REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-6388/2020-56

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za socijalni rad, OIB: 52966791065, Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, kojeg zastupa Darko Belaić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice DČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Srećko Ljubičić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. studenoga 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Darka Belaića i punomoćnika tuženika Srećka Ljubičića, 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženici DČ isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za socijalni rad 1.345,08 EUR (slovima: tisućutristočetrdesetpet eura i osam eurocenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. lipnja 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom nedosuđenom iznosu od 2.364,27 EUR (slovima: dvijetisućetristošezdesetčetiri eura i dvadesetsedam eurocenti) s pripadajućim kamatama.

III Nalaže se tuženici DČ nadoknaditi tužitelju Hrvatskom zavodu za socijalni rad troškove postupka u iznosu od 1.725,60 EUR (slovima: tisućusedamstodvadesetpet eura i šezdeset eurocenti), sa zakonskim zateznim kamatama od 17. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu posl.br. Pr-418/09 od 18. rujna 2015. potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-2541/2015-2. od 21. ožujka 2017. njemu naloženo isplatiti iznos od 4.007,78 kn s kamatama od 1. siječnja 2004. na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2003. godinu, iznos od 5.674,61 kn s kamatama od 1. siječnja 2006. na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2004. godinu te iznos od 2.846,46 kn na ime troškova parničnog postupka s kamatama od 18. rujna 2015., a ujedno naloženo je tuženici njemu isplatiti iznos od 15.205,78 kn na ime troškova parničnog postupka s kamatama od 18. rujna 2015. S obzirom na navedeno, između stranaka je zaključena Izjava o prijeboju (kompenzaciji) od 13. lipnja 2017. kojom je utvrđena visina tražbine tuženice u ukupnom iznosu od 27.945,53 kn (glavnica i kamate), a koja je prebijena s potraživanjem tužitelja u iznosu od 17.294,43 kn (glavnica i kamate) te da je nakon prebijanja preostalo potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 10.651,10 kn, koji iznos je tuženici isplaćen 12. srpnja 2017. Istom izjavom tužitelj je zadržao pravo na povrat cjelokupnog iznosa s pripadajućim kamatama jer je prijeboj (kompenzacija) izvršena kako bi se izbjegla prisila.

1.1. Pravomoćnim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-639/2017. od 10. listopada 2019. u cijelosti je usvojena revizija tužitelja te su preinačene navedena prvostupanjska i drugostupanjska presuda na način da je tuženica u cijelosti odbijena s tužbenim zahtjevom za isplatu dosuđenog iznosa. Stoga, sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) traži isplatu (povrat) iznosa koji je tuženica neosnovano stekla zajedno s pripadajućim kamatama od 7. lipnja 2020. pa do isplate te troškove postupka.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu te tijekom postupka osporava osnovu i visinu zahtjeva, priznaje vođenje parničnog postupka pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu pod brojem Pr-418/09 te donošenje navedene prvostupanjske, drugostupanjske te revizijske odluke, međutim ističe da se nisu ispunile zakonske pretpostavke za povrat utuženog iznosa jer je te iznose stekla temeljem valjane osnove – pravomoćne prvostupanjske presude te da je bila savjesni stjecatelj. Navodi da nema obvezu vraćanja spornih iznosa jer je zahtjev tužitelja suprotan pravilima o zaštiti vlasništva koje je zajamčeno I. Protokolom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda odnosno njezinim legitimnim očekivanjima sukladno presudama Solomun c/a RH i dr. Također navodi da se radilo o dobrovoljnom prijeboju temeljem ugovora te da je takav prijeboj jedan od načina prestanka obveze te da je time ugašena tražbina tužitelja prema tuženici pa je stoga zahtjev tužitelja neosnovan. Ističe prigovor litispendencije jer je tužitelj podnio zahtjev za izravnu naplatu temeljem navedenih presuda. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži troškove postupka.

3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj je tražio isplatu 27.945,53 kn / 3.709,00 EUR. Podneskom od 28. kolovoza 2023. tužitelj je izvršio konverziju zahtjeva sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj, 57/22, 88/22). Nakon izvedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 7. ožujka 2024. tražio isplatu 27.948,13 kn / 3.709,35 EUR s pripadajućim kamatama. Ovakvom dispozicijom tužitelj je preinačio tužbu povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, u smislu čl. 191. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), čemu se tuženica nije protivila. S obzirom da je prednik tužitelja Centra za socijalnu skrb Zagreb prestao s radom, podneskom od 23. ožujka 2024. naznačen je kao tužitelj univerzalni pravni sukcesor Hrvatski zavod za socijalni rad, što je pravomoćno utvrđeno rješenjem ovog suda od 28. svibnja 2024. Prema tome, konačno specificirani tužbeni zahtjev iz podneska od 23. ožujka 2024. mjerodavan je za donošenje odluke u sporu.

4. Tijekom postupka sud je pročitao presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu posl.br. Pr-418/09 od 18. rujna 2015. (list 6 do 31 spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-2541/2015. od 21. ožujka 2017. (list 33 do 35 spisa), Izjavu o prijeboju (kompenzaciji) (list 36 i 37 spisa), potvrda o plaćanju od 12. srpnja 2017. (list 38 spisa), dopis odvjetnika EČ od 30. svibnja 2017. s punomoći (list 39 i 40 spisa), presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr- 639/2017. od 10. listopada 2019. (list 41 do 51 spisa), Opomena tužitelja od 1. lipnja 2020. (list 52 do 61 spisa), priklopljen je spis Općinskog radnog suda u Zagrebu posl.br. Pr-418/09, saslušana je svjedokinja DČŽ (list 98 spisa), svjedok odvjetnik EČ (list 98 i 99 spisa), Potvrda PBZ Zagreb d.d. o platnom prometu za odvjetnika EČ (list 104 do 106 spisa), tuženica (list 123 spisa), zakonska zastupnica tužitelja ČČ (list 124 spisa), Zahtjev za izravnu naplatu od 17. siječnja 2022. (list 126 i 127 spisa) te specifikacija naplate tužitelja (list 136 i 137 spisa), Izvedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 144 do 148 spisa te list 167 do 171 spisa).

5. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a.

5.1. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate – povrata iznosa za obveze ispunjene kompenzacijom i isplatom utvrđene presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu posl.br. Pr-418/09 od 18. rujna 2015., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-2541/2015. od 21. ožujka 2017., a s obzirom da je otpala osnova za ispunjenje temeljem presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-639/2017. od 10. listopada 2019. u ukupnom iznosu od 3.709,35 EUR s pripadajućim kamatama od 7. lipnja 2020.

7. Između stranaka nije sporno:

- da je vođen parnični postupak te da je donesena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu pod posl. br. Pr-418/09 od 18. rujna 2015., potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-2541/2015-2. od 21. ožujka 2017., kojom je naloženo tužitelju isplatiti tuženici iznos od 4.007,78 kn s kamatama od 1. siječnja 2004. na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2003. godinu, iznos od 5.674,61 kn s kamatama od 1. siječnja 2006. na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2004. godinu te iznos od 2.846,46 kn na ime troškova parničnog postupka s kamatama od 18. rujna 2015., a ujedno naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 15.205,78 kn na ime troškova parničnog postupka s kamatama od 18. rujna 2015.;

- da je između stranaka (tuženica je bila zastupana po punomoćniku odvjetniku EČ) zaključena Izjava o prijeboju (kompenzaciji) od 13. lipnja 2017., kojom je utvrđena visina tražbine tuženice u ukupnom iznosu od 27.945,53 kn (glavnica, troškovi i kamate), a koja je prebijena s potraživanjem tužitelja u iznosu od 17.294,43 kn (troškovi i kamate) te da je nakon prebijanja preostalo potraživanje tuženice prema tužitelju u iznosu od 10.651,10 kn, koji iznos je isplaćen 12. srpnja 2017. na račun punomoćnika tuženice, odvjetnika EČ;

- da su obje stranke u trenutku zaključena Izjave o prijeboju (kompenzaciji) od 13. lipnja 2017., znale da su uložene revizije na odluku Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-2541/2015-2. od 21. ožujka 2017.;

- da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-639/2017. od 10. listopada 2019. odbijena revizija tuženica, a djelomično je usvojena revizija tužitelja te preinačena prvostupanjska i drugostupanjska odluka na način da je odbijen (pravomoćno) zahtjev tuženice za isplatu iznosa od 4.007,78 kn s kamatama od 1. siječnja 2004. na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2003. godinu i iznosa od 5.674,61 kn s kamatama od 1. siječnja 2006. na ime naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2004. godinu te je tužitelju priznat trošak cjelokupnog postupka u iznosu od 6.718,75 kn kao i trošak sastava revizije u iznosu od 9.821,25 kn;

- da je tužitelj temeljem navedenih presuda podnio zahtjev za izravnu naplatu pred FINA-om od 17. siječnja 2022. radi naplate troškova dosuđenih odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-639/2017. od 10. listopada 2019.;

- da je tuženica najkasnije 20. ožujka 2022. zaprimila odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-639/2017. od 10. listopada 2019.

8. Sporna je osnova i visina zahtjeva, dakle je li otpala osnova potraživanja tuženice donošenjem odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-639/2017. od 10. listopada 2019. te pripada li tužitelju pravo na povrat iznosa za obveze koje je ispunio kompenzacijom i isplatom u kontekstu zaštite legitimnih očekivanja tuženice sukladno presudama Solomun c/a RH i dr., uzima li se isplata 10.651,10 kn od 12. srpnja 2017. na račun odvjetnika EČ isplatom tuženici, te osnovanost prigovora litispendencije.

9. Između stranaka je vođen spor radi nedopuštenosti otkaza i isplate, prvostupanjskom i drugostupanjskom odlukom utvrđeno je da je otkaz bio nedopušten te je naloženo tužitelju isplatiti (ukupno) tuženici 9.682,39 kn s pripadajućim kamatama te 2.846,46 kn troškova postupka, a tuženici je naloženo isplatiti tužitelju 15.205,78 kn troškova parničnog postupka.

9.1. S obzirom da su stranke (u tom trenutku) smatrale da su imali uzajamna potraživanja iz navedenog spora, pristupile su sklapanju "Izjave o prijeboju (kompenzaciji) od 13. lipnja 2017.", koju sud primjenom načela falsa nominatio non nocet ocjenjuje kao ugovor o kompenzaciji, kao jednom od valjanih načina ispunjenja obveze, sukladno čl. 195. ZOO-a. U točki 1.3. i 1.4. stranke su utvrdile da na dan sklapanja tog ugovora ukupno potraživanje iz radnog spora tuženice iznosi 27.945,53 kn (glavnica, troškovi i kamate), a tužitelja 17.294,43 kn (troškovi i kamata). Točkom 2. prebijena su uzajamna potraživanja, a u točki 3. tužitelj se obvezao preostali dugovani iznos od 10.651,10 kn (nakon prebijanja) isplatiti tuženici na poslovni račun njezinog punomoćnika odvjetnika EČ. Pregledom potvrde o plaćanju od 12. srpnja 2017. (list 38 spisa) te Potvrde PBZ Zagreb d.d. o platnom prometu za odvjetnika EČ (list 104 do 106 spisa) utvrđeno je da je tužitelj postupio po navedenoj obvezi. S obzirom da je tuženica dala punomoć odvjetniku EČ (list 40 spisa) da se na njegov poslovni račun isplati navedeni iznos, radi se o valjanom ispunjenju obveze tuženici sukladno čl. 164. ZOO-a.

9.2. Nadalje, točkom 2.1. tužitelj ja zadržao pravo na povrat cjelokupnog iznosa s pripadajućim kamatama, dakle i iznosa koji je kompenziran s potraživanjem tuženice i preostalog iznosa koji joj je isplaćen 12. srpnja 2017. Tužitelj je valjano zadržao pravo na povrat, u smislu čl. 1112. ZOO-a, kako ne bi bio ovršen, što je potvrdila svjedokinja DČŽ te svjedok EČ, a što je i logično jer su stranke uložile reviziju protiv drugostupanjske odluke (što su u tom trenutku znale odnosno nije im moglo ostati nepoznato) nadajući se pozitivnom ishodu u sporu.

10. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-639/2017. od 10. listopada 2019. djelomično je usvojena revizija tužitelja te je preinačena prvostupanjska i drugostupanjska presuda na način da je tuženica odbijena sa zahtjevom radi isplate ukupnog iznosa od 9.682,39 kn s pripadajućim kamatama. Istom odlukom odlučeno je o svim troškovima postupka (sukladno čl. 166. ZPP-a), kako to proizlazi iz obrazloženja odluke (v. str. 9 do 11. obrazloženja) te je odlučeno da za cjelokupni postupak tuženica je u obvezi platiti tužitelju 6.718,75 kn te trošak revizije u iznosu od 9.821,25 kn, a za koje iznose je tužitelj pokrenuo ovrhu izravnom naplatom pred FINA-om 17. siječnja 2022. (među strankama nesporno).

10.1. Prema tome, donošenjem odluke VSRH otpala je osnova tužiteljice radi isplate ukupnog iznosa od 9.682,39 kn s pripadajućim kamatama, a također, s obzirom da je VSRH svojom odlukom odlučio o cjelokupnom trošku (tužitelja i tuženice), sukladno čl. 166. ZPP-a, budući da je vrednovao njihov međusobni uspjeh u spor (75 % u odnosu na 25 % uspjeha te međusobnim prijebojem), otpala je osnova kako tuženice za isplatom 2.846,46 kn tako i tužitelja za isplatom 15.205,78 kn troškova postupka, koji su im priznati prvostupanjskom odlukom, sve sukladno čl. 1111. ZOO-a. Polazeći od navedenog, kompenzacija koje su stranke "Izjavom o prijeboju (kompenzaciji) od 13. lipnja 2017." izvršile je bez pravnog učinka budući da je VSRH u revizijskoj odluci utvrdio da na dan sklapanja tog ugovora tuženica nema nikakvo potraživanje prema tužitelju (27.945,53 kn) niti da tužitelj ima potraživanje prema tuženici na ime troškova postupka (koji su mu priznati prvostupanjskom odlukom u ukupnom iznosu od 17.294,43 kn). Pojednostavljeno rečeno, stranke su kompenzirale potraživanje koje je VSRH u svojoj odluci utvrdio da ih nemaju. Dakle, nema uzajamnosti kao jedne od pretpostavki da bi prijeboj proizvodio pravni učinak pa stoga nije ni otpala osnova u smislu čl. 1111. ZOO-a. Da navedena kompenzacija ne proizvodi pravni učinak je tužitelj tijekom postupka i potvrdio.

10.2. Nadalje, s obzirom da je tužitelj (uz pridržaj prava na povrat) postupio po točki 3. "Izjave o prijeboju (kompenzaciji) od 13. lipnja 2017." te isplatio po pravomoćnoj prvostupanjskoj presudi tuženici 12. srpnja 2017. 10.651,10 kn / 1.413,64 EUR, donošenjem odluke VSRH otpala je osnova za isplatu toga iznosa, sukladno čl. 1111. ZOO-a. U biti radi se o jedinom iznosu koji je tuženica stekla bez osnove jer ostatka iznosa potraživanja tužitelja od 17.294,43 kn (trošak i kamata priznat prvostupanjskom presudom utvrđenom u točki 1.4. Izjave) nije ni bilo. Ponavlja se, tužitelju je odlukom VSRH priznat trošak za cijeli postupak, za koji je pokrenuo izvansudsku ovrhu, što je među strankama nesporno. U protivnom, tužitelju bi za iste radnje u postupku pripadali dvostruki troškovi, dakle troškovi priznati prvostupanjskom odlukom te potom isti ti troškovi priznati odlukom VSRH. Svako drugo tumačenje predstavljalo bi pretjerani formalizam što bi dalje rezultiralo negacijom prava.

11. Vezano za prigovor tuženice koja se poziva na predmet Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11) od 2. travnja 2015. i dr. treba istaknuti da pravna shvaćanja iz tih predmeta nisu primjenjiva u ovom postupku. Naime, u predmetu Solomun protiv Hrvatske država je kao tužitelj pred domaćim sudovima zahtijevala od radnika kao tuženika da joj vrati iznos koji je radniku isplaćen temeljem pravomoćne presude koja je ukinuta povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti (instituta koji u hrvatskom pravnom sustavu više ne postoji). No, ono što posebno treba naglasiti jest da je u tom predmetu utvrđena povreda prava na pošteno suđenje (čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda) i povreda prava vlasništva (čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda) prvenstveno zbog toga što je država kao stranka postupka koristeći svog zakonskog zastupnika - državno odvjetništvo - koje je imalo (i) ovlast da izjavi zahtjev za zaštitu zakonitosti u korist države, ishodila obnovu postupka samo radi ponovnog suđenja i nove odluke o predmetu. Time je država, prema ocjeni Europskog suda za ljudska prava, povrijedila načelo pravne sigurnosti kao jedan od temeljnih aspekata vladavine prava. Naime, zahtjev za zaštitu zakonitosti bio je pravno sredstvo isključivo u rukama državnog odvjetništva i podložno isključivo njegovoj diskrecijskoj odluci, što je otvorilo pitanje o jednakosti strana u postupku budući da je samo jedna od njih - točnije, državno odvjetništvo - imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne po sebe. U biti zahtjev za zaštitu zakonitosti zapravo je više bio prikrivena žalba državnog odvjetništva radi osiguravanja dodatnog ponovnog razmatranja istih činjenica nego pokušaj osiguravanja načela pravne sigurnosti sprječavanjem nedosljednosti u presudama građanskih sudova, dok je mjerodavno domaće pravo jasno isključilo bilo kakvu mogućnost uporabe zahtjeva za zaštitu zakonitosti u vezi s navodnim pogrešnim ili nepotpunim utvrđivanjem činjenica.

11.1. U ovom postupku tužitelj potražuje iznos koji je tuženici isplaćen temeljem pravomoćne presude koja je preinačena povodom tzv. redovne revizije tužitelja (v. zadnji odlomak str. 7, obrazloženja odluke VSRH). Radilo se o pravnom lijeku povodom kojeg VSRH uvijek meritorno odlučuje u postupku. Nadalje, kada je isplaćivan iznos od 10.651,10 kn / 1.413,64 EUR tuženica je bila svjesna da je uložena (redovna) revizija protiv drugostupanjske odluke te da postoji mogućnost da VSRH donese odluku koja njoj neće ići u korist. Isto tako, tuženica je bila svjesna da joj se isplaćuje određeni novčani iznos uz pravo zadržanja povrata tog iznosa u slučaju drugačije odluke VSRH povodom uložene (redovne) revizije jer je tako bilo ugovoreno točkom 2.1. Izjave o prijeboju (kompenzaciji) od 13. lipnja 2017. Prema tome, tuženica se ne može pozivati na svoja legitimna očekivanja i pravo da zadrži plaćene iznose jer u trenutku stjecanja navedenog iznosa nije se mogla sa sigurnošću pouzdati da će taj iznos zaista zadržati. Isto tako, pravna shvaćanja iz predmeta Solomun protiv Hrvatske ovdje nisu primjenjiva, kako zbog toga što ovdje nije tužena država tako i zbog toga što su u ovom predmetu prvostupanjska i drugostupanjska presuda povodom (redovne) revizije tužitelja, pravnog lijeka koji je bio na raspolaganju objema parničnim strankama i to pod jednakim uvjetima (tako i ŽS Zagreb Gž R-1271/19 od 17.svibnja 2022.) preinačene odlukom VSRH.

11.2. Nadalje, navedeni prigovor tuženice sud ocjenjuje i kao pitanje povrede jamstva mirnog uživanja vlasništva s aspekta eventualne povrede članka 48. stavka 1. Ustava i članka 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Provođenjem testa razmjernosti sud je ocijenio da je tužiteljevo potraživanje utemeljeno na zakonu i to mjerodavnim odredbama čl. 1111. i čl. 1112. ZOO-a. Nadalje, s obzirom da se radi o povratu imovine dobivene na osnovi koja ne postoji ili je prestala postojati sud ocjenjuje da miješanje teži legitimnom cilju. Konačno, sud ocjenjuje da je miješanjem postignuta potrebna pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg interesa javnosti s jedne strane, te zahtjeva u vezi sa zaštitom prava podnositelja na mirno uživanje vlasništva s druge strane, odnosno tuženici nije nametnut nerazmjeran teret i prekomjerno opterećenje. Naime, iako je nesporno da je tuženica raspolagala pravomoćnom presudom kojom joj je dosuđen i isplaćen određeni novčani iznos, u vrijeme trajanja tog postupka na snazi je bio Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) koji je u radnim sporovima strankama bilo moguće uložiti tzv. redovnu reviziju, tuženica je bila svjesna da je izvjesno da je uložena revizija ovdje tužitelja dopuštena te da će njezino pravo odlukom VSRH o reviziji moći naknadno biti dovedeno u pitanje. S obzirom na prethodno navedeno, sud ocjenjuje da u okolnostima ovog predmeta nalog za povrat iznosa, stečenog na temelju pravomoćne presude koja je naknadno preinačena, ne predstavlja pretjerano pojedinačno opterećenje za tuženicu, odnosno da bi zahtjev za povrat neosnovano isplaćenog iznosa bio neopravdan niti da je očigledno nerazuman (tako i USRH U-III/422/2019 od 16. lipnja 2021.).

12. Polazeći od gornjih utvrđenja, sud ponavlja (v. supra t. 10. do t. 10. 2.) i zaključuje da je donošenjem odluke VSRH tuženica neosnovano stekla jedino iznos od 10.651,10 kn / 1.413,64 EUR. Ovo je potvrdio u svom nalazu i mišljenju vještak Zrinko Ručević iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 148 spisa). Preostali iznosi koje je naveo vještak u svom nalazu su neodlučni za odluku u ovom sporu jer se radi o pravnom pitanju koji od utvrđenih iznosa je mjerodavan za spor. Sud je ocijenio nalaz i mišljenje stručnim i točnim jer je suglasan s materijalnom dokumentacijom osobito Potvrdi o plaćanju od 12. srpnja 2017. (list 38 spisa) te Potvrdi PBZ Zagreb d.d. o platnom prometu za odvjetnika EČ (list 104 do 106 spisa), kao i iskazima stranaka.

13. Sud je saslušavao kao svjedoke DČŽ, odvjetnika EČ, tuženicu te zakonsku zastupnicu tužitelja ČČ, koji su svi u bitnom identično iskazivali, dakle da se vodio spor među strankama, da su stranke nakon drugostupanjske odluke sklopile Izjavu o prijeboju (kompenzaciji) od 13. lipnja 2017., da je tužitelj isplatio tuženici po njezinom punomoćniku određeni iznos uz pravo zadržanja povrata tog iznosa ako odluka VSRH bude povoljna za tužitelja te da je tuženica zaprimila navedenu odluku VSRH. Njihovi iskazi međusobno su se nadopunjavali te su u suglasju u bitnome s materijalnom dokumentacijom u spisu, stoga su svi iskazi ocijenjeni kao vjerodostojni i uvjerljivi.

14. Prigovor litispendencije tuženice je neosnovan jer se ne vode dva parnična postupka radi isplate – povrata iznosa koje je tuženica stekla bez osnove nakon odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr-639/2017. od 10. listopada 2019.

14.1. Naime, tužitelj u postupku traži povrat "kompenziranih" troškova postupka s kamatama utvrđenih prvostupanjskom presudom u iznosu od 2.364,27 EUR / 17.813,61 kn, međutim kako je gore obrazloženo, taj mu iznos ne pripada, budući da su mu priznati i dosuđeni troškovi cjelokupnog postupka navedenom odlukom VSRH i za koje je pokrenuo izvansudsku ovrhu (v. supra t. 10. do t. 10. 2.). Ponavlja se, VSRH je navedenom odlukom meritorno riješio spor među strankama na način da tuženica nema pravo na isplatu, a pritom tužitelju je s obzirom na konačan uspjeh u sporu priznao troškove postupka u iznosu od 6.718,75 kn te trošak revizije u iznosu od 9.821,25 kn pa prema tome gledajući odnos stranaka u ukupnosti, nakon donošenja te odluke i okončanja radnog spora, tuženica se neosnovano obogatila za 10.651,10 kn / 1.413,64 EUR koji joj je isplaćen 12. srpnja 2017.

15. Uvidom u dostavnicu priklopljenog spisa Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-418/09 (uloženu uz list 484 spisa) utvrđeno je da je tuženica zaprimila navedenu odluku VSRH osobno 20. ožujka 2020.

15.1. Prema pravnom shvaćanju ovog suda tuženica zaprimanjem odluke VSRH postaje nepoštena sukladno čl. 1115. ZOO-a te tužitelju na iznos od 10.651,10 kn / 1.413,64 EUR pripadaju kamate od tog trenutka (tako i VSRH Rev 1120/23 od 9. siječnja 2024.). Međutim, kako tužitelj potražuje kamate od kasnijeg datuma, dakle od 7. lipnja 2020., sukladno čl. 2. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

16. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu o kojem je sud odlučivao (v. supra t. 3.) tužitelj je u postupku s osnovom uspio 100%, a s visinom je uspio s 56,89 % (od ukupno traženih 3.709,35 EUR uspio je s 1.345,08 EUR), odnosno u smislu čl. 154. st. 2. ZPP-a ukupni omjer uspjeha tužitelja u parnici ocijenjen je s 78,44% (100% + 56,89 % = 156,89% / 2 = 78,44 %), a tuženika s 21,56 % pa kad se jedno od drugog oduzme dobije se uspjeh tužitelja od 56,88%. stoga se odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 158. st. 1. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT). Prilikom obračuna troškova uzeta je vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka – koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).

17. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. OT) 200,00 EUR, sastava podneska od 18. srpnja 2021., 26. travnja 2022., 5. rujna 2023. i 22. veljače 2024., svaki po (Tbr. 8. toč. 1. OT) 200,00 EUR,, zastupanja na ročištu 27. rujna 2021., 16. veljače 2022., 28. kolovoza 2023., 28. svibnja 2024. i 28. studenoga 2024., svaki po (Tbr 9. toč. 1. OT) 200,00 EUR, što ukupno iznosi 2.000,00 EUR.

17.1. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) na iznos odvjetničke nagrade prema Tbr. 42. OT u iznosu od 500,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 41,81 EUR (koliko je i platio) i pristojbu na presudu u iznosu od 83,62 EUR odmjerenu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23), što uz troškove zastupanja po odvjetniku ukupno iznosi 2.625,43 EUR.

17.2. S obzirom na 56,88%. uspjeha u sporu tužitelju pripada iznos od 1.493,34 EUR. Uzimajući u obzir kvalitativan i kvantitativan uspjeh u sporu, a s obzirom na osporavanje visine tužitelju je priznat u cijelosti trošak financijskog vještačenja u traženom iznosu 199,08 EUR kao i trošak predujma za pristup vještaka na ročište u iznosu od 33,18 EUR, slijedom čega mu je dosuđen sveukupni iznos od 1.725,60 EUR.

17.3. Tužitelju nisu dosuđeni ostali troškovi jer nisu bili nužni, priznato mu je četiri obrazložena podneska koliko sukladno OT pripada tužitelju u punom iznosu dok ostali podnesci nisu priznati tužitelju jer je u istima ponavljao ranije navode kao i trošak sastava podneska kojim se specificira zahtjev u valuti euro jer isto vrši sud kod donošenja odluke sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj, 57/22, 88/22).

17.4. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 17. siječnja 2025. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje u tekstu: ZOO).

18. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki III izreke presude.

19 Svi iznosi su izraženi i u kunama i u eurima, a iznosi u eurima su preračunati prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur =7,53450 kn sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj, 57/22, 88/22).

20. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 17. siječnja 2025.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun. uz pristojbu na presudu;

- tuženici po pun.