Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Pazin, Dršćevka 1

P-303/2022-194

(ranije 6 P-318/2019)

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Andrei Jelenić Pitoski, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, protiv tuženika GRAD POREČ, OIB [osobni identifikacijski broj], Poreč, Obala maršala Tita 5/1, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Stanič, odvjetnik u Poreču, P. Budicin 1, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. studenoga 2024. u nazočnosti zastupnice tužiteljice Nevenke Kovčalija, zamjenice državnog odvjetnika U Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Poka, i punomoćnika tuženika Andreja Staniča, odvjetnika u Poreču, na ročištu za objavu presude održanom 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da postoji tražbina tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587 prema tuženiku Gradu Poreču, OIB [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 996.763,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11. prosinca 2013. pa do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

II. Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika Grada Poreča, OIB [osobni identifikacijski broj] prema tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587 u iznosu od 517.872,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 312.411,36 eura teče od 4. rujna 2014. pa do isplate, na iznos od 122.010,24 eura od 28. veljače 2023. pa do isplate te na iznos od 83.450,40 eura od 21. ožujka 2023. pa do isplate, sve po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je

(ranije 6 P-318/2019)

Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Tražbine utvrđene u točkama I. i II. izreke ove presude prebijaju se u iznosu od 517.872,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 312.411,36 eura teče od 4. rujna 2014. pa do isplate, na iznos od 122.010,24 eura od 28. veljače 2023. pa do isplate te na iznos od 83.450,40 eura od 21. ožujka 2023. pa do isplate, sve po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV. Nalaže se tuženiku Gradu Poreču, OIB [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587 isplati:

- iznos od 478.891,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11. prosinca 2013. pa do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,

- zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 312.411,36 eura teče od 11. prosinca 2013. do 4. rujna 2014. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena,

- zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 122.010,24 eura teče od 11. prosinca 2013. do 28. veljače 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te

- zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 83.450,40 eura teče od 11. prosinca 2013. do 21. ožujka 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje

(ranije 6 P-318/2019)

posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587 prema tuženiku Gradu Poreču, OIB [osobni identifikacijski broj] za isplatu iznosa od 562.159,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 44.287,62 eura teče od 11. prosinca 2013. pa do isplate, a na iznos od 312.411,36 eura teče od 4. rujna 2014. pa do isplate, na iznos od 122.010,24 eura od 28. veljače 2023. pa do isplate te na iznos od 83.450,40 eura od 21. ožujka 2023. pa do isplate, sve po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. .

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Grada Poreča, OIB [osobni identifikacijski broj] prema tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587 u dijelu koji se odnosi na iznos 688.928,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. siječnja 2010. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena

r i j e š i o j e

I. Odbacuje se zahtjev tuženika Grada Poreča, OIB [osobni identifikacijski broj] da sud utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587 u iznosu od 38.566,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. siječnja 2010. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 7. svibnja 2013. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], u naravi upravna zgrada, spremiste i dvorište sa 7989 m2, k. o. [katastarska općina] uknjižena kao vlasništvo Riviera Adria d.d. Poreč. Navedena nekretnina nastala je parcelacijom k. č. br. [katastarska čestica] koje su nastale 2007. od dijelova k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], a koje su čestice od 1961. do 2000. bile upisane po kulturi šuma u društvenom vlasništvu, organ upravljanja NO Općine Poreč. Temeljem ugovora o prijenosu prava vlasništva nad

(ranije 6 P-318/2019)

nekretninama Klasa: 943-01/00-01/02 od 25. veljače 2000. Općinski sud u Poreču rješenjem broj Z-741/00 od 13. travnja 2000. dopustio je uknjižbu prava vlasništva k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], u korist Grada Poreča, uz istovremeni prijenos u novi z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Navedene nekretnine, od kojih je nastala k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], Grad Poreč otuđio je na temelju Ugovora o prodaji broj: 8226/08-1 od 15. srpnja 2008., potvrde i tabularne izjave, kao i Ugovora o kupoprodaji od 21. studenog 2010., te je uknjiženo pravo vlasništva u korist Riviera Adria d.d. Poreč. Navedene nekretnine bile su u šumskogospodarskoj osnovi Hrvatskih šuma i bile obuhvaćene Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, nalazile su se u društvenom vlasništvu na dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o šumama (Narodne novine br. 41/90), te su silom članka 6. citiranog Zakona postale vlasništvo tužiteljice. Međutim kako je Riviera Adria d.d. Poreč na prodanoj nekretnini sagradila poslovnu zgradu za koju je dobila i uporabnu dozvolu, tužiteljica ne pobija valjanost pravnog posla već od tuženika potražuje isplatu tržne vrijednosti nekretnine koju ocjenjuje na iznos od 1.196.400,00 EUR, koji iznos predstavlja kupoprodajnu cijenu, te stoga ovom tužbom traži isplatu protuvrijednosti navedenog iznosa u kunama (9.092.640,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora pa do isplate. Tužiteljica je naknadno zakonsku zateznu kamatu zatražila na navedeni iznos od 11. prosinca 2013. pa do isplate navodeći da je navedenog dana tuženik zaprimio zahtjev za mirno rješenje spora. Tužiteljica predlaže u dokaznom postupku izvršiti uvid u dokumentaciju koju prilaže uz tužbu, provesti vještačenje po vještaku geodetske i gospodarske struke, dok je tijekom postupka ujedno predložila saslušanje odgovornih osoba trgovačkog društva Riviera Adria d.d. ŽĆ i UĆ na okolnost komunalnog uređenja nekretnine.

2. U odgovoru na tužbu (i podnesku od 3. rujna 2014.) tuženik je osporio činjenične i pravne navode istaknute po tužiteljici. U odgovoru na tužbu naveo je da je u ovoj pravnoj stvari potrebno utvrditi, posebno glede nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] (od kojih su nastale k. č. br. [katastarska čestica] te 1836/6) na temelju kojeg propisa je izvršena pretvorba predmetnih nekretnina, jer se jedino na taj način može utvrditi je li provedena uknjižba prava vlasništva u korist tuženika zakonita ili nije. Neosnovanom drži tvrdnju tužiteljice o tome da nije bitno jesu li se predmetne nekretnine nalazile unutar ili izvan zone građevinskog zemljišta, a koja neosnovanost da se može vidjeti iz sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-

III/553/200 od 2. veljače 2001. Zaključuje da iz navedene odluke proizlazi da tužiteljica mora dokazati da predmetne nekretnine nisu bile građevinsko zemljište u trenutku njihove vlasničke pretvorbe, a što da predstavlja nemoguću misiju s obzirom na to da predmetne nekretnine predstavljaju upravo građevinsko zemljište. Građevinskim zemljištem postale su 17. svibnja 1983. stupanjem na snagu Prostornog plana Općine Poreč objavljenog u „Službenim novinama“ broj 14/83 i to na način da su tim prostornim planom iste namijenjene za izgradnju građevinskih objekata industrijske, servisne i komunalne djelatnosti. Stav je tuženika da činjenica da je određena nekretnina koja je imala status građevinskog zemljišta bila uključena u šumskogospodarsko područje Republike Hrvatske nema nikakav pravni značaj jer program gospodarenja šumama i šumskim zemljištem uključenim u šumskogospodarsko područje Republike Hrvatske nema snagu podzakonskog akta. Međutim, ta činjenica ima svoj ekonomski značaj. Do promjene namjene u ekonomskom smislu doći će prilikom privođenja predmetnog zemljišta, predmetnih nekretnina, (sa pravnim statusom građevinskog zemljišta) namjeni određenoj prostornim planom, kada će iste prestati biti šumskim zemljištem u

(ranije 6 P-318/2019)

ekonomskom smislu. Nadalje, tuženik navodi kako je pretvorba šumskog zemljišta provedena stupanjem na snagu Zakona o šumama (16. listopada 1990.), na način da je sukladno odredbi članka 6. tog Zakona isto pretvoreno u vlasništvo Republike Hrvatske; pretvorba poljoprivrednog zemljišta provedena stupanjem na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (24. srpnja 1991.), na način da je sukladno odredbi članka 3. stavka 1. tog Zakona isto pretvoreno u vlasništvo Republike Hrvatske; pretvorba građevinskog zemljišta provedena je stupanjem na snagu Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (30. prosinca 1992.), na način da je sukladno odredbama članka 67. i članka 87. stavka 1, tog Zakona isto pretvoreno u vlasništvo novonastalih jedinica lokalne samouprave i uprave (općina, gradova i županija). Tuženik ističe kako je pravni stav o tome da je pretvorba nekadašnjeg društvenog vlasništva s pravom korištenja bivših općina (pa tako i građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu s pravom korištenja bivših općina) provedena na način da je isto pretvoreno u pravo vlasništva novonastalih jedinica lokalne samouprave, zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske koji je svojoj Odluci broj: U 1/1587/2000 od 14. studenog 2001., naveo kako sud utvrđuje da je Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine" broj 90/92.) člancima 67. i 87. stavkom 1., nekadašnjem društvenom vlasništvu kojim su upravljale bivše općine, utvrđen titular vlasništva, tako da su nositeljem vlasništva postale jedinice lokalne samouprave i uprave tj. općine, gradovi i županije. Polazeći od prije navedenih zakonskih odredbi tuženik navodi kako su zemljišnoknjižni odjeli nadležnih općinskih sudova u Hrvatskoj vršili uknjižbe nekretnina u nekadašnjem društvenom vlasništvu s pravom korištenja bivših općina na temelju uvjerenja nadležnih tijela državne uprave o prostorno-planskoj namjeni zemljišta, i to na način da su nekretnine u svezi s kojima je u uvjerenju bilo navedeno da su se na dan 16. listopada 1990. i 24. srpnja 1991. nalazile unutar granica građevinskog područja određenih prostornim planom knjižene kao vlasništvo jedinica lokalne samouprave (s time da se pri tome nije utvrđivalo niti trebalo utvrđivati da li predmetne nekretnine predstavljale šumsko ili poljoprivredno zemljište u ekonomskom smislu), odnosno da su nekretnine, u svezi s kojima je u uvjerenju bilo navedeno da se na dan 16. listopada 1990. i 24. srpnja 1991. nalaze izvan granica građevinskog područja određenih prostornim planom, knjižene kao vlasništvo Republike Hrvatske. Tuženik ističe kako je tako bilo i sa predmetnim nekretninama jer je Općinski sud u Poreču postupio upravo na navedeni način. Stoga smatra da tužiteljica predmetnom tužbom pokušava iskoristiti činjenicu da su predmetne nekretnine na dan 16. listopada 1990. predstavljale šumsko zemljište u ekonomskom smislu pa da su time pretvorene u vlasništvo tužiteljice. U odnosu na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-450/11 od 11. siječnja 2012., tuženik ističe kako osporava pravna shvaćanja navedena u istoj presudi, i to u pogledu prvog pravnog shvaćanja koje se odnosi na pitanje utvrđivanja pravnog statusa građevinskog zemljišta obuhvaćenog šumskogospodarskim područjem Republike Hrvatske). Tuženik smatra kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u potpunosti zanemario postojanje, a time i učinke Zakona o građevinskom zemljištu, koji je u pravnom sustavu Republike Hrvatske egzistirao punih 16 godina, od 8. siječnja 1981. pa do 1. siječnja 1997. (stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima objavljenim u "Narodnim novinama" broj: 91/96., čijom je odredbom 394. stavka 3. propisan prestanak važenja Zakona o građevinskom zemljištu). Jednako tako, tuženik smatra kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u potpunosti zanemario postojanje pravnog shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske navedenog u odgovoru na tužbu. U pogledu pravnog shvaćanja koje se odnosi na pitanje pretvorbe nekretnina u nekadašnjem društvenom vlasništvu s pravom korištenja bivših općina, pa time i građevinskog zemljišta obuhvaćenog šumskogospodarskim područjem

(ranije 6 P-318/2019)

tuženik ističe kako isto također smatra neutemeljenim i to iz razloga što je pretvorba nekadašnjeg društvenog vlasništva s pravom korištenja bivših općina (pa tako i građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu s pravom korištenja bivših općina - uključujući i ono građevinsko zemljište koje je na dan stupanja na snagu Zakona o šumama, tj. na dan 16. listopada1990. bilo obuhvaćeno šumskogospodarskim područjem Republike Hrvatske) provedena na način da je isto pretvoreno u pravo vlasništva novonastalih jedinica lokalne samouprave i to temeljem članka 67. i 87. stavka 1. Zakona o lokalnoj samoupravi. Tuženik drži da je vlasništvo predmetnih nekretnina stekao temeljem Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi, u svezi s čime je sklopljen Sporazum o preuzimanju nekretnina, pokretnina, financijskih sredstava te prava i obveza dosadašnje Općine Poreč od 1. listopada 1993. i Ugovora o načinu preuzimanja nekretnina bivše Općine Poreč od 25. veljače 2000. (s obzirom da je od bivše Općine Poreč nastalo 6 jedinica lokalne samouprave). To je stjecanje prava vlasništva provedeno u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Poreču na temelju rješenja broj Z-741/00 od 13. travnja 2000. Smatra kako ima legitimno pravo očekivati da je pravomoćno rješenje Općinskog suda u Poreču poslovni broj Z-741/00 zakonito i to iz razloga jer je isto doneseno u zakonitom postupku, s obzirom da je Općinski sud u Poreču, u zemljišnoknjižnim predmetima imao na raspolaganju sve isprave koje su bile potrebne za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica za donošenje sudske odluke. Stoga bi naknadna sudska odluka koja anulira učinak navedenih pravomoćnih rješenja značila oduzimanje tuženikovih imovinskih prava. Navodi dalje kako u vrijeme kada je stekao vlasništvo predmetnih nekretnina (niti u vrijeme kada je istima raspolagao) nije znao da su predmetne nekretnine uključene u šumskogospodarsko područje Republike Hrvatske (slijedom čega predmetna nekretnina predstavlja šumsko zemljište u ekonomskom smislu), a niti je imao razloga to pitanje istraživati (tuženik je prvi puta saznao za tu činjenicu kada je primio zahtjev za mirno rješenje spora). Međutim, čak i da je to znao, tuženik ističe kako ta činjenica ne bi ni na koji način utjecala na valjanost njegova stjecanja predmetne nekretnine. Tuženik se poziva na stavove iznesene u presudi Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-2197/01-2 od 10. veljače 2003. i ističe da su utemeljeni na pravnom stavu Ustavnog suda iz ranije spomenute odluke broj U-III/553/200 od 2. veljače 2001. Nadalje, navodi da su navedena legitimna očekivanja tuženika prema njegovim navodima utemeljena ako se uzme u obzir da je sukladno članku 224. stavku 3. Zakona o zemljišnim knjigama, tužitelj bio u obvezi najkasnije do 1. siječnja 2007. pokrenuti postupak uknjižbe predmetnih nekretnina na svoje ime, odnosno odgovarajući postupak s ciljem brisanja prava vlasništva tuženika, s obzirom da tvrdi da je bio njihov izvanknjižni vlasnik, to iz razloga jer tuženik nakon 1. siječnja 2007. nije imao nikakvog razloga misliti niti sumnjati da bi tužitelj eventualno mogao imati bilo kakve vlasničke ambicije u svezi s predmetnim nekretninama. Stoga tuženik ima i na Zakonu o zemljišnim knjigama opravdano legitimno očekivanje da njegovo vlasništvo nad predmetnim nekretninama nije sporno. S obzirom da je tužitelj propustio postupiti po prije navedenoj izričitoj odredbi Zakona o zemljišnim knjigama, a da je tuženik prethodno na legitiman način (u skladu sa tada važećom sudskom praksom) uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine, u ovom slučaju tužiteljevo pozivanje na prije navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (sve kad bi iste bile na zakonu osnovane) ne može biti pravno relevantno. Tuženik stoga smatra kako bi usvajanje tužbenog zahtjeva bilo protivno opisanim legitimnim očekivanjima tuženika, a samim time bi dovelo i do povrede ustavnog jamstva prava vlasništva iz članka 48. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske. Oduzimanje tuženiku njegovih imovinskih prava predstavljalo bi, prema stavu tuženika, i povredu ustavnog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1.

(ranije 6 P-318/2019)

Ustava Republike Hrvatske. Tuženik primjećuje da je tužiteljica propustila naznačiti pravnu osnovu utuženog potraživanja, te zaključuje kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za naknadu štete niti za stjecanje bez osnove. Tuženik pojašnjava da za štetu valja dokazati protupravnost koja u ovom slučaju nedostaje. Uz navedeno ističe prigovor zastare utuženog potraživanja navodeći da rok za naknadu štete iznosi tri godine od dana kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu počinila. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove tuženik također ističe prigovor zastare potraživanja tužiteljice navodeći da se početak petogodišnjeg zastarnog roka ima računati od dana stjecanja bez osnove, dakle od dana uknjižbe predmetnih nekretnina na tuženika (13. travnja 2000.) pa je zastarni rok istekao 13. travnja 2005. Konačno, tuženik ističe prigovor radi prebijanja te pojašnjava da se predmetne nekretnine nalaze u obuhvatu Zone gospodarske namjene Buići-Žbandaj, a za potrebe puštanja iste zone u funkciju tuženik je do 2011. uložio u izgradnju infrastrukture iznos od 39.822.261,85 kn. Pri tome navodi da je površina kompletne zone 62,5 ha, a da je infrastrukturno opremljeno cca 28 ha, u što su uključene i predmetne nekretnine. Opisanim ulaganjem povećana je vrijednost predmetnih nekretnina obzirom da je prije ulaganja vrijednost iznosila 1 EUR/m2 a nakon ulaganja vrijednost iznosi 60 EUR/m2. Stoga samo u odnosu na predmetne nekretnine tuženik ima novčanu tražbinu prema tužitelju u iznosu od 1.176.460,00 EUR odnosno u protuvrijednosti u kunama iznos od 8.958.011,14 kn. Tuženik pored toga ima i daljnje potraživanje prema tužiteljici u iznosu od 2.466.731,00 EUR odnosno 18.782.622,25 kn, koje se odnosi na infrastrukturno ulaganje u nekretnine (k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], ukupne površine od 41.809 m2) koje su predmetom tužbenog zahtjeva tužiteljice na utvrđenje prava vlasništva u predmetu posl. br. P-930/14. Slijedom navedenog tuženik ističe prigovor radi prijeboja u punom iznosu od 27.740.633,39 kn (koji iznos je na pripremnom ročištu održanom 17. rujna 2014. povisio na iznos od 32.569.894,35 kn). Tuženik je predložio da se u dokaznom postupku izvrši uvid u dokumentaciju u spisu, da se sasluša svjedok RĆ na okolnost prostorno-planske dokumentacije te da se provede vještačenje po vještaku arhitektonske struke na okolnost prostorno- planske namjene nekretnina u periodu od 17. svibnja 1983. do 30. prosinca 1992. Predložio je ujedno da se radi identifikacije nekretnina provede uviđaj uz sudjelovanje vještaka geodetske struke, da se provede vještačenje po vještaku građevinske struke na okolnost prometne vrijednosti predmetnih nekretnina prije i nakon izvršenih ulaganja u infrastrukturno opremanje Zone gospodarske namjene Buići-Žbandaj, te da se izvrši uvid u predmet P-930/2014. Tijekom postupka tuženik je dodatno predlagao saslušanje gradonačelnika [adresa] DĆ te svjedoka ĆĆ i JĆ na okolnost ulaganja. Konačno, predložio je i provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine izvršenog ulaganja u nekretnine.

3. Raspravnim rješenjem od 21. svibnja 2015., na suglasan prijedlog stranaka radi pokušaja mirnog rješenja spora, određen je zastoj postupka. Rješenjem od 26. lipnja 2019., obzirom da mirno rješenje spora nije postignuto, postupak je nastavljen.

4. Tijekom postupka raspravljanje je temeljem odredbe članka 315. stavka 3. Zakona o parničnom postupku počelo iznova zbog izmjene u sastavu suda. Stranke postupka bile su bile suglasne da se već o izvedenim dokazima čitaju isprave.

5. Tužiteljica je tijekom postupka ustrajala na tužbi i tužbenom zahtjevu u

(ranije 6 P-318/2019)

cijelosti, osporila je osnovanost tuženikova prigovora radi prebijanja ističući ujedno nedopuštenost u dijelu koji prelazi tužbeni zahtjev te neosnovanost obzirom na prigovor zastare potraživanja. Osim toga tužiteljica je isticala protivljenje raspravljanju o ulaganjima koja su izvršena na infrastrukturi za cijelo područje Zone Buići-Žbandaj pojašnjavajući kako se prigovor radi prebijanja može odnositi isključivo na nekretnine koje su predmetom tužbenog zahtjeva. Također, protivila se prijedlogu tuženika glede geodetskog i građevinskog vještačenja svih nekretnina (k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]) s obzirom na izvršena ulaganja, kao i ostalim dokaznim prijedlozima za koje ujedno smatra da su istaknuti nakon zaključenja prethodnog postupka. Smatrajući kako je teret dokaza na tuženiku, tužiteljica je odustala od vještačenje po vještaku geodetske i gospodarske struke.

6. Tuženik je tijekom postupka ustrajao na prigovoru radi prebijanja navodeći kako se radi o nužnim i korisnim troškovima ulaganja u navedene nekretnine. Istaknuo je da je tužiteljica uknjižila pravo vlasništva glede nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], međutim posjed istih nekretnina i dalje drži tuženik stoga nema mjesta zastari potraživanja tim više što je prigovor radi prebijanja podnijet u ovom postupku prije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-x-704/2016 od 18. travnja 2018. Podneskom od 6. svibnja 2022. tuženik je, nakon provedenog vještačenja po vještaku građevinske struke na okolnost tržišne vrijednosti nekretnina te vrijednosti ulaganja, precizirao prigovor radi prebijanja na iznos od 9.383.218,32 kn potražujući ujedno i zakonske zatezne kamate na navedeni iznos tekuće od 1. siječnja 2010. pa do isplate.

7. Tijekom postupka sud je, uz prisutnost vještaka geodetske struke Eduarda Klimana i građevinske struke Dražena Sumića, 18. rujna 2020. proveo uviđaj nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] te 28. siječnja 2022. uviđaj nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]. Nekretnine su identificirane, a vještak Eduard Kliman je o identifikaciji sastavio nalaz i mišljenje od 1. listopada 2020. (stranica197-202 spisa) te od 1. travnja 2022. (stranica 311-347 spisa). Rezultate vještaka Eduarda Klimana sud je u cijelosti prihvatio obzirom da je vještak naloženi zadatak obavio u skladu s pravilima struke dok je za svoje zaključke ponudio jasna obrazloženja. Stranke postupka nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka Klimana.

8. Vještak Dražen Sumić je, postupajući sukladno nalogu suda, izradio nalaz i mišljenje od 19. srpnja 2021. na okolnost vrijednosti ulaganja u infrastrukturno opremanje te utvrđivanje prometne vrijednosti k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] prije i nakon izvršenih ulaganja u Zonu gospodarske namjene Buići-Žbandaj (stranica 228-276 spisa). S obzirom na prigovore stranaka, vještak Sumić je svoje zaključke obrazložio na ročištu održanom 16. prosinca 2021. (stranica 290-291 spisa). Vještak Sumić je, sukladno nalogu suda, izradio dopunu nalaza i mišljenja od 19. travnja 2022. (stranica 352-362 spisa) na okolnost procjene prometne vrijednosti svih nekretnina (k. č. br. [katastarska čestica] te k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]) cijeneći vrijednost istih prije i nakon izvršenih ulaganja u infrastrukturno ulaganje u Zonu gospodarske namjene Buići-Žbandaj. Obzirom na prigovore stranaka, vještak Sumić

(ranije 6 P-318/2019)

je nalaz i mišljenje iznio usmeno na ročištu održanom 30. lipnja 2022. (list 386-387 spisa), kada je otklonio prigovore stranaka. Nalaz i mišljenje s dopunom nalaza i mišljenja vještaka Sumića sud je u cijelosti prihvatio. Naime, vještak je zadatak vještačenja obavio u skladu s nalogom suda, nepristrano i sukladno pravilima struke. Prigovor tužiteljice kako nalaz i mišljenje nije izrađeno u skladu s pravilima struke sud nije prihvatio. Vještak je za svoje zaključke ponudio jasna i sudu prihvatljiva obrazloženja. Protivno navodima tužiteljice, vještak se prilikom izrade nalaza i mišljenja koristio dokumentacijom u spisu, te je razložno odgovorio na sva pitanja tužiteljice i tuženika. Obzirom da je vještak jasno i razložno odgovorio na sva pitanja stranaka, sud zaključuje kako tužiteljica svojim prigovorima nije dovela u pitanje pravilnost zaključaka vještaka Sumića. Pritom valja reći da je dokazni prijedlog vještačenjem po vještaku građevinske struke na okolnost vrijednosti ulaganja u predmetne nekretnine tuženik, u svezi istaknutog prigovora radi prebijanja, predlagao u odnosu na sve čestice glede kojih traži naknadu za nužne i korisne troškove već u odgovoru na tužbu odnosno podnesku od 3. rujna 2014., dakle prije zaključenja prethodnog postupka, dok je tijekom postupka, što je sud prihvatio, konkretizirao okolnosti na koje predlaže provesti vještačenje. Stoga, sud nije prihvatio prigovor tužiteljice kako se radi o zakašnjelom dokaznom prijedlogu. S time u svezi, sud je u ponovljenom postupku prihvatio tuženikov prijedlog glede provođenja dopune vještačenja na okolnost vrijednosti nužnih i korisnih troškova prema cijenama kada ih se naknađuje u skladu s odredbom članka 164. stavka 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima glede svih nekretnina koje su bile predmetom vještačenja prema nalazu i mišljenju vještaka od 19. srpnja 2021. te dopuni tog nalaza od 19. travnja 2022., a o čemu će obrazlagati u nastavku.

9. Tijekom postupka sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka JĆ i AĆ (stranica 221-224 spisa) te svjedoka UĆ (stranica 288-291 spisa). Iskaze imenovanih svjedoka sud je pozitivno vrijednosno cijenio budući se radi o neposrednim, objektivnim i životnim iskazima. U svezi prigovora tužiteljice da su i personalni dokazni prijedlozi tuženika predloženi u zakašnjenju, odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka, sud navodi kako isti prigovor tužiteljice nije prihvaćen. Naime, tuženik je saslušanje svjedoka JĆ te gradonačelnika [adresa] DĆ koji u trenutku saslušanja više nije bio gradonačelnik, predložio do zaključenja prethodnog postupka, pa su stoga isti dokazni prijedlozi pravovremeni. Obzirom na dugotrajnost postupka, gradaciju prigovora tužiteljice u svezi istaknutog prigovora radi prebijanja te izmjenu okolnosti u svezi nekretnina (k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], koje nekretnine su tijekom postupka promijenile vlasnika na način da je brisan upis Grada Poreča uz provedbu, u konačnici, uknjižbe u korist Republike Hrvatske) te cijeneći okolnosti da je glavna rasprava započela iznova, sud je i tuženikov prijedlog glede saslušanja svjedoka ĆĆ na okolnost ulaganja u nekretnine ocijenio pravovremenim, te usvojio i proveo taj dokazni prijedlog tuženika (arg. članak 299. stavak 2. Zakona o parničnom postupku). Pritom valja reći da iskazi saslušanih svjedoka nisu odlučni za odluku o glavnoj stvari budući je sud odlučne činjenice utvrdio uvidom u dokumentaciju u spisu te provedenim vještačenjem po vještaku geodetske i građevinske struke.

10. Sud nije proveo dokaze predložene po tužitelju u svezi vještačenja po vještaku geodetske i gospodarske struke budući je tužiteljica odustala od navedenih

(ranije 6 P-318/2019)

dokaza. Osim toga sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka ŽĆ, u kritično vrijeme odgovorne osoba trgovačkog društva Riviera Adria d.d. predložen po tužitelju, ni dokaze saslušanjem svjedoka DĆ, RĆ, vještačenjem po vještaku arhitektonske struke, te konačno ni dokaz uvidom u spis posl. br. P-930/2014, koji dokazi su predloženi po tuženiku, a budući da su stranke postupka na ročištu održanom 30. lipnja 2022. navele kako nemaju daljnjih dokaznih prijedloga predlažući zaključenje glavne rasprave, čime su odustale od predloženih dokaza.

11. Sud, također, kao dokaz nije cijenio nalaz i mišljenje vještaka Dražena Sumića iz siječnja 2020. (stranica 157-177 spisa) koji nalaz je vještak Sumić izradio izvan ovog postupka po nalogu tuženika. Obzirom se ne radi o kontradiktorno izvedenom dokazu, navedeni nalaz i mišljenje sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke o glavnoj stvari.

12. Na glavnoj raspravi održanoj 30. lipnja 2022. sud je proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu, tužbu s prilozima (list 1 - 48 spisa), podnesak tuženika od 3. rujna 2014. sa prilozima (list 63 - 112 spisa), kopije katastarskog plana, izvatke iz posjedovnog lista (list 116 - 118 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Dražena Sumića iz siječnja 2020. (list 157 - 177 spisa), nalaz i mišljenja vještaka Eduarda Klimana (list 197 - 203 spisa), čitanjem iskaza svjedoka JĆ, AĆ sa zapisnika o ročištu održanom 15. lipnja 2021. (list 221

12.1. Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, u daljnjem tekstu - ZPP), sud je u bitnom utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice (primjenom instituta stjecanja bez osnove) djelomično osnovan te da je tražbina tuženika istaknuta u prigovoru radi prebijanja također djelomično osnovana (s obzirom na novčanu tražbinu koju tuženik osnovano potražuje temeljem izvršenih ulaganja u predmetne nekretnine), pa je 28. srpnja 2022. donio presudu slijedećeg sadržaja: „I. Utvrđuje se da postoji tražbina tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587 prema tuženiku Gradu Poreču, OIB [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 1.248.842,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11. prosinca 2013. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.

II. Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika Grada Poreča, OIB [osobni identifikacijski broj] prema tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587 u iznosu od 1.248.842,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 4.

(ranije 6 P-318/2019)

rujna 2014. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.

III. Tražbine utvrđene u točkama I. i II. izreke ove presude prebijaju se u iznosu od 1.248.842,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 4. rujna 2014. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.

IV. Nalaže se tuženiku Gradu Poreču, OIB [osobni identifikacijski broj] da tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587 isplati zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 1.248.842,20 kn teče od 11. prosinca 2013. pa do 4. rujna 2014. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.

V. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587 za isplatu iznosa od 9.092.640,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 7.843.797,80 kn teče od 11. prosinca 2013. pa do isplate, a na iznos od 1.248.842,20 kn od 4. rujna 2014. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Grada Poreča, OIB [osobni identifikacijski broj] prema tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587 u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu koja na iznos od 1.248.842,20 kn teče od 1. siječnja 2010. pa do 4. rujna 2014. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.“ Sud je ujedno donio rješenje slijedećeg sadržaja:

„I. Odbacuje se zahtjev tuženika Grada Poreča, OIB [osobni identifikacijski broj] da sud utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB 52634238587 u iznosu od 8.134.376,12 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. siječnja 2010. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

12.2. Protiv presude i rješenja naslovnog suda od 28. srpnja 2022. stranke postupka su podnijele žalbe povodom kojih je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odlukom posl. br. Pž-4056/2022-3 od 8. studenoga 2022. djelomično potvrdio presudu te djelomično ukinuo presudu naslovnog suda, a rješenje ukinuo u cijelosti. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu sadržaja kako slijedi:

„I. Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-318/2019-115 od 28. srpnja 2022. u dijelu točke V. izreke

(ranije 6 P-318/2019)

kojim je odbijen tužiteljičin zahtjev za isplatu iznosa od 1.248.842,20 kn / 165.749,84 EUR od 4. rujna 2014. do isplate, kao neosnovan.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-318/2019-115 od 28. srpnja 2022. u točkama I., IV. i VI. izreke.“, te rješenje sadržaja kako slijedi:

„I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-318/2019-115 od 28. srpnja 2022. u dijelu točke V. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.843.797,80 kn / 1.041.050,87 EUR sa zateznom kamatom od 11. prosinca 2013. do isplate, i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-318/2019-115 od 28. srpnja 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

III. O troškovima postupka povodom pravnog lijeka, odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.“

12.3. U odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u bitnome se navodi:

- da je prvostupanjski sud zauzeo pogrešan stav da je kod povećanja tržišne vrijednosti nekretnine do koje je došlo ulaganjem tuženika sud dužan utvrditi prometnu vrijednost nekretnine prije ulaganja te upravo navedenu vrijednost dosuditi tužiteljici kao opravdanu i osnovanu, pojašnjavajući da je, u konkretnom slučaju, kada je tuženik otuđio nekretninu koja je na temelju navedene zakonske odredbe bila u vlasništvu tužiteljice, tuženik cjelokupan iznos kupoprodajne cijene stekao bez osnove, a ne samo iznos koji predstavlja vrijednost predmetne nekretnine prije ulaganja u infrastrukturu od strane tuženika, pa kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je ukupna cijena po oba kupoprodajna ugovora iznosila 8.757.531,00 kn, tužiteljica bi imala pravo potraživati od tuženika upravo navedeni iznos na ime povrata stečenog bez osnove;

- da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženik kao pošten posjednik osnovano potražuje naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao u odnosu na nekretnine koje su bile predmetom kupoprodajnih ugovora sa Rivierom Poreč d.d. (danas Valamar d.d.) u Zoni gospodarske namjene, međutim u odnosu na nekretnine koje nisu bile predmetom kupoprodajnih ugovora, a u odnosu na koje se tužiteljica tijekom ovog postupka upisala kao vlasnica (druge nekretnine u Zoni gospodarske namjene), tuženik nema pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova koje je imao na temelju odredaba članka 164. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 37/00,114/01, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09; dalje: ZV), budući da je tuženik i dalje u posjedu tih nekretnina. Pored toga, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske ističe da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da tuženik ima pravo na naknadu navedenih troškova na temelju odredbe članka 1116. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO), kojom je propisano da stjecatelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nepošten, pripada mu naknada samo za nužne troškove. Ali zahtjev za naknadu dospijeva tek u trenutku kao je stjecatelj stekao mogućnost ubirati koristi od izvršenog ulaganja, a to je trenutak kad je stvar predana vlasniku ili stjecatelju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-x-294/14 od 15. travnja 2015.);

- da tuženik nema pravo tražiti naknadu za povećanu vrijednost nekretnina, jer se ne radi o naknadi nužnih i korisnih troškova;

- da će prvostupanjski sud u ponovnom postupku odlučiti o tužiteljičinom zahtjevu za povrat stečenog bez osnove u odnosu na postignutu kupoprodajnu cijenu

(ranije 6 P-318/2019)

od 8.757.531,00 kn, te će utvrditi osnovanost tuženikovog prigovora radi prebijanja imajući u vidu da tuženik ima pravo tražiti naknadu nužnih i korisnih troškova u odnosu na nekretnine koje su bile predmetom kupoprodajnih ugovora s Riviera Poreč d.d. u površini od 19.940 m2, pri čemu će voditi računa o tome da je pravomoćno odlučeno o dijelu tražbine u iznosu od 1.248.842,20 kn sa zateznim kamatama.

13. U ponovljenom postupku tuženik je ustrajao kod odgovora na tužbu i istaknutog prigovora radi prebijanja te svih navoda. U podnesku od 6. ožujka 2023. i 11. travnja 2023., referirajući se na pravno shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojemu zahtjev tuženika (na naknadu nužnih i korisnih troškova koje je imao u odnosu na ulaganje u infrastrukturu drugih nekretnina u Zoni gospodarske namjene daj za koje je u međuvremenu pravomoćnim odlukama sudova utvrđeno da se radi o vlasništvu tužitelja) nije osnovan po odredbama ZV-a niti po odredbama ZOO-a, istaknuo kako se radi o pogrešnom pravnom shvaćanju budući da je ZOO u primjeni u svim onim slučajevima u kojima nema mjesta primjeni odredaba ZV-a, a to se odnosi (i) na situaciju kada posjednik i dalje nesmetano ima u posjedu stvar, a potražuje naknadu za izvršena ulaganja u stvar. Međutim, neovisno o navedenome tuženik ističe da je sve nekretnine u Zoni gospodarske namjene za koje je u međuvremenu pravomoćnim odlukama sudova utvrđeno da se radi o vlasništvu tužitelja, dobrovoljno (očitovanjem volje) predao u posjed tužitelju. Predaja posjeda izvršena je očitovanjem volje koju je tuženik jasno i izričito izrazio u svojem dopisu tužitelju od 21.02.2023.. Naime, dopisom od 21.02.2023. tužitelj je pozvan pristupiti 27.02.2023. u 12,00 sati na lice mjesta radi primopredaje posjeda predmetnih nekretnina, čemu se isti nije odazvao niti je dao bilo kakve razloge za nepristupanje, a niti je predložio neki drugi termin radi primopredaje posjeda. Sa 27.02.2023. tuženik je napustio posjed predmetnih nekretnina, o čemu je tužitelj bio upoznat sadržajem navedenog dopisa. Time, zaključuje tuženik, je otklonjena svaka dilema oko osnovanosti osnove zahtjeva tuženika za naknadom nužnih i korisnih troškova ulaganjem u infrastrukturu nekretnina u vlasništvu tužitelja u kompleksu Zone gospodarske namjene. U prilog tvrdnjama dostavlja dopis tuženika od 21.02.2023., Zapisnik o posvjedočenju činjenica od 27.02.2023., dopis ŽDO Pula od 22.02.2023. Dodatno dostavlja dopis tuženika od 13.03.2023., povratnicu, e-mail upućen zastupniku tužitelja 13.03.2023.

13.1. Tuženik dalje navodi da, osim novčanog potraživanja koje ima prema tužitelju uslijed činjenice ulaganja u komunalnu infrastrukturu (komunalnu opremljenost) predmetnih nekretnina, novčano potraživanje tuženika prema tužitelju se temelji i na identičnom ulaganju (koje spada u krug nužnih i korisnih troškova) u druge nekretnine tužitelja unutar industrijske zone Bujići-Žbandaj, koje su u vrijeme ulaganja bile upisane kao vlasništvo tuženika, a na koje se tužitelj naknadno upisao kao vlasnik temeljem pravomoćnih sudskih odluka. Radi se o sljedećim nekretninama k. č. br.: [katastarska čestica] Republika Hrvatska u cijelosti, 1214/8 Republika Hrvatska u cijelosti, 1214/9 Republika Hrvatska u cijelosti 1214/10, Republika Hrvatska u cijelosti, 1216/6 Republika Hrvatska u cijelosti, 1836/10 Republika Hrvatska u cijelosti, 1232/48 Republika Hrvatska u cijelosti, 1836/4 Republika Hrvatska u cijelosti, 1232/49 Republika Hrvatska u cijelosti, 1165/18 Republika Hrvatska u cijelosti, 1843/4 Republika Hrvatska u 44/794 dijela, 1846/2 Republika Hrvatska u 5/873 dijela, 1838/18 Republika Hrvatska u 49/17330 dijela, 1838/16 Republika Hrvatska u 49/17330 dijela, 1838/19 Republika Hrvatska u 49/17330 dijela, 1838/5 Republika Hrvatska u cijelosti 1838/15 Republika Hrvatska u 49/17330 dijela, 1838/4 Republika Hrvatska u 49/17330 dijela, 1838/14 Republika Hrvatska u 49/17330 dijela. Dodatno navodi da je izvršio

(ranije 6 P-318/2019)

predaju posjeda tužitelju (i) nekretnina oznake k. č. br.: [katastarska čestica] Republika Hrvatska u cijelosti, 1836/12 Republika Hrvatska u cijelosti, 1832/1 Republika Hrvatska u cijelosti, 1836/16 Republika Hrvatska u cijelosti, 1836/20 Republika Hrvatska u 53/2603 dijela i 1860/1 Republika Hrvatska u cijelosti, sve k. o. [katastarska općina]. U kontekstu navedenog, tuženik ističe, da novčano potraživanje tuženika prema tužitelju navedeno u odgovoru na tužbu (ukupno 27.740.633,39 kuna) svoje uporište ima (i) u ulaganju u ove nekretnine, koje su također uredno predane u posjed tužitelju U prilogu dostavlja povijesne zemljišnoknjižne izvatke za predmetne nekretnine.

13.2. Tuženik ističe kako ne bi trebalo biti sporno, jer takva stajališta zauzimaju i sudovi u dosadašnjem tijeku postupka, da ulaganje tuženika u komunalnu infrastrukturu predstavljaju nužne i korisne troškove, a prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka Sumića radi se o troškovima ulaganja u niskonaponsku mrežu, TK mrežu, oborinsku i fekalnu kanalizaciju, asfaltirane kolnike i trotoare i javnu rasvjetu.

13.3. Tuženik posebno upozorava da je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka Sumića ulaganje tuženika u infrastrukturu nekretnina u vlasništvu tužitelja iznosilo 83,09 kn/m2, pri čemu je kao parametar obračuna koristio cijene u vrijeme ulaganja, a što da je protivno mjerodavnoj odredbi članka 164. stavku 6. ZV-a prema kojoj se nužni i korisni troškovi obračunavaju prema cijenama „kada ih se naknađuje“ (vrijeme izrade nakaza i mišljenja) (tako i u presudi VSRH Rev-686/88 od 26.10.1988, Rev-227/93 od 03.11.1993.). Slijedom navedenog tuženik predlaže dopunu predmetnog nalaza i mišljenja na način da vještak obuhvati sve radove koji su se odnosili na ulaganje u komunalnu infrastrukture Industrijske zone Buići- Žbandaj, te da vrijednost ulaganja obračuna prema cijenama u vrijeme izrade nalaza te da vještak prilikom izračuna visine ulaganja (iznos nužnih i korisnih troškova), osim površine predmetnih nekretnina (nekretnina iz točke 4. odgovora na tužbu), pridoda i površinu nekretnina opisanih u toč. 13.1. obrazloženja presude. Dodatno, polazeći od činjenice da je pravomoćnom prvostupanjskom presudom odlučeno o dijelu zahtjeva stranaka, da preostaje odlučiti o preostalim novčanim zahtjevima stranaka, u korelaciji sa činjenicom tuženikovog prigovora radi prebijanja i predložene dopune nalaza i mišljenja vještaka Sumića, na okolnosti utvrđivanja konačnog potraživanja tužitelja i visine njemu suprotstavljenog tuženikovog prigovora radi prebijanja, tuženik predlaže izvođenje dokaza financijskim vještačenjem.

