REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Posl. broj: P-4192/2019-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužitelja ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik MIROSLAV ŠARIĆ, odvjetnik u [adresa], 21000 Split protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka (Grad Rijeka), Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, koga zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, 10000 Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 22. listopada 2024. godine u prisustvu tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika Luke Buratovića, odvjetnika u Splitu, dana 17. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u točki 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5102931045 od 03. 04. 2006. godine koji je potvrđen od javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita, Domovinskog rata 11, dana 03.04.2006. g., pod brojem OU-239/06-1, a koji je sklopljen između tužitelja ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka (Grad Rijeka), Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, kao banke kreditora, kojom je propisano da je iznos kredita iz „=170.490,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunato po srednjem tečaju Banke da dan puštanja kredita u tečaj“ umjesto da je iznos kredita određen u HRK.

II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u točki 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5102931045 od 03. 04. 2006. godine koji je potvrđen od javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita, Domovinskog rata 11, dana 03.04.2006. g., pod brojem OU-239/06-1, a koji je sklopljen između tužitelja ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka (Grad Rijeka), Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, kao banke kreditora, i to:

- dio odredbe stavka 2. navedene točke 7. kojom je propisano da je iznos mjesečnog obroka „=971,43 CHF“ umjesto da je iznos mjesečnog obroka određen u HRK; - dio odredbe stavka 3. navedene točke 7. kojom je propisano da glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice kredita u visini od „=119.343,00 CHF“ umjesto da je iznos tog dijela glavnice određen u HRK; - dio odredbe stavka 3. navedene točke 7. kojom je propisano da je iznos anuiteta „=779,63 CHF“ umjesto da je iznos tog dijela anuiteta određen u HRK; - dio odredbe stavka 4. navedene točke 7. kojom je propisano da Ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice kredita u visini od „=51.147,00 CHF“ umjesto da je njegova visina određena u HRK; - dio odredbe stavka 5. navedene točke 7. kojom je propisano da je mjesečni iznos kamate na Ostatak vrijednosti „=191,80 CHF“ umjesto da je njegova visina određena u HRK.

III. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba sadržana u točki 7. stavak 13. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5102931045 od 03. 04. 2006. godine koji je potvrđen od javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita, Domovinskog rata 11, dana 03.04.2006. g., pod brojem OU-239/06-1, a koji je sklopljen između tužitelja ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika

ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka (Grad Rijeka), Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, kao banke kreditora, koja glasi: “VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“.

IV. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe sadržane u točki 8. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102931045 od 03. 04. 2006. godine koji je potvrđen od javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita, Domovinskog rata 11, dana 03.04.2006. g., pod brojem OU-239/06-1, a koji je sklopljen između tužitelja ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika

ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka (Grad Rijeka), Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, kao banke kreditora, kojom je propisano „da je kamatna stopa promjenjiva“.

V. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba sadržana u točki 8. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5102931045 od 03. 04. 2006. godine koji je potvrđen od javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita, Domovinskog rata 11, dana 03.04.2006. g., pod brojem OU-239/06-1, a koji je sklopljen između tužitelja ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika

ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka (Grad Rijeka), Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, kao banke kreditora, koja glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.“.

VI. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka (Grad Rijeka), Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, da u roku od 15 dana, plati tužitelju ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 11.528,76 EUR na ime razlike mjesečnih anuiteta na ime neosnovanog obogaćenja zbog više naplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102931045 od 03. 04. 2006. godine koji je potvrđen od javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita, Domovinskog rata 11, dana 03.04.2006. g., pod brojem OU-239/06-1, a koji je sklopljen između tužitelja ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka (Grad Rijeka), Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, kao banke kreditora, radi primjene ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule kojom se glavnica veže uz valutu CHF (švicarski franak), sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, po stopi koja je do 31. prosinca 2007. godine određena u čl.

1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim po stopi koja je od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određena u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata teče na svaki pojedini mjesečni iznos koji je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule kojom se glavnica veže uz valutu CHF, i to: - na iznos od 0, 88 EUR od 01. 06. 2006. godine pa do isplate, - na iznos od 2,14 EUR od 01. 09. 2006. godine pa do isplate, - na iznos od 1,47 EUR od 01. 10. 2006. godine pa do isplate, - na iznos od 0,80 EUR od 01. 11. 2006. godine pa do isplate, - na iznos od 14,82 EUR od 01. 05. 2008. godine pa do isplate, - na iznos od 9,81 EUR od 01. 06. 2008. godine pa do isplate, - na iznos od 15,28 EUR od 01. 07. 2008. godine pa do isplate, - na iznos od 4,37 EUR od 01. 08. 2008. godine pa do isplate, - na iznos od 6,83 EUR od 01. 09. 2008. godine pa do isplate, - na iznos od 17,60 EUR od 01. 10. 2008. godine pa do isplate, - na iznos od 68,60 EUR od 01. 11. 2008. godine pa do isplate, - na iznos od 29,80 EUR od 01. 12. 2008. godine pa do isplate, - na iznos od 75,75 EUR od 01. 01. 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 78,66 EUR od 01. 02. 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,60 EUR od 01. 03. 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 72,83 EUR od 01. 04. 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 94,98 EUR od 01. 05. 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 85,07 EUR od 01. 06. 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 73,45 EUR od 01. 07. 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 78,23 EUR od 01. 08. 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 86,64 EUR od 01. 09. 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 78,45 EUR od 01. 10. 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 77,65 EUR od 01. 11. 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 87,39 EUR od 01. 12. 2009. godine pa do isplate, - na iznos od 95,20 EUR od 01. 01. 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 105,42 EUR od 01. 02. 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 102,95 EUR od 01. 03. 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 120,52 EUR od 01. 04. 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 116,72 EUR od 01. 05. 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 120,89 EUR od 01. 06. 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 167,65 EUR od 01. 07. 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 157,30 EUR od 01.

08. 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 195,37 EUR od 01. 09. 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 176,49 EUR od 01. 10. 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 143,22 EUR od 01. 11. 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 190,78 EUR od 01. 12. 2010. godine pa do isplate, - na iznos od 215,04 EUR od 01. 01. 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 196,89 EUR od 01. 02. 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 202,48 EUR od 01. 03. 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 187,28 EUR od 01. 04. 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 188,97 EUR od 01. 05. 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 214,75 EUR od 01. 06. 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 222,51 EUR od 01. 07. 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 275,93 EUR od 01. 08. 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 268,38 EUR od 01. 09. 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 226,44 EUR od 01. 10. 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 199,46 EUR od 01. 11. 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 196,62 EUR od 01. 12. 2011. godine pa do isplate, - na iznos od 207,13 EUR od 01. 01. 2012. godine pa do isplate, - na iznos od 218,87 EUR od 01. 02. 2012. godine pa do isplate, - na iznos od 219,14 EUR od 01. 03. 2012. godine pa do isplate, - na iznos od 211,81 EUR od 01. 04. 2012. godine pa do isplate, - na iznos od 214,22 EUR od 01. 05. 2012. godine pa do isplate, - na iznos od 218,74 EUR od 01. 06. 2012. godine pa do isplate, - na iznos od 214,44 EUR od 01. 07. 2012. godine pa do isplate, - na iznos od 214,76 EUR od 01. 08. 2012. godine pa do isplate, - na iznos od 210,63 EUR od 01. 09. 2012. godine pa do isplate, - na iznos od 202,46 EUR od 01. 10. 2012. godine pa do isplate, - na iznos od 211,87 EUR od 01. 11. 2012. godine pa do isplate, - na iznos od 214,56 EUR od 01. 12. 2012. godine pa do isplate, - na iznos od 214,76 EUR od 01. 01. 2013. godine pa do isplate, - na iznos od 201,14 EUR od 01. 02. 2013. godine pa do isplate, - na iznos od 209,91 EUR od 01. 03. 2013. godine pa do isplate, - na iznos od 212,28 EUR od 01. 04. 2013. godine pa do isplate, - na iznos od 207,02 EUR od 01. 05. 2013. godine pa do isplate, - na iznos od 192,26 EUR od 01. 06. 2013. godine pa do isplate, - na iznos od 186,43 EUR od 01. 07. 2013. godine pa do isplate, - na iznos od 192,50 EUR od 01. 08. 2013. godine pa do isplate, - na iznos od 198,70 EUR od 01. 09. 2013. godine pa do isplate, - na iznos od 210,11 EUR od 01. 10. 2013. godine pa do isplate, - na iznos od 204,61 EUR od 01. 11. 2013. godine pa do isplate, - na iznos od 207,59 EUR od 01. 12. 2013. godine pa do isplate, - na iznos od 209,63 EUR od 01. 01. 2014. godine pa do isplate, - na iznos od 128,41 EUR od 01. 02. 2014. godine pa do isplate, - na iznos od 131,53 EUR od 01. 03. 2014. godine pa do isplate, - na iznos od 129,32 EUR od 01. 04. 2014. godine pa do isplate, - na iznos od 125,33 EUR od 01. 05. 2014. godine pa do isplate, - na iznos od 123,35 EUR od 01. 06. 2014. godine pa do isplate, - na iznos od 125,06 EUR od 01. 07. 2014. godine pa do isplate, te - na iznos od 129,83 EUR od 01. 08. 2014. godine pa do isplate.

VII. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka (Grad Rijeka), Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka da tužitelju ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana, plati parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.299,74 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2025. godine do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu (listovi 1 – 12 spisa) protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti te isplate s osnove nepripadno isplaćenog na temelju ugovora o kreditu u CHF.

1.1. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5102931045 od 03. 04. 2006. godine, koji je predmet tužbe, zaključen je u Splitu, u mjestu prebivališta tužitelja.

1.2. Odredbom toč. 16. st. 7. Ugovora o kreditu određeno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta tuženika, a što bi bio Općinski sud u Rijeci.

1.3. Međutim, ta odredba je ništetna i bez pravnog učinka jer o njoj stranke nisu posebno pregovarale jer je tuženik dao tužitelju na potpis standardizirani, unaprijed sastavljeni, ugovor o kreditu te s tužiteljem nije pregovarao niti o jednoj ugovornoj odredbi, pa tako ni o ovoj odredbi kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.

1.4. Radi navedenog, za suđenje u ovoj pravnoj stvari je stvarno i mjesno nadležan naslovljeni Općinski sud u Splitu kao sud mjesta poslovne jedinice tuženika u Splitu, gdje je zaključen citirani Ugovor o kreditu.

1.5. Tužitelj i tuženik sklopili su citirani Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 /51400607-5102931045 od 03. 04. 2006. godine koji je potvrđen od stane javnog bilježnika Mire Rubić, Split, Domovinskog rata 11, dana 03. 04. 2006. godine, pod brojem: OU-239/06-1 (dalje: Ugovor o kreditu).

1.6. Navedeni Ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor koji je bio unaprijed formuliran i sastavljen od strane tuženika (banke kreditora).

1.7. Navedenim Ugovorom o kreditu tuženik je, kao banka kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine u kunskoj protuvrijednosti iznosa od =170.490,00 CHF (stosedamdesettisućačetristodevedesetCHF) po srednjem tečaju banke tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj.

1.8. Navedeni kredit je stavljen u otplatu u razdoblju od 05. 04. do 30. 04. 2006. godine.

1.9. Namjena podizanja kredita jest stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine. Rok vraćanja (otplate) kredita iznosi 228 mjeseca (19 godina) od puštanja kredita u tečaj, a otplata kredita je raspoređena u 228 mjesečna obroka (anuiteta) nakon puštanja kredita u tečaj, s tim da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta tj. mjesečnog obroka je =971,43 CHF (devetstosedamdeset jedanCHFičetrdesettri /100). Obračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos Ostatka vrijednosti. Glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice kredita u visini od =119.343,00 CHF (stodevetnaesttisućatristočetrdesettriCHF). Glavnica u anuitetskoj otplati vraća se u 228 mjesečnih anuiteta. Iznos anuiteta =779,63 CHF. Ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice kredita u visini od =51.147,00 CHF (pedesetjednatisuća stočetrdesetsedamCHF). Ostatak vrijednosti vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka. Banka na iznos Ostatka vrijednosti mjesečno obračunava redovnu kamatu. Mjesečni iznos kamate na Ostatak vrijednosti =191,80 CHF.

1.10. Dakle, tijekom navedenog perioda otplate kredita kroz 228 mjeseca (19 godina) od puštanja kredita u tečaj, a otplata kredita je raspoređena u 228 mjesečna anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, tužitelj se obvezao tuženiku, kao banki kreditoru, platiti u 228 mjesečnih anuiteta iznos glavnice kredita u visini od =119.343,00 CHF i redovnu kamatu koja je promjenjiva i koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,500 % godišnje, a koja kamata se obračunava primjenom direktne metode, s tim da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženika.

1.11. Točkom 2. Ugovora o kreditu je propisano da je iznos kredita =170.490,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju tužene banke važećem na dan puštanja kredita u tečaj.

1.12. Točkom 7. stavak 1. Ugovora o kreditu je određeno da je otplata kredita raspoređena u 228 mjesečnih obroka nakon puštanja kredita u tečaj, te da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu.

1.13. Točkom 7. stavak 2. Ugovora o kreditu je određeno da je Iznos mjesečnog obroka =971,43 CHF. Obračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti.

1.14. Točkom 7. stavak 3. Ugovora o kreditu je određeno da glavnicu u anuitetskoj otplati predstavlja iznos glavnice kredita u visini od =119.343,00 CHF (stodevetnaesttisuća tristočetrdesettriCHF), te da se glavnica u anuitetskoj otplati vraća u 228 mjesečnih anuiteta. Iznos anuiteta =779,63 CHF.

1.15. Točkom 7. stavak 4. Ugovora o kreditu je određeno da Ostatak vrijednosti predstavlja preostali iznos glavnice kredita u visini od =51.147,00 CHF (pedesetjednatisuća stočetrdesetsedamCHF). Ostatak vrijednosti vraća se jednokratno s dospijećem zadnjeg obroka.

1.16. Točkom 7. stavak 5. Ugovora o kreditu je određeno da banka na iznos Ostatka vrijednosti mjesečno obračunava redovnu kamatu, te da je mjesečni iznos kamate na ostatak vrijednosti =191,80 CHF.

1.17. Točkom 7. stavak 6. Ugovora o kreditu je određeno da po dospijeću zadnjeg obroka korisnik kredita može s bankom ugovoriti otplatu preostalog iznosa kredita u anuitetima sukladno važećim odlukama banke.

1.18. Točkom 7. stavak 11. Ugovora o kreditu je ugovorena valutna klauzula, na način da je propisano da će se povrat obveza iz navedenog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju tužene banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa tužene banke, kao i da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, te da potpisom na navedenom Ugovoru o kreditu tužitelj kao korisnik potvrđuje da ga je tužena banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

1.19. Točkom 8. stavak 1. Ugovora o kreditu je određeno da je kamatna stopa promjenjiva i da u trenutku ugovaranja iznosi 4,500 % godišnje, te da se ista obračunava primjenom direktne metode, dok je stavkom 2. iste točke određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke (ovdje tuženik).

1.20. Navedeni kredit je stavljen u otplatu u razdoblju od 05. 04. do 30. 04. 2006. godine.

1.21. Tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano u više navrata mijenjao kamatnu stopu sa početno ugovorene kamatne stope od 4,500 % na više i to na štetu tužitelja.

1.22. Tužitelj ističe kako je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez pregovaranja o istome.

1.23. Tuženik je tužitelju dao na potpis standardizirani, unaprijed sastavljeni, ugovor o kreditu te s tužiteljem nije pregovarao niti o jednoj ugovornoj odredbi, a ponajmanje o načinu promjene kamatne stope.

1.24. Također, tužitelj ističe kako je i ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna jer tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule švicarski franak.

1.25. Štoviše, tuženik je tužitelja nagovarao da uzme kredit baš u CHF prikazujući mu da će takav kredit biti za njega povoljniji od eventualnog kredita u EUR ili drugoj valuti.

1.26. Tužitelj smatra kako je način promjene kamatne stope definiran točkom 8. stavak 1. Ugovora o kreditu kojom je određeno da je kamatna stopa promjenjiva i da u trenutku ugovaranja iznosi 4,500 % godišnje, te da se ista obračunava primjenom direktne metode, te stavkom 2. iste točke kojom je određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke (ovdje tuženik), ništetan i nepošten jer je tuženik kamatnu stopu mijenjao jednostrano, bez da je o navedenom pregovarao s tužiteljem, te je tuženik kamatnu stopu jednostrano mijenjao bez unaprijed utvrđenih jasnih parametara koje je trebao ugovoriti sa tužiteljem već u samom Ugovoru o kreditu.

1.27. Tužitelj ističe da mu je tuženik propustio na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, zbog čega mu nije bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidi ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze.

1.28. Navedeno je utvrđeno Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. 06. 2014. godine kojima je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.29. Navedeno je potvrđeno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 09. 04. 2015. godine.

1.30. Isto tako, tužitelj smatra kako su i odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, tj. valuta uz koju je glavnica kredita vezana uz švicarski franak ništetne i nepoštene jer tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule švicarskog franka.

1.31. Nadalje, tužitelj smatra da je ništetna i nepoštena i odredba Ugovora o kreditu da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja, te da potpisom na navedenom Ugovoru o kreditu tužitelj kao korisnik potvrđuje da ga je tužena banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Naime, tužitelj ističe da ju tuženik nije u dovoljnoj mjeri upoznao sa rizicima vezivanja kredita uz valutu švicarskog franka. Tuženik nije tužitelja informirao o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu EUR. Štoviše, tuženik je tužitelja nagovarao da uzme kredit baš u CHF prikazujući mu da će takav kredit biti za njega povoljniji od eventualnog kredita u EUR ili drugoj valuti.

1.32. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 6632/2017-10 od 14. 06. 2018. godine u točki I. potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. 07. 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.33. Postupanje tuženika opisano u točkama 4. do točke 7. ove tužbe protivno je načelu savjesnosti i poštenja te je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, posebice jer tužitelj nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82., čl. 83., čl. 85., čl. 86. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje u tekstu: „ZZP“) te Zakona o obveznim odnosima.

1.34. Tužitelj nije izvršio konverziju Ugovora o kreditu iz valute CHF u valutu EUR prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. br. 102/15, dalje: „ZID ZPK/15“), niti je u tom smislu sa tuženikom sklopio Aneks Ugovora o kreditu, kojim bi to ugovorio.

1.35. Međutim, sve da je i izvršio konverziju kredita iz CHF u EUR, to ne bi bila zapreka za podnošenje tužbe jer tamo gdje je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15 nisu poštovani zahtjevi koji proizlaze iz članka 6. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima jer zakonodavac ZID ZPK/15 nije omogućio ponovnu uspostavu, kako pravno tako i činjenično, situacije u kojoj bi se korisnik kredita nalazio da gore citiranih nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskom franku nisu postojale.

1.36. Ovakav stav potvrđen je i od strane Suda Europske unije u presudi broj C-188/17 od 14. ožujka 2019. godine. U navedenoj Presudi broj C-188/17 Sud Europske unije, između ostalog, utvrdio je kako čak i u slučaju da zakonodavac putem zakona nepoštene i ništave odredbe zamijeni novim odredbama, a sve kako bi se održao predmetni ugovor, ne može utjecati na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

1.37. Praksa Suda Europske unije obvezujuća je za nacionalne sudove te predstavlja izvor prava za iste.

1.38. Također, utvrđenja iz pravomoćnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u gore citiranim predmetima posl. broj: P-7129/13 i posl. broj: Pž- 6632/2017 donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene od strane Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, imaju primijeniti na ovaj konkretan spor na temelju odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, a posljedica koju navedene odluke imaju na ovaj konkretan predmet jest da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu ugovoren kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom.

1.39. Polazeći od postupanja tuženika koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno polazeći od ništetnosti naprijed navedenih odredbi o valutnoj klauzuli i CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama tuženika, koje ne proizvode pravne učinke od dana zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelj je odlučio u sudskom postupku ostvarivati zaštitu svojih prava i tražiti utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi Ugovora o kreditu, te povrat preplaćene kreditne obveze tj. isplate iznosa koje mu je tuženik naplatio uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu 4,500 % i uslijed nezakonitog ugovaranja valutne klauzule prema kojoj se glavnica vraća uz valutu CHF, a zbog nepostojanja pravne osnove za takvu naplatu.

1.40. Kako je tužitelj u posjedu samo predmetnog Ugovora o kreditu, isti je u više navrata usmeno i pismeno pokušao od tuženika ishoditi svu relevantnu dokumentaciju na temelju koje bi mogao utvrditi točan iznos preplate kredita po navedenim pravnim osnovama, međutim tuženik do dana pisanja ove tužbe nije udovoljio takvom tužiteljevom traženju, premda je po prirodi pravnog odnosa tuženik dužan udovoljiti takvom tužiteljevom zahtjevu.

1.41. Budući da je pravomoćnim odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesenim u predmetima posl. broj: P-7129/13 i posl. broj: Pž- 6632/2017 utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditiranju koji su sklapani u razdoblju od 10. 09. 2003. do 31. 12. 2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 01. 10. 2004. do 31. 12. 2008. godine, to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15, dalje: ZOO), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora o kreditu.

1.42. Dakle, na temelju utvrđenja iz citiranih presuda, tužitelj ističe kako se u konkretnom slučaju jedino početni anuitet iz Ugovora o kreditu izražen u kunama smatra mjerodavnim, to jest jedina zakonita kamatna stopa po Ugovoru o kreditu ima se smatrati početno ugovorena kamatna stopa od 4,500 % te jedini mjerodavni i zakonit tečaj ima se smatrati ugovoreni tečaj važeći na dan isplate kredita.

1.43. Nadalje, odredba članka 1111. st. 1. ZOO/91 propisuje: „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“

1.44. Odredba stavka 3. istoga članka 1111. ZOO-a propisuje: „Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“.

1.45. Također, odredbom članka 1115. ZOO-a je propisano: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“.

1.46. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: „ZPP“) propisano je da: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

1.47. Odredba članka 6. st. 3. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18) propisuje je: „Svatko u Republici Hrvatskoj dužan je poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti.“

1.48. Tužitelj u svakom slučaju ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe jer je tuženiku isplatio daleko veći novčani iznos od kunskog iznosa primljenog temeljem navedenog kredita uvećanog za ugovorenu kamatu po stopi od 4,500 % godišnje kroz cijelo razdoblje trajanja kredita.

1.49. Međutim, tužitelj ne raspolaže podacima o svim uplatama na ime predmetnog kredita, kao i drugim ispravama i podacima koji su potrebni da se utvrdi visina novčanog iznosa za koji je preplatio svoje obveze iz navedenog kredita, pa niti ne može određeno postaviti tužbeni zahtjev na isplatu.

1.50. Dakle, tužitelj u ovom trenutku ne može postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, prije nego mu tuženik dostavi svu potrebnu dokumentaciju koja se odnosi na predmetni kredit i prije nego se na temelju te dokumentacije provede financijsko vještačenje na okolnost visine tražbine, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.51. Stoga, nakon što se od tuženika pribave potrebni podaci i isprave i nakon što se provede potrebno financijsko vještačenje, tužitelj će u ostavljenom roku precizirati svoj tužbeni zahtjev, sve sukladno odredbi članka 186.b. ZPP-a.

1.52. Slijedom svega gore iznijetog, tužitelj predlaže da Sud, a nakon provedenog postupka, na temelju članka 186.b. ZPP-a i članka 1111. ZOO-a donese rješenje kojim se: I. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana, u sudski spis dostavi podatke iz kojih će biti razvidan pregled svih obveza po Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102931045 od 03. 04. 2006. godine koji je potvrđen od javnog bilježnika Mire Rubić iz Splita, Domovinskog rata 11, dana 03.04.2006. g., pod brojem OU-239/06-1, a koji je sklopljen između tužitelja ĆE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka (Grad Rijeka), Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, kao banke kreditora, i to: - Knjigovodstvenu karticu kredita / Prometa po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102931045; - početni i sve ostale otplatne planove po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102931045; - pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102931045;

- specifikaciju i izlist svih uplata i naplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102931045; - kao i sve ostale isprave i podatke po predmetnom Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5102931045 potrebne za provođenje financijskog vještačenja i za preciziranje tužbenog zahtjeva; a sve to za razdoblje od dana zaključenja predmetnom Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102931045, odnosno dana 03. 04. 2006. godine pa sve do danas.

1.53. Po dostavi tražbene dokumentacije i provedenom financijskom vještačenju , tužitelj će, prema odredbi članka 186.b. ZPP-a urediti tužbeni zahtjev.

1.54. Slijedom svega gore navedenog, tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom prihvaća u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev spram tuženika.

1.55. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužitelj je dao u svom podnesku od 24. travnja 2024. godine (listovi 266 – 275 spisa).

2. Tuženik je u svom odgovoru na tužbu od 24. lipnja 2021. godine (listovi 37 – 57 spisa) prije svega istakao prigovor mjesne nenadležnosti suda.

2.1. Naime, prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreću pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5102931045 od 3. travnja 2006. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke.

2.2. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP).

2.3. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.

2.4. U odnosu na navode tužitelja u pogledu mjesne nadležnosti tuženik ističe da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka.

2.5. Takvo je stajalište zauzeo i Županijski sud u Osijeku, koji je u odluci od 6. svibnja 2019. godine, poslovnog broja Gž-758/2019 naveo sljedeće: “Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prema odredbi čl. 20. st. 1. ZPP-a tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda u Splitu prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, a pitanje ništetnosti pojedinih odredbi citiranog Ugovora je meritorno pitanje i u ovoj fazi postupka nijedna odredba citiranog Ugovora nije mogla biti utvrđena ništetnom, pa sve proizvode pravne učinke, pa tako i odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti”

2.6. Uostalom, tuženik ističe da je i Sud Europske Unije u odluci od 21. veljače 2013. godine u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv AE i NE, a koja presuda se ticala tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ i to upravo s obzirom na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego, najprije, treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka.

2.7. Upravo iz toga razloga Sud Europske Unije u gore navedenoj odluci ističe: "Načelo saslušanja stranaka (audi et alteram partem) zahtijeva od nacionalnog suda koji smatra da bi određena ugovorna odredba bila nepoštena da obavijesti strane u postupku o takvom stajalištu i da ih pozove da iznesu svoje stavove u pogledu istoga, s mogućnošću da izazovu stajališta suprotne strane, a sve u skladu s formalnom procedurom predviđenom nacionalnim procesnim pravilima" (paragraf 36 citirane presude).

2.8. Tuženik nadalje ističe, sve i da se iz bilo kojeg razloga ima smatrati da je odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, pa time i ništetna, što se u potpunosti osporava kao neosnovano stajalište, opet bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci i to sukladno odredbama članka 46. i 48. ZPP-a.

2.9. Na jednak način odlučuje i Županijski sud u Šibeniku u rješenju poslovnog broja Gž-135/2020 od 17. veljače 2020. godine, rješenju poslovnog broja Gž- 1120/2020 od 4. siječnja 2021. godine, kao i u rješenju poslovnog broja Gž-208/2021 od 9. ožujka 2021. godine kada ističe kako: “i u slučaju ništetnosti sporazuma stranka o mjesnoj nadležnosti, Općinski sud u Rijeci je općemjesno nadležan u tom sporu, a suglasno odredbi članka 48. stavka 1. ZPP-a prema kojoj je za suđenje protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima registrirano sjedište, a tuženikovo sjedište je u Rijeci”.

2.10. Također, tuženik ističe kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 59. ZPP-a na koju se poziva tužitelj, a sve iz razloga što se za primjenu te odredbe pojam „poslovna jedinica“ ima tumačiti kao u sudski registar upisana podružnica, a što poslovnica tuženika u Splitu zasigurno nije, niti je ikada bila.

2.11. Takvo je stajalište i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je u rješenju poslovnog broja Grl-516/2007, u predmetu u kojem se isto tako odlučivalo o mjesnoj nadležnosti po članku 59. ZPP-a između drugih stranaka, istaknuo: ”Ovaj sud je dopisom broj Gr1-357/07 od 31. listopada 2007. predmet vratio Općinskom sudu u Daruvaru da od tuženika zatraži podatak da li je poslovnica Daruvar upisana u sudski registar kao podružnica tuženika ili status podružnice ima samo Filijala Bjelovar. Tuženik je dopisom od 30. studenog 2007. obavijestio Općinski sud u Pakracu da poslovnica tuženika u Daruvaru nije upisana u sudski registar kao podružnica tuženice već Filijala Bjelovar posluje i za područje grada Daruvara.

2.12. Tužitelji su sukladno odredbi čl. 59. ZPP-a izabrali za suđenje sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika. Kako tuženik nema svoju podružnicu u Daruvaru, već tuženikova Filijala Bjelovar iz Bjelovara, posluje i za područje grada Daruvara to je u ovom predmetu mjesno nadležan Općinski sud u Bjelovaru.”

2.13. Shvaćanje da se i na tuženika ima primijeniti odredba članka 59. ZPP-a samo u slučaju ako je njegova poslovna jedinica upisana u sudski registar zauzeo je u recentnom rješenju od 9. ožujka 2021. godine, poslovni broj Gž-208/2021, Županijski sud u Šibeniku, u kojem se navodi: „U odnosu na pozivanje tužitelja na odredbu članka 59. ZPP, koja određuje da je za suđenje protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te poslovne jedinice, (izberivo) nadležan, pored suda općemjesne nadležnosti, i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a s obzirom na činjenicu da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženice u Bjelovaru, prvostupanjski sud je provjerom u Registru Trgovačkog suda u Bjelovaru utvrdio da poslovnica u Bjelovaru nije upisana u sudski registar kao podružnica tuženika, pa je pravilno primijenio odredbu članka 59. ZPP kada je otklonio svoju mjesnu nadležnost na temelju navedene odredbe ZPP. To je zato, jer bi mjesna nadležnost Općinskog suda u Bjelovaru bila utemeljena na odredbi članka 59. ZPP samo ukoliko je ta poslovnica upisana u sudski registar kao podružnica tuženice (tako i Vrhovni sud RH u odluci broj Gr1- 516/07).“

2.14. Slijedom navedenog, mjesna nadležnost suda se u ovom predmetu ne može temeljiti na odredbi članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, te bi i iz toga razloga rješenje o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti bilo nezakonito, i to iz razloga što bi sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno primijenio bi odredbu koju ne bi mogao primijeniti.

2.15. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese rješenje kojim se: 1. Stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 19. svibnja 2021. godine. 2. Općinski sud u Splitu oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu.

2.16. Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 14. lipnja 2019. godine.

2.17. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke te zahtijeva isplatu navodno preplaćenog iznosa, a koju visinu će odrediti nakon provedenog financijskog vještačenja, te traži da se tuženiku naloži dostava dokumentacije.

2.18. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti.

2.19. Prije upuštanja u raspravu povodom ove pravne stvari, tuženik skreće pozornost sudu na sljedeće.

2.20. U ovoj pravnoj stvari tužitelj zahtijeva da sud tuženiku nalaži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

2.21. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže.

2.22. Odredba članka 186.b, Zakon o parničnom postupku (Narodne novine53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14; dalje u tekstu: ZPP), tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže.

2.23. K tome, pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP.

2.24. Tuženik ističe da je zaprimio tužiteljev zahtjev za dostavom dokumentacije od 13. lipnja 2019. godine te je istom zahtjevu i udovoljio i to dostavom dokumentacije uz dopis od 26. lipnja 2019. godine.

2.25. Imajući u vidu sve navedeno, tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna.

2.26. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da ispravi tužbu odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode za isplatu koje tužbom zahtjeva, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci.

2.27. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.

2.28. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti.

2.29. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane sudužnice UE te društva Meja d.o.o.

2.30. Dodatno tuženik ističe da je UE sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno sa tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja.

2.31. Navedeno mišljenje dijeli i Vrhovni sud RH u Odluci posl.br. Rev- 478/2008 od 16. srpnja 2013. godine kada navodi „ da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika – korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe čl. 414. st. 1. u svezi odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO-a) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom … da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.“

2.32. Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III- 3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje.

2.33. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“

2.34. Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

2.35. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari.

2.36. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).

2.37. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

2.38. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

2.39. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 14. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.40. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

2.41. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

2.42. Naime, u navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate.

2.43. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

2.44. Dakle, odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika.

2.45. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU postavio je sljedeće pitanje: o Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja?

2.46. Odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

2.47. Posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

2.48. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

2.49. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima.

2.50. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

2.51. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.52. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

2.53. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

2.54. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: ➢ u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ➢ ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; ➢ težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; ➢ isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; ➢ na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;

2.55. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.

2.56. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: i. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. ii. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. iii. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD- a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. iv. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro.

2.57. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.

2.58. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

2.59. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke gđe. ŽE, koja je sudjelovala u ugovaranju ovog kredita s tužiteljem.

2.60. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. ČE (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir.

2.61. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. ČE svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijesiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.

2.62. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika.

2.63. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora.

2.64. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: • promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a) • banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) • tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije 2.65. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita.

2.66. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

2.67. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

2.68. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

2.69. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.

2.70. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju

2.71. predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

2.72. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.

2.73. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

2.74. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.

2.75. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.76. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

2.77. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan.

2.78. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio.

2.79. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.

2.80. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

2.81. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive).

2.82. Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

2.83. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora.

2.84. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

2.85. Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa

2.86. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13).

2.87. Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa.

2.88. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu.

2.89. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014.

2.90. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio.

2.91. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.

2.92. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine).

2.93. Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK.

2.94. Kamatna stopa od 3,23%.

2.95. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega.

2.96. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP.

2.97. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.).

2.98. Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika.

2.99. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (4,5%). 2.100. Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita.

2.101. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske.

2.102. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa

2.103. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije .

2.104. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

2.105. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,5 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

2.106. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

2.107. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

2.108. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. 2.109. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (ĐE, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.).

2.110. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

2.111. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju

2.112. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje.

2.113. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

2.114. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

2.115. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

2.116. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

2.117. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. 2.118. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

2.119. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. 2.120. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

2.121. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.122. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 3.506,80 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).

2.123. Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 3.506,80 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od: - kn 2,20 od 02.05.2006. pa do isplate, - kn 14,77 od 02.07.2006. pa do isplate, - kn 21,37 od 02.08.2006. pa do isplate, - kn 11,37 od 02.12.2006. pa do isplate, - kn 60,86 od 02.01.2007. pa do isplate, - kn 94,13 od 02.02.2007. pa do isplate, - kn 78,69 od 02.03.2007. pa do isplate, - kn 87,71 od 02.04.2007. pa do isplate, - kn 171,94 od 02.05.2007. pa do isplate, - kn 192,64 od 02.06.2007. pa do isplate, - kn 219,94 od 02.07.2007. pa do isplate, - kn 219,74 od 02.08.2007. pa do isplate, - kn 182,34 od 02.09.2007. pa do isplate, - kn 238,00 od 02.10.2007. pa do isplate, - kn 239,36 od 02.11.2007. pa do isplate, - kn 200,31 od 02.12.2007. pa do isplate, - kn 204,58 od 02.01.2008. pa do isplate, - kn 120,94 od 02.02.2008. pa do isplate, - kn 65,47 od 02.03.2008. pa do isplate, - kn 10,69 od 02.04.2008. pa do isplate, - kn 147,21 od 02.05.2008. pa do isplate, - kn 184,95 od 02.06.2008. pa do isplate, - kn 143,72 od 02.07.2008. pa do isplate, - kn 225,90 od 02.08.2008.pa do isplate, - kn 207,42 od 02.09.2008. pa do isplate, - kn 126,25 od 02.10.2008. pa do isplate, - kn 34,30 od 02.12.2008. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. 2.124. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

2.125. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja.

2.126. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,5 % (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj više ne uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom.

2.127. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe.

2.128. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 966,25 odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 6.043,10 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: - CHF 139,85 izraženo u kn 874,91 od 02.02.2014. pa do isplate, - CHF 139,47 izraženo u kn 878,06 od 02.03.2014. pa do isplate, - CHF 139,09 izraženo u n 872,84 od 02.04.2014. pa do isplate, - CHF 138,70 izraženo u kn 864,90 od 02.05.2014. pa do isplate, - CHF 138,30 izraženo u kn 859,94 od 02.06.2014. pa do osplate, - CHF 137,91 izraženo u kn 858,59 od 02.07.2014. pa do isplate, i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

2.129. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

2.130. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost: - izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja.

2.131. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. 2.132. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 14 do 33 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 58 do 164 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od prve rujna 2023. godine (listovi 181 do što 188 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju predano na ročištu od 12. rujna 2023. godine (listovi 191 do 199 spisa), izveo dokaz u financijskim vještačenjem, odnosno pregledao pisane nalaze mišljenje Matija Trogrlić, stalne sudske vještakinje za knjigovodstvo i financije iz Splita od deveti studenoga 2023. godine (listovi 205 do 212 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od prve prosinca 2023. godine (listovi 221 do 258 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 17. srpnja 2024. godine (listovi 280 do 290 spisa), saslušao svjedokinju UE kćer Ć iz [adresa] (listovi 291 i 292 spisa), saslušao tužitelja ĆE sina A iz [adresa] u svojstvu parnične stranke (list 293 spisa).

4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Naime, među strankama nije sporno da je tužitelj bio korisnik kredita u švicarskim francima kojega je podigao kod tuženika.

7. Među strankama jest sporno jesu li ništetne i bez pravnog učinka specificirane odredbe navedenog ugovora.

7.1. Sporno jest nadalje je li tuženik obvezan isplatiti tužitelju precizirane novčane iznose koje je tužitelj preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

8. Ugovor o kreditu (listovi 20-26 spisa) zaključen je 3. travnja 2006. godine između Erste Steiermaerkische bank d.d. Rijeka kao kreditora i ĆE iz [adresa] kao korisnika kredita te UE iz [adresa], kao sudužnika te založnog dužnika.

8.1. Kredit je plasiran u iznosu od 170.490,00 CHF.

8.2. Namjena kredita je stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine.

8.3. Rok vraćanja kredita je 228 mjeseci od puštanja kredita od tečaja.

8.4. Iznos mjesečno obroka 971,43 CHF. Obračunava se na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uvećava za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate za iznos ostatka vrijednosti.

8.5. U povratu obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugih eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za švicarski franak na dan odobrenja žiroračuna banke. Korisnik kredita upoznat je sa mogućim promjenama iznosa anuiteta od dospijeća u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

8.6. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,50 % godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode.

9. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P – 1401/12 protiv tuženika je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača.

9.1. U navedenom postupku, Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Erste Steiermaerkische bank d.d. Rijeka u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Erste Steiermaerkische bank d.d. Rijeka u razdoblju u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Prema odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22, 56/23), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudova u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

11. Nadalje, sukladno odredbi članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se o posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

11.1. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.2. Slijedom toga je i prvostupanjski sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi.

12. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.

13. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.

14. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Raiffeisen banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

16. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke - nije pojedinačno pregovaralo.

17. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavak 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

18. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

19. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

20. Prema Presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. U konkretnom slučaju to znači da su u predmetnom ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

22. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

23. Ni zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

24. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

25. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

26. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu - treba ocijeniti protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

27. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".

28. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

29. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove primjene.

30. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

31. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštene i prema tome ništetne.

32. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 14. lipnja 2019. godine.

33. S obzirom na izloženo, očito je da utuženo potraživanje nije zastarjelo. 33.1. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima; Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZOO).

33.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

33.3. Tome dosljedno, očito je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženog potraživanja.

34. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za računovodstvo i financije Matije Trogrlić iz Splita od 9. studenog 2023. godine (listovi 205 – 212 spisa), vještak zaključuje: Tužitelj ĆE je, u razdoblju od dospijeća 1. anuiteta 1. lipnja 2004. do 1. kolovoza 2014. godine, po Ugovoru o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102931045, od 03. travnja 2006. godine: - 445.649,49 kn trebao platiti uz obračun kamata po početnoj kamatnoj stopi od 4,50% i po početnom tečaju na dan isplate kredita 7. travnja 2006. godine (stupac 4), - 530.049,05 kn platio zbog promjene kamatne stope i po tečaju na dan dospijeća anuiteta (stupac 7),

- 84.399,56 kn (stupac 8) odnosno 11.201,77 € (stupac 9), razlika koliko je tužitelj zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule više platio.

34.1. Ako se po anuitetima kad je tužitelj manje platio uzme da nije bilo razlike tj. da je razlika 0,00 kn tada razlika više plaćenog iznosi 86.863,28 kn odnosno 11.528,76 €, sve kako je to iskazano u stupcu 10 i 11 gornjeg pregleda.

34.2. Iz izračuna je vidljivo da je po anuitetima broj 2 i 3 te anuitetima od broja 7 do 23 razlika iskazana bez predznaka tj. tužitelj je manje platio od iznosa koji bi platio da je otplatu vršio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i bez primjene valutne klauzule.

34.3. Ukupan zbroj manje plaćenog po anuitetima broj 2 i 3 te anuitetima od broja 7 do 23 iznosi 2.463,72 kn odnosno 326,99 €, sve kako je to iskazano u gornjem pregledu.

34.4. Dakle, po Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102931045, od 03. travnja 2006. godine tužitelj ĆE je, u razdoblju od 1. lipnja 2006. do 1. kolovoza 2014. godine, uzimajući u izračun iznose više i manje plaćeno po anuitetima, više platio ukupno 84.399,56 kn odnosno 11.201,77 €.

34.5. Ako se po anuitetima kad je tužitelj manje platio uzme da nije bilo razlike tj. da je razlika 0,00 kn, tada razlika više plaćenog iznosi 86.863,28 kn odnosno 11.528,76 €.

35. U svom iskazu (listovi 291, 292 spisa) svjedokinja UE iz [adresa] izjavljuje: Zajedno sam baš sa mojim suprugom ovdje prisutnim 2006. god. bila u banci tuženika u poslovnici gdje smo pregovarali u ugovarali kredit. Naime, trebao nam je kredit za stan i mi smo se po toj osnovi obratili banci. Odmah nam je u banci, u poslovnici tuženika ponuđena kao jedina, isključiva opcija podizanje kredita isključivo u valuti Švicarskog franka; nikakva druga opcija nam nije ponuđena niti je dolazila u obzir, samo Švicarski franak. Pri tom su nam u poslovnici banke ukazivali da je to dobra opcija, da je to sigurna valuta. Međutim, nisu nam pri to ukazivali na nikakve rizike ni eventualne opasnosti podizanja kredita u valuti Švicarski franak. Samo su nam kazali koliko će nam biti otplatna rata i nama se to učinilo prihvatljivim. Ispočetka, otplate kredita su bile prema očekivanjima. Međutim, kasnije je došlo do promjena u tečaju Švicarskog franka, za nas neočekivanih, van naših očekivanja. Da smo znali, odnosno da su nas u banci upozorili na takvu mogućnost, sigurno ne bismo dizali taj kredit. Na koncu ipak kredit smo nekako uspjeli otplatiti.

35.1. Na poseban upit pun. tužitelja, svjedokinja odgovora da je ona u predmetnom ugovoru o kreditu bila sudužnik.

35.2. Na daljnji upit, svjedokinja odgovora da je koliko se sada može sjetiti u početku otplatna rata bila oko 980 CHF.

35.3. Na daljnji upit, svjedokinja odgovora da je kasnije tijekom otplate ta otplatna rata rasla sada koliko se mogu sjetiti možda i za 500 CHF.

35.4. Na daljnji upit, svjedokinja odgovora da prilikom pregovara za sklapanje ugovora o kreditu nije bilo ništa posebno pregovarano i objašnjavano u pogledu pojedinih odredbi ugovora već je samo gotov ugovor im bio ponuđen po principu uzmi ili ostavi.

35.5. Na daljnji upit, svjedokinja odgovora da ih nitko u banci ništa objasnio ni rekao po kojim bi se kriterijima mogla dizati kamata prilikom otplate.

35.6. Na poseban upit zamj. pun. tuženika, svjedokinja odgovora da ona se nije raspitivala kod drugih banaka o uvjetima podizanja kredita, a ne zna je li to učinio njezin suprug tužitelja za kojeg misli da se možda ipak prije raspitao u Zagrebačkoj banci ali u to nije sigurna. Erste je bila njihova banka u kojoj su držali račune i zato su je odabrali za kredit.

35.7. Na daljnji upit, svjedokinja odgovora da kod tuženika u poslovnici banke nije vidjela nikakve brošure niti informacije o kreditu u drugim valutama izuzev CHF.

35.8. Na daljnji upit, svjedokinja odgovora da prije samog potpisivala predmetnog ugovora o kreditu nije ga cijelog pročitala, već je djelomično bacila pogled jer tu ima puno teksta.

35.9. Na daljnji upit, svjedokinja odgovora da joj u banci prilikom potpisivanja nitko ništa nije objašnjavao o valutnoj klauzuli.

35.10. Na daljnji upit, svjedokinja odgovora da uopće nije bila svjesna da ugovor o kreditu sadržava valutnu klauzulu.

35.11. Na daljnji upit, svjedokinja odgovora da je ona u braku sa suprugom tužiteljem 34 godine i da sve račune plaćaju zajednički, pa su tako zajednički plaćali i rate kredita, nekad sa njegovog, a nekad sa njezinog računa.

35.12. Na daljnji upit, svjedokinja odgovora da trgovačko društvo Nea d.o.o. mislim da nije otplaćivalo rate za otplatu kredita, svjedokinja napominje da je to trgovačko društvo njihovo.

36. U svom iskazu (list 293 spisa) tužitelj ĆE iz [adresa] izjavljuje:

Ja sam bio dugogodišnji klijent banke tuženika jer sam dugo godina poslovao posredstvom te banke. Kada smo se ja i supruga obratili u banku tuženika za rješenje stambenog kredita izuzetno ljubazno i uvjerljivo gđa. osobna bankarica nas je uvjerila i odmah sugerirala kao jedinu opciju za rješenje našeg stambenog kredita podizanjem kredita baš u valuti Švicarskog franka. To nam je banci prezentirano kao vrlo siguran posao u kojeg možemo biti sigurni. Pri tom nam ništa u banci nisu ukazivali na nikakve eventualne opasnosti i rizike podizanja kredita u valuti Švicarski franak. Nadalje ništa nam u banci nisu ukazivali na valutnu klauzulu. Mi smo u to povjerovali, naime bilo nam je vrlo uvjerljivo prezentirano u banci. Ispočetka su otplatne rate bile prema našim očekivanjima, ali kasnije su one nerazmjerno rasle, što je bilo van naših očekivanja. Naposljetku kredit smo ipak uspjeli nekako otplatiti.

36.1. Na poseban upit pun. tužitelja, tužitelj odgovora da im nitko u banci nije objašnjavao kriterije po kojima bi se mogla dizati kamatna stopa.

36.2. Na poseban upit zamj. pun. tuženika, tužitelj odgovara da je pročitao predmetni ugovor prije potpisivanja, a pročitao ga je i javni bilježnik, ali odredbe o valutnoj klauzuli je izuzetno teško shvatio, ali je imao povjerenje u osobnu bankaricu koja im je to predočila i objasnila da u to neće imati problema.

36.3. Na daljnji upit, tužitelj odgovara da ukoliko je trgovačko društvo nea izvršilo nekakvu uplatu na ime otplate predmetnog kredita, to je onda bila pozajmica tog trgovačkog društva tužitelju kao vlasniku tog t.d. i poslije je tužitelj morao vratiti taj iznos t.d.

36.4. Na daljnji upit, tužitelj odgovara da se apsolutno ne može sjetiti u kojem je vremenskom razdoblju navedeno t.d. vršilo uplate po navedenom osnovu; samo zna da su sve relacije ako je do takvih uplata došlo između t.d. i banke u međuvremenu izmirene.

37. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).

38. Tužitelj je, prema izloženom, tijekom postupka dokazao da mu je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog ugovora o kreditu te je dokazao odgovornost tuženika za to.

39. Visina nastale štete dokazana je provedenim vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije i ona iznosi ukupno 11.528,76 EUR, koliko je tužitelj više uplatio.

40. Na pojedinačne iznose glavnice tužitelju pripada pravo na zatezne kamate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).

41. S druge strane, tuženikov prigovor prijeboja istaknutih protupotraživanja nije osnovan.

41.1. Naime, protupotraživanja koja je tuženik istakao u svom odgovoru na tužbu prema tužitelju radi prijeboja očito su zastarjela, imajući u vidu odredbu članka 226. ZOO.

41.2. Dug se može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja (članak 198. stavak 1. ZOO).

42. Tome dosljedno, valjalo je, temeljem citiranih zakonskih odredbi, u vezi sa odredbom čl. 324. ZOO, prihvatiti u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev. 43. Radi toga je odlučeno kao pod točkama I., II., III., IV, V, VI. izreke.

44. Imajući u vidu naprijed navedeno, tužitelj je u cijelosti uspio u parnici.

45. Temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, u vezi sa odredbom čl. 155. ZPP, tužitelju je, na ime naknade popisanog parničnog troška (list 296 spisa), priznato slijedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. toč.1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 3. svinja 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč.1. O.T.), trošak sastava podneska od 1. rujna 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč.1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 12. rujna 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč.1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 7. ožujka 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč.1. O.T.), trošak sastava podneska od 24. travnja 2024. godine u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč.4. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 22. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč.1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 17. siječnja 2025. godine u iznosu od 100,00 EUR ( Tbr. 9. toč. 3. O.T.), odnosno ukupno iznos od 1.350,00 EUR.

45.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 337,50 EUR na ime PDV-a, zatim iznos od 398,16 EUR na ime troškova vještačenja, iznos od 53,09 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu, iznos od 160,99 EUR na ime sudske pristojbe na presudu.

45.2. Tako se dobije sveukupni iznos od 2.299,74 EUR.

46. Na dosuđeni iznos naknade parničnog troška tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana donošenja presude, tj. od 17. siječnja 2025. god. do isplate (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO).

47. Radi toga je odlučeno kao pod točkom VII. izreke.

U Splitu, dana 17. siječnja 2025. god.

SUDAC

Željko Borić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti: tužitelju, po punomoćniku; tuženiku, po punomoćniku;