na visinu anuiteta pred sam kraj otplate kredita relativno mali. Tuženik je zatražio iskazivanje i tzv. negativnih razlika, koje u ovom slučaju ne postoje, bez obzira na nižu kamatnu stopu od početne nakon 01.01.2014., anuitet je do samog kraja bio viši od početnog.

Također napominje da je tuženik prilikom promjena kamatnih stopa bez jasnog razloga za jedan anuitet skratio rok otplate kredita. Tako je tužitelj otplatio kredit kroz 119 anuiteta, umjesto 120 koliko je ugovoreno, odnosno ne svojom krivnjom nije 10.03.2015., platio anuitet od 515,13 CHF. Protuvrijednost navedenog anuiteta po tadašnjem tečaju jest 436,88 Eur.

Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitet su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem sam obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan dospijeća kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Vještak navodi da je vještvo napravljeno sukladno rješenju ovog suda u Splitu od 05. lipnja 2024. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-2146/2019. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je :

Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 75400/05. U razdoblju od 01.02.2007. do 31.12.20013. tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten prodajni tečaj CHF/KN banke važeći na dan dospijeća.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 12.03.2007. do 10.02.2015., platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu =1.602,06 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita, prikazanih u tablici u nastavku vještva.

Tužitelj u podnesku od 27. rujna 2024. god., navodi da je zaprimio nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jović, pa ističe kako nema primjedbi na isti te drži kako je sudski vještak pravilno i točno utvrdio više plaćeno po kamati u ukupnom iznosu od 1.602,06 Eura.

Navodi da slijedom izrađenog nalaza i mišljenja, uređuje tužbeni zahtjev na način da isti kao cjelina glasi:

„1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. Ugovora o kreditu broj 75400/05 od 22.11.2005. godine, kojeg su zaključili tužitelj i tuženiku u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da se utvrđuje aktom kreditora.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 1.602,06 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, i to kako slijedi:

na iznos od

3,82 EUR 12.03.2007.

3,81 EUR 10.04.2007.

3,74 EUR 10.05.2007.

3,75 EUR 11.06.2007.

3,70 EUR 10.07.2007.

3,75 EUR 10.08.2007.

3,75 EUR 10.09.2007.

3,70 EUR 10.10.2007.

3,74 EUR 12.11.2007.

3,72 EUR 10.12.2007.

3,78 EUR 10.01.2008.

3,83 EUR 11.02.2008.

3,90 EUR 10.03.2008.

3,84 EUR 10.04.2008.

3,80 EUR 12.05.2008.

3,79 EUR 10.06.2008.

3,78 EUR 10.07.2008.

3,76 EUR 11.08.2008.

3,77 EUR 10.09.2008.

3,88 EUR 10.10.2008.

3,97 EUR 10.11.2008.

3,94 EUR 10.12.2008.

4,13 EUR 12.01.2009.

11,58 EUR 10.02.2009.

11,83 EUR 10.03.2009.

11,39 EUR 10.04.2009.

11,31 EUR 11.05.2009.

11,27 EUR 10.06.2009.

11,36 EUR 10.07.2009.

11,18 EUR 10.08.2009.

11,26 EUR 10.09.2009.

11,12 EUR 12.10.2009.

11,24 EUR 10.11.2009.

11,17 EUR 10.12.2009.

20,98 EUR 11.01.2010.

21,32 EUR 10.02.2010.

21,25 EUR 10.03.2010.

21,54 EUR 12.04.2010.

21,96 EUR 10.05.2010.

22,34 EUR 10.06.2010.

23,06 EUR 12.07.2010.

22,36 EUR 10.08.2010.

24,14 EUR 10.09.2010.

23,21 EUR 11.10.2010.

23,39 EUR 10.11.2010.

24,16 EUR 10.12.2010.

25,19 EUR 10.01.2011.

22,21 EUR 10.02.2011.

22,54 EUR 10.03.2011.

22,07 EUR 11.04.2011.

23,13 EUR 10.05.2011.

23,86 EUR 10.06.2011.

24,19 EUR 11.07.2011.

27,86 EUR 10.08.2011.

24,38 EUR 12.09.2011.

23,86 EUR 10.10.2011.

23,99 EUR 10.11.2011.

23,94 EUR 12.12.2011.

24,39 EUR 10.01.2012.

24,71 EUR 10.02.2012.

24,81 EUR 12.03.2012.

24,56 EUR 10.04.2012.

24,70 EUR 10.05.2012.

24,83 EUR 11.06.2012.

24,64 EUR 10.07.2012.

24,62 EUR 10.08.2012.

24,26 EUR 10.09.2012.

24,38 EUR 10.10.2012.

24,65 EUR 12.11.2012.

24,57 EUR 10.12.2013.

24,69 EUR 10.01.2013.

24,34 EUR 11.02.2013.

24,21 EUR 11.03.2013.

24,59 EUR 10.04.2013.

24,22 EUR 10.05.2013.

24,02 EUR 10.06.2013.

23,80 EUR 10.07.2013.

24,07 EUR 12.08.2013.

24,22 EUR 11.09.2013.

24,36 EUR 11.10.2013.

24,39 EUR 11.11.2013.

24,58 EUR 10.12.2013.

22,07 EUR 10.01.2014.

17,13 EUR 10.02.2014.

17,21 EUR 10.03.2014.

17,19 EUR 10.04.2014.

17,03 EUR 12.05.2014.

17,01 EUR 10.06.2014.

17,12 EUR 10.07.2014.

17,24 EUR 11.08.2014.

17,30 EUR 10.09.2014.

17,31 EUR 10.10.2014.

17,42 EUR 10.11.2014.

17,45 EUR 10.12.2014.

17,50 EUR 12.01.2015.

17,18 EUR 10.02.2015.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Na raspravnom ročištu dana 02. listopada 2024. god., tuženik navodi da prigovara preplati kako je ista iskazana u mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića iz razloga kako slijedi:

-sklopljenom ugovoru o kreditu i u skladu sa početnim otplatnim planom kredit se treba otplatiti u 120 mjesečnih anuiteta i upravo na temelju te činjenice je vještak napravio svoj izračun;

-međutim iz provedenog otplatnog plana ali i iz stranice 2 nalaza vještaka proizlazi da je kredit stvarno otplaćen kroz 119 anuiteta, a vještak tom prilikom izračuna razlike nije uzeo u obzir, i nije umanjio dobivenu razliku plaćenog za 120. anuitet u iznosu od 436,88 Eur, koji anuitet nije plaćen.

Tuženik stoga predlaže sudu naložiti vještaku izradu ispravka nalaza i mišljenja na način da utvrdi stvarni početni otplatni plan kroz 119 anuiteta, te razliku u odnosu na stvarno uplaćena 119 anuiteta, kako pojedinačno, tako i ukupno u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu. Obzirom da se temelji na pogrešnom nalazu i mišljenju sudskog vještaka, konačno uređeni tužbeni zahtjev je dodatno neosnovan i iz tog razloga, a uz to i iz svih razloga iznesenih tijekom postupka.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović, dipl. oec. u dopuni vještva od 20. listopada 2024. god., navodi da je na temelju rješenja ovog suda od 02. listopada 2024. god., izrađena dopuna nalaza i mišljenja u pravnoj stvari između tužitelja BB iz [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d. (u daljnjem tekstu Banka), radi isplate.

Zadaća vještaka je dopuniti vještvo na okolnosti istaknutih prigovora na vještvo tuženika s ročišta od 02.10.2024. godine.

Tuženik smatra Nalaz i Mišljenje vještaka pogrešnim jer vještak nije uzeo u obzir da je tuženik skratio rok otplate kredita sa 120 na 119 anuiteta i da je slijedom toga i u svom vještačenju trebao primijeniti skraćeni rok. Tvrdnja tuženika nema dodirnih točaka sa stvarno ugovorenim kreditom, te nije bilo nikakvog opravdanja za skraćenje roka otplate, a naročito takvo što ne može vještak retroaktivno primjenjivati u svom izračunu. Rok je skraćen usred otplate kredita. Ipak je napomenuo da 120-i anuitet tužitelj nije platio, ali ne svojom krivicom. Tuženik može postaviti i zahtjev da se sporni iznos odbije od utvrđene preplate.

Radi ekonomičnosti postupka u prilogu je tablica s izračunom na način kako to tuženik traži, i to simuliranim skraćenjem roka početnog otplatnog plana od anuiteta 12.03.2007., kada dolazi do rasta kamate, a na sudu je da odluči da li će zahtjev tuženika prihvatiti.

U slučaju da sud prihvati prijedlog tuženika, mišljenje vještaka bi tada glasilo:

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 05. lipnja 2024. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-2146/2019. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.

Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je:

Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 75400/05. U razdoblju od 01.02.2007. do 31.12.20013. tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten prodajni tečaj CHF/KN banke važeći na dan dospijeća.

Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 12.03.2007. do 10.02.2015. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu =1.375,39 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita, prikazanih u tablici u nastavku vještva.

Na raspravnom ročištu dana 08. studenog 2024. god., tužitelj u pogledu dopune vještva ističe kako ista nije trebala biti rađena, a i sam vještak u dopuni navodi kako nema dodirnih točaka sa stvarno ugovorenim kreditom.

Tuženik na istom ročištu navodi da nema primjedbi na matematičku točnost dopune vještačenja, te osporava navode tužitelja iz razloga što je isključivo dopuna utemeljena na stvarno realiziranim parametrima predmetnog kredita. Navodi da je u nalazu i mišljenju sadržanom u dopuni vještačenja, vještak potvrdio navode tuženika:

- da se je prema sklopljenom ugovoru o kreditu i u skladu sa početnim otplatnim planom, kredit trebao otplatiti u 120 mjesečnih anuiteta, i to 119 anuiteta u iznosu od 517,58 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 515,13 CHF,

- da je iz provedenog otplatnog plana vidljivo da je kredit stvarno otplaćen kroz 119 anuiteta, a po logici stvari ako se početni iznos podijeli na 120 anuiteta, ti su anuiteti manjeg iznosa nego ako se isti početni iznos podijeli na 119 anuiteta.

-da uslijed navedenog, pretplata s osnova navodne ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope iznosi 1.375,39 EUR.

Stoga je jasno da bi zahtjev tužitelja koji pozivom na stjecanje bez osnove potražuje iznos veći od onog kojeg je tuženik eventualno neosnovano stekao, svakako barem u dijelu bio neosnovan, jer je protivan osnovnim pravilima o vraćanju kod stjecanja bez osnove, a uvažavajući sve već izneseno od strane tuženika tijekom postupka, tužbeni zahtjev je u svakom slučaju potrebno odbiti u cijelosti uz osudu tužitelja na plaćanje parničnog troška. U prilog svojih navoda tuženik prilaže u spis rješenje Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-541/2023 od 2. srpnja 2024. godine.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Financijski izračun preplaćenih kamata, Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 75400/05 od 24. ožujka 2005. god., Potvrdu o konačnoj otplati kredita od 02.04.2015. god., Otplatni plan od 06.02.2019. god., Izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor broj 75400/05, Promet po tekućem računu br. 40103142009 00 za razdoblje od 01.03.2005. do 04.02.2019. god., Obavijest o promjeni kamatne stope od 13.02.2007. god., 16.01.2009. god., 15.12.2009. god., 07.01.2011. god., i 20.12.2013. god., Presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine (str. 1 i 2), Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Revd 2836/2020-2 od 01.12.2020. god., Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine, Vještvo stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović, dipl. oec. od 06. rujna 2024. god., Dopunu vještva stalnog sudskog vještaka za financije, Marijan Jović, dipl. oec. od 20. listopada 2024. godine, te Rješenje Županijskog suda u Šibeniku posl. br. Gž-541/2023-5 od 02. srpnja 2024. godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 75400/05 od 24. ožujka 2005. godine.

Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje prednika tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže predniku tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Stoga odista nisu jasna pravna stajališta tuženika kada navodi da donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv prednika tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača, da je istom Presudom potrošačima pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, te da činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio citiranu pravomoćnu Presude, nije od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., a kojom je pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće. U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika Splitska banka d.d. Split.

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 75400/05 od 24. ožujka 2005. god., može opstati bez sporne ništetne odredbe članka 11. st. 1. Ugovora u kojoj je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se aktom Kreditora.

Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornog dijela predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 75400/05 od 24. ožujka 2005. god., predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da nominalna kamatna stopa iznosi 4,69 %, (čl. 5. st. 1 Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita.

Osim toga, tuženik tijekom postupka ističe da je u trenutku sklapanja ugovora tužitelju bila poznata visina kamatne stope, (tužitelj se također poziva na te poznate parametre), pa se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika imaju primijeniti početno ugovoreni parametri, odnosno početno ugovorena kamatna stopa.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Ovaj sud cijeni da je neosnovan i istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 15. svibnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

Tužitelj nije imao primjedbi na matematički izračun stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec. u vještvu od 06. rujna 2024. god., a temeljem kojega je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 27. rujna 2024. god., dok tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec. u dopuni vještva od 20. listopada 2024. godine.

Među strankama nisu niti sporni osnovani prigovori tuženika kada ističe da se je sklopljenim Ugovorom o kreditu, u skladu sa početnim otplatnim planom kredit trebao otplatiti u 120 mjesečnih anuiteta, da je na temelju te činjenice imenovani vještak napravio svoj izračun od 06. rujna 2024. god., ali da je iz provedenog otplatnog plana kaop i stranice 2 nalaza imenovanog vještaka od 06. rujna 2024. god., razvidno da je kredit stvarno otplaćen kroz 119 anuiteta, a što imenovani vještak prilikom izračuna od 06. rujna 20204. god., nije uzeo u obzir, i nije umanjio dobivenu razliku plaćenog za 120. anuitet u iznosu od 436,88 Eur, a koji anuitet nije plaćen, kao i to da su u slučaju ako se početni iznos podijeli na 120 anuiteta, dobiveni iznosi anuiteta zacijelo manji nego u slučaju ako se isti početni iznos podijeli na 119 anuiteta.

Tuženik stoga osnovano ističe da bi postojeći zahtjev tužitelja koji pozivom na stjecanje bez osnove potražuje iznos veći od onog kojeg je tuženik eventualno neosnovano stekao, svakako barem u dijelu bio neosnovan, jer je protivan osnovnim pravilima o vraćanju kod stjecanja bez valjane pravne osnove.

Radi svega navedenog, deklaratorni tužbeni zahtjev koji se odnose na utvrđenje ništetnosti sporne odredbe članka 11. st.1 Ugovora u kojoj je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se aktom Kreditora, prihvaćen je u cijelosti, te je donijeta odluka kao u toč. I izreke presude.

Kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate na ime nepripadno plaćenog s osnova ugovorene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se utvrđuje aktom Kreditora, prihvaćen je sukladno izračunu stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec. u dopuni vještva od 20. listopada 2024. god., pa je tuženik obvezan da isplati tužitelju iznos od ukupno 1.375,39 Eur sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos preplate teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta otplate predmetnog kredita, pa do isplate, dok je u preostalom dijelu u odnosu na više zatraženi iznos od 226,67 Eur zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je donijeta odluka kao u toč. II izreke presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 3 i čl. 155 ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., pristup na dva ročišta po 100 bod., sastav dva podneska po 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 250,00 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su osim toga priznati i troškovi financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 331,81 Eur, kao i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 39,82 Eur, i pristojbe presude u iznosu od 53,09 Eur, sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 37/23).

U Splitu, 17. siječnja 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika