REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-84/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja OŠ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, [adresa], zastupani po odvjetnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja i ZŠ, odvjetnice u [adresa], kao zamjenika punomoćnika tuženika 10. prosinca 2024., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 9011690576, zaključen dana 19.07.2006. godine između tužitelja OŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., [adresa], OIB: 02535697732., u dijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita moguća uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, te da ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, [adresa] da isplati tužitelju OŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]

19,

iznos

od

561,52

eura

(slovima:petstošezdesetijedaneuroipedesetidvacenta) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 07.02.2007. god. pa do isplate po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine; od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine po stopi od 14% godišnje; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 01.01.2023. godine do 29. 12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima:petnaest) dana, dok se zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate za razdoblje od 7. veljače 2006. do 7. veljače 2007. odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, [adresa], da tužitelju OŠ OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 615,58 eur-a (slovima:šestopetnaesteuraiosamcenti) zajedno sa zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 17. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 62,50 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 7. ožujka 2023. podnio tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 19.07.2006. godine sklopio ugovor o kreditu, broj: 9011690576, u iznosu od 62.600,00 CHF, s rokom otplate od 240 mjeseci, da je to bio ugovor tipa „uzmi ili ostavi“ kojim je u čl. 10. ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita, ali uz plaćanje „naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate“.

1.1. Tužitelj dalje navodi da je 07.02.2007. godine izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita a tuženik mu je tom prilikom naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 4.230,81 kn. Ističe da se o ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo, te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovoralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o izlaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.2. Tužitelj ističe da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenoga 2020. godine usvojen između ostalih zaključak da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, poziva se na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) prema kojoj nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U tom smislu, tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. ističe kako odredba čl. 83. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

2.1. U tom smislu, tuženik ističe kako i predmetna Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Osim što je tuženik na tu odredbu ukazao tužitelju u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, tuženik je tužitelja o tome informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, tužitelju jasno objasnio da postoji obveza tužitelja u slučaju prijevremene otplate kredita na plaćanje naknade za takvu prijevremenu otplatu.

2.2. Nadalje tuženik napominje da mu uslijed prijevremene otplate kredita, odnosno dospijeća kredita suprotno prvotno ugovorenom, nastaje šteta i trpi određene troškove, radi čega je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova. Ističe kako je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO), niti ZPK-a. Odredbom čl. 1024. st. 3. i st. 4. ZOO-a propisano je da tuženik ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne da u istu ima pravo uračunati kamate koje bi korisnik kredita (potrošač) platio Banci za vrijeme od dana vraćanja kredita do ugovorenog roka dospijeća, a koji iznos tuženik tužitelji nije naplatio, obzirom da bi u tom slučaju iznos naknade bio višestruko veći. Naime, ZOO-om, odredbom čl. 1024., st. 2. određeno je kako korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Također, st. 3 istog članka propisano je kako je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.

2.3. Tuženik dalje tvrdi da je tužitelj između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sa, kao sudionik obveznih odnosa, procijeniti odgovara li ista njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj nesporno i učinio.

2.4. Nadalje navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom predmetnih ugovora. Osim toga, tužitelju su ponovno pojašnjena međusobna prava i obveza ugovornih stranaka od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik napominje da osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je da naslovni sud kumulativno utvrdi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe i prigovor zastare.

3. U podnesku od 6. veljače 2024. tužitelj je naveo da nije sporno da je predmetna odredba o „izlaznoj naknadi“ dispozitivne naravi, ali da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj se nije pregovaralo stoga se ista smatra nepoštenom odnosno posljedično ništetnom te ona ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o izlaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Nadalje tvrdi da prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pregovaralo leži u konkretnom slučaju na tuženiku kao trgovcu budući da je riječ o potrošakom ugovoru koji je tipski i unaprijed pripremljen od tuženika. Tuženik nije u odgovoru na tužbu predložio nikakav dokaz kojim bi dokazivao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo, pri čemu je potpuno nebitno je li tuženik pretrpio ikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita ili nije. Također tužitelj ističe da je prigovor zastare neosnovan navodeći da zastara na restitutuciju u ovom konkretnom predmetu nastupa u roku od 5 godina od dana kada se utvrdi ništetnom odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita a što će u ovome slučaju biti u trenutku donošenja presude u ovome postupku.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 9011690576 od 19. srpnja 2006. (list 5-10 spisa), knjigovodstvena kartica kredita broj 9011690576 (list 11-12 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 1. ožujka 2023. (list 13 spisa), plan otplate (list 14 spisa), e-mail tuženika od 1. ožujka 2023. (list 15-16 spisa), te je saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. izlazna naknada za prijevremenu otplatu kredita i zahtjev za isplatu iznosa od 561,52, koliko mu je tužena zaračunala na ime tzv. izlazne naknade.

7. Između stranaka je sporno predstavlja li predmetna odredba Ugovora o kreditu o tzv. izlaznoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštenu ugovornu odredbu a time i ništetnu, sporna je visina tužbenog zahtjeva te osnovanost prigovora zastare.

8. Nije sporno da su tužitelj i tuženik 19. srpnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9011690576, temeljem kojeg Ugovora je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 62.600,00 CHF s rokom otplate od 240 mjeseci. Nadalje, nije sporno da je u čl. 10. predmetnog Ugovora ugovorena tzv. izlazna naknada u slučaju prijevremene otplate kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Navedene nesporne činjenice proizlaze iz Ugovora o kreditu broj 9011690576 od 19. srpnja 2006. (list 5-10 spisa), koji je sud pročitao tijekom dokaznog postupka.

9. Iz knjigovodstvene kartice kredita broj 9011690576 (list 11-12 spisa), pregleda uplata po kreditu na dan 1. ožujka 2023. (list 13 spisa) i plana otplate (list 14 spisa), na ime tužitelja proizlazi kako je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit dana 7. veljače 2007.

10. Iz knjigovodstvene kartice kredita broj 9011690576 (list 11-12 spisa) i e- maila tuženika od 1. ožujka 2023. (list 15-16 spisa) koja dokumentacija je pročitana tijekom dokaznog postupka proizlazi da je tuženik tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 4.230,81 kn što preračunato u valutu eur iznosi 561,52 eura.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio s PBZ bankom u srpnju 2006. godine, to je bio namjenski stambeni kredit za kupovinu prve nekretnine – kuće i podigao je iznos od 62.600,00 CHF da je kredit u cijelosti isplatio 7. veljače 2007. godine i tom prilikom banka mu je obračunala naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od oko 4.230,00 kuna. Kada je podizao taj kredit nije mogao utjecati niti pregovarati o toj naknadi za prijevremenu otplatu kredita, to je bio uzmi ili ostavi kredit i jedino o čemu je mogao pregovarati bila je visina kredita i godine otplate. Naveo je i da ga je u banci dočekao unaprijed pripremljeni ugovor, da je isti pročitao i razumio, da ga službenica u banci nije informirala o odredbi u vezi naknadi za prijevremenu otplatu kredita te da nije mogao utjecati ni na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i da nije uočio odredbu o izlaznoj naknadi u ugovoru o kreditu stoga nije ni tražio od službenika banke da mu objasni ugovornu odredbu o izlaznoj naknadi. Napomenuo je da nije financijski stručan i da mu je to bio prvi kredit koji podiže. Također je naveo da nije uočio odredbu o primjeni općih uvjeta poslovanja banke.

12. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobio prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to posebice u dijelu gdje navodi da prilikom ugovaranja kredita nije pregovarao s bankom o odredbi ugovora kojim se određuje naknada za prijevremenu otplatu kredita niti je mogao utjecati na visinu iste.

13. Odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz članka 10. predmetnog ugovora o kreditu, a kojom ugovornom odredbom je bilo propisano u slučaju prijevremene otplate kredita slučaj kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.

15. Naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te ako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca. Konkretno, s obzirom da je ovaj sud utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako je prema njoj upravo tužena banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pri tome je sud imao u vidu pravno shvaćanje izraženo na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. godine na kojem je usvojen, između ostalih, zaključak da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

16. Nadalje, člankom 1024. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te je dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio.

16.1. Sud je stava kako ova odredba daje pravo davatelju kredita tražiti naknadu štete, ukoliko istu trpi ranijom otplatom kredita od strane korisnika kredita, no u visini pretrpljene štete koju mora i dokazati. Odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ne govori o naknadi štete već o obvezi korisnika kredita da plati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita i pravu banke na jednostrano zaračunavanje iste naknade, sukladno aktima Banke, a koju ista određuje sukladno svojoj poslovnoj politici. Osporavana odredba ne govori o naknadi štete koju bi banka trpjela prijevremenom otplatom kredita, o parametrima i načinu utvrđivanja predmetne štete niti je prilikom prijevremene isplate kredita od strane tužitelja, utvrđivana visina štete koju banka otplatom kredita trpi.

17. Drugim riječima, nedostaje uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i štete koja nastane davatelju kredita. Da bi davatelju kredita pripala eventualno pravo na naknadu štete trebalo bi doći do povrede neke obveze iz ugovora, a pretpostavka za primjenu pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu je nastanak štete. Kako je pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje korisnika kredita i navedenom prijevremenom otplatom isti ne poduzima protupravnu radnju; prema općim pravilima o odgovornosti za štetu korisnik kredita može banci dugovati samo naknadu za stvarno pretrpljenu štetu, a u slučaju prijevremene otplate kredita za banku nije nastupila takva šteta.

18. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz kojim bi opravdao ugovaranje sporne odredbe, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope te je ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

19. Prema čl. 2 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja dok je ugovor o kreditu ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Kako predmet spora proizlazi upravo iz ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a budući da u postupku nije ni na koji način dokazano da je tužitelj kredit koristio za neku poslovnu djelatnost, tužitelj se smatra potrošačem.

20. Slijedom navedenog, ugovorna odredba, kojom je predviđeno da za slučaj prijevremenog povrata kredita Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata, je nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, tuženik kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe čl. 81. stavka 1. i 2. i čl. 87. st.1. ZZP/03.

21. Predmetne ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO-a), jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

22. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao i ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita, a na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem.

23. Mišljenje je suda da je odredba ugovora o izlaznoj naknadi prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su stoga ove odredbe neodređene ili neodredive, te posljedično ništetne. Pri tome je sud uzeo u obzir i odluku Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/22 i dr. od 13. srpnja 2023. kojom je zajedničkom odlukom odlučivao o pet ustavnih tužbi koje su Privredna banka Zagreb i Addiko banka uputile Ustavnom sudu povodom revizijskih odluka Vrhovnog suda RH (Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022, Rev 1219/2021-2 od 14. rujna 2022., Rev 179/2021-2 od 13. rujna 2022, Rev 659/2022-2 od 14. lipnja 2022, Rev 43/2022-2 od 14. lipnja 2022.). Riječ je o u bitnom istovrsnim predmetima u kojima je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naloženo tuženim bankama da naplaćenu naknadu vrati korisniku kredita. U citiranoj zajedničkoj presudi Ustavni sud RH presudio je da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima.

24. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

25. U pogledu visine tužbenog zahtjeva valja reći da je istu tuženik samo paušalno osporio, te sama visina tužbenog zahtjeva odnosno iznos naknade koju je tuženik od tužitelja naplatio za prijevremenu otplatu kredita jasno slijedi iz pročitane knjigovodstvene kartice kredita broj 9011690576 (list 11-12 spisa), i e-maila tuženika od 1. ožujka 2023. (list 15-16 spisa), a kako je ranije navedeno. Dakle, sam tuženik je tužitelju u navedenom e-mailu naveo da je iz knjigovodstvene kartice (konto- 1240070301) razvidna naknada za prijevremenu otplatu kredita, a koja iznosi 4.230,81 kuna što preračunato u valutu eur iznosi 561,52 eura. Na temelju navedenoga sud je utvrdio visinu tužbenog zahtjeva.

26. Odredba članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) propisuje kako je, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora; stoga, kako je tuženik temeljem rečene ništetne odredbe od tužitelja primio 561,52 eura, sukladno naprijed citiranoj odredbi tuženik je tužitelju navedeni iznos dužan vratiti.

27. Tužitelju pripadaju i zatražene zatezne kamate na taj iznos i to od 7. veljače 2007. (datum isplate sporne izlazne naknade tuženiku od strane tužitelja), koje zatezne kamate su tužitelju dosuđene temeljem odredbe članka 29. stavka 1. odnosno, kada je visina istih u pitanju, stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

27.1. U smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, kamate teku od dana kada je primljen iznos sporne naknade po tuženiku, budući da je riječ o iznosu koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe i koji je dužan vratiti. Tuženika se smatra nepoštenim stjecateljem, budući je on, kao financijska institucija, morao znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita zapravo svojevrsna naknada dijela iznosa neostvarenih kamata koje je, prema ugovoru, banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja te s obzirom na to da nije dokazao da je zbog prijevremene otplate pretrpio ikakvu štetu. Tuženika se dakle, sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima smatra nepoštenim stjecateljem, zbog čega je dosuđene zatezne kamate dužan platiti računajući od dana (nepoštenog) stjecanja.

27.2. Nadalje, budući da je tužitelj u tužbenom zahtjevu zatražio kamate na dosuđeni iznos u trajanju od 7. veljače 2006., a kako je prethodno navedeno, sud je kamate na dosuđeni iznos priznao od 7. veljače 2007., odnosno od dana isplate sporne naknade za prijevremenu otplatu kredita, to je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate za period od 7. veljače 2006. do 7. veljače 2007.

27.3. Stoga je odlučeno kao u točki II. u izreci presude.

28. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja, sud isti smatra u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici svog građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti, općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, odnosno zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

28.1. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost predmetnog ugovora ustanovljena tek u predmetnom postupku, u kojem je o navedenom sud odlučivao kao o prethodnom pitanju, tako zastara još nije niti započela teći slijedom čega nije niti mogla nastupiti.

29. Dakle, kako zastarni rok od pet godina nije niti počeo teći, prigovor zastare tuženika nije osnovan te je sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO) tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

30. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 50 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 18. rujna 2024 i 10. prosinca 2024 prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 50 bodova odnosno ukupno 100 bodova, trošak sastava obrazloženog podneska od 6. veljače 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. OT kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu sa 50 bodova, trošak ročišta za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 25 bodova, odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 225 bodova, a što s obzirom na postavljeni zahtjev i vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 450,00 eura, što uvećano za PDV od 25% odnosno 112,50 eura iznosi sveukupno 562,50 eura.

30.1. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura.

30.2. Sveukupni troškovi tužitelja iznose 615,58 eura.

30.3. Sud tužitelju nije priznao kao nužan trošak sastava podneska od 6. travnja 2023. kojim je obavijestio sud da je platio pristojbu na tužbu budući da navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje postupka te je navedeni podatak moguće utvrditi uvidom u podatke u e-spisu.

30.4. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude 17. siječnja 2025. temeljem odredbe čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku i čl. 30. st.2. Ovršnog zakona.

31. Budući da tuženik nije uspio u parnici, sud je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbio u cijelosti kao neosnovan.

32. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 17. siječnja 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojemu se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a presudu će sud istaknuti na internetskoj stranici e-oglasnoj ploči sudova, dok ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. st. 9., 10. i 11. ZPP-a).

Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojemu se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st.11. ZPP-a)

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika

3. Kalendar mjesec dana