Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-632/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Draženu Oreškoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Hrvoju Matić, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 28. svibnja 2024. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 dalje: ZPP), a objavljene 6. lipnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007. od 12. travnja 2007. zaključen između Slavonske banke d.d. Osijek, prednika tuženika i tužitelja i to:

- čl. 7. Ugovora kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga i

- čl. 9. st. 2. Ugovora kojom odredbom se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju EO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 1.407,76 € (tisućučetiristosedameura- isedamdesetšestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki iznos od dana uplate, a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine a koja kamata teče:

- na iznos od 505,05 € od 20. travnja 2007. do isplate i

- na iznos od 902,71 € od 28. ožujka 2018. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1.000,00 € (tisućueura) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 17. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa Slavonskom bankom d.d. Osijek (pravni prednik tuženika) 12. travnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 temeljem kojeg Ugovora mu je tuženik kao kreditor dao iznos od 70.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan korištenja kredita na rok od 20 godina. Ističe kako je nakon provedene konverzije 28. ožujka 2018. prijevremeno u cijelosti otplatio tražbinu po predmetnom Ugovoru o kreditu.

1.1. Navodi da je čl. 7. predmetnog Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratno i unaprijed naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 1,20% od ukupnog iznosa kredita, dok je čl. 9. st.2. Ugovora ugovoreno kako korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita u kojem slučaju je Banka ovlaštena zaračunati naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.

1.2. Tuženik mu je prilikom isplate / korištenja kredita 20. travnja 2007. naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,20 % iznosa kredita, odnosno u iznosu od 505,05 €, dok mu je na dan prijevremene konačne otplate 28. ožujka 2018. naplaćena naknada na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja u iznosu od 902,71 €.

1.3. Ističe kako su navedene odredbe čl. 7. i čl. 9.st.2. predmetnog Ugovora ništetne jer ih je tuženik, koristeći svoj položaj jače ugovorne strane, proizvoljno nametnuo tipskim ugovorom o kreditu. Nije imao o istima mogućnost pregovarati pri zaključenju ugovora o kreditu, a te odredbe su imale za cilj pogodovati tuženiku. Tuženik je iste nezakonito naplatio bez da je za isto imao zakonsko uporište i bez da je tužitelju učinio dostupnim parametre koji utječu na visinu naknada, tako i specifikaciju troškova koje je tuženik imao pri isplati kredita, odnosno u trenutku prijevremene otplate, a koji troškovi bi se podmirivali predmetnim naknadama, a na koji način je tuženik nepripadno stekao iznos od 1.407,76 EUR.

1.4. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO) banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi tuženik nije imao zakonsko uporište za naplatu naknade za obradu kredita, kao niti naknade za prijevremenu otplatu kredita, ovo posebno stoga što predmetnim Ugovorom o kreditu nije definirano na što se predmetne naknade odnose, niti koliko iste iznose kao i sukladno kojim parametrima se određuje njihova visina.

1.5. Slijedom navedenog, predmetne odredbe su nepoštene, a time i ništetne i temeljem odredbe čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 I 79/2007- dalje ZZP) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st.2. istoga članka propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

1.6. S obzirom da se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru pripremljenom od strane banke - tuženika kao i da se o naknadi za obradu kredita, kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije moglo pojedinačno pregovarati i da nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, smatra da su odredbe čl. 7. i čl. 9. st. 2. Ugovora nepoštene odredbe sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a te ništetne sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a. Ništetnost predmetnih ugovornih odredbi proizlazi i iz činjenice da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO/05, te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO/05. U konkretnom slučaju, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tuženik ima i koje sve troškove naplaćuje iz predmetnih naknada, te se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, time što je tuženik i jača ugovorna strana, takve ugovorne odredbe uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača. Ovakav pravni stav zauzet je i odredbom čl.3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koji stav potvrđuje i Sud EU odlukom u spojenim predmetima C-224/19 I C-259/19 i C-84/19 budući je Sud EU potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i koji su neproporcionalni.

1.7. Stoga predlaže da sud temeljem čl.1111. a u vezi s čl.1115. ZOO-a usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući prigovor zastare i prigovor tijeku kamata.

2.1. Navodi da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,20% iznosa kredita, stoga sporni čl. 7. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. ZZP-a). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Predmetnu ugovornu odredbu sastavio je u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,20% (ugovorna transparentnost).

2.2. Navodi da, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Njegova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti jer se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva.

2.3. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.

2.4. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena te u čemu bi se sastojao njegov propust. Tužitelj samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana. O svim relevantnim okolnostima obavijestio je tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze.

2.5. Ističe kako su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita.

2.6. Ukazuje kako je sporna odredba ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je u čl. 1024. ZOO-a određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. Ugovorom za tužitelja je predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, za banku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Naime, kreditor sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Također, uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta.

2.7. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. O pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Smatra kako poštenost sporne odredbe uopće nije dopušteno procjenjivati. Ističe kako je dokazao da je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osim toga, tužitelj ne može isticati ništetnost čl. 9. ugovora budući da je ugovor u cijelosti ispunjen.

2.8. Pored toga, prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetnih naknada pa do isplate. Sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. U ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove.

2.9. U odnosu na zahtjev za povratom spornih naknada, ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja pa je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari.

3. Tužitelj se u podnesku od 12. rujna 2024. očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika. Smatra da su tuženikovi navodi bez pravnog uporišta i u potpunosti neosnovani. Sama činjenica da je odredba o naknadi za korištenje kredita bila uočljiva u ugovornom tekstu ne znači da je s tuženikom o istoj pregovarao kao niti da ga je tuženik upoznao s posebnim troškovima i u kojem iznosu su nastali u vezi sklapanja predmetnog Ugovora a koji bi se imali namiriti iz naknade za korištenje kredita. Prema odluci Europskog suda pravde od 30.travnja 2014.g. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4.st.2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorena odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno opći uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a što u konkretnom slučaju tuženik nije učinio prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu činjenicu da je predmetna naknada određena u određenom postotku od iznosa realiziranog kredita, a što u biti znači da što su dužnici realizirali veće kredite isti će platiti i veću naknadu, može se zaključiti da tuženik predmetnom naknadom nije podmirivao stvarne troškove s obzirom da nije odredio na što se isti odnose i kako se isti povećavaju razmjerno povećanju iznosa kredita, već je predmetnu naknadu odredio svojevoljno i proizvoljno u određenom postotku te na taj način sebi pribavio dodatnu imovinsku korist. Ističe kako navedeni troškovi nikada nisu propisani niti jednim aktom kao troškovi koji se imaju namiriti iz naknade za obradu kredita, a posebno ukazuje na činjenicu kako se radi o troškovima koji spadaju u redovno poslovanje tuženika te iste nikako ne može snositi korisnik kredita s obzirom da se radi o troškovima poslovanja koje tuženik obavlja redovno u okviru svoje poslovne djelatnosti koja mu donosi dobiti te je takve troškove u obvezi snositi tuženik. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.

3.1. U odnosu na navode tuženika kako je odredbom čl. 1024. st.4. ZOO-a tuženiku zabranjena naplata razlike kamate kod prijevremene otplate kredita od dana otplate do ugovorenog roka vraćanja kredita, ali da ga to ne sprječava da umjesto kamate naplati izlaznu naknadu kao određeni vid pretrpljene štete, ističe kako je upravo sam tuženik utvrdio kako je naplaćena izlazna naknada zapravo zamjena za naplatu kamate na koju tuženik ne bi imao pravo kod prijevremene otplate kredita te samim tim izlazna naknada predstavlja određeni vid penalizacije. Poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018 od 09. ožujka 2022. i čl.3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koji stav potvrđuje i Sud EU odlukom u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/2022 od 13. srpnja 2023.

3.2. U odnosu na navode tuženika u kojima se poziva na odredbu čl. 326 ZOO- a navodeći kako se ništetnost ne može isticati s obzirom da se radi o zabrani manjeg značaja, a predmetni ugovor je u cijelosti ispunjen ističe da bi se predmetna odredba na koju se tuženik poziva mogla primijeniti tek u slučaju da je predmet tužbenog zahtjeva utvrđenje cijelog Ugovora o kreditu ništetnim zbog zabrane manjeg značaja a što u konkretnom predmetu nije slučaj.

3.3. Vezano za prigovor zastare poziva se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

3.4. U odnosu na tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata, smatra da su navodi tuženika neosnovani i pravno neutemeljeni. Zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata temelji upravo na činjenici da je prilikom uplate naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik neosnovano stekao razliku više plaćenog na temelju ništetne odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a s obzirom da ništetnost ima pravni učinak ex tunc to se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetnih naknada. Stoga smatra da sukladno čl.1115. ZOO-a zakonski osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita od dana plaćanja istih.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

5. Tužitelj AO, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao je da je 2007. zaključio ugovor o kreditu s bivšom Slavonskom bankom čiji je bio klijent. Kredit je htio podići u eurima i pregovarao je s djelatnikom banke u poslovnici u Osijeku. Djelatnik banke mu je rekao da je jedino kreditno sposoban za kredit u CHF. Pribavio je podatke o plaći i popunio zahtjev za kredit, a banka je sačinila ugovore po svojim uvjetima i on ih je odnio na ovjeru kod javnog bilježnika. Djelatnik banke mu je stavio ugovore na stol i rekao mu da uvjete banke može prihvatiti ili ne. Banka mu je naplatila ulaznu naknadu sukladno čl. 7. Ugovora i misli da je ta naknada uskraćena prilikom realizacije kredita. Naveo je da je uredno otplaćivao rate kredita. Poslije je sklopio i aneks ugovoru, a nakon toga je odlučio otplatiti ugovor prije vremena. Kako bi mogao zatvoriti kredit morao je platiti i izlaznu naknadu koju mu je naplatila pravna sljednica bivše Slavonske banke - Hypo Alpe Adria Bank, a koju je poslije naslijedila sadašnja Addiko Bank. Dodao je da je u tijeku parnični još jedan predmet vezano za ovaj kredit gdje je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje pod br. P-1608/2019, a predmet tog zahtjeva je ništetnost pojedinih drugih odredbi iz ugovora. Da je znao, ne bi sklapao predmetni ugovor zbog znatnog povećanja rate kredita uslijed kamatne stope, tečaja i valute CHF. Podignuti kredit koji mu je isplaćen u kunama u cijelosti je utrošio u obiteljsku kuću u kojoj i dan danas živi kao fizička osoba sa suprugom i djetetom. Odredbu čl. 7. Ugovora nije čitao jer mu je djelatnik banke rekao da ugovor može u cijelosti prihvatiti ili ne. S obzirom na protek vremena ne sjeća se iznosa ulazne ni izlazne naknade, ali misli da je izlazna naknada bila oko 1.000,00 eura, a koji iznos je pozajmio da bi zatvorio predmetni kredit u sadašnjoj Addiko Bank. Prigovorio je naknadi za zatvaranje kredita na što su mi se djelatnici banke nasmijali, ali je ipak platio naknadu za zatvaranje kredita jer inače ne bi mogao zatvoriti predmetni kredit.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su Slavonska banka, pravni prednik tuženika, i tužitelj sklopili 12. travnja 2007. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007;

- da je čl. 7. Ugovora ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga;

- da je čl. 9. st. 2. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.

- da je 20. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,20 % iznosa kredita, odnosno u iznosu od 505,05 €, dok je 28. ožujka 2018. naplaćena naknada na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja u iznosu od 902,71 €.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetne odredbe čl. 7 i čl. 9.st.2. predmetnog Ugovora;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja i prigovor tijeka kamata.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporna je odredba čl. 7. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga i to jednokratno u iznosu od 1,20 % od iznosa kredita unaprijed kao i odredba čl. 9. st.2. Ugovora kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita prema tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.

10. Sud smatra utvrđenim da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i da je visina te naknade 1,20 % iznosa kredita. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te da o naknadi nije mogao pregovarati. Isto tako kada je prigovorio naknadi za prijevremenu otplatu kredita, djelatnici banke su se nasmijali i on ju je morao platiti jer inače ne bi mogao zatvoriti kredit.

11. Stoga su predmetne odredbe nepoštene i ništetne. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za adaptaciju obiteljske kuće pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbe prema kojima se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada od iznosa kredita i to jednokratno 1,20 % i tužitelj se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.

13. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao. 15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 7. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 7. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

18. Osim toga, sud prihvaća navode tužitelja da tuženik, kao banka, ima pravo na vraćanje glavnice kredita, na naplatu ugovorenih kamata te na naknade koje su stvarne odnosno za koje postoji dokaz da je banka imala određene troškove pa ih je onda imala pravo i naplatiti. Kod prijevremene otplate kredita, potpuno je jasno da banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu odnosno buduću nedospjelu dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno.

19. Stoga se tužitelj ispravno poziva na zajedničku presudu Ustavnog suda od 13. srpnja 2023. br. U-III-3231/22 i dr. kojom je presuđeno da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita bez obzira na valutu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.

20. Kako su ništetne odredbe i to čl. 7. i čl. 9.st.2. Ugovora o kreditu, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 505,05 €, a koja je naplaćena 20. travnja 2007. kao i na isplatu naknade na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja u iznosu od 902,71 € koja je naplaćena 28. ožujka 2018. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. izreke presude.

21. U odnosu na tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata, sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetnih naknada te sukladno čl. 1115. ZOO-a tužitelj osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita od dana plaćanja istih.

22. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

24. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

25. Tužitelju, koji je ovaj spor dobio u cijelosti, su priznati zahtijevani troškovi postupka u iznosu od 1.000,00 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 200,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 12.09.2024. po Tbr. 8/1. Tarife, dva iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 18.10.2024., i 12.12.2024. sve po Tbr. 9/1. Tarife te iznosa od 200,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 800,00 €.

26. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 17. siječnja 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika