REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-5352/2024-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja UĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. ožujka 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Marijana Belčića, i zamjenice punomoćnika tuženika Maje Marte Matina, odvjetnice, 17. siječnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. toč. 2. Ugovora o kreditu br. 016-464/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog dana 16.03.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 21.03.2005. godine po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem: OU-711/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

„…obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama Banke...“

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da po osnovi razlike u tečaju plati tužitelju UĆ iznos od 3.724,62 € / 28.063,15 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

1,62 € / 12,24 kn tekućom od 16.11.2008

9,51 € / 71,63 kn tekućom od 16.02.2009.

15,14 € / 114,04 kn tekućom od 16.03.2009.

8,31 € / 62,61 kn tekućom od 16.04.2009.

11,53 € / 86,87 kn tekućom od 16.05.2009.

3,74 € / 28,15 kn tekućom od 16.06.2009.

5,03 € / 37,93 kn tekućom od 16.07.2009.

2,54 € / 19,13 kn tekućom od 16.08.2009.

3,67 € / 27,62 kn tekućom od 16.09.2009.

1,98 € / 14,89 kn tekućom od 16.10.2009.

0,29 € / 2,17 kn tekućom od 16.11.2009.

4,47 € / 33,71 kn tekućom od 16.12.2009.

7,96 € / 59,96 kn tekućom od 16.01.2010.

13,03 € / 98,14 kn tekućom od 16.02.2010.

14,01 € / 105,56 kn tekućom od 16.03.2010.

21,75 € / 163,89 kn tekućom od 16.04.2010.

19,92 € / 150,10 kn tekućom od 16.05.2010.

20,06 € / 151,16 kn tekućom od 16.06.2010.

37,25 € / 280,64 kn tekućom od 16.07.2010.

41,81 € / 315,00 kn tekućom od 16.08.2010.

53,35 € / 401,96 kn tekućom od 16.09.2010.

53,70 € / 404,61 kn tekućom od 16.10.2010.

43,50 € / 327,73 kn tekućom od 16.11.2010.

3.330,47 € / 25.093,41 kn tekućom od 16.12.2010.

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.6. st.1. Ugovora o kreditu br. 016-464/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog dana 16.03.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 21.03.2005. godine po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem: OU-711/2005, u dijelu odredbe koji glasi:

„…sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.“ IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da po osnovi razlike u kamatnoj stopi u roku od petnaest dana plati tužitelju UĆ iznos od 1.210,35 € / 9.119,37 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi: 4,41 € / 33,20 kn tekućom od 16.10.2007.

4,41 € / 33,20 kn tekućom od 16.11.2007.

4,41 € / 33,20 kn tekućom od 16.12.2007.

4,41 € / 33,20 kn tekućom od 16.01.2008.

4,41 € / 33,20 kn tekućom od 16.02.2008.

4,41 € / 33,20 kn tekućom od 16.03.2008.

16,50 € / 124,30 kn tekućom od 16.04.2008.

16,50 € / 124,30 kn tekućom od 16.05.2008.

16,50 € / 124,30 kn tekućom od 16.06.2008.

16,50 € / 124,30 kn tekućom od 16.07.2008.

16,50 € / 124,30 kn tekućom od 16.08.2008.

16,50 € / 124,30 kn tekućom od 16.09.2008.

16,50 € / 124,30 kn tekućom od 16.10.2008.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.11.2008.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.12.2008.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.01.2009.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.02.2009.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.03.2009.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.04.2009.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.05.2009.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.06.2009.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.07.2009.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.08.2009.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.09.2009.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.10.2009.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.11.2009.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.12.2009.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.01.2010.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.02.2010.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.03.2010.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.04.2010.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.05.2010.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.06.2010.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.07.2010.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.08.2010.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.09.2010.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.10.2010.

25,78 € / 194,23 kn tekućom od 16.11.2010.

423,96 € / 3.194,32 kn tekućom od 17.11.2010.

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu br. 016- 464/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, sklopljenog dana 16.03.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 21.03.2005. godine po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem: OU-711/2005, koja glasi:

„U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.“

VI Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da po osnovi nezakonito naplaćene naknade prilikom prijevremene konačne otplate kredita plati tužitelju UĆ iznos od 933,54 € / 7.033,76 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 5. studenoga 2010. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

VII Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužitelju UĆ trošak postupka u iznosu od 3.374,28 eur (slovima: tritisućetristosedamdesetčetiri eura i dvadesetosam eurocenti) sa zateznim kamatama od 17. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. te tijekom postupka navodi da su stranke 16. ožujka 2005. sklopile Ugovora o kreditu br. 016-464/2005 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 60.900,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu u visini od 5,25 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren je rok otplate kredita 15 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja. Kredit je otplaćen u cijelosti. Tijekom otplate kredita tuženik je u više navrata mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja. Drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan jer se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara odnosno bez pregovaranja te da mu nije prilikom potpisivanja ugovora pruženo dovoljno informacija i obavijesti o rizicima u vezi ugovaranja valutne klauzule u CHF. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom su utvrđene kao nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno da su iste ništetne, a koja je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa) i posl. broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). Konačno ističe da su nepoštene odnosno ništetne i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. S obzirom da su navedene odredbe ništetne, traži da mu tuženik vrati preplaćene iznose na ime stjecanja bez osnove sukladno čl. 210. ZOO-a (Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 dalje u tekstu: ZOO/91– koji se primjenjuje jer je ugovor za vrijeme važenja toga zakona sklopljen). Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 4. svibnja 2023. potražuje povrat preplaćenih iznosa i to 1.210,35 eur-a po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, 3.724,62 eur-a po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzulu CHF te 933,54 eur na ime nezakonito naplaćena naknade za prijevremenu otplatu kredita, sve s pripadajućim kamata na svaki preplaćeni iznos od dana plaćanja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, osporava pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu, ističe prigovor zastare, navodi da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se u istoj pojedinačno pregovaralo kao i da nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Tijekom pregovaranja o ponudi kredita tužitelju su obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF te su mu pružene sve informacije temeljem koje je mogao donijeti informiranu odluku. Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu te se pri tom poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14. Navodi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila lako uočljiva, jasna i razumljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ujedno je ukazao da promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti pa da je tuženik kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga. Nije postojala obveza banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovara egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banaka kao i o svom položaju na tržištu te je ukazao na načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa i pravilnih obračuna kamata i naknade. Navodi da je svoje djelatnike obučavao da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren te da mu to nije moglo ostati nepoznato. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži trošak postupka.

3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe od 15. svibnja 2019. tužitelj je tražio ukupni iznos od 47.000,00 kn / 6.237,97 eur s kamatama od 15. travnja 2007. u kojem nije jasno razlučio koji se iznos odnosi na preplaćenu kamatnu stopu, valutnu klauzulu i tzv. izlaznu naknadu. Nakon izvedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 23. ožujka 2021. jasno razlučio da traži na ime preplaćene kamatne stope 1.210,35 eur / 9.119,37 kn, na ime valutne klauzule 3.724,62 eur / 28.063,15 kn te na ime izlazne naknade 933,54 € / 7.033,76 kn, odnosno ukupni iznos 5.868,51 eur / 44.216,28 kn. Ovakvom dispozicijom tužitelj je djelomično povukao tužbu sukladno čl. 193. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP - tako i VSRH Su IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.), a kojem se povlačenju tuženik nije protivio. Nadalje, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 4. svibnja 2023. tužitelj je izvršio konverziju zahtjeva u valuti eur, stoga je valjalo odlučiti o istom. 4. Tijekom postupka sud je pročitao rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu Tt- 16/22619 od 11. srpnja 2016. (list 4 spisa), Ugovor o kreditu br. 016-464/2005 od 16. ožujka 2005. (list 5 do 9 spisa), Otplatni plan (list 10 do 13 spisa), Specifikaciju uplata (list 14 i 15 spisa), Otplatni plan za kredit (list 15 i 16 spisa), Izvadak odluka o naknadama tuženika (list 17 do 22 spisa), Bilten o bankama (list 56 do 62 spisa), Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. (list 71 do 77 spisa), Mjere za ublažavanje položaja korisnika stambenog kredita (list 78 spisa), Bilten HNB-a (list 83 do 89 spisa), Ponuda tuženika za stambene kredite (list 97 do 101 spisa), Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o dokumentu "Zelena knjiga:hipotekarni kredit u EU-u" (list 102 do 150 spisa), Simulacija otplatnog plana (list 151 i 152 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 200 do 204 spisa te list 231 do 235 spisa), saslušan je tužitelj (list 304 i 305 spisa), te svjedoci TĆ (list 306), FĆ (list 306 i 307 spis) te DĆ (list 319 do 321 spisa).

5. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF) i tzv. izlaznoj naknadi.

7. Između stranaka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, dakle da su stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 016-464/2005 od 16. ožujka 2005. kojim je tužitelju stavljeno na raspolaganje kunska protuvrijednost 60.900,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te da je namjena kredita bila kupnja stana kao i da je kredit po istom ugovoru u cijelosti isplaćen. 8. Sporna je osnova i visina zahtjeva, valjanost (poštenost) odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula švicarski franak (CHF) i izlazna naknada, radi li se o potrošačkom ugovoru, te vezuje li ovaj sud u ovom postupku utvrđenja o povredi kolektivnih prava i interesa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., je li potraživanje u zastari, pripada li tuženiku isplata negativnih razlika.

9. Presudom ovog suda posl. broj P-2768/19 od 10. svibnja 2024. usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja, međutim presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž- 3429/2024 od 20. kolovoza 2024. ukinuta je prvostupanjska presuda te je predmet vraćen sudu na ponovno odlučivanje radi utvrđenja statusa tužitelja kao potrošača u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu.

9. Čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje stana (čl. 2. ugovora). Saslušanjem tužitelja na ročištu od 29. lipnja 2022. u bitnome je izjavio da je trebao kredit 2005. pa je stoga otišao u banku gdje su mi ponudili kredit u valuti CHF. Djelatnici tuženika uvjeravali su ga da je navedena valuta stabilna te da se rata praktički neće mijenjati. Radilo se o tipiziranom ugovoru o kreditu, a na sadržaj nije mogao intervenirati, a kamoli na kamatnu stopu te njezinu promjenu. Nitko mu nije objasnio parametre po kojima se mijenja kamatna niti da HNB svojom monetarnom politikom ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Kada je počela rasti mjesečna obveza otplatio je kredit ranije pri čemu su mu naplatili 3% naknade o kojoj također nije bilo pregovora. Kredit je digao radi kupnje stana koji je kasnije (dio) koristio za svoj odvjetnički ured. Dopunskim saslušanjem na ročištu od 28. studenoga 2024. tužitelj je izjavio da je stan kupio za osobne potrebe tj. stanovanje, da je njegova izvorna namjera prilikom ishođenja kredita bila preseljenje njega i njegove obitelji u taj stan. Stan je nakon izgradnje bio useljiv sredinom 2005. no nije se odmah s obitelji preselio u stan jer su čekali kraj školske godine kako ne bi djeca usred školske godine mijenjali školu i društvo. Radilo se o stanu površine 68 m2, koji se sastojao od dvije spavaće sobe i dnevnog boravka. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu kao odvjetnik je obavljao poslovnu djelatnost u poslovnom prostoru na adresi u [adresa], temeljem ugovora o zakupu, međutim zakupodavac mu je nakon toga odlučio podignuti zakupninu, a i režijski troškovi su se povećali, stoga je bio prisiljen krajem 2005. odnosno početkom 2006. preseliti odvjetničku kancelariju u predmetni stan. Međutim, navodi da je samo dio predmetnog stana koristio za obavljanje poslovne djelatnosti i to u prostoru od 18 m2. 2007. nakon prestanka bračne zajednice preselio se u predmetni stan, koji je kasnije prodao.

Iskaz tužitelja, sud je ocijenio kao iskrenim i uvjerljivim, u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu (osobito ugovoru o kreditu). Sud je iz njegovog iskaza utvrdio da je njegova prvotna (izvorna) namjera prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila osigurati stambeno pitanje njemu i njegovoj obitelji, a ne za obavljanje poslovne djelatnosti jer u protivnom tužitelj bi sklopio ugovor kao odvjetnik te bi isto bilo navedeno u (zaglavlju) ugovoru o kreditu. Stan je bio površine 68 m2, a za obavljanje poslovne djelatnosti koristio je samo manji dio stana u površini od 18 m2 (26% površine stana), odnosno u pretežitom dijelu stan se nije koristio za obavljanje poslovne djelatnosti.

9.1. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Suda EU u presudi C-630/17 od 14. veljače 2019. ECLI:EU:C:2019:123 u pogledu ugovora s dvostrukom svrhom odnosno takvima koji se jednim dijelom sklapaju za privatne svrhe, a jednim dijelom zbog profesionalne djelatnosti, ugovorna strana ima status potrošača samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna i ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije, a nacionalni sudovi moraju uzeti u obzir ne samo sadržaj, prirodu i svrhu ugovora nego i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje.

9.2. Polazeći od navedenog shvaćanja, sud je ocijenio da je izvorna namjera prilikom sklapanja ugovora o kreditu bila zadovoljenje stambenog pitanja tužitelja i njegove obitelji te da je spletom okolnosti tužitelj nakon kupnje nekretnine bio prisiljen dio tog stana koristiti za obavljanje poslovne djelatnosti. S obzirom na navedeno, ta činjenica ne može retroaktivno utjecati na status tužitelja kao potrošača, a ovo tim više jer je tužitelj živio u tom stanu sve dok ga nije prodao. Također, čak i kad bi se uzelo da je njegova namjera prilikom sklapanja ugovora bila dvojna, dakle i za obavljanje poslovne djelatnosti i za privatne svrhe, s obzirom da je tuženik u manjem dijelu stan koristio za obavljanje poslovne djelatnosti (26% korisne površine stana) radi se manjem dijelu koji u kontekstu pravnog shvaćanja citirane odluke suda EU ne otklanja tužitelju status potrošača.

9.3. Prema tome, sud je utvrdio da je tužitelj sklopio navedeni ugovor o kreditu kao potrošač, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/03. Iz navedenog izvodi se zaključak da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor.

9.4. Iskaz svjedokinje DĆ, djelatnice tuženika, koja je saslušana na okolnost obaviještenosti i informiranosti tužitelja neodlučan je za rješenje ovog spora jer ista se ne sjeća tužitelja te ne zna se je li ista osobno pregovarala s tužiteljem u vezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, već je samo u ime tuženika supotpisala, pa stoga iz istog se ne može utvrditi je li tužitelj informiran o svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu te je li mogao pregovarati o pojedinim odredbama istog ugovora. Nadalje, nije izveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ilinke Lisonek, koja je solemnizirala navedeni ugovor, jer ista nije mogla potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope niti opasnosti vezane za valutnu klauzulu CHF, a niti je imala takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (rješenje Ustavnog suda RH broj U-III-4223/2021 od 01. prosinca 2021.).

10. Nadalje, čitanjem čl. 2. ugovora o kreditu sud je utvrdio da je ugovoren iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 60.900,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. U čl. 3. ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koja je uručen tužitelju prilikom isplate kredita.

10.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

10.2. Isto tako. presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Prema tome pravomoćno je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je vezana glavnica uz valutu švicarski franak (CHF).

11. Polazeći od odredbe čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv osoba koje obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. Navedena odredba izmijenjena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 57/11, dalje u tekstu ZIDZPP/11) koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013. Sukladno odredbi čl. 54. ZIDZPP/11 izmijenjena odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu pa tako i na ovaj postupak. U tom smislu, neosnovano tuženik ističe da sud u ovom postupku nije vezan za utvrđenja u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava i primjenu odredbi čl. 502.c.

11.2. Osim toga, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO/05) , jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla. (Tako i VSRH Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2018.).

12. Vraćajući se na predmet spora, sud utvrđuje da je ugovor o kreditu (16. ožujka 2005.) sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i sadrži identične odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

13. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. utvrdio da je korisnik kredita primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak pojedine mjesečne anuitete platio u većem iznosu, a pojedine anuitete u manjem iznosu u odnosu na ugovor o kreditu bez valutne klauzule, tj. ugovor o kreditu u kunskom iznosu pri čemu je iznos kredita onaj iznos u kunama koji tuženik stvarno isplatio korisniku kredita. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je razlika koju je korisnik kredita preplatio s osnova ništetne promjenjive kamatne stope 1.210,35 eur / 9.119,37, a s osnova ništetne valutne klauzule 3.724,62 eur / 28.063,15 kn, ako se gledaju samo pozitivni iznosi. Na ime negativne razlike proizlazi iznos od 3.399,07 eur / 25.610,26 kn. 14. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen stručno i argumentirano. Tuženikov prigovor na navedeni nalaz se suštinski odnosio na osporavanje osnove odnosno na premisu da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa poštene i valjane u ugovoru o kreditu pa da je stoga vještačenje nepotrebno, međutim nije imao prigovore na matematički obračun te stranke nisu tražile da vještak iznese usmeni nalaz i mišljenje na ročištu.

15. Nadalje, ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u ugovoru o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 105. st. 1. ZOO/91). Prema odredbi čl. 105. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

16. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

16.1. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 105. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 105. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 105. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 105. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

16.2. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 105. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO/05-a, a tuženik takvu izjavu nije dao. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1. ZOO/05-a. O ovom pitanju je i VSRH u proširenom vijeću u odluci Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. zauzeo shvaćanje:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

16.3. Osim toga, prigovor tuženika da se u ukupni obračun pretplate mora uzeti u obzir i negativna razlika nije prigovor radi prebijanja niti materijalnopravni prigovor, već se radi o prigovoru visine (tako i VSRH Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023.).

16.4. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 1.210,35 eur / 9.119,37, a s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli 3.724,62 eur / 28.063,15 kn, stoga je valjalo odlučiti kao u točki I do IV izreke presude.

17. Nadalje, u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o prijevremenoj otplati istog sud cijeni isti osnovanim. Naime, sukladno čl. 1068. ZOO/91 korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, međutim dužan je nadoknaditi štetu ako je tuženik istu pretrpio. Navedena odredba kogentne je naravi.

17.1. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1068. st. 2. ZOO/91, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 398. ZOO/91. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

17.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju tuženik pruža klijentima, koju uslugu je konkretno pružio tužitelju i za koju uslugu je tužitelju obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Dakle, tuženik negira da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja mu je nastala prijevremenom otplatom kredita. Ali, ističe, kada bi se i radilo o šteti, tuženik bi ponovno imao pravo na naknadu te štete, jer je tuženik prijevremenom otplatom kredita izgubio kamatu koja bi mu bila plaćena da se kredit redovito otplaćivao. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova.

17.3. Vještak u dopunskom nalazu i mišljenju od 8. studenoga 2021., očitovao se da temeljem dokumentacije u spisu nije mogao razlučiti koje točno stavke u izvorima financiranja odnosno kreditima pribavljenim od matične banke su prikupljena novčana sredstva u svrhu plasmana predmetnog kredita koji je odobren tužitelju. Izračun troškova financiranja predmetnog kredita obuhvaćao bi podatke o iznosu kredita koji su pribavljeni u svrhu njegovog plasmana, plaćenih redovnih kamata na tako primljena novčana sredstva od matične banke te iznose redovnih kamata koje je iz naplaćenih anuiteta predmetnog kredita tuženik podmirivao matičnoj banci. S obzirom da je u trenutku prijevremenog povrata kredita tuženik bio u mogućnosti primljena novčana sredstva ponovno plasirati te ostvarivati prihode od redovnih kamata na novoodobreni kredit s valutnom klauzulom u CHF kojima bi dalje mogao podmirivati obveze po primljenom kreditu od matične banke, potrebno je iste uračunati prilikom izračuna štete koja je nastala tuženiku uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita, a odnosi se na trošak financiranja banke koje tuženik podmiruje i nakon prijevremene otplate kredita. Što se pak tiče administrativnih troškova tuženika (obrada dokumentacije, troškovi osoblja i dr.) koji su nastali uslijed prijevremenog povrata predmetnog kredita, vještak smatra da navedeni poslovi ne spadaju u redovne aktivnosti službenika banke, ali da su previđeni opisom posla određenog radnog mjesta, a takve aktivnosti se provode u slučaju prijevremenog povrata kredita. Također, napominje da banka za svaki pojedini kredit formira fiksni dio kamatne stope (maržu) koja se formira na temelju više parametara i to za svaki pojedini kredit te da ista, između ostalog, obuhvaća i operativne troškove u koje spadaju i administrativni troškovi. Administrativne troškove koji nastaju prilikom obrade zahtjeva za prijevremenom otplatom kredita je teško odrediti i povezati s točno odrečenom aktivnošću bankovnog službenika te su takvi troškovi (i ostali operativni troškovi banke) indirektno obuhvaćeni maržom koja je sadržana u redovnim kamatama, a koje se naplaćuju od korisnika kredita putem otplate kredita, stoga je predložio se tuženik očituje o točnom načinu izračuna ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita u pogledu troškova financiranja i administrativnih troškova, pri tome uzimajući u obzir sve ranije navedeno, kao i da se očituje i dostavi dokumentaciju koja bi potkrijepila takav izračun.

17.4. Budući da tuženik na poziv vještaka nije dostavio traženo, primjenom pravila o teretu dokazivanja, sukladno čl.221. a ZPP-a, sud je ocijenio da tuženik nije dokazao da mu je prijevremenom otplatom kredita prouzročena šteta odnosno da je imao administrativne troškove. Iskazi svjedoka EĆ i FĆ, djelatnika tuženika su neodlučni za dokazivanje navedenog jer jedino temeljem matematičkog obračuna po prethodno dostavljenoj dokumentaciji, kako je to vještak naveo, može se utvrditi nastanak štete tuženiku prijevremenom otplatom kredita. Sud na tu okolnost nije odredio vještačenje po drugim vještacima, jer imenovani vještak se pokazao kompetentnim utvrditi štetu, međutim tražio je dostavu dodatne dokumentacije, koju tuženik nije dostavio.

18. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

19. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.

20. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

21. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 107. stavak 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

22. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da su odredbe ugovora o prijevremenoj otplati kredita ništave (ništetne) (tako i VSRH Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.).

23. Vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je tužitelj na ime naknada za prijevremenu otplatu kredita isplatio tuženiku 933,54 € / 7.033,76 kn, stoga sukladno čl. 211. ZOO/91 dužan je navedeni iznos vratiti tužitelju.

24. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 371. ZOO/91 jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

24.1. U odnosu na prigovor zastare za isplatu s osnove ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stopa ističe se sa pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 388. ZOO/91 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (Tako i VSRH Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjeno pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela VSRH Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022).

24.2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 388. ZOO/91. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, a u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom postupku je podnesena 15. svibnja 2019., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu i za promjenjivu kamatnu stopu i za valutnu klauzulu.

24.3. U odnosu na prigovor zastare na ime povrata iznosa s osnove ništetne (ništave) odredbe o izlaznoj naknadi sud cijeni isti također neosnovan. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim navedene ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV- 47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je ovom presudom utvrđena ništetna navedena odredba, potraživanje na ime povrata iznosa s osnove ništetne (ništave) odredbe o izlaznoj naknadi nije u zastari.

25. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 214. ZOO/91 kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 2. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

26. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točkama I do VI izreke presude.

27. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da deklaratorni zahtjevi postavljeni uz činidbu, ne uzimaju se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (Tako i VSRH Rev 412/2021 od 28. ožujka 2023.,Revr 475/08 od 27. listopada 2008. i Revr-774/05 od 13. prosinca 2005.) pa time i kod obračuna troškova postupka.

28. Tužitelj je uspio sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, stoga se odluka o troškovima postupka temelji na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT) i vrijednosti boda od 2,00 eur (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Gzz 14/1991 od 10. lipnja 1992. i Rev 2080/1991 od 12. prosinca 1991.).

29. Tužitelj zastupan po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. OT) 200,00 eur i podnesaka od 8. srpnja 2019., 14. listopada 2020., 23. ožujka 2021., 26. travnja 2021. svaki po (Tbr 8. toč. 1. OT) 200,00 eur, podnesaka od 23. svibnja 2022. i 4. svibnja 2023. svaki po (Tbr 8. toč. 3. OT) 100,00 eur, zastupanja na ročištima 20. listopada 2020., 28. rujna 2021., 29. lipnja 2022., 9. studenoga 2022, 20. ožujka 2024. te 28. studenoga 2024. svaki po (Tbr 9. toč. 1. OT) 200,00 eur, što ukupno iznosi 2.400,00 eur.

30. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) na iznos odvjetničke nagrade prema Tbr. 42. OT u iznosu od 600,00 eur, trošak predujma za izvedeno vještačenje u iznosu od 265,44 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 108,83 eur odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23), što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja iznosi 3.374,28 eur.

31. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 17. siječnja 2025. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), stoga je valjalo odlučiti kao u točki VII izreke presude.

32. Svi iznosi su izraženi i u kunama i u eurima, a iznosi u eurima su preračunati prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur =7,53450 kn sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj, 57/22, 88/22).

33. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 17. siječnja 2025.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun;

- tuženiku po pun.