REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-1672/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Jasenki Beker Rupčić, uz sudjelovanje zapisničarke Sabine Branković, u upravnom sporu tužitelja ŽN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske, Zagreb, Donje Svetice 38, OIB: 49508397045, radi priznavanja inozemne stručne kvalifikacije, 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske KLASA: UP/I-602-08/22-01/00213, URBROJ: 533- 05-23-0010 od 7. lipnja 2023. te vraćanje predmeta na ponovni postupak.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 31 Su-582/2023-2 od 23. studenog 2023. predmet Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-3647/2023 ustupljen je na rješavanje Upravnom sudu u Osijeku.

2. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije za pristup i bavljenje reguliranom profesijom učitelja tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnoj školi i/ili nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture u srednjoj školi u Republici Hrvatskoj, na temelju stečene inozemne visokoškolske kvalifikacije Master profesor fizičkog vaspitanja i sporta koju je stekao 11. svibnja 2022. na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje Univerziteta u Prištini (Broj: 299-MA3222).

3. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je netočno utvrđenje tuženika kako Fakultet za sport i fizičko vaspitanje Univerziteta u Prištini nije imao valjanu akreditaciju u trenutku kada je tužitelj stekao inozemnu visokoškolsku kvalifikaciju Master profesor fizičkog vaspitanja i sporta jer je navedeni fakultet dio matične ustanove Univerziteta u Prištini sa privremenim sjedištem u [adresa] čiji je osnivač Republika Srbija, a koji univerzitet posjeduje valjanu akreditaciju. Navodi da je Republika Srbija, kao osnivač, jedina ovlaštena dodjeljivati akreditaciju visokom učilištu, a što je i učinila. Ističe da je Univerzitetu još 2014. akreditaciju dodijelilo Povjerenstvo za akreditaciju i provjeru kvalitete, te je ista produljena 13. rujna 2022. od strane Nacionalnog tijela za akreditaciju i provjeru kvaliteta u visokom obrazovanju Republike Srpske. Tužitelj citira članak 86. stavke 1. do 6. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija ("Narodne novine", broj: 82/15., 70/19., 47/20., dalje u tekstu: Zakon) i osporava mišljenje Agencije za znanost i visoko obrazovanje Republike Hrvatske u kojem se navodi da u skladu s Kriterijima za vrednovanje inozemnih visokoškolskih kvalifikacija ne bi bila u mogućnosti priznati navedenu kvalifikaciju. Navodi da se prema Kriterijima za vrednovanje inozemnih visokoškolskih kvalifikacija, vrednovanje inozemne visokoškolske kvalifikacije obavlja isključivo na osnovi postignutih znanja, vještina i kompetencija, a u vrednovanju se uzima u obzir obilježje visokog učilišta na kojem je kvalifikacija stečena, odnosno akreditacija visokog učilišta i studijskog programa, dok akreditacija podrazumijeva da nadležno akreditacijsko tijelo države priznaje predmetnu visokoškolsku ustanovu kao dio svog visokoobrazovnog sustava. Dakle, kako je osnivač Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje Univerziteta u Prištini koji je dio matične ustanove Univerziteta u Prištini sa privremenim sjedištem u [adresa], upravo Republika Srbija, odnosno Komisija za akreditaciju Republike Srbije je nadležno akreditacijsko tijelo koje je izdalo akreditaciju u Republici Srbiji koja priznaje predmetnu visokoškolsku ustanovu kao dio svog visokoobrazovnog sustava. Dodaje i kako je navedeno propisano člankom 138. Zakona o visokom obrazovanju Republike Srbije prema kojem na teritoriji Autonomne pokrajine Kosovo i Metohija, nad visokoškolskim ustanovama čiji je osnivač Republika, Vlada ima sva prava i obaveze osnivača. Smatra kako je tuženik pogrešno uvažio mišljenje Agencije o neispunjavanju Kriterija jer istima nije propisano da priznanje inozemne stručne kvalifikacije ovisi o geografskim ili političkim razlozima niti koji su to razlozi. Činjenica da se Fakultet za sport i fizičko vaspitanje Univerziteta u Prištini nalazi u Republici Kosovo, a da je osnivač Republika Srbija te što Republika Kosovo i Republika Srbija još nemaju u cijelosti uređene političke i druge stanovite odnose koji se tiču visokoškolskog obrazovanja, stvar je međusobne organizacije i dogovora koje trebaju urediti te dvije države i isto ne bi trebali utjecati na priznanje inozemne kvalifikacije tužitelja u Republici Hrvatskoj.

3.1. Smatra da tuženik nije njegov zahtjev ocjenjivao kao da je diplomu izdao Univerzitet (Sveučilište) u Prištini s privremenim sjedištem u [adresa], Fakultet za sport i fizičko vaspitanje, Republika Srbija koje ima valjanu akreditaciju, nego kao da ga je izdala Republika Kosovo, koja nije osnivač visokog učilišta i koja ni ne može izdati akreditaciju. Navodi da je osobno od Ministarstva Republike Kosovo zatražio informaciju o verifikaciji vlastite diplome te je primio povratnu informaciju da je Komisija za verifikaciju diploma izdanih od strane Univerziteta u Sjevernoj Mitrovici, u skladu sa Uredbom (VRK) - br. 21/2015 o procedurama i kriterijima za izdavanje certifikata državljanima Republike Kosovo koji su stekli diplome na Univerzitetu u Severnoj Mitrovici i u skladu s Odlukom Vlade br. 08/102 (07.05.2019), radi konkuriranja za radna mjesta i dobivanje licenci i stručnih ispita u javnim institucijama, završila sa radom 31. prosinca 2021., te da je ta Komisija razmatrala samo predmete koji su dostavljeni do tog datuma i nadležna je samo za državljane Republike Kosovo koji su diplomirali od 2001. Prema tome, tužitelj ni na koji način ne bi mogao ishoditi verifikaciju svoje stručne kvalifikacije stečene na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje Univerziteta u Prištini, jer, niti je državljanin Republike Kosovo, a niti može podnijeti zahtjev za verifikaciju, jer je visokoškolsku kvalifikaciju stekao 11. svibnja 2022. nakon što je protekao rok za podnošenje zahtjeva za verifikaciju Republici Kosovo. Tužitelj je stajališta da je tuženik, sukladno članku 86. stavku 4. Zakona provjeru akreditacije visokog učilišta trebao zatražiti od nadležnog tijela u Republici Srbiji, a ne u Republici Kosovo. Nadalje, navodi da mu tuženik nije omogućio izjašnjavanje o činjenicama i dokazima o kojima ovisi primjena materijalnog prava, a naročito mu nije bila dana mogućnost da podnese očitovanje na mišljenje Agencije za znanost i visoko obrazovanje te se poziva na članak 30. Zakona o općem upravnom postupku (''Narodne novine'', broj: 47/09. i 110/21., dalje u tekstu: ZUP).

3.2. Smatra kako, sve i da su točni navodi tuženika da visoko učilište nema akreditaciju koju je izdalo ovlašteno tijelo, isto bi predstavljalo diskriminirajuće postupanje prema tužitelju jer tužitelj uopće ne bi imao mogućnost ishoditi priznanje svoje inozemne stručne kvalifikacije, jer ga je, po tuženikovu stajalištu, izdalo visoko učilište koje nema akreditaciju, a niti ju je ikada imalo, a u odgovoru Ministarstva Republike Kosovo nije niti predviđen nikakav postupak za priznanje već donesenih stručnih kvalifikacija na visokom učilištu. Smatra da je propust Republike Kosovo što je tzv. verifikaciju vremenski ograničila i ograničila samo na državljane Republike Kosovo te što nije pravovremeno pokrenula postupak glede uređenja odnosa u svezi s priznanjem visokog učilišta kao djela svog visokoškolskog sustava Republike Kosovo, čime se izravno diskriminiraju treće fizičke osobe, poput tužitelja.

3.3. Osporava navod Samostalnog sektora za koordinaciju europskih poslova i međunarodne suradnje Ministarstva znanosti i obrazovanja da države koje su priznale Republiku Kosovo nisu priznavale takve inozemne kvalifikacije. Ističe da je tuženik trebao postupiti temeljem Konvencije o priznavanju visokoškolskih kvalifikacija na području Europe, Lisabon, 11. travnja 1997. godine, tzv. Lisabonske konvencije, odnosno, Zakona o potvrđivanju Konvencije o priznavanju visokoškolskih kvalifikacija u području Europe (''Narodne novine'' - Međunarodni ugovori, broj: 9/02. i 15/02.) čije su potpisnice Republika Hrvatska i Republika Srbija. Također smatra da se tuženik nije pridržavao odredbe članka 98. stavka 2. ZUP-a, odnosno da osporavano rješenje ne sadrži OIB javnopravnog tijela koje rješenje donosi i OIB stranke ukoliko joj je dodijeljen.

3.4. Slijedom navedenoga, predlaže Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i predmet vratiti na ponovni postupak te naložiti tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovoga spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje u cijelosti kod svih navoda iz osporavanog rješenja te navodi da je postupak u povodu zahtjeva za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije proveden u skladu s odredbama članka 75. stavka 1. i članka 86. stavka 4. Zakona.

4.1. Naime, Ministarstvo znanosti i obrazovanja zatražilo je od Nacionalnog ENIC/NARIC ureda Agencije za znanost i visoko obrazovanje mišljenje o akreditiranosti matičnog visokog učilišta Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje Univerziteta u Prištini, a Agencija se svojim dopisom od 5. srpnja 2022. očitovala kako je visoko učilište Univerziteta u Prištini s privremenim sjedištem u [adresa], čija je sastavnica Fakultet za sport i fizičko vaspitanje s privremenim sjedištem u [adresa] priznato kao dio visokoškolskog sustava Republike Srbije te da je program studija čijim se završetkom stječe predmetna kvalifikacija priznat kao dio visokoškolskog sustava Republike Srbije. Budući da se navedeni Fakultet, kao i cijeli Univerzitet nalaze na području Republike Kosovo, koju je Republika Hrvatska priznala kao neovisnu državu, a Univerzitet je dio visokoškolskog sustava Republike Srbije, Agencija se očitovala kako u skladu s Kriterijima za vrednovanje inozemnih visokoškolskih kvalifikacija ne bi bila u mogućnosti priznati navedenu kvalifikaciju.

4.2. S obzirom da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske KLASA: 018-02/08-01/02, URBROJ: 5030104-08-3 od 19. ožujka 2008. Republika Hrvatska priznala Republiku Kosovo kao suverenu i neovisnu državu, to je 15. srpnja 2022. zatražena informacija od Službe za međunarodnu pravnu pomoć Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske o tome priznaje li Republika Kosovo navedeno visoko učilište kao dio visokoškolskog sustava Republike Kosovo, odnosno postoji li sporazum ili odluka o priznavanju, a koja Služba je 8. studenog 2022. dostavila dopis Ministarstvu obrazovanja, znanosti, tehnologije i inovacije Republike Kosovo, s neslužbenim prijevodom istoga, zaprimljen putem Konzularnog odjela Veleposlanstva Republike Hrvatske u Prištini u kojem se navodi kako je studentima sa stečenom diplomom izdanom od Univerziteta u Sjevernoj Mitrovici posebnim propisom omogućena verifikacija iste i time je omogućeno zapošljavanje i napredovanje u Republici Kosovo. Sve diplome koje je izdao Univerzitet u Sjevernoj Mitrovici, a koje nije verificiralo Ministarstvo obrazovanja, znanosti i tehnologije i inovacije Republike Kosovo nisu valjane. O navedenom je obaviješten tužitelj dopisom od 9. studenog 2022. te mu je dostavljeno i očitovanje Ministarstva obrazovanja, znanosti, tehnologije i inovacije Republike Kosovo.

4.3. Nadalje, u postupku rješavanja o zahtjevu zatraženo je i mišljenje Samostalnog sektora za koordinaciju europskih poslova i međunarodne suradnje Ministarstva znanosti i obrazovanja, a vezano za visokoškolsku inozemnu kvalifikaciju tužitelja, a koje tijelo, s mišljenjem Agencije zaprimljenim 12. svibnja 2023., također navodi da države koje su priznale Republiku Kosovo nisu priznavale takve inozemne kvalifikacije.

4.4. Slijedom navedenog, na temelju članka 96. stavka 1. ZUP-a, primjenom odredaba članka 86. stavka 4. i 6. Zakona, rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Sud je rješenjem poslovni broj: Us I-1672/2023-19 od 26. kolovoza 2024. pozvao stranke da se u roku od 15 dana od dana dostave toga rješenja očituju o tome jesu li suglasne da se ovaj spor riješi bez održavanja rasprave na temelju postojeće dokumentacije u spisu te su stranke Sudu dostavile podneske u kojima daju svoju suglasnost da se spor riješi bez održavanja rasprave.

5.1. Budući da su se u ovom upravnom sporu stranke izrijekom suglasile da se upravni spor riješi bez održavanja rasprave, a Sud je utvrdio da nije potrebno izvoditi nove dokaze, Sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe članka 98. točke 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine, broj: 36/24., - dalje: ZUS) upravni spor riješio bez rasprave.

6. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te u sve isprave koje prileže istima te je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 1. ZUS-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Predmetni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja od 24. lipnja 2022. za priznavanje inozemne visokoškolske kvalifikacije Master profesor fizičkog vaspitanja i sporta stečene 11. svibnja 2022. na inozemnoj visokoškolskoj ustanovi Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje Univerziteta u Prištini, radi pristupa i bavljenja reguliranom profesijom učitelja tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnoj školi i/ili nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture u srednjoj školi.

8. Prema članku 75. stavku 1. Zakona, centar za pomoć koji je građanima i centrima za pomoć drugih država članica dužan pružati potrebne informacije o priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija, kao što su informacije o nacionalnom zakonodavstvu kojim se uređuju regulirane profesije i bavljenje tim profesijama, uključujući i socijalno zakonodavstvo te po potrebi etička pravila, sukladno ovome Zakonu je Nacionalni ENIC/NARIC ured (u daljnjem tekstu: centar za pomoć). Prema stavku 2. istog članka, centar za pomoć dužan je, u suradnji s nadležnim tijelima Republike Hrvatske te nadležnim tijelima i centrima za pomoć drugih država članica, pružati pomoć zainteresiranim osobama da ostvare prava koja proizlaze iz ovoga Zakona i pribaviti informacije o reguliranim profesijama i pristupu tim profesijama u drugim državama članicama te o razini stručne kvalifikacije koja se zahtijeva za obavljanje određene regulirane profesije u drugoj državi članici. Stavkom 3. je propisano da je na zahtjev Europske komisije centar za pomoć dužan dostaviti obavijest Europskoj komisiji o rezultatima pružene pomoći iz stavka 2. ovoga članka u roku od dva mjeseca od dana zaprimanja zahtjeva Europske komisije. Prema stavku 4. istog članka, centar za pomoć informirat će građane o EPC kartici i postupku izdavanja EPC kartice za profesije za koje je uvedena.

9. Sukladno odredbi članka 86. Zakona, u postupku priznavanja stručnih kvalifikacija stečenih u trećim zemljama, nadležno tijelo dužno je zatražiti mišljenje odgovarajuće obrazovne ustanove u Republici Hrvatskoj o stečenom obrazovanju i ishodima učenja kandidata, pri čemu će odgovarajuća obrazovna ustanova izvršiti usporedbu programa obrazovanja ustanove na kojoj je kandidat stekao svoje obrazovne kvalifikacije u trećoj zemlji i programa obrazovanja koje se pohađa za istu profesiju na istoj razini obrazovanja u Republici Hrvatskoj (stavak 1.). Pod odgovarajućim obrazovnim ustanovama iz stavka 1. ovoga članka smatraju se javna visoka učilišta sukladno propisima kojima se uređuje visoko obrazovanje u Republici Hrvatskoj, odnosno odgovarajuće srednjoškolske ustanove sukladno propisima kojima se uređuje srednjoškolsko obrazovanje u Republici Hrvatskoj (stavak 2.). Mišljenje odgovarajuće obrazovne ustanove o stečenom obrazovanju i ishodima učenja kandidata nije obvezujuće za nadležno tijelo u postupku priznavanja inozemnih stručnih kvalifikacija (stavak 3.). Nadležno tijelo dužno je prije traženja mišljenja iz stavka 1. ovoga članka zatražiti od centra za pomoć iz članka 75. ovoga Zakona provjeru akreditacije studijskog programa, odnosno akreditacije visokog učilišta na kojem je kandidat stekao obrazovnu kvalifikaciju u trećoj zemlji (stavak 4.). Kada je kandidat studijski program završio na više visokih učilišta u trećoj zemlji, akreditacija se provjerava za svako visoko učilište, i to za svaku godinu provedenog obrazovanja (stavak 5.). Ako studijski program, odnosno visoko učilište nije akreditirano, od dana upisa studija određenog kandidata pa do dana završetka studija, nadležno tijelo odbit će zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije (stavak 6.).

10. U skladu s prethodno citiranom odredbom vidljivo je kako je, u postupku vrednovanja, tuženik zatražio od Nacionalnog ENIC/NARIC ureda, Agencije za znanost i visoko obrazovanje, mišljenje o akreditiranosti matičnog učilišta Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje Univerziteta u Prištini.

11. Iz dopisa Agencije za znanost i visoko obrazovanje KLASA: 602-06/22- 01/0018, URBROJ: 355-03-01-22-0021 od 5. srpnja 2022. koji prileži spisu tuženika, proizlazi da je visoko učilište Univerzitet u Prištini s privremenim sjedištem u [adresa], čija je sastavnica Fakultet za sport i fizičko vaspitanje, priznato kao dio visokoškolskog sustava Republike Srbije te da je program čijim se završetkom stječe predmetna kvalifikacija priznat kao dio visokoškolskog sustava Republike Srbije. Međutim, kako se navedeni fakultet kao i cijeli Univerzitet nalaze na području Republike Kosovo koju je Republika Hrvatska priznala kao neovisnu državu, a dio su visokoškolskog sustava Republike Srbije, Agencija u skladu s Kriterijima za vrednovanje inozemnih visokoškolskih kvalifikacija ne bi bila u mogućnosti priznati navedenu kvalifikaciju.

12. Nadalje, spisu tuženika prileži dopis Veleposlanstva Republike Hrvatske u Prištini od 7. studenog 2022. kojim je tuženiku dostavljena nota Ministarstva vanjskih poslova i dijaspore Republike Kosovo broj: 2869/22 od 2. studenog 2022. i noti priloženi dopis Ministarstva obrazovanja, tehnologije i inovacije Republike Kosovo, prema kojima sve diplome koje je izdalo Sveučilište u Sjevernoj Mitrovici, a koje nije verificiralo Ministarstvo obrazovanja Republike Kosovo nisu valjane.

13. Uz navedeno, spisu tuženika prileži i odgovor Samostalnog sektora za koordinaciju europskih poslova i međunarodne suradnje s mišljenjem Agencije zaprimljen 12. svibnja 2023. u kojem se navodi da države koje su priznale Republiku Kosovo nisu priznale takve inozemne kvalifikacije. Dakle, onakve kakva je i tužiteljeva.

14. Kraj takvog stanja stvari, Sud prihvaća zaključak tuženika da se predmetna inozemna visokoškolska kvalifikacija ne može priznati sukladno članku 86. stavku 6. Zakona, pri čemu Sud naglašava kako je u smislu odredbe članka 86. Zakona proveden pravilan i zakonit postupak vrednovanja inozemne visokoškolske kvalifikacije tužitelja te su tijekom istoga utvrđeni svi parametri koje propisuje ta odredba.

15. Prigovor tužitelja kako mu mišljenje Agencije nije dostavljeno na očitovanje, nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari. Navedeno iz razloga što je u konkretnom predmetu, po zahtjevu tuženika za provjeru akreditacije visokog učilišta Univerzitet u Prištini sa privremenim sjedištem u [adresa], Fakultet za sport i fizičko vaspitanje, Republika Srbija, Nacionalni ENIC/NARIC ured pri Agenciji donio mišljenje u smislu članka 19. stavka 5. Zakona, a odredbama Zakona nije niti propisana obveza dostavljanja predmetnog mišljenja na očitovanje podnositelju zahtjeva.

16. Pored navedenoga, prigovor tužitelja kako osporavano rješenje nema propisani sadržaj budući da u uvodu osporavanog rješenja nije naveden OIB stranaka u skladu sa člankom 98. stavku 2. ZUP-a, prema mišljenju ovoga Suda nije od utjecaja na odluku u ovome sporu budući da je iz osporavanog rješenja vidljivo povodom čijeg zahtjeva je isto doneseno, odnosno tko je stranka upravnog postupka, stoga propust tijela da u uvodu rješenja navede OIB stranaka prema mišljenju ovoga Suda nije razlog zbog kojega bi to rješenje bilo nezakonito, pogotovo u slučaju kada tužitelj u tijeku spora nije niti isticao da se osporavano rješenje ne bi odnosilo na njega.

17. Također, prema mišljenju ovoga Suda okolnost što tužitelju nije priznata kvalifikacija stečena na visokoškolskoj obrazovnoj ustanovi koja nema akreditaciju nadležnog tijela države na čijem prostoru se nalazi ne predstavlja diskriminaciju, već bi upravo suprotno, u slučaju priznanja tužitelju visokoškolske diplome neakreditiranog tijela došlo do diskriminacije, stoga niti taj prigovor tužitelja nije osnovan. 18. Slijedom navedenoga, sukladno utvrđenom činjeničnom stanju, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika ocijenjena je zakonitom pa je stoga na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao točki I. izreke presude.

19. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, prema članku 147. stavak 1. ZUS- a, odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovoga spora, te je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Osijeku 17. siječnja 2025.

Sutkinja

Jasenka Beker Rupčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku