REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 137 P-5886/20-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ines Gutzmirtl Špehar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari Atlantic Grupa d.d., Zagreb, Miramarska 23, OIB: 71149912416, zastupan po punomoćniku Borisu Šavoriću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Filkoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 9. prosinca 2024. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja KA i zakonskog zastupnika TA, tuženika osobno i punomoćnika tuženika odvjetnika Ivana Filkovića, dana 23. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 134.291,19 eur / 1.011.816,96 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od presuđenja pa do isplate uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice tekuću od 29. lipnja 2020. godine do 22. siječnja 2025. godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 19.600,81 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi iz čl. 29. st. 2. zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 14. srpnja 2011. godine Hrvatska agencija za nadzor usluga donijela rješenje kojim je tužitelju naloženo da osobama koje sun a dan 23. prosinca 2010. godine bile imatelji dionica izddavateljetrgovačkog društva Kalničke vode bio natura d.d. Križevci, Bjelovarsk 4 u roki od 90 dana uplati iznos od 83,32 kn po dionici. Budući da je tuženi bio dioničar 23. prosinca 2010. tj.imatelj 11328 dionica , tužitelj je dana 28. listopada 2011. godine u skladu s konačnim i ovršnim rješenjem uplati tuženiku ukupni iznos od 1.011.816,96 kn. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poništeno je rješenje temeljem kojeg je tužitelj izvršio uplatu tuženiku u gore navedenom iznosu, a upravni postupak koji se vodio pred Agencijom i u kojem je navedeno Rješenje doneseno je obustavljen. Donošenjem presude otpala je pravna osnova temeljem koje je tuženi primio gore navedeni iznos te je tužitelj pozvao tuženika dopisom od 23. lipnja 2020. godine da vrati ono što je primio s obzirom da je pravna osnova otpala. Temeljem čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima tuženi je dužan vratiti ono što je primio s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala. Tužitelj tvrdi da je tuženi dužan vratiti i zateznu kamatu temeljem odredbe čl. 1115. od dana stjecanja ako je bio nepošten a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj smatra da je tuženik postao nepošten od dana 29. lipnja 2020. godine kada je zaprimio dopis tužitelja a odbio vratiti stečeno s pravne osnove. Tužitelj postavlja konačni tužbeni zahtjev dana 31. ožujka 2023. godine predlažući da sud usvoji isti u cijelosti s kamatama uz naknadu parničnoga troška.

2. Tuženi u odgovoru na tužbu osporava i osnov i visinu zahtjeva, smatra da se ne radi o stjecanju bez osnove, smatra da iznos koji je tužitelj isplatio tužitelju nije isplatio na temelju nikakvog sporazuma između tužitelja i tuženika kojem je tuženiku isplaćen iznos za povlačenje tužbe u predmetu koji se vodio kod trgovačkog suda u Bjelovaru pod brojem P-1265/10, tužitelj nije dostavio nikakav dokaz kojim bi osporio navode tuženika, predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnoga troška.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, saslušan je tužitelj, saslušan je zz tužitelja i tuženik, izvršen je uvid u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske U-zpz 4/2014, zahtjev za povrat iznosa od 23. lipnja 2020., izvršen je uvid u kopiju osobne iskaznice za tuženika, izvršen je uvid u kopiju presude ovoga suda br. P-588/2020, Gž-638/2022 i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-10/23.

4. Ocjenom ovako provedenog dokaznog postupka ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kako je i odlučeno u izreci ove presude pod toč. I i III. 5. Predmet spora je zahtjev za vraćanje stečenog na temelju osnove koja je otpala – rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (HANF-a) koja je poništena odlukom Vrhovnog suda RH.

6. Nije sporno da je tužitelj u preuzimanju trgovačkog društva Kalničke vode bio natura d.d. tuženiku koji je dana 23. prosinca 2010. godine bio dioničar tj. imatelj 11328 dionice Kalničke vode bio natura d.o.o. 28. listopada 2011. godine isplatio iznos od 1.011.816,96 kn.

7. Sporno je jel tužitelj ima pravo tražiti od tuženika isplatu iznosa koji mu je tužitelj isplatio na temelju rješenja koje je poništeno sudskom odlukom.

8. Odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima propisano je u stavku 1. kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. U toč. 2. istog zakona pod prijelazom imovine razumijeva se I stjecanje koristi izvršenom radnjom. U toč. 3. istog članka I zakona obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje I kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

9. Odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi I platiti zatezne kamate, I to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Prema odredbi čl. 1117. st. 2. Zakona o obveznim odnosima stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka I dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kada je postao nepošten.

11. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda RH pod brojem U-ZPZ-4/2014 od 9. srpnja 2019. godine kojim je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod brojem US- 8653/2011-11 od 13. studenog 2013. godine uvažena je tužba i poništeno spomenuto rješenje jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio tužbu ovdje tužitelja protiv rješenja HANFA-e, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je na temelju izloženog a polazeći od sadržaja zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zaključio da je u tom predmetu sporno je li tuženi bio ovlašten postupati na način kako je to uradio u pobijanom rješenju odnosno primjenom odredbe iz čl. 47. i 48. ZPDD kad je postupak odobrenja objavljivanja ponude za preuzimanje društva Kalničke vode bio natura d.d. rješenjem HANF-e već bio obustavljen, kao i je li tuženi pobijanim rješenjem zapravo odlučivao ustvari iz sudske nadležnosti.

12. Vrhovni sud je u svojoj odluci naveo da se prema odredbama čl. 16. st. 2. I 5. I čl. 40. te čl. 48. st. 1. I 3. toč. 5. ZPDD, na koje se poziva pobijano rješenje, može ostvarivati zaštita manjinskih dioničara nadzorom HANFA-e I to samo unutar postojećeg postupka preuzimanja (kojim se utječe na prava I obveze sudionika u postupku preuzimanja), kako je to jasno propisano općim odredbama ZPDD. U tom je smislu sve drugo što se u zaštiti manjinskih dioničara moglo poduzeti izvan postupka odobrenja objavljivanja ponude za preuzimanje, u nadležnosti je suda I stvar je dispozicije samih dioničara (članak 300. k ZTD). Stoga kada je HANFA svojim rješenjem već jednom pravilno ustvrdila da ne postoje pravne pretpostavke za daljnje vođenje predmetnog postupka odobrenja objavljivanja ponude za preuzimanje ciljnog društva, tada nije mogao zakonito, tj. istog dana ujedno donijeti I mjere kojima se intervenira u ponudu za preuzimanje u odnosu na koju prema ocjeni samog tuženika više nisu postojale pretpostavke za vođenje postupka njezinog odobrenja. Slijedom toga, navedena je intervencija prvno zakašnjela I u sebi sadrži elemente nedopuštene retroaktivnosti u već stečena prava sudionika u postupku preuzimanja, te je donođenjem pobijanog rješenja HANFA-e od 14. srpnja 2011. povrijeđen zakon, što je samo po sebi već dovoljan I odlučan razlog za ponišenje pobijanog rješenja.

13. VSRH je ocijenio osnovanom tvrdnju u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude I da je HANFA, protivno odredbama ZPDD, te čl. 300. k Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11 –pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19 – u daljnjem tekstu ZTD), donošenjem pobijanog rješenja neovlašteno utvrđivala primjerenu cijenu za dionice nakon što su one već bile prenesene na glavnog dioničara Atlantic Grupu d.d.

14. Pozivajući se na odredbu čl. 330. k. ZTD VSRH je odlučio da ako je u postupku preuzimanja (možebitno) došlo do povrede obveze glavnog dioničara na zakonito postupanje prema svim manjinskim dioničarima, primjereni iznos otpremnine može odrediti isključivo trgovački sud u izvanparničnom postupku na zahtjev manjinskog dioničara, a da je HANFA postupajući kao u pobijanom rješenju nakon što su dionice već prenesene na glavnog dioničara, protivno odredbama čl. 300. k ZTD-a, u upravnom postupku zapravo utvrdilo primjerenu cijenu za dionice koja se primjenjuje I na sve druge manjinske dioničare, čime je u tom dijelu doista odlučivao u stvari iz nadležnosti (trgovačkog) suda.

15. Iz izloženog proizlazi da je razlog poništenja rješenja od 14. srpnja 2011. godine na temelju kojeg je tužitelj izvršio isplatu iznosa kojeg zahtjeva natrag ovom tužbom bilo što je HANFA to rješenje donijela nakon što je obustavila postupak odobrenja objavljivanja ponude za preuzimanje društva Kalničke vode bio natura d.d. kada za to nije više bila ovlaštena, odlučujući na taj način ustvari iz sudske nadležnosti.

16. Budući da je tuženi naplatio iznos od 1.011.816,96 kn na temelju rješenja HANFA-e od 14. srpnja 2011. godine koje je naknadno ukinuto presudom VSRH, odnosno primio je taj iznos na osnovi koja je kasnije otpala, to je primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznom odnosu utvrđen osnovan zahtjev tužitelja za vraćanje stečenog bez osnove u odnosu na tuženika isplatom iznos od 1.011.816,96 kn. 17. Prema odredbi čl. 1117. st. 2. Zakona o obveznim odnosima stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka I dužan je vratiti ono što je primio po osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kada je postao nepošten.

18. Za odluku o pravu tužitelja na zatezne kamate u smislu odredbe čl. 1117. st. 2. Zakona o obveznim odnosima odlučno je ocijeniti savjesnost svih sudionika posebno tuženika u čiju korist je izvršena naplata po osnovi koja je naknadno ukinuta.

19. Pravno je shvaćanje da stjecatelj postaje nesavjestan nakon primitka presude kojom se ukida ovršna isprava na temelju koje je stečena neka imovina.

20. Prema stavu VSRH izraženom u presudi broj Rev-x-505/14 od 29. listopada 2014. navedena okolnost u pravilu čini nesavjesnim stjecatelja koji nije odmah vratio ono što je primio po presudi koja je naknadno ukinuta, ali to ne sprječava sud da iznimno u pojedinom slučaju ocijeni I ispita druge okolnosti koje objektivno mogu ukazivati na to da je stjecatelj I dalje savjestan, pogotovo ako je I neovisno o ukidanju presude kojom je odlučeno o naknadi štete u novcu stjecatelj imao legitimna očekivanja, utemeljena na provjerljivim pretpostavkama, na temelju kojih je mogao opravdano smatrati da mu pripadaju sredstva koja su mu prenesena po presudi koja je naknadno ukinuta, odnosno da u ovom slučaju tužiteljici pripada upravo naknada štete u novcu. Nadalje, kad određena prava po zakonu pripadaju sudionicima obveznih odnosa uz ostalo I zbog toga što je jedna strana nesavjesna, obveza je suda u svakom pojedinačnom slučaju uzimajući u obzir osobite okolnosti svakoga konkretnog slučaja, procjenjivati savjesnost ovisno o ponašanju, savjesnost I dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa.

21. Polazeći od navedenog stave VSRH, ovaj sud je ocijenio da tuženik u okolnostima konkretnog slučaju, primitkom odluke kojom je poništena osnova njegovog stjecanja iz razloga što je ta odluka o pravu tuženika koju je donijelo državno tijelo u obavljanju poslova iz svoje redovne djelatnosti, poništena iz razloga što to tijelo više nije bilo nadležno za donošenje iste već je bio nadležan sud, tuženik nije postao nesavjestan stjecatelj. To iz razloga što je mogao opravdano smatrati da mu kao imatelju dionica pripadaju sredstva koja su mu isplaćena od strane tužitelja na temelju rješenja državne agencije donesenog u svrhu ostvarivanja zaštite manjinskih dioničara društva koje je preuzimao tužitelj u koju svrhu je dostavio tuženiku izjavu na temelju koje mu je izvršena isplata spornih sredstava. Tuženi dakle sporna sredstva nije stekao kao sudionik obveznog odnosa, niti je sudjelovao u donošenju tog rješenja ili utjecao na isto na bilo koji način, pa stoga primitkom presude kojom je ukinuto rješenje HANFA-e od 14. srpnja 2011. godine, tuženi nije postao nesavjestan stjecatelj, a niti primitkom dopisa kojim ga je tužitelj pozvao na povrat primljenih sredstava.

22. Iz ovoga proizlazi da je sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za zatezne kamate ali od dana donošenja ove presude do isplate dok je za zatraženo razdoblje od 29. lipnja 2020. godine do 22. siječnja 2025. godine zahtjev odbijen.

23. Sud je saslušao i zz tužitelja I tuženika, vjeruje iskazu i jednog i drugog jer su iskazi za svakoga životni. Zz tužitelja iskazuje temeljem svog viđenja stvari glede zahtjeva, tuženi pak iskazuje sa njegove pozicije da je zahtjev tužitelja neosnovan, međutim ovaj sud je stava da je zahtjev tužitelja osnovan kako je i odlučeno u izreci pod toč. I i III, I kako je sud obrazložio kao gore istaknuto.

24. Odluka o parničnom trošku tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku, a odnosi se na zastupanje I tuženika po punomoćniku odvjetniku odmjeren prema OT i to za sastav tužbe 2.020,00 eur, sastav 2 podneska po 2.020,00 eur, 2 podneska po 505,00 eur, te pristupa na 5 ročišta u iznosu svakog u visini od 2.020,00 eur, odnosno ukupno 15.150,00 eur. Tom iznosu treba pribrojiti 25% PDV-a tako da je trošak 18.937,50 eur. Sud priznaje pristojbu na presudu u iznosu od 663,61 eur, tako da je ukupan trošak tužitelja 19.600,81 eur.

25. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer osim što ta radnja nije potrebna za vođenje parnice, taj trošak prije zaključenja glavne rasprave nije niti nastao, a I njegov nastanak bi ovisio pri eventualnom pristupu punomoćnika stranaka na ročište za objavu presude, koji nije obvezan, a I presuda se dostavlja punomoćnicima stranaka koji su u sustavu e-komunikacije, a koja presuda je vidljiva istoga dana.

26. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 23. siječnja 2025. godine

Sudac

Ines Gutzmirtl Špehar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave istog. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud pismeno u 3 istovjetna primjerka.

DNA:

- pun tužitelja

- pun. tuženika