Poslovni broj: P-991/2021-25

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja ZO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vanda Benz, odvjetnica iz Dubrovnika, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u odvjetničkom društvu Kallay & parnteri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 3. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 818-50- 3164321 od 29. studenog 2005. potvrđenog (solemniziranog) kod Nikše Viđena, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU-1438/05-1 od 29. studenog 2005. između tužitelja i tuženika, kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji kreditor uručuje korisniku kredita po isplati kredita.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 1.375,11 eura.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju zatezne kamate koje teku na iznos od:

- 2,87 eura od 1. studenog 2008.,

- 5,59 eura od 1. siječnja 2009.,

- 7,54 eura od 31. siječnja 2009.,

- 8,43 eura od 1. ožujka 2009.,

- 6,10 eura od 1. travnja 2009.,

- 6,58 eura od 1. svibnja 2009.,

- 2,78 eura od 1. lipnja 2009.,

- 0,74 eura od 1. kolovoza 2009.,

- 2,21 eura od 1. rujna 2009.,

- 2,08 eura od 1. listopada 2009.,

- 0,59 eura od 1. studenog 2009.,

- 3,38 eura od 1. prosinca 2009.,

- 5,62 eura od 1. siječnja 2010.,

- 8,80 eura od 1. veljače 2010.,

- 8,07eura od 1. ožujka 2010.,

- 12,40 eura od 1. travnja 2010.,

- 11,58 eura od 1. svibnja 2010.,

- 13,17 eura od 1. lipnja 2010.,

- 27,00 eura od 1. srpnja 2010.,

- 24,16 eura od 1. kolovoza 2010.,

- 32,85 eura od 1. rujna 2010.,

- 29,85 eura od 1. listopada 2010.,

- 25,02 eura od 1. studenog 2010.,

- 35,21 eura od 1. prosinca 2010.,

- 48,19 eura od 1. siječnja 2011.,

- 38,98 eura od 1. veljače 2011.,

- 42,22 eura od 1. ožujka 2011.,

- 38,13 eura od 1. travnja 2011.,

- 38,86 eura od 1. svibnja 2011.,

- 56,25 eura od 1. lipnja 2011.,

- 57,95 eura od 1. srpnja 2011.,

- 72,34 eura od 1. kolovoza 2011.,

- 64,89 eura od 1. rujna 2011.,

- 56,73 eura od 1. listopada 2011.,

- 55,59 eura od 1. studenog 2011.,

- 54,96 eura od 1. prosinca 2011.,

- 58,83 eura od 1. siječnja 2012.,

- 62,21 eura od 1. veljače 2012.,

- 62,66 eura od 1. ožujka 2012.,

- 60,32 eura od 1. travnja 2012.,

- 61,90 eura od 1. svibnja 2012.,

- 62,98 eura od 1. lipnja 2012.,

- 61,16 eura od 1. srpnja 2012.,

- 61,64 eura od 1. kolovoza 2012.,

- 60,28 eura od 1. rujna 2012.,

- 57,34 eura od 1. listopada 2012.,

- 60,48 eura od 1. studenog 2012.,

- 61,98 eura od 1. prosinca 2012. i

- 61,34 eura od 1. siječnja 2013. do isplate

po stopi koja do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

i r i j e š i o j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 295,58 eura.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.864,53 eura sa zateznom kamatom tekućom od 18. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troška postupka u iznosu od 1.625,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 30. studenog 2021. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženikom 29. studenog 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 818- 50-3164321 potvrđenog (solemniziranog) kod Nikše Viđena, javnog bilježnika u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU-1438/05, a temeljem kojeg mu je tuženik isplatio iznos od 20.826,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz obvezu otplaćivanja kredita u jednakim mjesečnim anuitetima s rokom otplate 60 mjeseci. Kako je predmetnim ugovorom o kreditu otplata kredita vezana u tečaj CHF prema kuni na način da tuženik nije njega kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima za donošenje odluke o sklapanju ugovora, a presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 , u kolektivnom sporu, utvrđeno da je tuženik nepošteno postupio prilikom ugovaranja valutne klauzule, tvrdi da su odredbe o primjeni valutne klauzule ništetne.

1.2. Slijedom navedenog, a kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena primjena valutne klauzule primio uplate po otplati kredita, konačno određenim zahtjevom pored utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, zahtijeva isplatu preplaćenog iznosa po kreditu u ukupnom iznosu od 1.375,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose pojedinih tzv. pozitivnih pretplata od dana preplate pojedinog anuiteta do isplate, kako je iste izračunala sudska vještakinja, uz obvezu tuženika da mu nadoknadi trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda obzirom je ugovorena nadležnost suda po mjestu sjedišta tuženika.

2.2. Tuženik se protivi osnovi i visini zahtjeva tužitelja te tvrdi da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni ugovor o kreditu te da su mu prilikom sklapanja ugovora uručeni i opći akti kreditora s kojim se no suglasio svojim potpisom. Ukazuje da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno zakonom, a da je tužitelj na istu pristao nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima iste uz odabir upravo ugovorene valute. Smatra da i iz činjenice solemnizacije ugovora proizlazi da se o odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj upoznat s posljedicama ugovora, kao i da isto odgovara njegovoj pravoj volji. Smatra da iz činjenice da se o odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula pregovaralo jasno proizlazi da se ne radi o nepoštenoj odredbi ugovora.

2.3. Osporava da bi tužitelj dokazao da je upravo on vršio plaćanja anuiteta pa da bi time njegova imovina bez osnove prešla u imovinu tuženika.

2.4. Ističe prigovor zastare potraživanja anuiteta na ime ništetne valutne klauzule pozivom na odredbu čl. 214. st. 3. Zakona o obveznim odnosima.

2.5. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti zahtjev tužitelja i naložiti istom da mu nadoknadi troškove postupka.

3.1. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, ocjena je ovog suda da je odredba čl. 12. predmetnog ugovora o kreditu, a kojim je u slučaju spora određena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, ništetna jer osim što je između stranaka nesporno da je predmetni ugovor unaprijed sastavila banka – trgovac, iz sadržaja istog kao tipskog ugovora, pisanog sitnim fontom, gustim tekstom na 3 stranice, razvidno je da se radi o ovoj odredbi uopće nije pregovaralo, a kako ista nije bitni sastojak ugovora, logično je da tužitelj kao potrošač istu nije činio spornom u trenutku sklapanja ugovora, dok ista s druge strane tužitelja očito dovodi u neravnopravan položaj jer isti kao osoba koja je boravila i boravi u [adresa], osoba koja je ugovor ugovorila u poslovnici tuženika u Dubrovniku, kao potrošač svoja prava mora ostvarivati u Zagrebu, gradu koji je preko 600 kilometara udaljen od podružnice tuženika i mjesta boravišta tužitelja, a što neminovno stvara dodatne troškove za tuženika u vidu putovanja i smještaja, za razliku od tuženika koji i u Dubrovniku i u Zagrebu posluje te u oba grada ima svoje djelatnike.

3.2. Obzirom je ocjenjeno da je odredba čl. 12. ugovora o kreditu nepoštena u smislu čl. 81. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07. , dalje u tekstu:ZZP), a čl. 59 . Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP) je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, ocjena je ovog suda da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari, u sporu u vezi kredita koji je sklopljen u poslovnici tuženika u Dubrovniku, nadležan upravo Općinski sud u Dubrovniku.

4. Nadalje, a kako je tužitelj zahtjev za isplatu glavnice od 1.670,69 eura (12.587,84 kuna) smanjio nakon primitka nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, na način da sada zahtjeva isplatu glavnice od 1.375,11 eura, a tuženica je na navedeno pristala, temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja.

5.1. Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, otplatni plan, knjigovodstvena kartica, izračun visine potraživanja, opći uvjete tuženika, prometnu dozvolu, očitovanje Porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik od 14. studenog 2023., saslušan je tužitelj te je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

5.2. Obzirom je činjenično stanje utvrđeno temeljem provedenih dokaza, ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka, radi čega drugi dokazi nisu niti izvedeni.

6. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da su zahtjevi tužitelja osnovani.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojim je otplata kredita vezana za tečaj CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja anuiteta, te isplatu razlike više plaćenih anuiteta po kreditu u vezi primjene valutne klauzule na otplatu kredita i to ukupne pretplate anuiteta te zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete.

8. Nesporno je među strankama

-da su tužitelj i tuženik 29. studenog 2005. sklopili predmetni ugovor o kreditu kojim je glavnica i otplata kredita vezana uz tečaj CHF-a prema kuni (valutnu klauzulu u CHF),

- da su anuiteti kredita tijekom otplate kredita rasli zbog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu.

9. Sporno je među strankama:

-primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka,

- nepoštenje odredbi ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule i time ništetnost ugovorene valutne klauzule,

- legitimiranost tužitelja za vraćanje preplate,

- visina potraživanja tužitelja te

- zastara potraživanja tužitelja.

10. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 29. studenog 2005. proizlazi da su stranke istim ugovorile da su sva međusobna potraživanja ugovorom o kreditu vezana za valutu CHF na način da se obveza ispunjava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženik za CHF u odnosu na kunu. Kredit je odobren u iznosu od 20.826,38 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti kao kredit za kupnju novih vozila Škoda, uz obvezu plaćanja jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća.

11. Već iz citiranog sadržaja ovog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno primjena ugovorenu valutne klauzulu u CHF-a bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita – potrošača od stranke kreditora-trgovca.

12. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

13. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. U navedenom kolektivnom sporu, a u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranak pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

15.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, kao i iskaza tužitelja, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, navedeno jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o potpuno nepoznatom i neodređenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

15.2. Prethodno navedeno proizlazi iz činjenice da je tužitelj po zanimanju tokar, time osoba koja nije stručnjak za financije i ekonomiju, kao i iz iskaza tužitelja koji jasno i uvjerljivo iskazuje da je iz autokuće u kojoj je dogovorio prodaju vozila upućen kod tuženika radi kredita koji odgovara cijeni od 90.000,00 kuna, da su u banci već imali pripremljen ugovor i to u valuti CHF kao jedinoj opciji koju su mu nudili, s tim da mu je rečeno da se anuitet računa po tečaju te valute, no bez objašnjenja o čemu taj tečaj ovisi niti je on to znao, pored činjenice da je tužitelju vozilo bilo potrebno i da je razumio da će mu obveza biti takva kakva je navedena. Sam tužitelj nije niti primio iznos kredita koji je izravno isplaćen autokući, a shvatio je da je njegova obveza ona koja je navedena pro podizanju kredita.

16. Kako je iz samog ugovora o kreditu te evidencije uplata po istom razvidno da je tužitelj bio jedini obveznik otplate kredita i da su sve uplate vršene u njegovo ime i za njegov račun, dok iz prometne dozvole i očitovanja Porezne uprave, Područnog ureda Dubrovnik od 14. studenog 2023. proizlazi da je tužitelj vlasnik osobnog automobila marke Škoda od 2005. i da se isti ne koristi kao sredstvo obrta ili pravne osobe, jasno je da tužitelj kao potrošač, sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO), ima pravo zahtijevati razliku imovine koja je u njegovo ime i za njegov račun prešla u imovinu tuženice bez valjane pravne osnove.

17.1. Sukladno čl. 328 ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, dok je sukladno čl. 332. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.2. Nadalje, čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

17.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

18.1. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18.2. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18.3. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnost odredbe o primjeni valutne klauzule pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., zastara za povrat stečenog temeljem ništetnosti valutne klauzule nije nastupila do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari – 30. studenog 2021., obzirom da do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje u konkretnom slučaju, obzirom se potraživanje tužiteljice temelji na izvanugovornoj osnovi, institut stjecanja bez osnove, a ne na ugovornom potraživanju na koje bi se eventualno primjenjivao rok određen čl. 226. ZOO-a.

19. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su po ocjeni ovog suda iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni te o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.

20.1. Stalna sudska vještakinja financijske struke je temeljem pravila struke, a nakon pregleda uplata po kreditu i samog ugovora o kreditu, izradila izračun u kojem je obračunala anuitete kredita primjenom tečaja CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita te je potom takav izračun usporedila sa stvarnim uplatama po kreditu i potom iskazala razlike između izračuna i uplata. Stranke nisu prigovarale stručnosti i matematičkoj pravilnosti nalaza vještakinje pa je isti kao potpun, jasan, te sastavljen temeljem isprava u spisu, sukladno pravilima struke i danom zadatku, prihvaćen u cijelosti.

20.2. Pri tome se ukazuje da je vještakinja zasebno prikazala iznos glavnice pretplate tzv. pozitivnih razlika anuiteta (više plaćenih anuiteta od anuiteta po tečaju na dan isplate kredita) u ukupnom iznosu od 1.700,83 eura, zasebno glavnicu tzv. negativnih razlika anuiteta (manje plaćenih anuiteta od anuiteta po tečaju na dan isplate kredita) u ukupnom iznosu od 325,72 eura te zasebno glavnicu tzv. neto pretplate anuiteta (razliku iznosa više plaćenih anuiteta i manje plaćenih anuiteta od anuiteta po tečaju na dan isplate kredita) u iznosu od 1.375,11 eura, dok je odvojeno tablično prikazala svaki pojedinačni plaćeni anuitet i datum plaćanja istog.

21. Čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. Pri tome se ukazuje da je člankom 323. ZOO- a propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

23.1. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženica, kao trgovac, koja je kriva za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženica koja je odgovorna za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

23.2. Naime, sporne odredbe ugovora o kreditu su stvarale prava i obveze za obje strane tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a posljedica njene nišetnosti je vraćanje imovine stranaka u stanje u kojem bi se ista nalazila da nije došlo do primjene takve odredbe. Konkretno, da nije bilo primjene ništetno ugovorene otplate kredita, tužitelj bi plaćao početno ugovorene anuitete, a tuženica bi primila takve uplate, radi čega tužitelj ima pravo po cjelokupnom ugovornom odnosu i uplatama zahtijevati samo onaj iznos koji je zaista pretplatio u razdoblju primjene ništetne ugovorne odredbe, a to je iznos koji je predstavlja razliku više plaćenog u odnosu na početno ugovorenu obvezu plaćanja. Pri tome razdoblja u kojima je tužitelj plaćao manje od početnog ugovorene obveze ne utječu na ukupno potraživanje tužitelja jer plaćanjem manjih anuiteta nije došlo do pretplate početno ugovorene obveze, dapače pretplata predstavlja samo razliku koja je veća od onoga što je trebala platiti po ugovorenom kreditu i to u ukupnom iznosu, dok su pojedine uplate zasebno relevantne samo u kontekstu koristi koju je tuženica kao banka imala time što je stekao imovinu bez osnove pa u tom smislu ima obvezu vraćanja iste sa zateznom kamatom od dana stjecanja takve imovine bez osnove do vraćanja iste.

24. Pravo je tužitelja da kao vjerovnik disponira svojom tražbinom, konkretno traži plaćanje manjeg iznosa od dugovanog, a što isti čini kada zahtjeva isplatu iznosa od 1.375,11 eura, umjesto iznosa ukupne pretplate od 1.700,83 eura, koji ovaj sud, sukladno prethodno navedenom nalazi da mu pripada, a kako je to vještakinja prikazala kao ¨pozitivne tečajne razlike¨, te je stoga odlučeno kao u točki II. izreke presude.

25. Nadalje, tužitelj sporednu tražbinu zakonskih zateznih kamata određuje sukladno specifikaciji pozitivnih tečajnih razlika koje je vještakinja prikazala u tablici broj 4. pisanog nalaza i mišljenja, a zaključak je ovog suda da se radi o zasebnoj tražbini tužitelja prema tuženiku jer se navedeno potraživanje temelji na čl. 1115. ZOO- a, koje je kao takvo odvojeno potraživanje tužitelja s kojim isti može kao vjerovnik disponirati na isti način kao i s glavnim potraživanjem, u smislu traženja isplate punog iznosa zateznih kamata, manjeg iznosa istih od pripadajućih, a čak i odreći se istog. 26. Obzirom je, sukladno prethodno obrazloženom, pravo tužitelja zahtijevati zatezne kamate na pojedinačne više plaćene anuitete kredita, a kako to isti i zahtjeva, odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

27.1. Tužitelj je u cijelosti uspio sa zahtjevom pa primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a ima pravo na nadoknadu troška koji je bio potreban za uspjeh u sporu.

27.2. Uslijed činjenice zastupanja po punomoćnici odvjetnici, tužitelju pripada naknada troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" br. 138/23, dalje u tekstu OT), sastava obrazloženih podnesaka od 24.1.2022., 24.10.2023., i 28.11.2024. u ukupnom iznosu od 600,00 eura (tbr. 8. toč. 1. OT-a) te troška zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 18.10.2023., 27.3.2024. i 3.12.2024. u ukupnom iznosu od 600,00 eura (tbr. 9. toč. 1. OT-a), što daje ukupni trošak zastupanja u iznosu od 1.400,00 eura.

27.3. Tužitelj pored navedenog, sukladno čl. 154. st. 6. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma troškova vještačenja u iznosu od 398,17 eura te troška plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 66,36 eura, time ukupnog troška postupka u iznosu od 1.864,53 eura.

27.4. Tužitelju ne pripada naknada troška sudske pristojbe za presudu jer je kao potrošač u ovom sporu oslobođen od plaćanja iste, dok mu ne pripada trošak sastav podnesak od 19.1.2022. jer se takav podnesak ne nalazi u spisu.

27.5. Tužitelju na dosuđeni trošak postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, u vezi s čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, pripada i pravo na zateznu kamatu, kako je odlučeno u točki II. izreke rješenja.

28.1. Konačno, a u odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troška postupka u vezi dijela tužbe koji je povučen, ukazuje se da je čl. 158. st. 1. ZPP-a, propisano da tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka, no da je stavkom 2. istog članka propisano da, iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je tužitelj povukao tužbu ili se odrekao tužbenog zahtjeva odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja ili zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku, troškove postupka dužan je tužitelju naknaditi tuženik.

28.2. Nadalje, čl. 155. st. 1. ZPP-a je propisano da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovoga Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

28.3. Kako u vezi povučenog dijela tužbe nije poduzeta niti jedna zasebna radnja u postupku, a kako su troškovi zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima u istom platnom razredu po OT i u vezi prvotno postavljenog zahtjeva za isplatu i u vezi zahtjeva koji je preostao nakon povlačenja tužbe, a s kojim je tužitelj u cijelosti uspio, jasno je da tuženik u vezi povučenog dijela tužbe nije niti imao zasebne troškove, dapače, da je povučeni dio tužbe bez utjecaja na troškove ovog postupka obje stranke, radi čega je zahtjev tužitelja za nadoknadu troška postupka u vezi dijela tužbe koji je povučen ocijenjen neosnovanim u cijelosti.

28.4. Pri tome se napominje da odluku o trošku postupka sud donosi imajući u vidu i legitimna očekivanja stranaka u trenutku pokretanja postupka te činjenicu da odluka o trošku postupka ne smije biti takva da osobu koja osnovano zahtjeva sudsku zaštitu odvraća od traženja iste, a što bi bio slučaj kada bi se odredba čl. 158. ZPP-a gramatički i nevezano za odredbu čl. 155. ZPP-a primjenjivala, obzirom bi u konkretnom slučaju tužitelj tuženiku platio trošak postupka koji je gotovo istovjetan tražbini s kojom je tužitelj uspio u sporu, čime bi vođenje spora i uspjeh tužitelja u sporu faktično predstavljali teret za tužitelja kojeg je tuženikovo odbijanje ispunjena tražbine i uputilo na traženje sudske zaštite prava.

Dubrovnik, 17. siječnja 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja,

2. pun. tuženika