REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Poslovni broj: P-1586/2021-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PU, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 3.prosinca 2024. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu odluke dana 17.siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
I - Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF ukupan iznos od 2.810,12 EUR i to sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od po:
-2,45 EUR koja teče od 15. siječanj 2008.
-1,27 EUR koja teče od 17. veljača 2008.
-8,14 EUR koja teče od 15. ožujak 2008.
-6,65 EUR koja teče od 15. travanj 2008.
-1,41 EUR koja teče od 15. lipanj 2008.
-7,85 EUR koja teče od 15. listopad 2008.
-13,67 EUR koja teče od 15. studeni 2008.
-5,41 EUR koja teče od 15. prosinac 2008.
-27,70 EUR koja teče od 15. siječanj 2009.
-27,93 EUR koja teče od 15. veljača 2009.
-20,44 EUR koja teče od 15. ožujak 2009.
-22,16 EUR koja teče od 16. travanj 2009.
-22,50 EUR koja teče od 15. svibanj 2009.
-19,55 EUR koja teče od 15. lipanj 2009.
-20,06 EUR koja teče od 15. srpanj 2009.
-17,88 EUR koja teče od 15. kolovoz 2009.
-21,06 EUR koja teče od 15. rujan 2009.
-17,53 EUR koja teče od 15. listopad 2009.
-19,81 EUR koja teče od 15. studeni 2009.
-19,45 EUR koja teče od 15. prosinac 2009.
-25,62 EUR koja teče od 15. siječanj 2010.
-29,58 EUR koja teče od 15. veljača 2010.
-28,72 EUR koja teče od 15. ožujak 2010.
-32,66 EUR koja teče od 15. travanj 2010.
-39,88 EUR koja teče od 15. svibanj 2010.
-41,42 EUR koja teče od 15. lipanj 2010.
-49,90 EUR koja teče od 15. srpanj 2010.
-49,62 EUR koja teče od 15. kolovoz 2010.
-67,20 EUR koja teče od 15. rujan 2010.
-56,96 EUR koja teče od 15. listopad 2010.
-59,32 EUR koja teče od 15. studeni 2010.
-70,45 EUR koja teče od 15. prosinac 2010.
-71,44 EUR koja teče od 15. siječanj 2011.
-67,48 EUR koja teče od 15. veljača 2011.
-69,88 EUR koja teče od 15. ožujak 2011.
-70,00 EUR koja teče od 15. travanj 2011.
-77,31 EUR koja teče od 15. svibanj 2011.
-92,84 EUR koja teče od 15. lipanj 2011.
-110,52 EUR koja teče od 15. srpanj 2011.
-129,82 EUR koja teče od 15. kolovoz 2011.
-99,35 EUR koja teče od 15. rujan 2011.
-89,10 EUR koja teče od 15. listopad 2011.
-89,79 EUR koja teče od 15. studeni 2011.
-91,20 EUR koja teče od 15. prosinac 2011.
-100,05 EUR koja teče od 15. siječanj 2012.
-102,70 EUR koja teče od 15. veljača 2012.
-99,81 EUR koja teče od 15. ožujak 2012.
-99,37 EUR koja teče od 15. travanj 2012.
-100,84 EUR koja teče od 15. svibanj 2012.
-103,39 EUR koja teče od 15. lipanj 2012.
-100,21 EUR koja teče od 15. srpanj 2012.
-99,33 EUR koja teče od 15. kolovoz 2012.
-91,44 EUR koja teče od 15. rujan 2012.
do isplate i to od 15.siječnja 2008. do 30.lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.srpnja 2011. do 31.srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.
II – Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio da mu tuženik u roku od 15 dana isplati daljnji iznos od 734,17 EUR (razlika do 3.544,29 EUR) sa zateznim kamatama.
III – Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 981,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17.siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.Tužitelj je 31.3.2021. ovom sudu podnio tužbu radi isplate novčano neodređenog iznosa. Tužbeni zahtjev se činjenično temelji na: da je tužitelj 28.8.2007. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu glede iznosa od 21.690,18 CHF; da je u ugovoru određena valutna klauzula koja odredba je ništetna i nepoštena; da je tuženik po osnovi ništetnih ugovornih odredbi neosnovano stekao određeni iznos kojeg ne može specificirati dok ne dobije sve otplatne planove.
1.1.Podneskom od 11.5.2022. tužitelj je ispravio tužbu tražeći isplatu iznosa od 26.704,47 kn (3.544,29 EUR).
Konačni tužbeni zahtjev je postavljen podneskom od 8.11.2024. s tim da je potraživan iznos od 2.810,12 EUR. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe učinjenom tim podneskom.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio odbijanje tužbenog zahtjeva i dosuđivanje parničnog troška. Pri tome je tuženik u bitnom naveo: da prigovara mjesnoj nadležnosti suda; da zahtjev nije određeno postavljen; da prigovara zastari; da su odluke donesene u kolektivnom sporu nepravilne i nezakonite i u suprotnosti s odlukama Suda EU; da su tužitelju predočene sve relevantne informacije o predmetnom kreditu i ugovornim odredbama koje su predmet spora; da je tužitelj dragovoljno pristao na rizik promjenjivosti tečaja.
Nadalje, tijekom postupka je prigovorio: da tužitelj nije potrošač; da je odredba o valutnoj klauzuli isključenja od ispitivanja (ne)poštenosti.
3.U dokaznom postupku je izveden dokaz pregledom cjelokupne pisane dokumentacije u spisu koja će biti navedena u nastavku obrazloženja, saslušanjem tužitelja te financijskim vještačenjem.
3.1.Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
4.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa stečenog bez osnove.
4.1.U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje: ZZP/07).
4.2.Među strankama nije sporno kakav je sadržaj ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka te da je bilo promjena tečaja CHF (uglavnom na više) nakon sklapanja istog.
Sporno je da li su predmetne odredbe ugovora ništetne i visina eventualnog potraživanja tužitelja.
4.3.Prije obrazlaganja merituma, glede prigovora mjesne nenadležnosti, treba reći da bi ovaj sud bio nadležan temeljem čl.59.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) jer je ugovor s tužiteljem sklopljen u Splitu pa je riječ o ugovoru sklopljenom od strane tuženikove splitske poslovne jedinice (podružnice).
Osim netom navedenog, nije sporno da je tužitelj imao i ima prebivalište u mjestu koje je pod teritorijalnom nadležnošću ovog suda, a Ugovorom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, dakle u Zagrebu, koji je od prebivališta tužitelja udaljen skoro 400 km. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. regulirani su uvjeti u potrošačkim ugovorima te se nepoštenom smatra jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Mjesna nadležnost u ovom slučaju određena je u tipskom ugovoru prema unaprijed formuliranom obrascu, pa kako se radi o odredbi o kojoj nije među strankama pregovarano, niti je tužitelj očito mogao utjecati na sadržaj te odredbe (jer da jest jamačno bi predložio da bude nadležan neki sud bliži mjestu njegovog prebivališta), ista je protivna načelu savjesnosti i poštenja. Prema članku 81.ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, smatra se da je ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovaranjem nadležnosti suda u sjedištu tuženika kao trgovca za sve sporove tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja kao korisnika kredita s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja, [adresa], od suda čija je nadležnost ugovorena, Zagreba, što bi se tužitelja izazvalo troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o položaju ugovornih strana. Uostalom, o navedenom je zauzeo stav Građanski odjel Vrhovnog suda RH zaključkom broj Su IV-308/2020 - da se radi o klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, da je ista ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a imajući u vidu udaljenost između prebivališta potrošača i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe i druge bitne okolnosti, kada se može raditi o ništetnoj prorogacijskoj klauzuli. U konkretnom slučaju s obzirom na udaljenost prebivališta tužitelja od suda koji je ugovoren, može se kazati da je tuženiku kao bankarskoj, financijski moćnoj instituciji svakako jednostavnije osigurati prisutnost punomoćnika na nekom drugom sudu u Republici Hrvatskoj, nego što je to tužitelju. Za dodati je da tuženik tijekom postupka nije ničim dokazao da bi se o prorogacijskoj klauzuli pregovaralo. U svezi svega navedenog o ovoj ugovornoj odredbi, skreće se pozornost na stavove Županijskog suda u Puli (Gž- 788/2022) o tumačenju mjerodavnih propisa. Utoliko je na ročištu odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.
5.U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:
U predmetnom ugovoru o kreditu od 28.8.2007. je ugovorena valutna klauzula za isplatu i vraćanje kredita tako da se vraća u kunskoj protuvrijednosti CHF iznosa. Sve navedeno je utvrđeno pregledom navedenog ugovora.
5.1.Financijskim vještačenjem po vještaku Darki Cecić utvrđeno je da:
-preplata po osnovi povećanja tečaja CHF iznosi 21.172,85 kn (2.810,12 EUR);
-negativna razlika je 134,76 kn (17,88 EUR).
Odnosno, gledano po anuitetima tužitelj je preplatio iznose pojedinačno navedene u izreci presude pod točkom I. u dane navedene u toj točki izreke.
Na mišljenje vještaka (matematički izračun) stranke nisu imale primjedbi pa mu i ovaj sud poklanja vjeru, a posebno stoga što djeluje stručno i logično, te ga ovaj sud smatra vjerodostojnim dokazom.
6.Što se tiče pravnog pitanja ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, za navesti je sljedeće.
Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.
Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.
O valutnoj klauzuli se pravomoćno presudilo tek 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Prema čl.502.c ZPP ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018; ŽS Zagreb: Gž-2551/2022).
Nadalje, za reći je da Vrhovni sud RH, vezano za primjenu čl.502.c ZPP, i u svome rješenju poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. navodi: "Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru, ali to nije od važnosti u ovoj pravnoj stvari jer tuženik niti ne ističe takav prigovor."
6.1.Povrh onoga iz prethodne točke obrazloženja o učincima odredbe čl.502.c ZPP, treba reći da je prema čl.96.st.4.ZZP/07 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.
Predmetni ugovor svojim izgledom (logotip tuženika i oznaka "CO_Fiducij" u zaglavlju) odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika.
Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o valutnoj klauzuli pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.96.st.1. i čl.97.alin.11. u vezi s čl.102.st.1.ZZP/07).
Edukacijski listić-uputa djelatnicima (list 29) nije od značaja jer se iz istog ne vidi kad je sastavljen tj. je li postojao u vrijeme predmetnog ugovora i osim toga nije dokaz da su djelatnici tuženika postupili u skladu s istim u konkretnom slučaju kad se sklapao ugovor s tužiteljem.
6.2.U odnosu na prigovor zastare novčanog potraživanja, za navesti je da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH dana 1.3.2022. izdao priopćenje po kojemu se stav iz odluke br. Rev-2245/2017 te pravno shvaćanje zauzeto na sjednici održanoj 30.1.2020. međusobno podupiru i dopunjavaju pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
Budući da su, kako je ranije kazano (toč.6.), odluke u kolektivnom sporu postale pravomoćne 13.6.2014. (u pogledu promjenjive kamatne stope) i 14.6.2018. (u pogledu valutne klauzule), to se može reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja (koje se temelji na odredbi o valutnoj klauzuli) jer je tužba podnesena 31.3.2021. tj. prije isteka roka od 5 godina.
6.3.Isto tako, treba reći da tuženik nije, s obzirom na svoju procesnu aktivnost u pogledu predlaganja dokaza, dokazao niti jedan od prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Posebno se ističe da iz iskaza tužitelja ne proizlazi niti jedna činjenica koja bi išla u prilog tuženiku.
Osim toga, pojedina pravna shvaćanja tuženika su u suprotnosti sa time kako sudska praksa (citirana u ovoj presudi) tumači pojedine procesne i materijalno pravne odredbe propisa.
Također, s obzirom na vezanost ovog suda odlukom iz kolektivnog spora bespredmetni su prigovori tuženika da su odluke donesene u kolektivnom sporu nepravilne i nezakonite i u suprotnosti s odlukama Suda EU i da je tužitelj dragovoljno pristao na rizik promjenjivosti tečaja.
6.4.Prigovor da tužitelj nije potrošač također nije osnovan. Naime, prema javnom dostupnom Obrtnom registru, tužitelj nije bio obrtnik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a tuženik nije dokazao da je tužitelj vlasnik nekakvog trgovačkog društva i da se kredit koristio za potrebe tog društva. Tužitelj je u iskazu naveo da je kredit dignut za kupovinu vozila koje je koristio u svoje privatne svrhe.
6.5.Što se tiče tuženikovog spominjanja pojma naknade štete čime očito implicira da tužitelju nije prouzročio štetu, za reći je da pojam naknade štete koji ima u vidu odredba čl.502.c ZPP ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovog prava i interesa (tako i ŽS Zagreb, Gž-1084/2022). Utoliko tužitelj može potraživati iznos stečen bez osnove.
6.6.Stoga, imajući u vidu izneseno, ovaj sud je utvrdio kao prethodno pitanje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora.
7.Što se tiče odluke u izreci pod I., treba reći sljedeće. Posljedica ništetnosti je vraćanje onoga što je stečeno bez osnove (čl.323.st.1.ZOO).
Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj platio tuženiku 2.810,12 EUR više na ime anuiteta zbog valutne klauzule, odnosno pojedine mjesečne iznose navedene u izreci ove presude.
Zato je tuženiku naloženo temeljem čl.1111.st.1.ZOO platiti tužitelju netom navedeni iznos.
7.1.Kako je tuženik izjavio da ne pristaje djelomično povlačenje tužbe uslijed smanjenja tužbenog zahtjeva, to ovaj sud treba odlučiti o cjelokupnom tužbenom zahtjevu prije djelomičnog povlačenja tužbe. Stoga, kako je utvrđeno postojanje potraživanja tužitelja u iznosu od 2.810,12 EUR, to je za više traženih 734,17 EUR (razlika do 3.544,29 EUR) sa kamatama odbijen tužbeni zahtjev.
7.2.Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO.
Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.
8.Odluka o trošku se temelji na čl.154.st.2.ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23, dalje: OT). Tužitelj je uspio u sporu 80%, a tuženik 20% pa bi tuženik tužitelju trebao naknaditi 60% nastalog troška.
Nadalje, treba reći da tužitelj prilikom podnošenja tužbe nije postupio po odredbi čl.186.b st.5.ZPP pa mu je za tužbu priznata nagrada prema najnižem tarifnom razredu.
8.1.Tužitelju je valjalo priznati sljedeći trošak: 25 bodova za sastav tužbe, po 100 bodova za sastav podnesaka od 23.3.2023., 8.11.2024., te za ročišta od 28.9.2023., 3.12.2024., 50 bodova za ročište za objavu presude što zbrojeno, pretvoreno u EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 1.187,50 EUR. Tom iznosu treba dodati 81,89 EUR pristojbe tužbe pa se dobije 1.269,39 EUR, a 60% od tog iznosa je 761,63 EUR. Kad se doda i 220,00 EUR troška vještačenja, dobije se iznos od 981,63 EUR. Tužitelju nije priznat trošak ostalih podnesaka jer je riječ o nepotrebnom trošku (čl.155.ZPP). Naime, tužba je trebala biti uredna za postupanje već prilikom podnošenja iste pa nije bilo potrebe za podneskom od 10.5.2022. Također, podnesak od 8.9.2023. sadrži uglavnom ponavljanje navoda kojima se očituje na prigovore tužitelja.
Pristojba presude nije dosuđena jer su od svibnja 2023. potrošači u ovakvim parnicama oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.
Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem čl.151.st.3.ZPP.
U Splitu, 17.siječnja 2025.
S U D A C
Joso Puljić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
-pun.tužitelja
-pun.tuženika