14. U ponovljenom postupku tužiteljica je ustrajala na tužbi i tužbenom zahtjevu, svim navodima i istaknutim prigovorima. Na glavnoj raspravi održanoj 21. travnja 2023. istaknula je kako smatra da u ovom postupku nema mjesta raspravljanja o eventualnoj tražbini tuženika s naslova nužnih i korisnih troškova glede novih čestica koje tuženik spominje u podnescima iz 2023., budući da je Visoki trgovački Republike Hrvatske u ukidnoj odluci (točka 32.) jasno istaknuo kako u konkretnom slučaju nije podnijeta kompenzabilna protutužba čime je tuženik onemogućen u raspravljanju o nužnim i korisnim troškovima glede onih nekretnina koje nisu bile predmetom kupoprodajnog ugovora. U odnosu na predmetne nekretnine, a pritom se poziva na nekretnine koje su bile predmetom kupoprodajnih ugovora, dopisom od 21. veljače 2023. kojim je tuženik pozvao tužitelja na preuzimanje posjeda, valja reći da tuženik uopće nije bio u posjedu tih nekretnina jer se radi o nekretninama koje su u vlasništvu trećih osoba. Iz drugostupanjske odluke jasno proizlazi i to u točci 20. obrazloženja da je tuženik cjelokupan iznos kupoprodajne cijene stekao bez osnove a ne samo iznos koji predstavlja vrijednost predmetne nekretnine prije ulaganja u infrastrukturu od

(ranije 6 P-318/2019)

strane tuženika. Tužiteljica bi imala pravo potraživati od tuženika upravo 8.757.531,00 kuna na ime povrata stečenog bez osnove. Budući je prvostupanjski sud tužiteljici dosudio iznos od 1.248.842,20 kuna za preostali iznos od 7.843.797,80 kuna sa zateznom kamatom od 11. prosinca 2013. do isplate, valja raspravljati u daljnjem tijeku ovog postupka. Tako je odlučeno u točci 34. i 20. obrazloženja drugostupanjske presude. Glede nužnih i korisnih troškova tuženika ali samo u odnosu na nekretnine koje su bile predmet ovog postupka odnosno predmetnih kupoprodajnih ugovora Visoki trgovački Republike Hrvatske je dao jasne upute u točkama 28., 29. i 30. obrazloženja. Dakle, zaključuje tužiteljica, proizlazi da bi u nastavku ovog postupka u odnosu na nužne i korisne troškove tuženika trebalo samo raspravljati o razlici između iznosa od 1.656.814,60 kuna kao razliku od iznosa od 1.248.842,20 kuna. Tužiteljica u odnosu na zahtjev tuženika za nužne i korisne troškove još jednom ponavlja da se nužnim troškovima valja smatrati troškove bez kojih bi stvar propala, pogoršala se ili bi joj se smanjila vrijednost. Korisni troškovi su oni koji su pridonijeli povećanju vrijednosti stvari. Je li vrijednost povećana ili nije prosuđuje se prema objektivnom kriteriju i prema tržišnoj vrijednosti. Pritom nije koristan trošak onaj kojim je posjednik promijenio namjenu stvari, ako to vlasniku nije korisno. Budući je tuženik kao nevlasnik raspolagao i otuđio nekretnine koje su po svoj naravi od posebne zaštite Republike Hrvatske odnosno raspolagao je šumama a koje pritom nesporno nije izdvojio iz šumsko gospodarske osnove, smatramo da tako nezakonito postupanje tuženika i pozivanje na nužne i korisne troškove nije bilo korisno za tužitelja, a sve iz razloga jer je takvim postupanjem odnosno neizdvajanjem iz šumsko gospodarske osnove moguće i ugrožena hidrološka, protuerozijska i klimatska funkcija šuma koje su se nalazile tada na tom području, na kojima su sad izgrađeni poslovni prostori. Tužiteljica se posebno poziva na odluku Vrhovnog suda RH broj 1908/11-2 od 15. prosinca 2015. u kojoj su izraženi stavovi a koje je sad tužiteljica govorila. Nadalje poziva se na odluku VSRH Rev-X780/11-2 od 17. veljače 2015. Dodatno, tužiteljica se protivi svim novim dokaznim prijedlozima koje iznio punomoćnik tuženika, ističući kako se ne može novim dokazima i odugovlačenjem ovog postupka nadomjestiti to što tuženik nije podnio kompenzabilnu protutužbu i za sve novčane tražbine koje se odnose na nužne i korisne troškove za nekretnine na koje se sad poziva u dopisu od 21. veljače 2023. U točci 37. obrazloženja drugostupanjski sud jasno govori što treba napraviti prvostupanjski sud i u toj točci kao i u točci 28. obrazloženja jasno se određuje da predmet ovog postupka nakon donošenja drugostupanjske odluke može bit odlučivanje o osnovanosti tuženikovog prigovora radi prijeboja za naknadu nužnih i korisnih troškova u samo u odnose na nekretnine koje su bile predmetom kupoprodajnih ugovora s Riviera Poreč d.d. u površini od 19940 m2. Smatra nedopustivim da se u nastavku postupka provode predloženi dokazi a koji su suprotni uputama drugostupanjskog suda. Predlaže zaključenje glavne rasprave i ovog postupka jer svi dokazi temeljem kojih prvostupanjski sud može donijeti novu odluku već postoje u spisu. To proizlazi iz navoda drugostupanjskog suda, da bi drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku odluku a nije mogao iz razloga jer je odbačen a ne odbijen prigovor prijeboja tuženika preko usvojenog tužbenog zahtjeva.

14.1. Na istom ročištu za glavnu raspravu tuženik je ustrajao na navodima, novim činjenicama i novim dokaznim prijedlozima istaknutima u podnescima od 6. ožujka 2023. i 11. travnja 2023. Dodatno je, radi utvrđivanja činjenica da je tužiteljica utvrđena vlasnicom predmetnih nekretnina, dakle onih iz odgovora na tužbu kao i podnesaka od 6. ožujka 2023. i 11. travnja 2023. tek naknadno, u periodu od 2019. do 2022., predložio izvršiti i uvid u spise ovog suda posl. broj P-190/21, P-231/19, P-

(ranije 6 P-318/2019)

286/19, P-587/20, kao i u zemljišnoknjižni predmet OS u Pazinu, zemljišnoknjižni odjel Poreč posl. broj Z-1678/21 u kojem se nalazi odluka Vrhovnog suda RevX-704/16-2 od 18. travnja 2018. i Z-3346/10 te Z-31372/18.

15. Na glavnoj raspravi održanoj 7. rujna 2023., na poziv suda zastupnica tužiteljice navela je da joj nije poznato da bi Republika Hrvatska počela vršiti faktičnu vlast na nekretninama koje tuženik navodi u posljednja dva podneska (od 6. ožujka 2023. i 11. travnja 2023.), a glede kojih je tuženik Republiku Hrvatsku pozivao na preuzimanje posjeda. Stoga, što se tužiteljice tiče, faktična vlast na tim nekretninama je ostala neizmijenjena. Osim toga tužiteljica je i na prethodnom ročištu istaknula u pogledu pojedinih nekretnina da se na istima nalaze izgrađeni objekti, dio cesta i slično. Tužiteljica pojašnjava da nije pristupila sastanku radi primopredaje posjeda zakazanom po tuženiku.

15.1. Tuženik je na istom ročištu ponovio da se tužitelj kao vlasnik predmetnih nekretnina uknjižio u periodu 2021./2022., dakle, nakon zaključenja prethodnog postupka. Uknjižbom prava vlasništva tužitelja okončan je spor stranaka glede vlasništva navedenih nekretnina slijedom čega je 2023. tuženik tužitelju predao posjed istih. Dakle, ta nova činjenica predaje posjeda nastala je 2023., pa posljedično tome tuženik nije niti mogao iznijeti do zaključenja prethodnog postupka a niti na te postojeće okolnosti predložiti izvođenje dokaza.

15.2. Na istom ročištu sud je raspravnim rješenjem prihvatio dokazni prijedlog tuženika te odredio provođenje dokaza dopunom nalaza i mišljenja vještaka Dražena Sumića na okolnost vrijednosti nužnih i korisnih troškova prema cijenama kada ih se naknađuje u skladu s odredbom članka 164. stavka 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima glede svih nekretnina koje su bile predmetom vještačenja prema nalazu i mišljenju vještaka od 19. srpnja 2021. te dopuni tog nalaza od 19. travnja 2022. Naime, kao što je ranije obrazloženo, tuženik je pravovremeno istaknuo prigovor radi prebijanja obzirom da ga je istaknuo do zaključenja prethodnog postupka (arg. čl. 288. a st. 6. ZPP-a). Prigovor radi prebijanja istaknut je u odgovoru na tužbu odnosno podnesku tuženika od 3. rujna 2014., dok je prethodni postupka zaključen raspravnim rješenjem 1. srpnja 2020. Tuženik je, također, pravovremeno u podnesku od 3. rujna 2014. predložio provođenje vještačenja na okolnost vrijednosti ulaganja u nekretnine (dakle na okolnost nužnih i korisnih troškova koje je imao u svezi tih nekretnina) kojem prijedlogu je sud udovoljio odredivši vještačenje obrazloženo u toč. 8. obrazloženja presude, pritom je naložio vještaku utvrditi vrijednost ulaganja u vrijeme kada su ulaganja izvršena. Međutim, s pravom tuženik upozorava da je prvostupanjski sud, donoseći presudu od 28. srpnja 2022. propustio primijeniti odredbu članka 164. stavka 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 37/00,114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15; u daljnjem tekstu - ZV) koja propisuje da se troškovi (dakle nužni i korisni troškovi), kao i vrijednost plodova, obračunavaju prema cijenama kad ih se naknađuje. Dakle, zbog pogrešne primjene materijalnog prava ovog suda, činjeničnost stanje (zbog okolnosti na koje je vještačenje bilo provedeno) pogrešno je utvrđeno, pa je valjalo prihvatiti prijedlog tuženika te odrediti dopunu vještačenja na okolnost vrijednosti (nužnih i korisnih troškova) u vrijeme kada se naknađuju temeljem odredbi članka 250. u svezi 259. stavka 1. ZPP-a kojima je propisano da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a pritom je sud taj koji rukovodi vještačenjem, dakle određuje predmet odnosno zadaću vještaka. Nadalje, sud je dopunu vještačenja odredio u odnosu na

(ranije 6 P-318/2019)

nekretnine koje su bile predmetom kupoprodaje tuženika i društva Riviera Poreč d.d. (danas Valamar d.d.) u Industrijskoj zoni Buići – Žbandaj (k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]) te u odnosu na nekretnine glede kojih nužnih i korisnih troškova s osnove ulaganja je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja u podnesku od 3. rujna 2014., a radi se o nekretninama u Industrijskoj zoni Buići – Žbandaj za koje je u međuvremenu pravomoćnim odlukama sudova utvrđeno da se radi o vlasništvu tužitelja (k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]). Sud, međutim, nije prihvatio tuženikov prijedlog provođenja dopune vještačenja na okolnost utvrđivanja vrijednosti nužnih i korisnih troškova koje je tuženik imao u odnosu na druge nekretnine unutar Industrijske zone Buići-Žbandaj, koje su u vrijeme ulaganja bile upisane kao vlasništvo tuženika, a na koje se tužitelj naknadno upisao kao vlasnik temeljem pravomoćnih sudskih odluka (k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]). Ovo stoga, što je tuženik prigovor radi prebijanja vezao uz činjeničnu osnovu pojašnjenu u podnesku od 3. rujna 2014., koja činjenična osnova obuhvaća isključivo nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], te nekretninu k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]. U skladu s odredbom članka 288. a stavka 6. ZPP-a tuženik je ovlašten prigovor radi prebijanja istaknuti do zaključenja prethodnog postupka, što je i učinio, te ga činjenično obrazložio i predložio dokaze na navedene činjenice. Nove nekretnine (dakle one koje navodi nakon zaključenja prethodnog postupka) temeljem kojih tuženik traži prebijanje svoje novčane tražbine, predstavljaju, po stavu ovog suda, novi prigovor radi prebijanja kojega tuženik osnovom citirane odredbe ZPP-a nije ovlašten podnositi nakon zaključenja prethodnog postupka. Dodatno, navode u pogledu nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], tuženik iznosi nakon zaključenja prethodnog postupka, dakle protivno odredbi članka 299. stavak 1 ZPP-a, a sud ne nalazi osnovanim tuženikovo obrazloženje o primjeni odredbe članka 299. stavka 2. ZPP-a ističući da je tužiteljica postala vlasnicom istih nakon zaključenja prethodnog postupka (odnosno da je posjed istih predan tužiteljici nakon zaključenja prethodnog postupka), budući da je ulaganja u Industrijsku zonu Bujići – Žbandaj tuženik izvršio prije isticanja prigovora radi prebijanja u ovom postupku. Drugim riječima, tuženik je imao mogućnost isticati prigovor radi prebijanja i glede nekretnina istaknutih u podnescima od 6. ožujka 2023. i 11. travnja 2023. jednako kao što je to učinio u pogledu nekretnina o kojima raspravlja ovaj sud temeljem tog istog prigovora radi prebijanja.

16. Vještak Dražen Sumić dostavio je Dopunu nalaza i mišljenja od 28. veljače 2024., sačinjenu u pogledu vrijednosti ulaganja u nekretninu k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] prema sadašnjim tržišnim uvjetima, dakle prema cijenama kada ih se naknađuje (stranica 594-657 spisa). Tuženik je u podnesku od 5. ožujka 2024. prigovorio dostavljenoj dopuni nalaza i mišljenja budući da je vještak propustio vještačiti vrijednost nužnih i korisnih troškova prema cijenama kada ih se naknađuje s obzirom na vrijednost ulaganja tuženika u nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]. Osim toga, tuženik je prigovorio i ukupno utvrđenoj površini nekretnina koje su bile predmetom ugovora između tuženika i Riviere Poreč d.d.

(ranije 6 P-318/2019)

(ugovori od 15. srpnja 2008. i 21. prosinca 2010.). Cijeneći prigovor tuženika, s kojim prigovorom se i ovaj sud slaže, vještak Dražen Sumić dostavio je Dopunu nalaza i mišljenja od 29. ožujka 2024. (list 664a-671 spisa). Tom potonjom dopunom nalaza i mišljenja vještak Dražen Sumić postupio je u cijelosti sukladno nalogu suda te uz pismeni nalaz isti ujedno iznio usmeno na raspravi održanoj 26. travnja 2024. Nalaz i mišljenje vještaka Dražena Sumića sud cijeni kao jasno i provjerljivo obrazložen, objektivan, nepristran, temeljen na dokumentaciji u spisu te izrađen u skladu s pravilima struke, a budući da ni stranke postupka istome nisu prigovarale, sud ga prihvaća u cijelosti.

17. Budući je pravomoćnom prvostupanjskom presudom odlučeno o dijelu zahtjeva (novčane tražbine) stranaka, to je sud prihvatio tuženikov prijedlog glede provođenja financijskog vještačenja, pa je raspravnim rješenjem od 28. listopada 2024., uz suglasnost stranaka, za vještakinju financijske struke imenovao Ingrid Savić. Vještakinji je naloženo izraditi i dostaviti nekoliko verzija nalaza, u prvoj verziji potrebno, cijeneći pravomoćno utvrđen novčani iznos stranaka, utvrditi preostalu tražbinu tužiteljice koja se sastoji u iznosu ukupne kupoprodajne cijene ostvarene prema Ugovoru o kupoprodaji nekretnine od 21. prosinca 2010. te u Ugovoru u kupoprodaji od 15. srpnja 2008. i tuženika koja se sastoji u vrijednost nužnih i korisnih troškova odnosno ulaganjima tuženika u k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] prema posljednjem nalazu vještaka Dražena Sumića, te potom utvrđene tražbine prebiti. U drugoj verziji potrebno je preostaloj tražbini tužiteljice suprotstaviti tražbinu tuženika koja se sastoji u vrijednosti nužnih i korisnih troškova s obzirom na ulaganje tuženika u nekretnine prema popisu u podnesku od 3. rujna 2014. prema posljednjem nalazu vještaka Dražena Sumića. Konačno, u potonjoj verziji potrebno je da vještakinja izradi i dodatnu verziju na način da iz tražbine tuženika izuzme nužne i korisne troškove koji bi eventualno nastali u odnosu na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (obzirom da je upitna okolnost predaje posjeda tužiteljici).

18. Vještakinja Ingrid Savić dostavila je nalaz i mišljenje 10. listopada 2024. (stranica 703 a-745 spisa). Podneskom od 22. listopada 2024. tuženik je prigovorio nalazu obzirom na pogreške u obračunu cijene koju je tuženik naplatio temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 21. prosinca 2010. i Ugovora u kupoprodaji od 15. srpnja 2008., te obzirom na propust vještakinje da cijeni nužne i korisne troškove koje je tuženik imao s obzirom na nekretninu k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]. Nastavno na prigovor tuženika vještakinja je dostavila Dodatak 1. Nalazu i mišljenju vještaka (stranica 751-754 spisa) kojim je uvažila primjedbe tuženika te ispravila i dopunila nalaz i mišljenje. Vještakinja je nalaz i mišljenje usmeno iznijela na raspravi održanoj 20. studenoga 2024. Stranke postupka nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje. Vještakinja je postupila u skladu s nalogom suda, te objektivnim i stručnim nalazom odgovorila na zadaću suda, a obzirom je nalaz popraćen jasnim i provjerljivim obrazloženjem kojemu stranke postupka nisu prigovarale, to je isti nalaz sud djelom pozitivno vrijednosno cijenio. Sud je, naime, u svom nalogu vještakinji propustio naložiti da u obzir uzme okolnost da je pravomoćnom presudom ovog suda djelom odlučeno i o prigovoru radi prebijanja tuženika, pa je posljedično i vještakinja propustila cijeniti okolnost da je pravomoćnom presudom ovog suda odlučeno i o zahtjevu tuženika u dijelu od 165.749,84 eura, o čemu će sud obrazlagati u toč. 45.2.6. obrazloženja. Međutim, navedeni propust nije od utjecaja na odluku o glavnoj stvari jer je vještakinja točno obračunala vrijednost tražbine tužiteljice u Tablici 1. Dodatka 1. nalaza i mišljenja od 30. listopada 2024. (stranica 752 spisa) te je točno obračunala

(ranije 6 P-318/2019)

vrijednost ulaganja tuženika u nekretnine cijeneći nalaz i mišljenje vještaka Sumića koji obračun je iskazala u Tablici 3. Dodatka 1. nalaza i mišljenja od 30. listopada 2024. (stranica 753 spisa), pa je sud mogao matematičkim radnjama (oduzimanjem i zbrajanjem) sam utvrditi tražbinu tuženika te preostalu tražbinu tužiteljice koja ostaje nakon prebijanja istih.

19. Raspravnim rješenjem od 20. studenoga 2024., smatrajući kako je ova pravna stvar dovoljno raspravljena, sud je odbio preostale dokazne prijedloge tuženika. Tuženik je, naime, na okolnost da je tužiteljica utvrđena vlasnicom prijepornih nekretnina, dakle onih iz odgovora na tužbu kao i podnesaka od 6. ožujka 2023. i 11. travnja 2023. tek naknadno, u periodu od 2019. do 2022., predložio izvršiti i uvid u spise ovog suda posl. broj P-190/21, P-231/19, P-286/19, P-587/20, kao i u zemljišnoknjižni predmet OS u Pazinu, zemljišnoknjižni odjel Poreč posl. broj Z- 1678/21 u kojem se nalazi odluka Vrhovnog suda RevX-704/16-2 od 18. travnja 2018. i Z-3346/10 te Z-31372/18. Međutim, navedene okolnosti tužiteljica nije osporavala, stoga nije bilo potrebe provoditi dokaze na navedene okolnosti. Osim toga, okolnost uknjižbe prava vlasništva predmetnih nekretnina sa imena tuženika na ime tužiteljice, sud je mogao utvrditi uvidom u zemljišnoknjižne izvatke koje je tuženik priložio u spis.

20. Cijeneći ranije navedena obrazloženja provedenih dokaza (toč. .7 do 11. i 16. do 18.), na glavnoj raspravi održanoj 20. studenoga 2014. sud je proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu, tužbu s prilozima (list 1 - 48 spisa), podnesak tuženika od 3. rujna 2014. sa prilozima (list 63 - 112 spisa), kopije katastarskog plana, izvatke iz posjedovnog lista (list 116 - 118 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Dražena Sumića iz siječnja 2020. (list 157 - 177 spisa), nalaz i mišljenja vještaka Eduarda Klimana (list 197 - 203 spisa), čitanjem iskaza svjedoka JĆ, AĆ sa zapisnika o ročištu održanom 15. lipnja 2021. (list 221

- 224 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Dražena Sumića (list 228 - 278 spisa), čitanjem iskaza svjedoka UĆ, vještaka Dražena Sumića sa zapisnika o ročištu održanom 16. prosinca 2021. (list 288 - 291 spisa), nalaza i mišljenja Eduarda Klimana (list 311 - 348 spisa), nalaza i mišljenja vještaka Dražena Sumića (list 352 - 362 spisa), čitanjem iskaza vještaka Dražena Sumića sa zapisnika o ročištu držanom 30. lipnja 2022. te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u registratoru predanom na ročištu 17. rujna 2014. (stranica 386-390 spisa), dopis grada Poreča od 21. veljače 2023., dopis od ŽDO Pula-Pola od 22. veljače 2023., zapisnik o posvjedočenju od 23. veljače 2023., zk izvadci, preslike dostavnica (stranica 482-547 spisa), dopis od grada Poreča od 13. ožujka 2023. sa dostavnicom (stranica 551-572 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Dražena Sumića (stranica 594-671 spisa), čita se iskaz Dražena Sumića sa zapisnika održane rasprave 26. travnja 2024. (stranica 683-684 spisa), zapisnik od 24. rujna 2024. (stranica 685 -701 spisa), čita se iskaz vještakinje Ingrid Savić od 10. listopada 2024. (stranica703-744 spisa), čita se dodatak nalazu i mišljenju Ingrid Savić 30. listopada 2024. (stranica 751-756 spisa), čitanjem iskaza vještakinje Ingrid Savić sa ročišta održanog 20. studenoga 2024, te pregledavanjem registratora sa građevinskom dokumentacijom. Na tako proveden dokazni postupak primjedbi nije bilo, pa je sud glavnu raspravu zaključio.

21. Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je u bitnom utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan te da je tražbina tuženika istaknuta u prigovoru radi prebijanja također djelomično osnovana.

(ranije 6 P-318/2019)

22. Predmetnom tužbom tužiteljica, na ime stečenog bez osnove, traži isplatu iznosa od 9.092.640,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11. prosinca 2013. pa do isplate, obzirom da je tuženik navedeni iznos neosnovano stekao prodajom nekretnina koje su temeljem Zakona o šumama bile izvanknjižno vlasništvo Republike Hrvatske.

23. Tuženik, vezano za tražbinu tužiteljice, ističe prigovor radi prebijanja kojim traži utvrđenje postojanja njegove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 9.383.218,32 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. siječnja 2010. pa do isplate, te prebijanje istih tražbina, a koju tražbinu potražuje s naslova povećane prometne vrijednosti nekretnina (obzirom na izvršena ulaganja tuženik u infrastrukturu nekretnina) te nužnih i korisnih troškova koje je imao obzirom na ulaganja u nekretninu k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], koja je prodana trgovačkom društvu Riviera Adria d.d., te koje je imao obzirom na ulaganja u nekretnine u Industrijskoj zoni Buići-Žbandaj (konkretno k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]) a koje nekretnine su u međuvremenu knjižene u vlasništvo Republike Hrvatske. Kao što je ranije obrazloženo, prigovor radi prebijanja tuženik je istaknuo u podnesku od 3. rujna 2014.

24. Pravomoćnom presudom ovog suda od 28. srpnja 2022. tvrđeno je da postoji tražbina tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587 prema tuženiku Gradu Poreču, OIB [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 1.248.842,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 11. prosinca 2013. pa do isplate, također utvrđeno je da postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.248.842,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 4. rujna 2014. pa do isplate, pa su navedene tražbine prebijene, posljedično tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosu od 1.248.842,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 4. rujna 2014. pa do isplate dok je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici zateznu kamatu na iznos od 1.248.842,20 kn od 11. prosinca 2013. do 4. rujna 2014.

25. S obzirom na navode iz tužbe, odgovora na tužbu i navoda stranaka iznesenih u tijeku postupka proizlazi da među strankama nije sporno da je tužiteljica, sukladno odredbi članka 186.a stavka 8. ZPP-a, uputila tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora koji zahtjev tuženik nije prihvatio (stranica 4-6 spisa) pa su ispunjene pretpostavke iz članka 186.a stavka 8. u vezi s člankom 186.a stavkom 1. i 5. ZPP-a za vođenje ovog postupka.

26. Nadalje, nije sporno da je k. č. br. [katastarska čestica], površine 11864 m2 (ranije 7989 m2) k. o. [katastarska općina] nastala parcelacijom čestica k. č. br. [katastarska čestica], kako to ujedno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Eduarda Klimana od 1. listopada 2020. S time u svezi nije sporno da su navedene čestice nastale od dijelova k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina].

27. Između stranaka nije sporno da je Ugovorom o prodaji od 15. srpnja 2008. tuženik, tada kao uknjiženi vlasnik nekretnina, prodao trgovačkom društvu Riviera Poreč d.d. 1342/3965 dijela k. č. br. [katastarska čestica] dijela k. č. br. [katastarska čestica] i cijelu k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], za iznos od 479.340,00 EUR u protuvrijednosti u kunama. Nadalje, nije sporno da je Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 21.

(ranije 6 P-318/2019)

prosinca 2010. tuženik prodao trgovačkom društvu Riviera Poreč d.d. 4743/21127 dijela k. č. br. [katastarska čestica] dijela k. č. br. [katastarska čestica] dijela k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] za iznos od 717.060,00 EUR u protuvrijednosti u kunama. Navedene okolnosti ujedno proizlaze iz Ugovora o prodaji od 15. srpnja 2008. te Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 21. prosinca 2010. (stranica 31-44 spisa). Također nije sporno da je na predmetnoj nekretnini (k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]) izgrađena poslovna zgrada trgovačkog društva Riviera Poreč d.d., sada Valamar Riviera d.d. 28. Nije sporno da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-x-704/2016 od 18. travnja 2018. odbijen prijedlog predlagatelja Grada Poreča od 29. ožujka 2000. za uknjižbu prava vlasništva te je naloženo brisanje upisa prava vlasništva Grada Poreča s uspostavom ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, između ostalog i u pogledu nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]. Također, među strankama nije sporno da je Republika Hrvatska uknjižena kao vlasnica nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], kako to ujedno proizlazi iz zemljišnoknjižnih izvadaka u spisu (stranica 380-385, 486-582 spisa).

29. Sporno je jesu li nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (od kojih su nastale nekretnine koje su predmetom kupoprodajnih ugovora) te k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] na dan 16. listopada 1990. bile šuma ili šumsko zemljište u društvenom vlasništvu.

30. Sporno je je li upis prava vlasništva na ime tuženika na predmetnim nekretninama pravno valjan, je li stupanjem na snagu Zakona o Izmjenama i dopunama Zakona o šumama, dana 16. listopada 1990. izvršena pretvorba društvenog vlasništva na svim šumama i šumskom zemljištu na način da nositelj vlasničkih ovlaštenja postaje Republika Hrvatska neovisno o statusu i namjeni zemljišta (građevinsko/poljoprivredno i dr.), odnosno ima li tuženik osnovanu vlasničkopravnu legitimaciju glede predmetnih nekretnina temeljem Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (Narodne novine br. 90/92).

31. U svezi s time sporno je imali tužiteljica pravo na isplatu kupoprodajne cijene nekretnina i temeljem koje osnove, te je li za navedenu tražbinu nastupila zastara.

32. Nadalje, sporno je ima li tuženik pravo istaknuti prigovor radi prebijanja prema tražbini tužiteljice u ovom postupku, a s naslova nužnih i korisnih troškova odnosno troškova ulaganja u nekretnine (k. č. br. [katastarska čestica] te k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]). Ako ima pravo istaknuti prigovor radi prebijanja, sporno je je li tuženik imao ulaganja koja imaju značaj nužnih i korisnih troškova u te nekretnine, te da li mu ti troškovi pripadaju, odnosno je li za istu tražbinu nastupila zastara. Sporno je također, pripada li tuženiku pravo na tražbinu s naslova povećanja prometne vrijednosti nekretnina do kojeg povećanja vrijednosti je došlo uslijed ulaganja (nužnih i korisnih troškova) u nekretnine od strane tuženika.

33. Odredbom članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine" broj, 41/90; u daljnjem tekstu - ZID ZŠ ) izmijenjen je

(ranije 6 P-318/2019)

članak 18. Zakona o šumama („Narodne novine“ br. 54/83, 32/87, 47/89, dalje: Zakon o šumama) tako da isti, u stavku 1. glasi: "Šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništvu, jesu u državnom vlasništvu Republike Hrvatske.“ Dakle, šume i šumsko zemljište koje se na dan stupanja na snagu ZID ZŠ 16. listopada 1990. nalazilo u društvenom vlasništvu, neovisno o tome da li se nalazilo u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postalo je temeljem samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-450/12-2 od 11. siječnja 2012.)

34. S obzirom na citiranu odredbu i navedeni, od strane ovog suda prihvaćen, stav sudske prakse, za razrješenje konkretnog spora potrebno je utvrditi:

- jesu li predmetne nekretnina na dan stupanja na snagu ZID ZŠ 16. listopada 1990. bila upisane kao društveno vlasništvo, te

- jesu li predmetne nekretnine na taj dan predstavljale šumu, odnosno da li se radilo o šumskom zemljištu.

35. Uvidom u povijesne izvatke za nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], šuma površine 13 522 m2, k. č. br. [katastarska čestica] šuma površine 18 244 m2, te k. č. br. [katastarska čestica], šuma površine 32 679 m2 k. o. [katastarska općina] (stranica 8-44 spisa) utvrđeno je da su iste nekretnine na dan 16. listopada 1990. bile uknjižene kao društveno vlasništvo, organ upravljanja Narodni odbor Općine Poreč. Uvidom u navedene povijesne izvatke za k. č. br. [katastarska čestica], šuma površine 42 837 m2, k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je i navedena nekretnina na dan 16. listopada 1990. bila u društvenom vlasništvu, organ upravljanja Narodni odbor Općine Poreč. Navedene okolnosti ujedno proizlaze i iz rješenja Općinskog suda u Poreču posl. br. Z-741/00 od 13. travnja 2000. (stranica 29-31 spisa). Nadalje, uvidom u dopis Hrvatskih šuma Ur. br. BU-06-12-539/02 od 6. travnja 2012., čiju vjerodostojnost tuženik nije osporio, sud je utvrdio da su nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] na dan 16. listopada 1990. bile obuhvaćene Programom gospodarenja državnim šumama na području Šumarije Poreč u Gospodarskoj jedinici Borik, odsjek 33h, opisa panjača medunca. Slijedom navedenog, cijeneći da su predmetne nekretnine na dan 16. listopada 1990. upisane kulture šuma, da su iste nekretnine bile obuhvaćene Programom gospodarenja, a da pritom tuženik nije dokazao da su iste izdvojene iz šumskogospodarske osnove, odnosno nije osporio vjerodostojnost činjenice upisane kulture šuma, to je sud zaključio da su nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] te nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], na dan 16. listopada 1990. predstavljale šumu ili šumsko zemljište u društvenom vlasništvu. Budući da su nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] predstavljale šumu ili šumsko zemljište na dan 16. listopada 1990. te bile upisane kao društveno vlasništvu, posljedično su i nekretnine nastale od istih (k. č. br. [katastarska čestica]), a koje su predmetom kupoprodajnog ugovora između Grada Poreča i društva Riviera Poreč d.d., šuma ili šumsko zemljište u društvenom vlasništvu, pa su primjenom odredbe članka 6. ZID ZŠ silom zakona postale vlasništvo Republike Hrvatske 16. listopada 1990.

36. Dalje, valja naglasiti da po shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, šume i šumsko zemljište koje se na dan stupanja na snagu ZIDZŠ (16. listopada 1990.) nalazilo u društvenom vlasništvu, nezavisno od toga da li se nalazilo u zoni građevinskog zemljišta ili izvan nje, postalo je na temelju samog zakona vlasništvo Republike Hrvatske. Ni prema odredbi članka 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi ("Narodne novine", broj 90/92, 94/93, 117/97; u daljnjem tekstu -

(ranije 6 P-318/2019)

ZLSU) jedinice lokalne samouprave i uprave nisu postale vlasnicima šuma i šumskih zemljišta na svom području. Naime, pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršena je 16. listopada 1990. te su od toga dana šume i šumsko zemljište koje je do tada bilo u društvenom vlasništvu postale vlasništvo Republike Hrvatske. Zbog toga ZLSU (koji je donesen 1992.) nije mogao mijenjati vlasnički status nekretnina – šuma i šumskog zemljišta, niti je nekom odredbom ZLSU određeno da bi šume i šumsko zemljište unutar granica građevinskog zemljišta postale vlasništvo jedinice lokalne samouprave i uprave na čijem se području pojedina nekretnina nalazi..

37. S time u svezi tuženik prigovara tužbenom zahtjevu ističući da je prostorno planskom dokumentacijom tadašnje Općine Poreč, važećom od 17. svibnja 1983. (prostorni plan Općine Poreč objavljen u Službenim novinama Općine Poreč br. 14/83) bilo određeno da su predmetne nekretnine namijenjene za izgradnju građevinskih objekata pa se stoga te iste nekretnine, u smislu odredbe čl. 3. i 9. Zakona o prostornom planiranju i uređenju prostora (Narodne novine br. 54/80, 16/86, 18/89, 34/91 i 61/91) u svezi odredbe čl. 3. Zakona o građevinskom zemljištu (narodne novine br. 44/88, 16/90 i 53/90) smatraju građevinskim zemljištem. Dalje navodi da su predmetne nekretnine postale građevinsko zemljište 17. svibnja 1983. a takav status su zadržale sve do danas odnosno do stupanja na snagu Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi. Međutim, u konkretnom slučaju, slijedom sadržaja odredbe članka 5. i 18. Zakona o šumama („Narodne novine“ br. 54/83, 32/87, 47/89, 41/90), argument postojanja prostorno planske dokumentacije koja je odredila namjenu zemljišta za izgradnju građevinskih objekata, odnosno postojanje namjene zemljišta za izgradnju građevinskih objekata u situaciji kada se radi o „šumama ili šumskom zemljištu“ nije od utjecaja na status šuma ili šumskog zemljišta definiranog citiranim zakonom. Naime, Zakon o šumama kao specijalni propis ne predviđa mogućnost da se prostornim planom mijenja pravni status šuma i šumskog zemljišta koji su definirani citiranim Zakonom.

38. Tuženikovi navodi da je tužiteljica podnoseći tužbu u ovom postupku postupila protivno odredbi članka 224. stavka 3. Zakona o zemljišnim knjigama, nisu osnovani, jer je člankom 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj: 114/01) kojim su izmijenjeni stavak 2. i 3. odredbe članka 224. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da su izvanknjižni nositelji prava vlasništva dužni do 1. siječnja 2007. pokrenuti postupak za upis stvarnih prava glede nekretnina i svih promjena na njima u zemljišnim knjigama; u istom roku je nadležno državno odvjetništvo dužno pokrenuti postupke za upis stvarnih prava na nekretninama kojih je nositelj Republika Hrvatska, pa je tužiteljica kao izvanknjižni vlasnik na temelju navedenih Zakona, a sukladno odredbi članka 129. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 37/00,114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15; u daljnjem tekstu - ZVDSP) u ostvarenju tog svog prava i pokrenula ovaj postupak. Pri tome valja imati na umu i odredbu članka 388. stavka 5. ZVDSP-a kojom je propisano da se zaštita povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga određena tim Zakonom neće primjenjivati u korist stjecanja do kojih dođe unutar roka od pet godina od stupanja tog Zakona na snagu, ako se njime stječe nekretnina na kojoj je bilo upisano društveno vlasništvo, a nije brisano prije nego što je taj Zakon stupio na snagu, pri čemu se napominje da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 114/01.) taj rok produžen do 1. siječnja 2007., a zadnjom izmjenom Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne

(ranije 6 P-318/2019) novine", broj: 152/14.) do 1. siječnja 2017.

39. Glede prigovora tuženika u svezi legitimnih očekivanja valja reći da pravo vlasništva zajamčeno Protokolom br. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda osigurava zaštitu stečenih legitimnih prava građanima, odnosno fizičkim osobama i privatnim subjektima. U konkretnom slučaju, tuženik predstavlja jedinicu lokalne samouprave, produženu ruku države, pa se stoga ne može pozivati na legitimna očekivanja poput fizičkih osoba ili privatnih subjekata. Osim toga, važno je za istaknuti kako prema članku 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Sud može primati zahtjeve bilo koje fizičke osobe, nevladine organizacije ili skupine pojedinaca koji tvrde da su žrtve povrede prava priznatih u ovoj Konvenciji ili dodatnim protokolima što ih je počinila jedna visoka ugovorna stranka. Prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava, decentralizirane jedinice lokalne samouprave su javnopravna tijela koja su nadležna za provođenje javnih dužnosti dodijeljenih Ustavom i odgovarajućim propisima. Dakle, javnopravna tijela, pod čime se podrazumijevaju i jedinice lokalne samouprave ne mogu se smatrati fizičkim osobama ili skupinom pojedinaca u smislu članka 34. Konvencije, pa stoga niti mogu podnijeti zahtjev za zaštitu prava pred Sudom (odluka Europskog suda za ljudska prava od 1. veljače 2001. u predmetu Ayuntamiento de Mula protiv Španjolske po zahtjevu br. 55346/00).

40. Među strankama nije sporno da je tuženik Ugovorom o prodaji od 15. srpnja 2008. raspolagao nekretninama označenima kao 1342/3965 dijela k. č. br. [katastarska čestica] dijela k. č. br. [katastarska čestica] i cijelu k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], za iznos od 479.340,00 EUR u protuvrijednosti u kunama, u korist društva Riviera Poreč d.d. Također, nije sporno da je Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 21. prosinca 2010. tuženik prodao društvu Riviera Poreč d.d. 4743/21127 dijela k. č. br. [katastarska čestica] dijela k. č. br. [katastarska čestica] dijela k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] za iznos od 717.060,00 EUR u protuvrijednosti u kunama. Društvo Riviera Poreč d.d., sada Valamar Riviera d.d., je izvršilo parcelaciju navedenih čestica te oformilo k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (kako to ujedno proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka Eduarda Klimana) na kojoj je izgradilo upravnu zgradu, a koje okolnosti nisu sporne. Predmetnim ugovorima o kupoprodaji Grad Poreč je potonjem društvu prodao nekretnine ukupne površine od 19 940 m2 (7 989 m2 + 11 951 m2). Za predmetne nekretnine navedeno društvo platilo je kupoprodajnu cijenu od 479.340,00 EUR-a prema prvom ugovoru, odnosno prema srednjem tečaju HNB-a na dan 15. srpnja 2008. (7,234504 kn/EUR), protuvrijednost od 3.467.787,15 kn, te iznos od 717.060,00 EUR-a prema drugom ugovoru, odnosno prema srednjem tečaju HNB-a na dan 12. prosinca 2010. (7,378957 kn/EUR), protuvrijednost od 5.291.167,81 kn, dakle sveukupno iznos od 8.758.954,96 kn, kako to ujedno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje Ingrid Savić (stranica 706 spisa, Tablica 1.). Tuženik nije osporavao da mu je na ime kupoprodajne cijene isplaćen navedeni iznos.

41. Člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08; u daljnjem tekstu - ZOO) propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Dakle, pri stjecanju bez osnove osnovno je pravilo da će stjecatelj biti dužan vratiti ono što je stekao bez osnove ili po osnovi koja se nije ostvarila ili je poslije otpala. Ako (ranije 6 P-318/2019)

stjecatelj ne može vratiti stečeno, dužan je naknaditi vrijednost stečene koristi. Prema tome, institut stjecanja bez osnove prije svega ide prema uspostavi prijašnjeg stanja, a ako to nije moguće, stjecatelj je dužan vratiti postignutu korist. U konkretnom slučaju tuženik, obzirom da je nekretnina otuđena poštenom savjesnom stjecatelju (trećoj osobi) koji je na istoj izgradio poslovnu zgradu, nije u mogućnosti vratiti nekretninu stoga je u obvezi naknaditi vrijednost postignute koristi. Kako to i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u ukidnoj odluci navodi, kada je tuženik otuđio nekretninu koja je na temelju Zakona o šumama bila u vlasništvu tužiteljice, tuženik je cjelokupan iznos kupoprodajne cijene stekao bez osnove, pa je u obvezi vratiti dakle isplatiti tužiteljici iznos od 8.758.954,96 kn, što primjenom fiksnog tečaja konverzije kn u euro iznosi 1.162.513,10 eura (kako to ujedno proizlazi iz nalaza i mišljenja vještakinje Ingrid Savić,stranica 706 spisa).

42. Slijedom navedenog, budući da je tuženik raspolagao nekretninama koje je, sukladno ranijem utvrđenju, tužiteljica stekla na dan stupanja na snagu ZID ZŠ 16. listopada 1990., tuženik je navedeni iznos (kupoprodajnu cijenu) od 8.758.954,96 kn / 1.162.513,10 eura stekao bez pravnog osnova. Raspolaganjem nekretninama u izvanknjižnom vlasništvu tužiteljice tuženik je povećao svoju imovinu i to za iznos koji odgovara kupoprodajnoj cijeni nekretnine dok je pritom za isti iznos došlo do smanjenja imovine na strani tužiteljice. Nadalje, prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj, dakle tuženik, je bio pošten obzirom da je svoje pravo vlasništva otuđenih nekretnina temeljio na odluci suda kojom je dopuštena uknjižba prava vlasništva predmetnih nekretnina na njegovo ime (Ugovor o prijenosu prava vlasništva nad nekretninama od 25. veljače 2000. te rješenje Općinskog suda u Poreču posl. br. Z-741/00 od 13. travnja 2000., stranica 27-53 spisa). Tuženik nije znao niti je imao razloga sumnjati u svoje pravo vlasništva. Stoga je tužiteljica osnovano zatražila zakonske zatezne kamate na navedeni iznos od trenutka podnošenja zahtjeva, odnosno od trenutka dostavljanja zahtjeva za mirno rješenje spora tuženiku. Pritom valja reći da je zahtjev za mirno rješenje spora tuženiku, kako to proizlazi iz dostavnice u spisu (stranica 6, 47-48 spisa) dostavljen 14. lipnja 2012. pa bi od tog dana tužiteljica imala pravo na kamate, međutim kako je ista zatražila zatezne kamate od 11. prosinca 2013. sud je odluku glede kamata donio u okviru zahtjeva tužiteljice. Nadalje, visina stope zateznih kamata temelji se na odredbi članka 29. stavka 2. ZOO- a, u skladu sa zahtjevom tužiteljice. Međutim, kako stranke nisu u spornom razdoblju bile u ugovornom odnosu to se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu koji je proizašao iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava valjalo je primijeniti stopu zateznih kamata koja se primjenjuje u ostalim odnosima (kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena) . S obzirom da je institut stjecanja bez osnove obveznopravni institut, koji predstavlja izvanugovorni odnos onda i zahtjev iz stjecanja bez osnove podliježe zastari kao obveznopravni odnos. Zastara zahtjeva iz stjecanja bez osnove počinje teći prvoga dana nakon dana kada je vjerovnik bio ovlašten zahtijevati ispunjenje, odnosno dan po dospijeću. Dospijeće vežemo uz nastanak odnosa stjecanja bez osnove. U odredbama Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na zastaru, nije predviđen poseban rok zastare za kondikcijski zahtjev pa se, prema tome, smatra da vrijedi opći rok za zastaru od pet godina od dana stjecanja bez osnove. Obzirom da su

(ranije 6 P-318/2019)

nekretnine otuđene ugovorom od 15. srpnja 2008. odnosno ugovorom od 21. prosinca 2010. (kada je i izvršena naplata kupoprodajne cijene) dok je tužba u ovom postupku podnijeta 7. svibnja 2013., jasno je da zastara tražbine tužiteljice s naslova stjecanja bez osnove nije nastupila, stoga je tuženikov prigovor zastare ocjenjen neosnovanim.

43. Prema nalazu i mišljenju sa Dodatkom 1. nalaza i mišljenja vještakinje Ingrid Savić (stranica 752 spisa) proizlazi da tražbina tužiteljice s naslova stjecanja bez osnove nakon uračunavanja pravomoćno dosuđenog novčanog iznosa od 165.749,84 eura, iznosi 7.510.112,76 kn / 996.763,26 eura. Slijedom navedenog, u točki I. izreke presude utvrđeno je da postoji tražbina tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 996.763,26 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče sukladno odredbi članka 29. ZOO-a od 11. prosinca 2013. pa do isplate.

44. Budući da je tužiteljica predmetnom tužbom zatražila isplatu iznosa od 9.092.640,00 kn što primjenom fiksnog tečaja konverzije kn u euro (1 euro = 7,53450) iznosi 1.206.800,72 eura, cijeneći da je pravomoćnom odlukom dosuđen iznos od 165.749,84 eura, a da je u ponovljenom postupku utvrđena osnovanom tražbina u iznosu od 1.162.513,10 eura (što umanjeno za pravomoćno utvrđen iznos iznosi 996.763,26 eura), to je zahtjev tužiteljice glede isplate ostatka od 44.287,62 eura ocjenjen neosnovanim, pa je u tom dijelu zahtjev tužiteljice zajedno sa zatraženom zateznom kamatom odbijen, kako je odlučeno u toč. V. izreke presude.

45. Kao što je već ranije navedeno, tuženik je u ovom postupku istaknuo prigovor radi prebijanja kao uvjetni prigovor. O njemu sud odlučuje kao o akcesornom zahtjevu, dakle zahtjevu ovisnom o osnovanom dijelu tužiteljičine tražbine. Sud, naime, može o zahtjevu tuženika odlučivati do visine osnovane tužiteljičine tražbine, konkretno do visine od 996.763,26 eura (cijeneći da je o dijelu prigovora radi prebijanja u iznosu od 165.749,84 eura već odlučeno), dok zahtjev tuženika koji prelazi tražbinu tužiteljice sud mora odbaciti kao nedopušten, obzirom se radi o uvjetnom, akcesornom zahtjevu tuženika. U podnesku od 6. svibnja 2022. tuženik je, po provedenom vještačenju, precizirao prigovor radi prebijanja na iznos od 9.383.218,32 kn što primjenom fiksnog tečaja konverzije kn u euro (1 euro = 7,53450) iznosi 1.245.367,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. siječnja 2010. pa do isplate, obzirom da je ulaganje u nekretnine izvršeno do 2010. Tuženik je na istaknutom prigovoru radi prebijanja ustrajao i u ponovljenom postupku s time što je predlagao da vještak građevinske struke vrijednost nužnih i korisnih troškova utvrdi po vrijednosti u vrijeme kada se naknađuju sukladno odredbama članka 164. stavka 6. ZV-a (kojem prijedlogu je sud udovoljio iz razloga navedenih u toč. 15.2. obrazloženja). Tuženik je dodatno predlagao da sud, obzirom na istaknuti prijedlog radi prebijanja, u obzir uzme vrijednost nužnih i korisnih troškova koje je tuženik imao s naslova ulaganja u druge nekretnine (koje nije navodio u prigovoru radi prebijanja istaknutom do zaključenja prethodnog postupka), međutim takav prijedlog tuženika sud nije prihvatio iz razloga obrazloženih u toč. 15.2. obrazloženja. Cijeneći stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske izražen u ukidnoj odluci da tuženik nema pravo na povećanu prometnu vrijednosti nekretnina (s obzirom na izvršena ulaganja), već na nužne i korisne troškove koje je imao s obzirom na izvršena ulaganja u nekretnine, a koji stav prihvaća i ovaj sud, u nastavku se daje obrazloženje u pogledu vrijednosti nužnih i korisnih troškova koje je tuženik imao s naslova ulaganja u nekretnine koje je izrijekom navodio u prigovoru radi prebijanja od 4. rujna 2014. 45.1. Tuženik, naime, svoju tražbinu istaknutu radi prebijanja temelji na

(ranije 6 P-318/2019)

povećanoj prometnoj vrijednosti te nužnim i korisnim troškovima koje je imao s obzirom na ulaganja u komunalnu infrastrukturu u nekretnine koje su predmetom ugovora (čestice parcelirane i spojene u k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] a za koju nekretninu tužiteljica u ovom postupku traži naknadu koristi,) te s obzirom na nekretnine u Industrijskoj zoni Buići-Žbandaj na koje nekretnine se je tužiteljica u međuvremenu uknjižila kao vlasnica (k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina]), koja okolnost nije sporna. Tuženik je pošten posjednik, obzirom da je u vrijeme ulaganja bio upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, te nije imao razloga sumnjati da mu pravo na posjed ne pripada. Da je Industrijska zona Buići-Žbandaj privedena svrsi, odnosno da je infrastrukturno ulaganje u zonu provedeno, sud se uvjerio već prilikom uviđaja. Ulaganje u Industrijsku zonu Buići-Žbandaj izvršio je tuženik koji je, u prilog navedenoj činjenici, dostavio u spis dokumentaciju (crno-zeleni registrator). Pregledom te dokumentacije, a koju je vještak Dražen Sumić koristio u svom nalazu i mišljenju, sud je utvrdio da je upravo Grad Poreč izvršio ulaganja u predmetnu poslovnu zonu, što potvrđuju i navodi ispitanih svjedoka JĆ i AĆ. Tuženik je, u skladu sa važećim prostornim planovima (stranica 83-98 spisa) izvršio ulaganja kojim je povećao vrijednost nekretnina u Industrijskoj zoni Buići-Žbandaj. Vještak Dražen Sumić obrazlaže da se troškovi odnose na kompletnu infrastrukturu koja je potrebna za normalno funkcioniranje objekata u poslovnoj zoni, a to su ulaganja u niskonaponsku mrežu, TK mrežu, oborinsku i fekalnu kanalizaciju, u asfaltirane kolnike i trotoare, javnu rasvjetu, te zaključuje kako se radi o nužnim i korisnim troškovima, a takav zaključak prihvaća i sud obzirom se radi o troškovima koji su u funkciji poslovne zone namjene: „Industrija, servisi i komunalne djelatnosti“. Pritom, tužiteljičini prigovori kako je predmetnim ulaganjem narušena funkcija šuma čime je vrijednost zemljišta umanjena a ne povećana, nisu prihvaćen budući da je riječ o zakonitim građevinama/infrastrukturi koja je izgrađena u skladu s važećim prostornim planovima, a koja infrastruktura je notorno povećala vrijednost imovine. Glede sadržaja i visine troškova valja reći kako je sud prihvatio zaključak vještaka o sadržaju i visini troškova obzirom na dokumentaciju koja je vještaku bila na raspolaganju, iako je po logici stvari, što i sam vještak zaključuje ulaganje u infarstrukturu kompletne zone (površine 280000 m2) bilo daleko veće od utvrđenih 19.511.032,46 kn, koliko je utvrdio obzirom na korištene isprave glede izvršenog ulaganja (prema vrijednostima naznačenima u završnim obračunima). Vještak Dražen Sumić je na temelju navedene dokumentacije, te dokumentacije pribavljene direktno od Grada Poreča, proveo vještačenje te dostavio rezultate u nalazu i mišljenju od 19. srpnja 2021. te dopuni nalaza i mišljenja od 19. travnja 2022., a u ponovljenom postupku proveo je dopunu vještačenje sa rezultatima prezentiranima u dopuni nalaza i mišljenja od 28. veljače 2024. i 29. ožujka 2024. (stranica 664-671 spisa). Rezultati vještaka Dražena Sumića su u cijelosti pozitivno vrijednosno ocjenjeni, a potonjom dopunom nalaz i mišljenja utvrdio je da je ukupna vrijednost investicije prema sadašnjim tržišnim uvjetima iznosila 45.997.042,80 kn / 6.104.856,70 eura, dok je ukupno ulaganje tuženika po m2 iznosilo 180,70 kn što primjenom fiksnog tečaja konverzije kn u euro (1 euro = 7,53450) iznosi 23,98 eura. Upravo navedeno ulaganje (u komunalnu infrastrukturu - niskonaponsku mrežu, TK mrežu, oborinsku i fekalnu kanalizaciju, u asfaltirane kolnike i trotoare, javnu rasvjetu) u skladu sa zaključkom vještaka Sumića predstavlja vrijednost nužnih i korisnih troškova koje je tuženik imao glede nekretnina a za koje je vještak Dražen Sumić u svom nalazu i mišljenju (od 19. srpnja 2021. te dopuni nalaza i mišljenja od 28. veljače 2024. i 29. ožujka 2024.) utvrdio da se nalaze unutar područja u kojemu je izvršeno ulaganje u komunalnu infrastrukturu. Te nekretnine unutar područja ulaganja u

(ranije 6 P-318/2019)

komunalnu infrastrukturu su nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] površine 2 232 m2, k. č. br. [katastarska čestica] površine 3 480 m2, k. č. br. [katastarska čestica] površine 3 887 m2, k. č. br. [katastarska čestica] površine 333 m2, k. č. br. [katastarska čestica] površine 210 m2, k. č. br. [katastarska čestica] površine 623 m2, k. č. br. [katastarska čestica] površine 29 m2, te k. č. br. [katastarska čestica] površine 6 m2, sve k. o. [katastarska općina]. Za nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] (vještak Sumić u nalazu navodi oznaku k. č. br. [katastarska čestica] a radi se o očitoj omašci budući je iz površine jasno da je riječ o k. č. br. [katastarska čestica], kako to ujedno proizlazi iz fotodokumentacije čestice geodetskog vještaka) k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], k. o [katastarska općina] vještak Sumić utvrđuje kako se iste nekretnine ne nalaze u području u kojem je izvršeno ulaganje, dok za nekretninu k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] vještak utvrđuje kako se čestica nalazi u području u kojem je izvršeno ulaganje u komunalnu infrastrukturu ali nema mogućnosti konjuktivnog razvoja u smislu privatnog gospodarskog korištenja i stvaranja dobiti pa ulaganje nije utjecalo na povećanje prometne vrijednost (radi se o zelenoj površini s obzirom na koju je ocjenjeno da nužni i korisni troškovi nisu nastali), koje utvrđeno činjenično stanje nekretnina ujedno proizlazi iz fotodokumentacije nalaza i mišljenja geodetskog vještaka Eduarda Klima.

45.2. Prema odredbama članka 164. ZV-a pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno (st. 1.); Zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni (st. 2.); Nije koristan trošak onaj kojim je pošteni posjednik promijenio namjenu stvari, ako to vlasniku nije korisno (st. 3.); Za troškove koji nisu ni nužni ni korisni ne može ni pošteni posjednik zahtijevati naknadu, ali ako mu ona ne bude ponuđena, može prije nego što vrati stvar odvojiti i sebi uzeti ono što joj je tim troškovima dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari (st. 4.); Vrijednost plodova i drugih koristi koje je imao od stvari odbit će se od troškova koje posjednik osnovano traži (st. 5.); Troškovi, kao i vrijednost plodova, obračunavaju se prema cijenama kad ih se naknađuje (st. 6.); Pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari (st. 7.).

45.2.1. Osnovom citiranih odredbi, koje stajalište je istaknuto i u ukidnoj odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, tuženik ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova koje je imao obzirom na nužne i korisne troškove koje je imao osnovom ulaganja izvršenih u odnosu na nekretnine koje su bile predmetom kupoprodaje tuženika i društva Riviera Poreč d.d. (ukupna nesporna površina prodanih nekretnina iznosi 19940 m2), pa bi tuženik glede predmetnih nekretnina, cijeneći nalaz i mišljenje vještaka Sumića te nalaz i mišljenje vještakinje Ingrid Savić (vještakinja Savić u nalazu i mišljenju za predmetne nekretnine navodi novonastalu k. č. br. [katastarska čestica]), ostvario pravo na naknadu iznosa od 3.603.158,00 kn / 478.161,20 eura (19940 m2 x 23,98 eura/m2 koliko iznose nužni i korisni troškovi po metru kvadratnom površine).

45.2.2. U odnosu na nekretnine koje nisu bile predmetom kupoprodajnih ugovora, a u odnosu na koje se tužiteljica tijekom ovog postupka upisala kao vlasnica (k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], a glede ulaganja u koje nekretnine je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja 3. rujna 2014.) Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u ukidnoj odluci upućuje kako tuženik nema pravo na naknadu

(ranije 6 P-318/2019)

nužnih i korisnih troškova, niti osnovom ZV-a niti osnovom ZOO-a, a budući je i dalje u posjedu istih nekretnina. Međutim, u ponovljenom postupku tuženik je u spis dostavio isprave na okolnost predaje posjeda istih nekretnina tužiteljici. Tako je tuženik u spis dostavio dopis od 21. veljače 2023. upućen Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine te Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola (arg. čl. 36. Zakona o državnom odvjetništvu) sa Zapisnikom o posvjedočenju javnog bilježnika Tanje Ferenc od 27. veljače 2023. (stranica 482-485 spisa) sa povratnicama iz kojih proizlazi da su pismena dostavljena na navedene adrese, iz kojih isprava proizlazi da je tuženik pozvao tužiteljicu na preuzimanje posjeda, između ostalih, nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] te je u povodu zakazanog sastanka radi predaje posjeda pristupio na nekretnine, ističući u predmetnom dopisu da se u slučaju izostanka tužiteljice primopredaja posjeda smatra obavljenom očitovanjem volje, te da tuženik svakako napušta posjed istih danom 27. veljače 2023. Također, tuženik je u spis dostavio dopis od 13. ožujka 2023. (stranica 551-554 spisa) upućen Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine te Županijskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola sa povratnicom iz koje proizlazi da je pismeno dostavljena Ministarstvu, iz koje isprave proizlazi da je tuženik pozvao tužiteljicu na preuzimanje posjeda, između ostalih, nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], ističući u predmetnom dopisu da tuženik izražava bezuvjetnu namjeru predaje posjeda i suposjeda svih nekretnina tužiteljici kojim povodom zakazuje sastanak na nekretnini za 20. ožujka 2023., te da će se u slučaju izostanka tužiteljice primopredaja posjeda smatrati obavljenom očitovanjem volje, a da tuženik svakako napušta posjed istih danom 20. ožujka 2023.

45.2.2.1. Predmetne dopise tuženika od 21. veljače 2023. i 27. ožujka 2023. sud cijeni kao vjerodostojne budući ih tužiteljica nije osporila, dok je tijekom raspravljanja na upit suda odgovorila kako joj nije poznato je li posjed tužiteljica preuzela. Nadalje, predmetne dopise sud prihvaća kao dokaz osnovom odredbe članka 299. stavak 2. ZPP-a budući se radi o okolnosti (predaja posjeda) koja je nastala nakon zaključenja prethodnog postupka, a prije zaključenja glavne rasprave, dakle radi se o dokazu kojeg tuženik nije mogao dostaviti do zaključenja prethodnog postupka, tim više što je tužiteljica upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica istih nekretnina nakon zaključenja prethodnog postupka (kako to proizlazi iz zemljišnoknjižnih izvatka u spisu, a koju okolnost tužiteljica ne spori).

45.2.2.2. Kako je, dakle, tuženik bezuvjetno očitovao volju za predajom posjeda predmetnih nekretnina, te poduzeo potrebne mjere (obavijestio tužiteljicu te zakazao sastanak na nekretnini radi predaje posjeda) kako bi posjed predao tužiteljici, a tužiteljica se tom sastanku nije odazvala, to sud smatra kako su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke predaje posjeda nekretnine očitovanjem volje sukladno odredbi članka 15. ZV-a a budući da je tužiteljica u položaju da izvršava svoju vlast glede stvari, koja okolnost nije sporna. U protivnom, tužiteljica bi onemogućavala tuženika u predaji posjeda i time odgađala dospijeće obveze naknade nužnih i korisnih troškova, koje postupanje sud ne bi uvažio temeljem odredbe članka 3. stavka 3. ZPP- a.

45.2.3. Budući da je nalazom vještaka Sumića utvrđeno da se nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] nalaze izvan područja u kojemu je izvršeno ulaganje u komunalnu infrastrukturu u Industrijskoj zoni Buići-Žbandaj,

(ranije 6 P-318/2019)

nadalje da nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] nije mijenjala prometnu vrijednost s obzirom na izvršena ulaganja obzirom je riječ o zelenoj površini, dok glede k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] tuženik nije dokazao da je tužiteljicu pozvao na preuzimanje posjeda iste, to tuženiku nije osnovan zahtjev za naknadu nužnih i korisnih troškova glede tih nekretnina. Prema tome, sud zaključuje, a budući da je posjed nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] predan tužiteljici, da tuženik ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova koje je imao s obzirom na ulaganja u te nekretnine osnovom odredbe članka 164. ZV-a.

45.2.4. Cijeneći nalaz vještaka Sumića iz kojega proizlazi da je ulaganje tuženika u predmetne nekretnine iznosilo 23,98 eura/m2 koliko iznose nužni i korisni troškovi po metru kvadratnom površine, uzimajući u obzir površinu predmetnih nekretnina (k. č. br. [katastarska čestica] površine 3480 m2, , k. č. br. [katastarska čestica] površine 3887 m2, k. č. br. [katastarska čestica] površine 333m2, k. č. br. [katastarska čestica] površine 210 m2, k. č. br. [katastarska čestica] površine 623 m2, k. č. br. [katastarska čestica] površine 29 m2 i k. č. br. [katastarska čestica] površine 6 m2, sve k. o. [katastarska općina], dakle sveukupnu površinu od 8568 m2) cijeneći pritom umnožak ukupne površine tih nekretnina sa vrijednošću nužnih i korisnih troškova po četvornom metru iz nalaza vještakinje Savić (8568 x 23,98 eura), proizlazi da tuženik ostvaruje pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova glede predmetnih nekretnina u iznosu od 205.460,64 eura.

45.2.5. Dakle, cijeneći vrijednost nužnih i korisnih troškova koje je tuženik imao glede nekretnina koje su bile predmetom kupoprodaje (ukupna vrijednost troškova iznosi 478.161,20 eura) te cijeneći vrijednost nužnih i korisnih troškova glede nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina] (ukupna vrijednost troškova iznosi 205.460,64 eura) proizlazi da tuženik ostvaruje pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova u sveukupnom iznosu od 683.621,84 eura.

45.2.6. Budući da je tuženik (preciziranim) prigovorom radi prebijanja zatražio prijeboj tražbine u iznosu od 9.383.218,32 kn što primjenom fiksnog tečaja konverzije kn u euro (1 euro = 7,53450) iznosi 1.245.367,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. siječnja 2010., cijeneći da je pravomoćnom odlukom istome utvrđen i stavljen u prijeboj sa tužiteljičinom tražbinom iznos od 165.749,84 eura sa zateznom kamatom od 4. rujna 201. do isplate, a da je u ponovljenom postupku utvrđena osnovanom tražbina tuženika u ukupnom iznosu od 683.621,84 eura što umanjeno za pravomoćno utvrđen iznos od 165.749,84 eura iznosi 517.872,00 eura, to je prigovor radi prebijanja osnovan u djelu od 517.872,00 eura, dok je u preostalom dijelu ocjenjen neosnovanim. Valja pojasniti da je sud utvrdio da je vještakinja Ingrid Savić u svom nalazu propustila cijeniti da je i o tuženikovom prigovoru radi prebijanja u dijelu od 165.749,84 eura pravomoćno odlučeno (tužiteljici je naime tužbeni zahtjev odbijen u tom dijelu uvažavajući prigovor radi prebijanja tuženika, kako je i obrazloženo u toč. 30 obrazloženja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske), pa sud nije uzeo u obzir nalaz vještakinje prema Tablici 4. i 5. Dodatka 1. nalaza i mišljenja od 30. listopada 2024. (stranica 753-754 spisa). Vještakinja je, naime, u Tablici 2. Dodatka 1. nalaza i mišljenja od 30. listopada 2024. (stranica 752. spisa) nesporni iznos ulaganja tuženika od 165.749,84 eura dodala tražbini tužiteljice umjesto da je isti iznos oduzela od ukupne tražbine tuženika. Vještakinja je ispravno utvrdila tražbinu tužiteljice u iznosu od 996.763,26 eura (nakon umanjenja pravomoćno dosuđenog dijela), te je od tog iznosa valjalo oduzeti (prebiti) tražbinu tuženika koja ostaje nakon što se od sveukupno utvrđene njegove tražbine

(ranije 6 P-318/2019)

oduzme pravomoćno utvrđeni dio. Budući da za navedeni obračun nije potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, to je sud sam izvršio obračun kako je obrazloženo u uvodu ovog odlomka.

45.2.7. Odredbom članka 183. stavka 2. ZOO-a propisano je, da ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze. Prema tome, tuženikova tražbina koja se odnosi na nužne i korisne troškove temeljene na ulaganju u nekretnine koje su bile predmetom kupoprodaje (k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]) dospjela je na naplatu podnošenjem zahtjeva u ovom postupku (obzirom da iz stanja spisa nije moguće utvrditi da je tuženik isplatu nužnih i korisnih troškova ranije tražio), pa tuženik ostvaruje pravo na zakonsku zateznu kamatu na iznos od 312.411,36 eura (iznos koji ostaje kada od ukupnog preostalog iznosa osnovane tuženikove tražbine od 517.872,00 eura oduzmemo iznos od 205.460,64 koji se odnosi na tražbinu s različitim danom dospjelosti) od dana nakon podnošenja zahtjeva za isplatu (odnosno od 4. rujna 2014. obzirom da je u podnesku od 3. rujna 2014. istaknuo prigovor radi prebijanja) a ne od trenutka kada su ti troškovi tuženiku nastali (1. siječnja 2010.). Međutim, dospijeće tražbine tuženika koja se odnosi na nužne i korisne troškove u odnosu na nekretnine iz prigovora radi prebijanja od 3. rujna 2014. (toč. 45.2.3. i 45.2.4. obrazloženja) vezano je uz predaju posjeda nekretnina tužiteljici. Naime, U odredbi članka 164. st. 2.-7. ZV-a određen je pravni temelj i narav tražbine poštenog posjednika prema vlasniku stvari. Po svojoj pravnoj prirodi to je obveznopravni zahtjev koji se ostvaruje uz pretpostavke iz navedenih zakonskih odredaba, a na sve ono što tim odredbama nije regulirano, primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove ili pravila poslovodstva bez naloga. Kako prema odredbi članka 164. stavka 7. ZV-a pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari, dok Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-x-294/14 od 15. travnja 2015. tumačeći odredbu članka 1116. ZOO-a kojom je propisano da stjecatelj ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova (ako je bio nepošten, pripada mu naknada samo za nužne troškove), ističe da zahtjev za naknadu dospijeva tek u trenutku kad je stjecatelj stekao mogućnost ubirati koristi od izvršenog ulaganja, a to je trenutak kad je stvar predana vlasniku ili stjecatelju, to sud zaključuje da je tražbina nužnih i korisnih troškova glede nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] dospjela 27. veljače 2023., pa tuženik osnovano potražuje zateznu kamatu na iznos od 122.010,24 eura (ukupna vrijednost nužnih i korisnih troškova glede navedenih nekretnina) od 28. veljače 2023. do isplate, a glede nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] tražbina je dospjela 20. ožujka 2023. pa tuženik osnovano potražuje zateznu kamatu na iznos od 83.450,40 eura od 21. ožujka 2023. do isplate. Pritom, valja istaknuti da tuženikova tražbina nije zastarjela, kako osnovom odredbe članka 164. stavka 7. ZVDSP-a tako ni osnovom odredbe članka 225. ZOO- a, pa je tužiteljičin prigovor zastare tuženikove tražbine ocjenjen neosnovanim.

45.2.8. Visina stope zateznih kamata temelji se na odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a. Budući da stranke nisu u spornom razdoblju bile u ugovornom odnosu to se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu koji je proizašao iz trgovačkog ugovora ili ugovora između trgovca i osobe javnog prava pa je valjalo primijeniti stopu zateznih kamata koja se primjenjuje u ostalim odnosima (kako je već ranije obrazloženo).

46. Slijedom navedenog, cijeneći da je tuženikova tražbina uzajamna,

(ranije 6 P-318/2019)

istovrsna, dospjela i utuživa, dakle kompenzabilna, tuženik je pravilno i osnovano istaknuo prigovor radi prebijanja u iznosu od 517.872,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 312.411,36 eura teče od 4. rujna 2014. pa do isplate, na iznos od 122.010,24 eura od 28. veljače 2023. pa do isplate te na iznos od 83.450,40 eura od 21. ožujka 2023. pa do isplate, sve po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, kako je odlučeno u toč. II. Izreke presude.

46.1. Prigovor radi prebijanja u dijelu koji se odnosi na iznos od 688.928,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. siječnja 2010. pa do isplate je ocjenjen neosnovanim, pa je u tom dijelu donijeta odluka kao u toč. VI. Izreke presude. Valja pojasniti kako navedeni iznos predstavlja razliku ukupne tražbine tužiteljice čiju isplatu traži u ovom postupku (1.206.800,72 eura) i osnovanog dijela tuženikovog prigovora radi prebijanja (iznos od 517.872,00 eura), cijeneći procesne karakteristike prigovora radi prebijanja čija akcesornost dopušta raspravljanje do visine tužiteljičinog zahtjeva (do iznos od 1.206.800,72 eura), dok se o preostalom dijelu zahtjeva tuženika ne odlučuje meritornom odlukom. Kako je, dakle zahtjev tužitelja u dijelu od 688.928,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. siječnja 2010. pa do isplate je ocjenjen neosnovanim, odlučeno je kao u toč. VI. Izreke presude. U preostalom dijelu prigovor radi prebijanja, konkretno u iznosu od 38.566,37 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 1. siječnja 2010. pa do isplate, je ocjenjen nedopuštenim obzirom da za navedeni iznos zahtjev tuženika prelazi zahtjev tužiteljice, pa ga je valjalo odbaciti, kako je odlučeno u toč. I. izreke rješenja.

47. Na temelju svega navedenog, primjenom odredbe članka 333. stavka 3. u svezi članka 338. stavka 3. ZPP-a sud je utvrđene tražbine tužiteljice i tuženika prebio (toč. III. izreke presude), te ujedno naložio tuženiku isplatiti tužiteljici tražbinu u neprebijenom dijelu osnovanog tužbenog zahtjeva tužiteljice sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom preciziranom sukladno članku 29. ZOO-a (toč. IV. Izreke presude). Obzirom da je, kako je ranije obrazloženo, tužbeni zahtjev tužiteljice ocjenjen djelomično osnovanim, valjalo je u preostalom dijelu te u dijelu prebijenog tužbenog zahtjeva, tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan odbiti (toč. V. izreke presude).

48. Sud je prilikom utvrđivanja činjenica bitnih za ovaj predmet izvršio uvid te ocijenio sve isprave u spisu, dakle i one koje nije posebno obrazlagao obzirom da iste nisu od utjecaja na odluku o glavnoj stvari.

49. Obje su stranke zatražile naknadu troškova. Tužiteljica je, s obzirom na tužbeni zahtjev u iznosu od 1.206.800,72 eura uspjela sa 644.641,10 eura (478.891,26 eura + 165.749,84 eura prema pravomoćnom dijelu), što iznosi 53.42 %, dok je tuženik od ukupno istaknutog prigovora radi prebijanja u iznosu od 1.245.367,09 eura uspio sa iznosom od 683.621,84 eura (517.872,00 eura + 165.749,84 eura prema

(ranije 6 P-318/2019)

pravomoćnom dijelu), što predstavlja 54,89%, to sud zaključuje da su stranke postupka uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, pa je primjenom odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a odredio da svaka stranka snosi svoje troškove, kako je odlučeno u toč. II. izreke rješenja.

U Pazinu 17. siječnja 2025.

Sutkinja

Andrea Jelenić Pitoski

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

DNA:

- Tužiteljici po ŽDO Pula – Pola,

- Tuženiku po punomoćniku.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte