Posl.br. P-1119/2023-19

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Jeleni Habulin kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Vinka Brundula Tadić, odvjetnica iz Donje Stubice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, kojeg zastupa odvjetnik Goran Gložinić i ostali odvjetnici iz OD Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 10. prosinca 2024., u prisutnosti tužiteljice osobno, zz pun. tužiteljice, odvjetnika Josipa Petrovića i zz pun. tuženika, odvjetničke vježbenice ELC, dana **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 7. točka 1. Ugovora o kreditu broj 041-50-4194551 od dana 19. lipnja 2007. godine, koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, da tužiteljici EL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli isplati iznos od 1.804,93 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 0,72 EUR od 30.07.2007. pa do isplate,

-na iznos od 1,54 EUR od 31.08.2007. pa do isplate,

-na iznos od 0,74 EUR od 30.11.2007. pa do isplate,

-na iznos od 2,79 EUR od 31.01.2008. pa do isplate,

-na iznos od 4,38 EUR od 29.02.2008. pa do isplate,

-na iznos od 7,09 EUR od 31.03.2008. pa do isplate,

-na iznos od 3,01 EUR od 30.04.2008. pa do isplate,

-na iznos od 1,41 EUR od 31.05.2008. pa do isplate,

-na iznos od 3,42 EUR od 30.06.2008. pa do isplate,

-na iznos od 0,47 EUR od 31.07.2008. pa do isplate,

-na iznos od 0,62 EUR od 31.08.2008. pa do isplate,

-na iznos od 2,37 EUR od 30.09.2008. pa do isplate,

-na iznos od 15,62 EUR od 31.10.2008. pa do isplate,

-na iznos od 6,74 EUR od 30.11.2008. pa do isplate,

-na iznos od 18,03 EUR od 31.12.2008. pa do isplate,

-na iznos od 19,77 EUR od 31.01.2009. pa do isplate,

-na iznos od 20,55 EUR od 28.02.2009. pa do isplate,

-na iznos od 18,69 EUR od 31.03.2009. pa do isplate,

-na iznos od 19,11 EUR od 30.04.2009. pa do isplate,

-na iznos od 15,75 EUR od 31.05.2009. pa do isplate,

-na iznos od 13,28 EUR od 30.06.2009. pa do isplate,

-na iznos od 13,94 EUR od 31.07.2009. pa do isplate,

-na iznos od 15,24 EUR od 31.08.2009. pa do isplate,

-na iznos od 15,13 EUR od 30.09.2009. pa do isplate,

-na iznos od 13,81 EUR od 31.10.2009. pa do isplate,

-na iznos od 16,28 EUR od 30.11.2009. pa do isplate,

-na iznos od 18,27 EUR od 31.12.2009. pa do isplate,

-na iznos od 21,09 EUR od 31.01.2010. pa do isplate,

-na iznos od 20,44 EUR od 28.02.2010. pa do isplate,

-na iznos od 24,27 EUR od 31.03.2010. pa do isplate,

-na iznos od 23,54 EUR od 30.04.2010. pa do isplate,

-na iznos od 24,96 EUR od 31.05.2010. pa do isplate,

-na iznos od 37,21 EUR od 30.06.2010. pa do isplate,

-na iznos od 34,69 EUR od 31.07.2010. pa do isplate,

-na iznos od 42,39 EUR od 31.08.2010. pa do isplate,

-na iznos od 39,73 EUR od 30.09.2010. pa do isplate,

-na iznos od 35,45 EUR od 31.10.2010. pa do isplate,

-na iznos od 44,48 EUR od 30.11.2010. pa do isplate,

-na iznos od 55,98 EUR od 31.12.2010. pa do isplate,

-na iznos od 47,84 EUR od 31.01.2011. pa do isplate,

-na iznos od 50,69 EUR od 28.02.2011. pa do isplate,

-na iznos od 47,06 EUR od 31.03.2011. pa do isplate,

-na iznos od 47,71 EUR od 30.04.2011. pa do isplate,

-na iznos od 63,12 EUR od 31.05.2011. pa do isplate,

-na iznos od 64,62 EUR od 30.06.2011. pa do isplate,

-na iznos od 77,39 EUR od 31.07.2011. pa do isplate,

-na iznos od 70,79 EUR od 31.08.2011. pa do isplate,

-na iznos od 63,56 EUR od 30.09.2011. pa do isplate,

-na iznos od 62,59 EUR od 31.10.2011. pa do isplate,

-na iznos od 62,04 EUR od 30.11.2011. pa do isplate,

-na iznos od 65,47 EUR od 31.12.2011. pa do isplate

-na iznos od 68,47 EUR od 31.01.2012. pa do isplate

-na iznos od 68,87 EUR od 29.02.2012. pa do isplate

-na iznos od 66,80 EUR od 31.03.2012. pa do isplate

-na iznos od 68,20 EUR od 30.04.2012. pa do isplate

-na iznos od 69,16 EUR od 31.05.2012. pa do isplate

-na iznos od 67,55 EUR od 30.06.2012. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. godine određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 041-50-4194551 od dana 19. lipnja 2007. godine, koja glasi: “Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69 Zagreb, OIB 53056966535, da tužiteljici EL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime plaćane naknade za obradu kredita isplatiti iznos od 270,04 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 20. lipnja 2007. godine pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2007. godine određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69 Zagreb, OIB 53056966535, da tužiteljici EL, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.550,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17.siječnja 2025.g. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 19.lipnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu 041-50-4194551 kojim se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 13.964,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica obvezala navedeni iznos vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.Nadalje navodi da se prema čl.7.ugovora kredit obvezala vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća.

3.Navodi da joj prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, već joj je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dodaje da u navedenom ugovoru o kreditu postoji promjenjivi element, valutna klauzula vezana za švicarski franak, koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, temeljem koje tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu pa tako ni danas, nije znala niti je mogla znati koliko će uopće iznositi njezina kreditna obveza, te ističe da nikada ne bi preuzela takvu obvezu da je imala saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljičinu egzistenciju.

4.Ističe da njoj djelatnici banke nisu prezentirali rizik rasta švicarskog franka, već joj je navedeni kredit s valutnoj klauzulom u CHF bio prezentiran kao najpovoljniji i najsigurniji kredit.

5. Nadalje navodi da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018. godine, u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od dana 04. srpnja 2013. godine, u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik, "u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključena i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima". Sve razloge za donošenje odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Trgovačkog suda u Zagrebu, prihvatio je u svojoj odluci poslovni broj Rev- 2221/2018 Vrhovni sud Republike Hrvatske te odbio u tom dijelu revizije banaka.

6.Kako je navedena presuda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, to se tužiteljica u ovom predmetu poziva na pravna utvrđenja sadržana u navedenoj presudi, te ističe da je ovaj sud vezan za nevedena utvrđenja temeljem čl.502 c.ZPP-a.

7. Osim toga, u predmetnom ugovoru o kreditu sadržane su i nezakonite odredbe o naknadi za obradu kredita ,pa je tako odredbom čl. 3. ugovoreno da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita, da je jednokratna i da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te je temeljem navedene odredbe tuženik tužiteljici po predmetnom kreditu naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Smatra da je navedena odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna iz razloga jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o unaprijed formuliranom ugovoru bez da je potrošač imao bilo kakav utjecaj na sadržaj istog, nejasno je od čega se sastoji naknada za obradu kredita, te na koji je način određena visina.

8.Stoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba čl.7.ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, odnosno otplata kredita po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, te da je ništetna odredba čl. 3.ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, te naložiti tuženiku da joj isplati ono što je primio temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli , odnosno da joj isplati preplaćene iznose anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, u ukupnom iznosu od 1.748,04 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a kako je to navedeno u tužbi , te da joj zbog ništetne odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita isplati iznos od 106,33 eura sa zateznom kamatom, te da joj naknadi troškove postupka sa zateznom kamatom od presuđenja.

9.Nakon primitka nalaza i mišljenja financijskog vještaka tužiteljica je podneskom od 17.09.2024. precizirala tužbeni zahtjev za ispaltu, na način da zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje 1.804,93 euro sa zateznom kamatom od plaćanja svakog anuiteta, a zbog ništetne odredbe o plaćanju naknade potražuje iznos od 270,04 eura, sa zateznom kamatom od 20.lipnja 2007.,dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

10. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da je s tužiteljicom sklopio predmetni ugovor o kreditu, ali osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti i ističe prigovor zastare.

11.Tuženik osporava navode tužiteljice da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena i kao takva i ništetna , jer je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom, te smatra da tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik navodi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

12.Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

13. Nadalje, tuženik smatra da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da su pojašnjene sporne odredbe Ugovora, već je ona njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Smatra da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, te kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika, jer joj je tuženik prije zaključenja ugovora,objasnio svaku odredbu ugovora, a obzirom tužiteljica nije prigovarala spornim odredbama stranke su sklopile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje tužiteljice, jer sukladno čl. 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina , a tužba u ovom predmetu je podnesena 14.06.2023.g.

14.Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, te naložiti tužiteljici da mu naknadi trošak parničnog postupka s kamatama od presuđenja do isplate.

15.Tuženik se protivio preinaci tužbe nakon provedenog vještačenja, a sud je na ročištu 10.prosinca 2024. godine dozvolio preinaku tužbe u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022,155/23-u daljnjem tekstu ZPP-a) , budući je tužiteljica tek nakon provođenja financijskog vještačenja, a koje je predložila u tužbi, dok je zadatak vještačenja odredio sud na pripremnom ročištu, mogla znati koji je točno iznos preplatila zbog valutne klauzule i koji iznos joj je naplaćen na ime jednokratne naknade , slijedom čega je preinaka tužbe usprkos protivljenju tuženika dopuštena, temeljem odredbe čl. 190. st. 2.i 3. ZPP-a, jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a preinaka tužbe je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

16.U toku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 19.06.2007. , otplatnu tablicu, dopis tuženika od 15.6.2011., prijepis knjigovodstvene kartice, u zahtjev za kredit , provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. , te je saslušana tužiteljica.

17. Tužbeni zahtjev je osnovan.

18.Nesporna je činjenica da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 19.06. 2007., sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio i tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 13.964,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, te da je kao namjena kredita u ugovoru navedena kupnja novog Chevrolet vozila i da je u članku 3. ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i da je ova naknada naplaćena.

19.Isto tako nije sporno da je u čl.7.Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

20.Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona trebala novi automobil, te se u auto kući raspitivala za vozilo Chevrolet koje je namjeravala kupiti na kredit i u auto kući su joj rekli da je najbolje da uzme kredit s valutnom klauzulom u CHF. Nakon toga otišla je kod tuženika,gdje ima tekući račun i kod njega se raspitivala o kreditu i kao najpovoljniji joj je ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF.

21.Navodi da joj je djelatnik tuženika pružio na uvid standardni ugovor i ona ga je pročitala, te se sjeća da je još pitala zašto je kamatna stopa na taj način određena, a djelatnica joj je rekla da je tako uobičajeno i da takav ugovor mora prihvatiti. Dodaje da ona s djelatnicom banke nije ni o čemu pregovarala, već joj je ponuđen na potpis pripremljen ugovor. Sjeća se da su joj rekli da mora platiti i naknadu, ali joj nije objašnjeno na što se ona odnosi i više se ne sjeća u kojem je iznosu naknadu platila. Tužiteljica navodi da ju nitko ni u banci, ni kod javnog bilježnika nije upozorio da bi joj rate mogle rasti zbog nekog većeg rasta tečaja CHF i promjene kamatne stope, ali da su njoj tijekom otplate kredita rate znatno porasle , te dodaje da takav kredit ne bi uzela da je znala da će joj kredit s valutnom klauzulom u CHF toliko rasti. U vrijeme podizanja kredita bila je zaposlena u poduzeću Euroalfa d.o.o. , te nije ni tada, niti je ikada prije, ili kasnije bila vlasnica poduzeća, obrta, niti OPG-a ,a vozilo je kupila za svoje osobne potrebe i kredit je u cijelosti otplatila. Navodi da kad je sklapala ugovor o kreditu, da nije razumjela što je to valutna klauzula, niti joj je itko to objasnio kod sklapanja ugovora. Ovo joj je bio prvi i jedini kredit koji je uzela, a u banci joj je dat standardni ugovor, te ona nije tražila od banke da pregovaraju o pojedinim odredbama, budući joj je ugovor ponuđen takav kakav je bio. Dodaje da nije prigovarala plaćanju ulazne naknade, jer sam je shvatila da to mora platiti.

22.Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je ista iskazivala logično i uvjerljivo, njezin iskaz je životan i u skladu je s dokumentacijom u spisu, napose s Ugovorom o kreditu, a iz kojeg je vidljivo da se radi o tipskom ugovoru, kakav je banka u to vrijeme sklapala s većim brojem korisnika, a tuženik ničim nije dokazao da se nije radilo o tipskom ugovoru, niti je predložio dokaze na ovu okolnost.

23.Kako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, za kupnju osobnog vozila za privatne potrebe, to je tužiteljica prilikom sklapanja Ugovora imala status potrošača u skladu s odredbom čl. 3.st.1.t.1. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003),( NN 96/03, 46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ( dalje ZZP-a/2003).

24.Temeljem odredbe čl.322.st.1. 1. Zakona o obveznim odnosima (Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 83/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, 155/2023 –ZOO-a), ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a temeljem odredbe čl. 328. istog Zakona, pravo na isticanje ništavosti se ne gasi.

25.Nadalje, temeljem odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003) (NN 96/03, 46/07, 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

26.Temeljem odredbe čl. 81.st.1. navedenog Zakona o zaštiti potrošača, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. istog čl. Zakona, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te ako zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema odredbi st. 4. istog čl.81. Zakona, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

27.Tuženik nije ničim dokazao da je s tužiteljicom pregovarao o odredbi čl.3.kojom je ugovoreno plaćanje naknade, niti je predložio dokaze na ovu okolnost.

28.Naime, činjenica da je tužiteljici prije i u vrijeme zaključenja spornog Ugovora bilo poznato da naknada iznosi 3,30 % od iznosa kredita ne znači sama po sebi da su stranke međusobno pregovarale o visini te naknade i da je tužiteljica imala utjecaj na visinu iste, te sud vjeruje tužiteljici da ona na visinu naknade nije mogla utjecati, te da je ista bila unaprijed određena od strane banke, tim više što ni tuženik tijekom postupka nije osporavao da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru, a što je vidljivo i iz formulacije same odredbe članka 3. u kojem se navodi da će korisnik kredita uplatiti naknadu u iznosu 3,30% iznosa kredita, te ovakva općenita odredba dokazuje da se radilo o unaprijed pripremljenom Ugovoru za veći broj korisnika, a tuženik nije ničim dokazao da se o navedenoj odredbi čl. 3. spornog Ugovora pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, niti je predložio dokaze na ovu okolnost.

29.Nadalje, u čl. 3. Ugovora nije navedeno na što se naknada odnosi, te temeljem kojih parametara je određena njezina visina od 3.30% od ukupnog iznosa kredita.

30.Tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao da plaćena naknada odgovara stvarnim troškovima obrade kredita tužiteljice, niti je dokazao na što se naknada odnose, a u navedenoj odredbi čl.3.Ugovora nije navedeno na što se naknada odnosi, niti je tužiteljici kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja ugovora jasno i određeno ukazano koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade.

31.Stoga je sud ocjenjujući provedene dokaze, svaki posebno i sve zajedno, utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom Ugovoru od strane tuženika (tzv. tipskom ugovoru), kojim je Banka ponudila tužiteljici kao ugovornoj stranci sklapanje Ugovora prema unaprijed formuliranim odredbama, te se o navedenoj odredbi čl. 3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, budući se radilo o Ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. 32.Prema mišljenju ovog suda navedena odredba čl. 3. Ugovora kojom je ugovorena naknada od 3,30% iznosa kredita koja se plaćala unaprijed, te za koju nije nigdje navedeno na što se odnosi i na koji način je određena njezina visina, a koju odredbu je unaprijed formulirao tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena je u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( 2003.), jer ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da tužiteljica nije imala nikakav utjecaj na sadržaj ove odredbe.

33.Navedena odredba uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, budući da je ona temeljem odredbe na čiji sadržaj nije mogao utjecati, unaprijed platila tuženiku naknadu u visini od čak 3,30% iznosa kredita, a da nigdje nije navedeno na što se ta naknada odnosi i zašto je određena baš u tom iznosu, te joj je taj iznos naknade ustegnut prilikom isplate kredita, a ona je tijekom otplate kredita na taj iznos morala još banci plaćati i kamatu, iako taj novac nije primila, već si ga je banka uzela na ime naknade.

34.Iz nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića utvrđeno je da je tuženik prilikom isplate kredita, dana 19.lipnja 2007.godine tužiteljici obračunao i naplatio naknadu u iznosu od 270,04 eura, a tuženik nije prigovorio nalazu i mišljenjeu vještaka Ručevića.

35.Stoga je temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/2003 valjalo presuditi kao u izreci pod III i IV, te utvrditi da je ništetna ugovorna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, sklopljenog 19.06.2007. godine između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, te naložiti tuženiku da tužiteljici vrati iznos od 270,04 eura ,koji je primio temeljem ništetne ugovorne obveze, u skladu s odredbom članka 323. st. 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. ZOO-a, sa zateznim kamatama tekućim od 20.lipnja 2007..

36.Naime, u konkretnom slučaju tuženik je nepošteni stjecatelj, budući je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade temeljem odredbe Ugovora koja je utvrđena ništetnom, pa je stoga dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a, koja teče od dana kada je naplatio navedenu naknadu.

37.Prigovor zastare nije osnovan.

38.Prema pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. , zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog Ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 332. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti Ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnog Ugovora. Stoga u konkretnom slučaju , zastarni rok iz članka 225. ZOO-a još uvijek nije niti počeo teći budući je tek ovom presudom utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe čl.3.Ugovora.

39.Vezano uz ništetnost odredbe čl.7.ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, neosnovani su navodi tuženika da se u ovom predmetu ne mogu primijeniti utvrđenja iz presude povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošaču, jer je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je, između ostalog, utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

40.Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

41.Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

42.Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli.

43.Uz to i prema mišljenju ovog suda pobijana odredba čl. 7. spornog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 19.06.2007.g. ništetna je u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

44.Naime, nije sporno da je tuženik sklopio s tužiteljicom standardni ugovor o kreditu, dakle i u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru tuženika, koji je kao takav opisan u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u kojem ugovoru je sadržana odredba o valutnoj klauzuli. Da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu kakvog je tuženik sklapao s većim brojem potrošača, te da se o pojedinim odredbama ugovora nije pregovaralo, utvrđeno je i iz iskaza tužiteljice, kao što je to već naprijed obrazloženo,

45.Stoga je sud na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koju su stranke dostavile u spis, te iskaza tužiteljice, utvrdio da je ugovorna odredba iz čl. 7. kojom se mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena, pa prema tome ništetna, jer je banka propustila prije i u vrijeme zaključivanja ugovora informirati tužiteljicu kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, te je iz istih razloga ništetna odredba čl.7. ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula.

46.Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, jer je priroda i specifičnost valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

47.Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetnih odredbi nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. U navedenom tipskom ugovoru , promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a nuđenjem najniže ugovorne kamate ( prilikom sklapanja ugovora) za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

48.Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

49.Prema mišljenju ovog suda, tužiteljica u konkretnom slučaju nije bila informirana o svim potrebnim parametrima za donošenje odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak, jer se radilo o tipskom ugovoru, a u pravomoćnoj sudskoj odluci povodom tužbe za zaštitu potrošača je utvrđeno da je tuženik u navedenim ugovorima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

50.S obzirom na sve naprijed navedeno, ocjenjujući ugovornu odredbu čl.7. predmetnog Ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je navedena odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu , jer joj nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CH. , slijedom čega je ista ništetna, pa je presuđeno kao u izreci pod I.

51.Kako je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna, to tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća i izračuna iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF, budući da je tečaj CHF na dan isplate ugovora o kreditu bio jedini tečaj koji je tužiteljici bio poznat. 52.Radi utvrđivanja iznosa koje je tužiteljica preplatila zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan korištenja kredita 4,415040 CHF, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 31.07.2007.g., do dana otplate kredita , a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 1.804,93 eura, a pojedini mjesečni iznosi razlike u eurima prikazani su u stupcu "k" u tabeli 1 njegovog nalaza.

53.Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a stranke nisu imale primjedaba na izračun vještaka .

54.Prigovor zastare za potraživanje zbog ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli nije osnovan.

55.Naime, prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluka kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, te je zastara ponovno počela teći 14.lipnja 2018. kada je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača vezano uz valutnu klauzulu postala pravomoćna , a tužba u ovom predmetnu podnesena dana 14.lipnja 2023.g.,

56.Najstariji utuženi mjesečni anuitet plaćen je 30.07.2007. godine, a podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. prekinut je petogodišnji rok zastare, te je isti ponovno ispočetka počeo teći od dana 14. lipnja 2018. kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom posl. broj: Pž- 6632/2017-10. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine.

57.Dakle, od dana 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku 14.lipnja 2023.g. nije protekao rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO-a, slijedom čega potraživanje tužiteljice nije u zastari , pa je tuženik dužan platiti tužiteljici iznos od 1.804,93 eura sa zateznom kamatom od plaćanja svakog pojedinog iznosa, te je presuđeno kao u izreci pod II.

58.Kako se imovina tuženika povećala za iznos od 1.804,93 eura , koji iznos je tuženik primio temeljem ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, to je tuženik dužan tužiteljici vratiti ovaj iznos zajedno s kamatom, koja je u skladu s čl. 1115. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od dana stjecanja (plaćanja pojedinog anuitete), a kako je to navedeno u nalazu vještaka, te pod točkom II izreke ove presude.

59.To stoga što je tuženik nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima.

60.Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

61.Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi članka 154. st. 1. te članka 155. ZPP-a).

62.Troškovi tužiteljice sastoje se od troška sastava tužbe za što je tužiteljici prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (dalje OT- e) odmjereno 200,00 eura, sastava obrazloženih podnesaka od 27.03.2024. i 18.09.2024.,prema Tbr. 8. t. 1.OT-e, u iznosu od 200,00 eura za svaki, te zastupanja na ročištima 13.05.2024. i 10.12..2024. godine, prema Tbr. 9. t. 1. OT-e, u iznosu od 200,00 eura po ročištu, pa su troškovi zastupanja 1.000,00 eura, na što je priznat PDV u iznosu od 250,00 eura. Na ime predujma za plaćeno vještačenje tužiteljici je odmjereno 300,00 eura, te su troškovi tužiteljici dosuđeni u ukupnom iznosu od 1.550,00 eura.

63.Odluka o kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP-a.

64.Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru 17. siječnja 2025.

S U D A C:

Jelena Habulin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika