Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-651/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz Bjelovara, Ul. Ivana Viteza Trnskog 9e, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupani po Branimiru Ivekoviću, odvjetniku iz Zagreba, Strossmayerov trg 8, radi ništetnosti i radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 6. prosinca 2024., u nazočnosti zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP-a), dana 17. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu br. 718-50- 4853474 od dana 05. svibnja 2008. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora i tužitelja ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, a koja glasi: „3.82 % (tri zarez osamdesetdva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za kredita, isplati iznos od 429,84 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 07. svibnja 2008. pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.085,66 eura, tekućim od 17. siječnja 2025., kao od dana donošenja presude, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate dana 28. srpnja 2023. U tužbi navodi da su stranke dana 5. svibnja 2008. Ugovoru o kreditu br. 718-50-4853474 (u Ugovoru tužitelja naveden kao CĐ) kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganjem tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 21.805,25 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama, s rokom otplate od 84 mjeseca.

2. Člankom 3. Ugovora o kreditu koji nosi naziv „NAKNADA” propisana je naknada, a koja naknada iznosi 3.82 % (tri zarez osamdesetdva posto) od iznosa kredita, ista je jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. S tim u vezi, tužitelju je tako dana 07. svibnja 2008. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 429,84 eura/3.713,29 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro = 7,53450 kn), a sve sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu.

3. Tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužiteljica kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne.

4. Također, Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti tuženiku naknadu u visini od 3,82 % (tri zarez osamdesetdva posto) od iznosa kredita. Pritom tužitelj napominje da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu , o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista odredba predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane tuženika. Štoviše, tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

5. Uz to, plaćanje gore navedene naknade u visini od 3,82 % od iznosa kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi navedene iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako joj je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita za 3,82 %.

Osim toga, tužitelja je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, nadalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi joj odreda o naknadi bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti.

6. Tužitelj je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapao i kao potrošač, a u odnosu na tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe o naknadi iz čl.3. Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužitelja na odredbe Ugovora koji je bio u cijelosti unaprijed sastavljen od strane tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

7. Nadalje, prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba iz čl. 3 Ugovora o kreditu jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 102. st. 1. Z ZP/07 , ništetna.

8. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, ovdje tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući tužitelju kao korisniku kredita, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog.

9. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za obradu kredita te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 429,84eura/3.713,29 kn. Ujedno je nejasno zašto visina naknade za obradu kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom tuženik u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada naplaćuje od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, ne spominjući pritom što točno ta naknada obuhvaća odnosno koje točno radnje ista obuhvaća, a što tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Zaključno, Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno, koji su neproporcionalni.

10. Obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu kredita, koju je tužitelj platio 07. svibnja 2008. u iznosu od 429,84 eura/3.713,29 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro= 7,53450 kn), prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 96. st.1. i 2. ZZP/07, sve u smislu odredbe čl. 102.st.1. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

11. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu naplaćivanja naknade za obradu kredita u iznosu od 429,84 eura/3.713,29 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro= 7,53450 kn).

Stoga tužitelj predlaže da se usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presuda pa do isplate.

12. U odgovoru na tužbu tuženik je prije u upuštanje u raspravljanje istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, navodeći da je prema odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu ugovoreno da je slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta Kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. Nastavno na ovdje izneseno, Tuženik predlaže da se predmetni postupak uputi na Općinski građanski sud u Zagrebu.

13. U očitovanju na prigovor tuženika, tužitelj se istome protivio, smatrajući isti neosnovan, obzirom da tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, slijedom čega dolazi do primjene Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, nadalje u tekstu ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Nadalje, odredbom članka 96. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ima smatrati nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

Dakle, u konkretnom slučaju je potrebno primijeniti odredbe iz Zakona o zaštiti potrošača u koji je, između ostalog, implementiran akt Europske unije i to Direktiva Vijeća 93/13 Europske ekonomske zajednice od 05. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dakle, protivnim načelu savjesnosti i poštenja), a na koji način se hrvatsko zakonodavstvo uskladilo s pravnom stečevinom, odnosno stajalištem Europske unije u području zaštite potrošača.

14. Obzirom na istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud je rješenjem broj P-651/2023-8 od 13. prosinca 2023., odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, a koje je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-273/2024-2 od 1. veljače 2024.

15. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

Navodi da Ugovor o kreditu u članku 3. jasno i precizno navodi da naknada iznosi 3,82% od iznosa kredita i da se ista naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

Dakle, u konkretnom se slučaju radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna niti tužitelj može osnovano tvrditi da mu ista nije bila poznata. U vrijeme kada je potpisan Ugovor o kreditu 2008., nije bio na snazi niti jedan propis koji bi obvezao kreditora da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita. Takva obveza za banke je nastupila tek stupanjem na snagu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15 na dan 25. rujna 2015.), slijedom čega je potpuno jasno da Tuženik u konkretnim slučaju nije postupao protuzakonito. Smatra da tužitelj paušalno iznosi mišljenje da odredba čl. 3. Ugovor o kreditu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana niti ne pokušava obrazložiti na što se ta navodna neravnoteža odnosi, slijedim čega takve navode treba u potpunosti zanemariti.

16. Nadalje, tuženik ističe da je navod tužitelja kako je sporna odredba umetnuta u Ugovor o kreditu te da ga tuženik nije upoznao sa sadržajem iste je u potpunosti neprimjerena i apsurdna. Naime, radi se o potpuno jasnoj odredbi na temelju koje se ulazna naknada može veoma lako izračunati te bi sukladno ovakvom stavu, tužitelj mogao osporavati bilo koju odredbu Ugovora o kreditu neovisno o jasnoći i precizno iste.

Nadalje, ističe kako je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno istumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je tužitelj bio upoznat s činjenicom da je obvezan isplatiti naknadu koja je jasno navedena na prvoj stranici Ugovora o kreditu.

17. Ističe da Ugovor o kreditu u članku 3. jasno i precizno navodi da naknada iznosi 3,30% od iznosa kredita i da se ista naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

Dakle, u konkretnom se slučaju radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna niti tužitelj može osnovano tvrditi da mu ista nije bila poznata.

18. U vrijeme kada je potpisan Ugovor o kreditu 2008., nije bio na snazi niti jedan propis koji bi obvezao kreditora da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita. Takva obveza za banke je nastupila tek stupanjem na snagu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15 na dan 25. rujna 2015.), slijedom čega je potpuno jasno da tuženik u konkretnim slučaju nije postupao protuzakonito. Smatra da tužitelj paušalno iznosi mišljenje da odredba čl. 3. Ugovor o kreditu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana niti ne pokušava obrazložiti na što se ta navodna neravnoteža odnosi, slijedim čega takve navode treba u potpunosti zanemariti.

19. U odnosu na tužiteljev navod kako je sporna odredba umetnuta u Ugovor o kreditu, te da ga tuženik nije upoznao sa sadržajem iste je u potpunosti neprimjerena i apsurdna. Naime, radi se o potpuno jasnoj odredbi na temelju koje se ulazna naknada može veoma lako izračunati te bi sukladno ovakvom stavu, tužitelj je mogao osporavati bilo koju odredbu Ugovora o kreditu neovisno o jasnoći i precizno iste.

Također, navodi da je Ugovor o kreditu solemnizirana isprava, koja je kao takva bila jasno protumačena tužitelju od strane javnog bilježnika, slijedom čega je nesporno kako je isti bio upoznat s činjenicom da je obvezan isplatiti naknadu koja je jasno navedena na prvoj stranici Ugovora o kreditu.

Nadalje, tijekom postupka tuženik je i istakao da tužitelj nije dokazao da je potrošač i da je predmetni Ugovor sklopio isključivo u potrošačke svrhe pa time osporava i aktivnu legitimaciju tužitelja i pozivanje tužitelja na odluke iz kolektivnog spora.

Predložio je da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom tekućom dana donošenja presude pa do isplate.

20. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u podatke tuženika od 5. lipnja 2023. (list 8), potvrda tuženika od 10. svibnja 2023. (list 9), Ugovor o kreditu od 5. svibnja (list ), knjigovodstvena kartica (list 15-20), Direktiva vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. od nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (list 41-45),

21. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 157-158).

22. Izveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Zrinsku Ručeviću iz Ručević vještačenje d.o.o. koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje od 12. srpnja 2024. (list 165-166).

23. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

24. Tužbeni zahtjev je osnovan.

25. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu 718-50-4853474 od dana 05. svibnja 2008. koji nosi naziv " NAKNADA" a koja glasi: a koja glasi: „3.82 % (tri zarez osamdesetdva posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te zahtjev za isplatu naknade u iznos od 429,94 eura sa zateznom kamatom tekućom od 7. svibnja 2008.

26. Između stranaka nije sporno da su dana 5. svibnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu, broj 718-50-4853474, na iznos od 21.805,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora-tuženika na dan korištenja kredita, kojim Ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 7,00 % godišnje u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila.

Otplata kredita ugovorena je u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečaje liste Banke važeće na dan dospijeća, prema otplatnom planu, a namjena kredita je za kupnju rabljenih automobila već registriranih u [adresa], a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnji dna u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije do 30. rujna 2008.

27. Nema spora između stranaka da je kredit po tužitelju u cijelosti otplaćen, a što nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja (list 157-158), na koji iskaz tuženik nije imao primjedbe kao i iz priložene Potvrde tuženika.

28. Isto tako, nesporna je činjenica da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena naknada od 3,82% od iznosa kredita jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozila kod nadležnog tijela, a koja je naknada tužitelju naplaćena od iznosa odobrenog kredita.

Naime, iz Potvrde tuženika od 5. lipnja 2023. proizlazi da je tužitelju isplaćen kredit 7. svibnja 2008. u iznosu od 21.805,25 CHF, a koji je otplaćen 31. svibnja 2015. te da je prilikom isplate/korištenja kredita dana 7. svibnja 2015. tužitelju naplaćen naknada u iznosu od 3.713,29 kn (3,82% od iznosa kredita), a sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu (list 10).

29. Tuženik u tužbi i tijekom postupka osporavao je osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

30. Sporno je između stranaka da li je navedena odredba Ugovora nepoštena, a time i ništetna i da li ista proizvodi pravne učinke između ugovornih stranaka.

31. Iz iskaza tužitelja (list 157-158), a isto tako iz Potvrde tuženika od 5. lipnja 2023. (list 9), proizlazi da je tužitelj dana 6. svibnja 2008. zaključio Ugovor o kreditu koji mu je isplaćen dana 7. svibnja 2008., a koji je kredit otplatio i da mu je na dan isplate kredita naplaćena naknada za obradu kreditu u iznosu od 429,84 eura/3.713,29 kn (3,82% od iznosa kredita, a sukladno čl. 3 Ugovora o kreditu od iznosa odobrenog kredita).

31.1. Dakle, iz navedenog nedvojbeno proizlazi da je tužitelj tuženiku platio naknadu tzv. ulaznu za obradu kredita.

Tužitelju nije bilo poznato na koji način i temeljem čega je obračunata naknada za obradu kredita.

Ugovor o kreditu koji je zaključio sa tuženikom bio je tipski Ugovor te se o ni jednoj odredbi Ugovora nije pregovaralo, pa niti o spornoj iz čl. 3. Ugovora.

32. Ranije prema odredbi članka 1068. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO/91), bilo je propisano da korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.).

33. Sada prema važećem ZOO/05, jer je ugovor o kreditu zaključen dana 5. svibnja 2008., odredbom čl.1024 ZOO-a/05 propisano je da st.1 korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit.

St.2 istog čl. propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku., st. 3. u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a st. 4. propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

34. Nadalje, prema odredbi čl. 398 ZOO-a/91 dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten Ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Gotovo istovjetno je i propisano odredbom čl. 25 st. 1 i st 2 ZOO-a/05.

Naime odredbom čl. 25 st. 1 ZOO-a/05 propisano je da dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a st. 3 u slučaju ispunjenja novčane obveze prije roka dužnik ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom.

35. Odredbe članka 1068. st. 3. i st. 4. ZOO/91 predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Odredbom čl. 1024 st. 3 ZOO-a/05 propisano je da u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a sukladno st. 4 u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

36. Odredbom čl. 1021. ZOO-a/05 propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane norme, ugovorne kamate faktički predstavljaju naknadu koju korisnik kredita-tužitelj na ime korištenja tuđeg novca plaća kreditoru-banci pa prednik tuženika nije imao zakonskog i stvarnog uporišta tužitelju zaračunavati dodatnu naknadu za „obradu kreditnog zahtjeva“, a da pritom uopće nije shvatljivo što se tom naknadom plaća.

37. Tijekom postupka utvrđeno je da se nije pregovaralo niti o odredbi čl. 3 Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu kredita, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, dok tuženik tijekom postupka predloženim i izvedenim dokazima to nije s uspjehom osporio.

38. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

39. Imajući u vidu iskaz tužitelja, činjenice da tuženik nije predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, proizlazi da tužitelju tuženik nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi (naknadi za obradu kredita iz čl. 3 Ugovora), okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu ranijih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno u smislu odredbi važećeg Zakona u vrijeme sklapanja Ugovora čl. 96 st. 1. i čl. 102. st 4. ZZP/07.

40. Osim toga, u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

19.1. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

42. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03, odnosno odredbi čl. 100 ZPP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

42.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o navedenim naknadama kredita, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade, nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. S obzirom na to da tužitelj negira obaviještenost o odredbi, ugovor o kreditu ne sadrži visinu naknade niti način utvrđivanja njezine visine, a tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 221a i čl. 219 st. 1 ZPP-a), to nije dokazao, obveza informiranja potrošača je na trgovcu. U tom pogledu zahtjev transparentnosti znači da ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za obvezu plaćanja naknade nego da može precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

43. Osim toga, presudom Vrhovnog suda republike Hrvatske broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., obzirom da je rješenjem istoga suda Revd 797/2023-2 od 1. ožujka 2023., dopuštena revizija, odgovoreno na postavljeno pitanje na način: " Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

44. Imajući u vidu navedeno, a kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), a kako ovo je i stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., to je i u odnosu na odredbu čl. 3 Ugovora o kreditu utvrditi ništetnom i presuditi kao pod toč. I. izreke.

45. Tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor te je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog automobila, a temeljem provedenih dokaza sud zaključuje da je tužitelj kupio osobno vozilo za osobne potrebe, a ne za obavljanje neke privredne, gospodarske, obrtne i sl. djelatnosti te je upravo iz razloga što se radi o potrošačkom ugovoru, Ugovor o kreditu i sklopljen pod uvjetima navedenim u Ugovoru o kreditu, te se tužitelj smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03).

46. Isto tako tužitelj je i aktivno legitimiran u ovom postupku, obzirom iz priložene dokumentacije i navoda tužitelja proizlazi kako je tužitelj zaključio namjenski Ugovor o kreditu sa tuženikom i to za kupnju pokretnine-osobnog automobila, a što i proizlazi odredbe čl. 6 Ugovora o kreditu. Osim toga, iz dostavljene Potvrde izdane po tuženiku (list 9), proizlazi da je tužitelj bio korisnik kredita, kojim mu je isplaćen 7. svibnja 2008. i koje je tužitelj dana 31. svibnja 20015., a kojem je nedvojbeno i naplaćena naknada za obradu kredita sukladno čl. 3. Dakle, iz sadržaja same Potvrde vidljivo je da je tužitelj otplatio kredit, da je i platio navedenu naknadu pa je kao takav i legitimiran za podnošenje tužbenog zahtjeva u ovom postupku.

47. Iako iz Potvrde dostavljene po tužitelju uz tužbu (list 9), a koju je tuženik nedvojbeno dobio od tužitelja i iz koje Potvrde proizlazi da mu je naplaćena naknada dana 7. svibnja 2008. prilikom isplate/korištenje kredita u iznosu od 3.713,29 kn, što odgovara protuvrijednosti od 429,84 eura, no kako je tuženik osim osnova osporavao i visinu, po prijedlogu tužitelja izveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević d.o.o. Zagreb.

48. Iz prihvaćenog nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka, stranke nisu prigovarala, a koji nalaz i mišljenje prihvaća ovaj sud, nedvojbeno kao i iz Potvrde tuženika priložene po tužitelju (list 9), proizlazi da je isplaćen iznos kredita tužitelju u iznosu od 21.805,25 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je 97.206,67 kn, a visina jednokratne naknade za obradu kredita prilikom korištenja kredita na dan 7. svibnja 2008. (3,82% od iznosa kredita) obračunata je i naplaćena prilikom isplate kredita 7. svibnja 2008. u iznosu od 492,84 eura.

49. Obzirom da je utvrđeno da je ništetna odredba čl. 3 Ugovora o kreditu tzv. ulazna naknada, to je valjalo obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos od 492,84 eura sa zateznom kamatom tekućom od 7. svibnja 2008. po stopi čl. 29. st 2. ZOO-a, a kako je presuđeno pod toč. I. izreke presude.

50. Tražbina tužitelja u ovom postupku nije u zastari.

Naime, obzirom na Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

Kako je ovosudnom presudom utvrđena ništetna odredba čl. 3 Ugovora o kreditu, a kako je tuženik u obvezi vratiti ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od pravomoćnosti ovosudne presude.

51. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku te mu je tuženik u obvezi nadoknaditi troškove postupka.

Obzirom na naznačenu vrijednost spora tužitelja u iznosu od 492,84 eura, tužitelju su priznati troškovi koji se sastoje od troškova za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 23. listopada 2023., kojim je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu u iznosu od 100,00 eura (tbr. 8. t.1), zastupanje na 1. pripremnom ročištu dana 22. svibnja 2024. na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu, zastupanje na raspravi dana 6. prosinca 2024., za svaku u iznosu od 100,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 22. srpnja 2024. kojim je dano očitovanje na nalaz i mišljenje u iznosu od 100,00 eura, pribavljanje Potvrde za obradu kredita u iznosu od 50,00 eura (tbr. 36), PDV-a 137,50 eura, plaćenog predujma za knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 398,16 eura u ukupnom iznosu od 1.085,66 eura na koji iznos je tužitelju priznata zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, tekuća od 17. siječnja 2025. kao od dana donošenja presude sukladno čl. 30 Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, 6/24) do isplate, a kako je presuđeno pod toč. II izreke presude.

Parnični troškovi odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), Tbr. 7. točka 1., Tbr. 8. točka 1., Tbr. 9. točka 1., tbr. 36, Tbr. 46)

52. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru, 17. siječnja 2025.

Sudac

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Naredba:

Dostavi presudu:

- punomoćniku tužitelja Meliti Babić, e-komunikacijom

- punomoćniku tuženika Branimiru Ivekoviću, e-komunikacijom