REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4951/2022-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 3. prosinca 2024. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Ane Vrsaljko Metelko, odvjetnice u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika KR, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, dana 17. siječnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2.538,20 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na iznose:

- 1,46 EUR od 3. ožujka 2008.

- 2,47 EUR od 15. travnja 2008.

- 3,33 EUR od 15. listopada 2008.

- 7,46 EUR od 17. studeni 2008.

- 0,75 EUR od 17. prosinca 2008.

- 17,44 EUR od 15. siječnja 2009.

- 20,24 EUR od 18. veljače 2009.

- 11,66 EUR od 17. ožujka 2009.

- 13,50 EUR od 15. travnja 2009.

- 13,86 EUR od 13. svibnja 2009.

- 10,66 EUR od 16. lipnja 2009.

- 11,84 EUR od 16. srpnja 2009.

- 12,49 EUR od 15. rujna 2009.

- 10,51 EUR od 15. listopada 2009.

- 12,19 EUR od 16. studeni 2009.

- 11,92 EUR od 15. prosinca 2009.

- 16,07 EUR od 30. prosinca 2009.

- 16,45 EUR od 15. siječnja 2010.

- 18,73 EUR od 15. ožujka 2010.

- 22,81 EUR od 27. ožujka 2010.

- 22,81 EUR od 27. ožujka 2010.

- 26,88 EUR od 14. svibnja 2010.

- 29,03 EUR od 14. lipnja 2010.

- 28,06 EUR od 15. lipnja 2010.

- 34,08 EUR od 16. kolovoza 2010.

- 47,00 EUR od 15. rujna 2010.

- 39,47 EUR od 15. listopada 2010.

- 35,62 EUR od 26. listopada 2010.

- 49,38 EUR od 15. prosinca 2010.

- 48,89 EUR od 14. siječnja 2011.

- 43,23 EUR od 16. veljače 2011.

- 48,44 EUR od 16. ožujka 2011.

- 43,64 EUR od 14. travnja 2011.

- 61,09 EUR od 15. lipnja 2011.

- 73,14 EUR od 15. srpnja 2011.

- 73,31 EUR od 28. srpnja 2011.

- 73,31 EUR od 28. srpnja 2011.

- 75,08 EUR od 1. kolovoza 2011.

- 83,25 EUR od 5. rujna 2011.

- 57,99 EUR od 10. listopada 2011.

- 57,54 EUR od 8. prosinca 2011.

- 65,55 EUR od 10. veljače 2012.

- 66,09 EUR od 20. veljače 2012.

- 66,09 EUR od 20. veljače 2012.

- 64,02 EUR od 16. travnja 2012.

- 66,61 EUR od 12. lipnja 2012.

- 65,40 EUR od 28. lipnja 2012.

- 64,22 EUR od 19. srpnja 2012.

- 60,91 EUR od 10. rujna 2012.

- 58,79 EUR od 17. rujna 2012.

- 65,98 EUR od 26. studeni 2012.

- 64,51 EUR od 18. prosinca 2012.

- 61,90 EUR od 12. veljače 2013.

- 64,06 EUR od 29. ožujka 2013.

- 63,60 EUR od 3. svibnja 2013.

- 61,61 EUR od 10. svibnja 2013.

- 58,96 EUR od 5. lipnja 2013.

- 58,60 EUR od 11. lipnja 2013.

- 56,32 EUR od 10. srpnja 2013.

- 58,94 EUR od 2. kolovoza 2013.

- 58,96 EUR od 14. kolovoza 2013.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.741,14 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 17. siječnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 1.169,35 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 23. veljače 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj 3208492143, za iznos 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Poziva se na presude donijete u postupku kolektivne zaštite potrošača, presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., slijedom čega drži da joj je tuženik dužan vratiti iznose koje je preplatila uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Stoga ustaje s tužbom kod ovoga suda tražeći konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 7. svibnja 2024. (list 247 do 249) isplatu preplaćenog iznosa od 2.538,20 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini neprijepornim sklapanje Ugovora o kreditu, osporava pasivnu legitimaciju budući je vlasnik potraživanja temeljem navedenog Ugovora o kreditu postao B2 Kapital d.o.o. temeljem Ugovora o cesiji. Osporava aktivnu legitimaciju budući da uplate po tom kreditu nisu vršene samo od tužitelja, nego i od drugih osoba. Osporava tužitelju status potrošača, ističe prigovor zastare, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U podnesku od 23. svibnja 2024. se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu od 23. veljače 2007. (stranica 11-15, 66-71 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (stranica 43-65 spisa), izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 72-73 spisa), Ugovor o ustupu i prijenosu prava i tražbina od 6. srpnja 2018. (stranica 132-140 spisa), promet po kreditu (stranica 145-155 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (stranica 232-238 spisa), saslušana je svjedokinja GR (stranica 241-242 spisa), te tužitelj (stranica 242 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o namjenskom kreditu od 23. veljače 2007. za iznos 50.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, na dan isplate,

- da je namjena kredita adaptacija kuće,

- da je rok otplate kredita je određen na dvadesetosam godina, s korištenjem kredita najkasnije 23. kolovoza 2007. s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan dospjelosti,

- da se tečaj valute CHF u razdoblju trajanja Ugovora stranaka mijenjao u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate kredita,

- da je tuženik temeljem Ugovora o cesiji od 6. srpnja 2018. prenio svoja potraživanja po tom Ugovoru o kreditu na B2 Kapital d.o.o.

6. Prijeporno je:

- aktivna i pasiva legitimacija,

- je li tužitelj potrošač,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu koje valutnu klauzulu (CHF) ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužitelji preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužiteljice.

7. Istaknuti prigovor aktivne legitimacije nije osnovan. Kako je tužitelj ugovorna stranka Ugovora o namjenskom kreditu od 23. veljače 2007., to on jest aktivno legitimiran ustati s tužbom kod suda spram tuženika radi potraživanja iz tog Ugovora. Činjenica da je neke uplate vršila njegova supruga GR čije uplate je tuženik primio, a uz to je ona i sudužnik po Ugovoru o kreditu, ne utječu na aktivnu legitimaciju tužitelja. Sukladno čl. 161. ZOO-a obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba. Ukoliko bi neka druga osoba ispunila obvezu tužitelja, a tuženik je prihvatio kao ispunjenje obveze tužitelja jer je unio uplaćeni iznos u knjigovodstvenu karticu koja ima svojstvo vjerodostojne isprave i zatvorio tom uplatom dospjeli anuitet, tada se samo može raditi o pravnom odnosu između tužitelja i treće osobe, a koji iznos se tuženika kao kreditora ne tiče jer je on priznao uplatu tužitelju. Stoga je isti prigovor neosnovan.

8. U odnosu na osporenu pasivnu legitimaciji ističe se da je i taj prigovor neosnovan. Naime, činjenica da je tuženi svoja potraživanja po prijepornom Ugovoru o kreditu temeljem Ugovora o cesiji od 6. srpnja 2018. prenio na B2 Kapital d.o.o. ne utječe na potraživanje tužitelja spram tuženika jer se utužena tražbina odnosi na razdoblje do sklapanja Ugovora o cesiji od 6. srpnja 2018., slijedom čega za to razdoblje je upravo tuženik pasivno legitimiran.

9. Iz iskaza svjedokinje GR, supruga tužitelja, proizlazi da im je trebao kredit radi adaptacije kuće u kojoj žive s obitelji. Došli su u svoju banku, ovdje tuženicu, gdje im je ponuđen kredit u valuti CHF kao najpovoljniji. Službenik ih nije upozorio na rizike koje preuzimaju ugovaranjem valute, nego im je samo rečeno da je najpovoljniji kredit u toj valuti. Ugovor su pročitali i vidjeli da je ugovorena promjenjiva valutna stopa i valuta u CHF. Ona je po zanimanju kuharica i zaposlena je u dječjem vrtiću, a suprug je u vojnoj mirovini. U vrijeme zaključenja ugovora bili su vlasnici trgovačkog društva Dačo d.o.o. koje je bilo registrirano na drugoj adresi. Njima je kredit trebao isključivo za kuću u kojoj žive s obitelji. Kredit nisu konvertirali i otplatili su ga. Anuitete koje je ona otplaćivala po Ugovoru o kreditu otplaćivala je po nalogu supruga.

10. Tužitelj iskazuje suglasno svojoj supruzi, s time da napominje da je imao administrativnu zabranu od strane banke na mirovini, no međutim, kako je rastao tečaj i kamata, banka ga nije tražila novu administrativnu zabranu, nego se naplaćivao iznos po staroj, radi čaga su nastali zaostaci koji nisu plaćeni te je banka svoju tražbinu prodala B2 Kapitalu, nakon čega su krenule ustege s plaće i supruzi. Službenik u banci ga nije upozorio na rizik ugovaranja valute CHF, kao i promjenjive valutne stope, nego je samo taj kredit prezentiran kao najpovoljniji. Trgovačko društvo Dačo d.o.o. je imalo registrirano sjedište na adresi tužiteljevog prebivališta, no međutim, poslovalo je na adresi [adresa], a radilo se o autopraonici, vulkanizaciji i auto mehaničkoj radionici. Navodi da ni na koji način nije sudjelovao u sastavljanju Ugovora, nego je on bio unaprijed sastavljen i prezentiran, a on je samo trebao donijeti zk izvadak. Nije znao da njegova rata ovisi o tečaju valute CHF budući da mu je rata bila fiksna, određena od strane banke, za koju je suglasnost potpisao kako bi se dostavila HZMO-u radi ustege svaki mjesec.

11. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

12. Sud prihvaća iskaz tužitelja i svjedokinje GR jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač te da se sredstvima kredita koristio za potrošačke svrhe (adaptaciju kuće u kojoj stanuje s obitelji), a tuženik nije dokazao suprotno. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju, kao ni njegovoj supruzi, što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

13. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske, (dalje u tekstu VSRH) je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu VTSRH) u presudi poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci, te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svim bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

14. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim tečajem, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

15. Na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, niti je bila odlučna pobuda. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa.

16. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti i informirati ga o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je izostalo i imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja), što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužitelj mora vratiti tuženiku.

17. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

18. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, opravdano se tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

19. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 20. rujna 2022., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a koji je istekao 14. lipnja 2023. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

20. Ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute, te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

21. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj plaćao po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, dipl. oec., stalnom sudskom vještaku financijske struke.

22. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 2.538,20 EUR. U izračunu razlika u iznosu anuiteta s osnove primjene valutne klauzule su prikazani samo anuiteti koji su plaćeni u cijelosti. Ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -42,60 EUR.

23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovo očitovanje jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije.

24. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 2.538,20 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

25. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je, uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a, dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

26. S obzirom da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem na iznos 2.538,20 EUR (u tužbi je tražen iznos od 3.707,55 EUR), te kako se tuženik u podnesku od 23. svibnja 2024. protivio sniženju tužbenog zahtjeva djelomičnim povlačenjem tužbe za iznos 1.169,35 EUR, sud je odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu i odbio tužbeni zahtjev za iznos 1.169,35 EUR, zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos (toč. II izreke), tako i VSRH u pravnom shvaćanju br. Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.

27. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (3.707,55 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

28. Tužitelj je u cijelosti uspio u cijelosti s osnovom tužbenog zahtjeva, te u pretežitom dijelu s visinom tužbenog zahtjeva koju nije mogao precizirati prije provedenog dokaza financijskim vještačenjem, radi čega po stavu ovog suda tuženiku ne pripada trošak za povučeni dio.

29. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 5.12.2023., 7.5.2024. i 3.12.2024. (Tbr 9. toč. 1. OT 300 bodova), sastava podneska od 27.1.2023. i 8.5.2024. (Tbr 8. toč. 1. OT 200 bodova), odnosno ukupno 600 bodova ili 1.200,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 300,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 200,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 41,14 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.741,14 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

30. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 17. siječnja 2025. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

31. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 26.9.2022., 21.10.2022. jer je to trebalo biti navedeno u tužbi (adresa svjedoka, tužiteljeve supruge), odnosno priloženo uz tužbu (dokumentacija o kreditu), 22.3.2023., 7.12.2023., 27.5.2024. i 10.6. 2024. budući isti nisu bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. ZPP- a. Nije mu priznat ni trošak pristupa na ročište za objavu presude jer prema shvaćanju ovoga suda traženi trošak nije osnovan budući isti nije potreban u smislu čl. 155. ZPP-a.

32. Naime, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, sud će stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima tog Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

33. Na ročištu za objavu presude može pristupiti stranka ili njezin punomoćnik, a na istom sud pročita svoju odluku i iznese razloge za istu, te se primjerak iste uruči nazočnim strankama ili punomoćnicima, a onima koji nisu nazočili istom se dostava vrši putem e glasne ploče, te je istu punomoćnici u osobi odvjetnika mogu preuzeti i iz sustava e komunikacije.

34. Stoga po stavu ovog suda, uzimajući u obzir okolnosti iz čl. 155. ZPP-a, traženi trošak pristupa na ročište za objavu presude nije bio potreban za vođenje parnice, radi čega je taj dio zahtjeva za troškom odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu 17. siječnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika