Posl.br.P-1717/2021
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva br.27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Ljiljani Mustapić, u pravnoj stvari tužitelja TJ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Merica Miše, odvjetnica u Trogiru, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB:52508873833, zastupano po po OD Anić&Anić u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 02. prosinca 2024 g., presudom objavljenom dana 17. siječnja 2025.g.,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 u roku od 15 dana isplatiti tužitelju Mariju Tomašu, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.825,52 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od 03.07.2006.g., odnosno od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa sve do konačne isplate po stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., a od 01.01.2008.g., do 31.07.2015.g., u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g., u visini kamatne stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g., određuje se za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koja teče:
⎯ na iznos od 2,92 EUR od 15.09.2006. pa do isplate,
⎯ na iznos od 1,52 EUR od 15.09.2006. pa do isplate,
⎯ na iznos od 0,81 EUR od 15.10.2006. pa do isplate,
⎯ na iznos od 4,42 EUR od 15.10.2006. pa do isplate,
⎯ na iznos od 5,83 EUR od 15.11.2006. pa do isplate,
⎯ na iznos od 3,57 EUR od 15.12.2006. pa do isplate,
⎯ na iznos od 4,27 EUR od 15.01.2007. pa do isplate,
⎯ na iznos od 2,56 EUR od 15.02.2007. pa do isplate,
⎯ na iznos od 2,05 EUR od 15.03.2007. pa do isplate,
⎯ na iznos od 4,01 EUR od 15.04.2007. pa do isplate,
⎯ na iznos od 3,33 EUR od 15.05.2007. pa do isplate,
⎯ na iznos od 0,90 EUR od 15.06.2007. pa do isplate,
⎯ na iznos od 1,00 EUR od 15.07.2007. pa do isplate,
⎯ na iznos od 1,18 EUR od 15.09.2007. pa do isplate,
⎯ na iznos od 1,15 EUR od 15.10.2007. pa do isplate,
⎯ na iznos od 1,04 EUR od 15.12.2007. pa do isplate,
⎯ na iznos od 2,80 EUR od 15.02.2008. pa do isplate,
⎯ na iznos od 3,78 EUR od 15.03.2008. pa do isplate,
⎯ na iznos od 7,02 EUR od 15.04.2008. pa do isplate,
⎯ na iznos od 4,73 EUR od 15.05.2008. pa do isplate,
⎯ na iznos od 2,15 EUR od 15.06.2008. pa do isplate,
⎯ na iznos od 2,66 EUR od 15.07.2008. pa do isplate,
⎯ na iznos od 2,41 EUR od 15.08.2008. pa do isplate,
⎯ na iznos od 1,03 EUR od 15.09.2008. pa do isplate,
⎯ na iznos od 2,04 EUR od 15.10.2008. pa do isplate,
⎯ na iznos od 11,21 EUR od 15.11.2008. pa do isplate,
⎯ na iznos od 16,95 EUR od 15.12.2008. pa do isplate,
⎯ na iznos od 10,97 EUR od 15.01.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 23,54 EUR od 15.02.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 24,33 EUR od 15.03.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 21,42 EUR od 15.04.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 14,44 EUR od 15.05.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 10,90 EUR od 15.06.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 14,89 EUR od 15.07.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 29,14 EUR od 15.08.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 17,39 EUR od 15.09.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 10,33 EUR od 15.10.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 12,71 EUR od 15.10.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 5,90 EUR od 15.10.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 8,13 EUR od 15.11.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 8,80 EUR od 15.11.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 9,48 EUR od 15.12.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 9,60 EUR od 15.12.2009. pa do isplate,
⎯ na iznos od 9,01 EUR od 15.01.2010. pa do isplate,
⎯ na iznos od 9,01 EUR od 15.01.2010. pa do isplate,
⎯ na iznos od 21,40 EUR od 15.02.2010. pa do isplate,
⎯ na iznos od 3,65 EUR od 15.02.2010. pa do isplate,
⎯ na iznos od 27,75 EUR od 15.03.2010. pa do isplate,
⎯ na iznos od 27,34 EUR od 15.04.2010. pa do isplate,
⎯ na iznos od 30,11 EUR od 15.05.2010. pa do isplate,
⎯ na iznos od 34,19 EUR od 15.06.2010. pa do isplate,
⎯ na iznos od 34,19 EUR od 15.07.2010. pa do isplate,
⎯ na iznos od 41,23 EUR od 15.08.2010. pa do isplate,
⎯ na iznos od 42,09 EUR od 15.09.2010. pa do isplate,
⎯ na iznos od 50,65 EUR od 15.10.2010. pa do isplate,
⎯ na iznos od 43,81 EUR od 15.11.2010. pa do isplate,
⎯ na iznos od 45,53 EUR od 15.12.2010. pa do isplate,
⎯ na iznos od 53,31 EUR od 15.01.2011. pa do isplate,
⎯ na iznos od 55,33 EUR od 15.02.2011. pa do isplate,
⎯ na iznos od 50,81 EUR od 15.03.2011. pa do isplate,
⎯ na iznos od 53,56 EUR od 15.04.2011. pa do isplate,
⎯ na iznos od 51,97 EUR od 15.05.2011. pa do isplate,
⎯ na iznos od 58,16 EUR od 15.06.2011. pa do isplate,
⎯ na iznos od 65,83 EUR od 15.07.2011. pa do isplate,
⎯ na iznos od 75,10 EUR od 15.08.2011. pa do isplate,
⎯ na iznos od 88,63 EUR od 15.09.2011. pa do isplate,
⎯ na iznos od 70,61 EUR od 15.10.2011. pa do isplate,
⎯ na iznos od 64,81 EUR od 15.11.2011. pa do isplate,
⎯ na iznos od 65,37 EUR od 15.12.2011. pa do isplate,
⎯ na iznos od 67,27 EUR od 15.01.2012. pa do isplate,
⎯ na iznos od 70,80 EUR od 15.02.2012. pa do isplate,
⎯ na iznos od 72,93 EUR od 15.03.2012. pa do isplate,
⎯ na iznos od 71,44 EUR od 15.04.2012. pa do isplate,
⎯ na iznos od 71,47 EUR od 15.05.2012. pa do isplate,
⎯ na iznos od 72,38 EUR od 15.06.2012. pa do isplate,
⎯ na iznos od 73,36 EUR od 15.07.2012. pa do isplate,
⎯ na iznos od 71,75 EUR od 15.08.2012. pa do isplate,
⎯ na iznos od 71,62 EUR od 15.09.2012. pa do isplate,
⎯ na iznos od 66,63 EUR od 15.10.2012. pa do isplate,
⎯ na iznos od 70,91 EUR od 15.11.2012. pa do isplate,
⎯ na iznos od 70,37 EUR od 15.12.2012. pa do isplate,
⎯ na iznos od 73,53 EUR od 15.01.2013. pa do isplate,
⎯ na iznos od 67,62 EUR od 15.02.2013. pa do isplate,
⎯ na iznos od 68,77 EUR od 15.03.2013. pa do isplate,
⎯ na iznos od 69,11 EUR od 15.04.2013. pa do isplate,
⎯ na iznos od 68,31 EUR od 15.05.2013. pa do isplate,
⎯ na iznos od 4,33 EUR od 15.05.2013. pa do isplate,
⎯ na iznos od 66,53 EUR od 15.06.2013. pa do isplate,
⎯ na iznos od 49,72 EUR od 15.07.2013. pa do isplate,
⎯ na iznos od 0,66 EUR od 15.07.2013. pa do isplate,
⎯ na iznos od 3,25 EUR od 15.08.2013. pa do isplate,
II Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju Mariju Tomašu, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.712,50 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude 17. siječnja 2025 g. pa do isplate.
Obrazloženje
1.U tužbi tužitelj navodi tužitelj je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. : 45994/06 na iznos od 16.000,00 CHF. Tuženik je pravni slijednik društva koje se navodi u ugovoru o kreditu kao kreditor. Zbog aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK te jednostranih promjena kamatne stope, početni anuitet po zaključenom Ugovoru ubrzo je porastao do te mjere da je u jednom trenutku iznosio znatno viši iznos koji je u potpunoj disproporciji od početnog anuiteta. Kako bi se utvrdio točan iznos disproporcije te kako bi tužitelj mogao urediti tužbeni zahtjev, predlaže se provesti vještačenje po vještaku financijske struke na okolnost preplaćenih iznosa po kreditu s osnove ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a s obzirom na iznos koji je banka isplatila tužitelju i iznos koji je tužitelj vratio tuženiku, a koji je viši od iznosa kojeg je trebao vratiti imajući u vidu početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj CHF, sve izraženo u kunskom iznosu. Nesporno je da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata, koja je ugovorena kao promjenljiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio, a u konkretnom se slučaju pokazalo da je odabrao postupiti nesavjesno. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a koja dužnost od strane banke nije ispoštovana. Kako je izostalo bilo kakvo pojašnjenje u smislu gore navedenog, takva odredba ne samo da nije mogla biti razumljiva tužitelju kao prosječnom potrošaču, nego nije mogla biti razumljiva nikome pogotovo imajući u vidu činjenicu da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope samo i isključivo jednostrana odluka banke na čije donošenje tužitelj nije mogao imati nikakav utjecaj. Nesporno je da je tuženik Ugovor sklopio na unaprijed formuliranom standardnom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenljivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe samo banka svojom jednostranom odlukom. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj 30. siječnja 2020. izneseno je sljedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Podneskom od dana 1. srpnja 2024 g tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev kao u izreci.
2.U odgovoru na tužbu tuženik protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, .U točki 1. tužbenog zahtjeva tužitelj ističe zahtjev za utvrđivanjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da „tuženik ima pravo jednostrano promijeniti visinu kamatne stope“ odnosno „da se svaki pojedini anuitet plaća u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja“.Ovakvom jezičnom i pravnom konstrukcijom tužitelj prepušta ostalim sudionicima postupka da iz ukupnosti ugovornih odredbi razaberu one koje bi se mogle podvesti pod citiranu formulaciju iz tužbenog zahtjeva, što je u suprotnosti s odredbom čl. 186. st. 1. ZPP- a, sukladno kojoj je tužitelj morao određeno navesti koje točno ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu smatra ništetnim, navesti razloge i predložiti dokaze, a sve kako bi takva tužba bila podobna za raspravljanje. Jednako tako i tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu potpuno je neodređen, pa se po ovoj tužbi za sada ne može postupati. Naime, tuženik podsjeća kako kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu mora biti tako određen da može po potrebi poslužiti kao ovršna isprava, a ovaj tužbeni zahtjev to svakako nije. Slijedom navedenoga, predlaže se sudu postupiti sukladno odredbi članka 109. ZPP-a te pozvati tužitelja da ispravi odnosno na nadopuni tužbu na način da postavi određene tužbene zahtjeve na utvrđenje i isplatu. Osim toga, tuženik prije upuštanja u raspravu o meritumu spora prigovara i vrijednosti predmeta spora kao isuviše visoko naznačenoj. Naime, ovaj postupak vodi se radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu u protuvrijednosti 16.000,00 CHF (cca.74.000,00 kn na dan isplate kredita) i isplate zbog toga navodno preplaćenog iznosa. Stoga je posve razvidno kako bi naznačeni VPS bio previsok i da se kojim slučajem radi o parnici radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora (a ne radi se!) pa je tim više previsok i za ovu parnicu. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 14.08.2013.Bez obzira na prethodno tužitelju svakako nedostaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu (način promjene kamatne stope) u dijelu kako je to zatraženo toč. II. tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nastupila zastara na eventualni povrat po ovoj osnovi, a sve iz razloga detaljno obrazloženih u točki IX. odgovora na tužbu. Što se merituma spora tiče, tuženik ističe kako je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2006., tuženik je u ponudi kredita, kakav je i ovaj odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF, koja ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim uvjetima pod kojima je ovaj ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao švicarski franak, a tuženik ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Prema tome tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita kod tuženika, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, pa tako i valutne klauzule, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik ističe da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, a potpisom i solemnizacijom ugovora potvrdio je upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik„…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u Parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem zasnovanim ugovorom iz 2006. nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti:nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev na isplatu ističe prigovor zastare, poglavito u dijelu u kome se isti temelji na navodno ništetnim odredbama o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, predmetni Ugovor o kreditu otplaćen je 14.08.2013., dok je ova tužba podnesena 04.05.2021., a glede vraćanja uzajamnih davanja na temelju ništetnih odredbi ugovora primjenjuju se pravila ZOO o stjecanju bez osnove, pa između ostaloga i zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina. Slijednom navedenoga, očito je kako je zastara nastupila za sve navodne preplate anuiteta po ovom osnovu. Nadalje, važno je istaknuti kako je prekid zastare koji je nastupio donošenjem presude u predmetu VTS posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014 godine (slučaj Franak) irelevantan, zato što je zastarni rok od 5 godine (nakon prekida zastare) protekao s 13.06.2019. pa taj prekid ne može eventualnu tražbinu tužitelja po ovom osnovu „sačuvati“ od nastupa zastare zato što je tužbu podnio tek 04.05.2021., dakle nakon nastupa zastare (13.06.2019).Tužitelj se u prilog tobožnje osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu između ostaloga poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2, od 30.01.2020., a prema kojem shvaćanju zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva “počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora”. Suprotno implicitnom shvaćanju tužitelja citirano pravno shvaćanja VSRH sasvim sigurno nije tužiteljevu tobožnju tražbinu po osnovi načina promjene kamatne stope „izvuklo iz zastare“. Naime, glede zastare ima se smatrati da je ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenu kamatne stope jednostranom odlukom banke utvrđena odlukom VTS-a posl. br. Pž-7129/19 od 13.06.2014 godine, odnosno odluka VTS-a predstavlja „drugi način ustanovljenja ništetnosti“ u kontekstu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020-2, od 30.01.2020.Slijedom navedenoga, valja kao neosnovan odbiti i tužbeni zahtjev na isplatu u dijelu u kome je on utemeljen na navodnoj ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika odnosno preplati anuiteta po tom osnovu.
3.Tijekom postupak sud je dokazne svrhe pregledao cjelokupnu pisanu dokumentaciju koja prileži spisu, proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Darki Cecić, očitovanjem vještaka i saslušanjem tužitelja.
4.Tužbeni zahtjev je osnovan.
5.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim odredba Ugovora o kreditu, te isplata više plaćenih iznosa radi ništetne odredbe o valuti.
6.Sud je proveo dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem. Pregledom vještva vještaka Darke Ceciću utvrđeno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 45994/06 dana 29. lipnja 2006. godine u iznosu od 16.000,00 CHF isplaćenog 3. srpnja 2006 godine u kunskoj protuvrijednosti po tečaju 4,537200 te da je u obračunskom razdoblju od 10. kolovoza 2006 do dana konačne otplate kredita 14. kolovoza 2013. godine tuženik obračunavao mjesečne anuitete temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute. Budući da je glavnica kredita vezana za švicarski franak, a kredit je otplaćivan u kunskoj protuvrijednosti, uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK, tijekom vremena povećavali su se i iznosi anuiteta izraženi u kunama. Na osnovi analize podataka i izračuna prikazanih u vještvu, za cijelo vrijeme od početka otplate kredita do dana potpune otplate tj. u razdoblju od 10. kolovoza 2006.g do 14. kolovoza 2013. god, uslijed povećanja kamatne stope na više od ugovorene te povećanja tečaja u odnosu na početni pozitivna razlika anuiteta iznosi ukupno 21.288,67 kn (2.825,52 EUR*) od čega preplaćena razlika kamata iznosi 4.404,24 kn dok razlika uslijed povećanja tečaja CHF iznosi 16.884,43 kn, a kako je po mjesecima vidljivo u Tablici 2.
7.Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131.st.1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131.st.1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
8.Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl.1163. st.1. tog Zakona.
9.Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g. U odluci VSRH RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
10.Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
11.Stoga sud smatra sa tužiteljem kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna. Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.", trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl.269. st.2. i čl.272. ZOO-a, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a.
12.Temeljem čl.324. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora kojim je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke ocjena je suda da ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa.
13.S obzirom da je dio odredbe Ugovora o kreditu koji se tiče dijela o promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđen ništetnim to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl.1111. ZOO-a., tuženik je dužan vratiti tužitelju što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene, a temeljem odredbe čl.323. st.1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju dijela odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Naime, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.
14.Dakle, kako se po ocjeni ovog suda radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije posebno pregovaralo, kako je ista neodređena i nedorečena formulacija ovaj sud smatra da je ova sporna ugovorna odredba nepoštena, a imaju pritom u vidu i pravno shvaćanje izračeno u odluci Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015 od 13.prosinca 2016.godine (NN 13/16), odnosno pravno shvaćanje VS RH u odluci broj Revt- 249/14 od 9.travnja 2015.godine. Dakle, i ova ugovorna odredba je ništetna, ali to ponovno ne dovodi do ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu. Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju stečeno bez osnove sa zakonskim zateznim kamatama na ime stečenog bez osnove, preplaćenog iznosa po ništetnim ugovornim odredbama.
15.Što se tiče istaknutog prigovora zastare trebalo je primijeniti odredbu čl.215. st.1. ZOO-a prema kojoj zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastrani rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323 st.1 ( čl.104 st.1 ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, stoga je prigovor zastare neosnovan.
16.Na iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi povišenja ugovorene kamatne stope. Prema odredbi čl.1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
17.Tužitelj je nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe. Iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da bi stranke posebno pregovarale o navedenoj odredbi prije nego je sporni ugovor zaključen, stranke nisu ugovorile uvjete pod kojima će se promjenjiva kamatna stopa mijenjati, a niti je tuženik u svojim uvjetima i odlukama odredio kriterije za takvu promjenu promjenjive kamatne stope. Stoga tuženik nije mogao jednostrano određivati visinu promjenjive kamatne stope bez unaprijed utvrđenih kriterija koji bi tužitelju bile poznate i da tužitelj na te kriterije pristane, odnosno o bilo kakvim kriterijima za eventualnu promjenu kamatne stope stranke nisu niti pregovarale.
18.Kamata se sastoji od eurribor koji zavisi od promjena na tržištu kapitala i marže koji pripadaju tuženiku kao banci koja bi uvijek trebala biti ista pa vrijeme trajanja cijelog ugovora dakle, kao što je to ugovoreno u početnoj kamatnoj stopi kod zaključena navedenog ugovora. Tuženik nije mogao jednostrano povećavati kamatnu stopu, posebno na taj način povećavajući svoju maržu i zaradu, a na štetu tužitelja.
Stoga je odlučeno kao u izreci.
19.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.1 ZPP-a pa je tužitelji priznat trošak sastava tužbe 250 bodova, i zastupanja na dva ročišta po 100 bodova, dva po 250 bodova sastava tri podnesaka po 125 bodova, uvećano za vrijednost boda 2 Eura i PDV, troškovi vještačenja 400,00 EUR-a, sveukupno 3.712,50 EUR-a.
U Splitu, 17. siječanj 2025.g.
S U D A C
LJILJANA MUSTAPIĆ
PRAVNA POUKA: PRAVNA POUKA: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu na Županijski sud putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u tri primjerka.Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
- punomoćniku tužitelja,
- punomoćniku tuženika,
- u spis,
