Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: P-697/2019-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punom. Ireni Blauhorn, odvjetnici iz Karlovca, protiv tužene OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupane po pun. iz OD Žurić i Partneri, d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 13. studenog 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno i punom. tužiteljice OŽ, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Davora Batrolca, odvjetnika u Karlovcu, te punom. tuženika HŽ, odvjetničke vježbenice u OD Žurić i Partneri iz Zagreba, po objavi 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj Otp banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od 372,99 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 5,52 EUR od 12.02.2007. pa do isplate

- 17,09 EUR od 12.03.2007. pa do isplate

- 6,50 EUR od 10.04.2007. pa do isplate

- 12,38 EUR od 20.04.2007. pa do isplate

- 5,95 EUR od 10.05.2007. pa do isplate

- 12,38 EUR od 11.05.2007. pa do isplate

- 18,90 EUR od 11.06.2007. pa do isplate

- 5,86 EUR od 10.07.2007. pa do isplate

- 12,38 EUR od 20.07.2007. pa do isplate

- 6,49 EUR od 10.08.2007. pa do isplate

- 12,38 EUR od 20.08.2007. pa do isplate

- 6,47 EUR od 10.09.2007. pa do isplate

- 12,38 EUR od 19.09.2007. pa do isplate

- 5,84 EUR od 10.10.2007. pa do isplate

- 12,38 EUR od 26.10.2007. pa do isplate

- 6,42 EUR od 12.11.2007. pa do isplate

- 12,38 EUR od 21.11.2007. pa do isplate

- 18,10 EUR od 21.12.2007. pa do isplate

- 18,75 EUR od 14.01.2008. pa do isplate

- 18,73 EUR od 11.02.2008. pa do isplate

- 17,45 EUR od 28.03.2008. pa do isplate

- 18,67 EUR od 21.04.2008. pa do isplate

- 18,05 EUR od 23.05.2008. pa do isplate

- 6,18 EUR od 26.06.2008. pa do isplate

- 12,38 EUR od 02.07.2008. pa do isplate

- 17,99 EUR od 24.07.2008. pa do isplate

- 18,57 EUR od 21.08.2008. pa do isplate

- 18,50 EUR od 29.09.2008. pa do isplate

- 17,92 EUR od 17.10.2008. pa do isplate

II. Nalaže se tuženoj Otp banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 77,88 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na iznose kako slijedi:

- 2,61 EUR od 10.08.2005. pa do isplate

- 0,38 EUR od 09.09.2005. pa do isplate

- 6,30 EUR od 12.09.2005. pa do isplate

- 4,91 EUR od 12.10.2005. pa do isplate

- 5,37 EUR od 11.11.2005. pa do isplate

- 4,77 EUR od 12.01.2006. pa do isplate

- 4,63 EUR od 13.01.2006. pa do isplate

- 0,40 EUR od 10.02.2006. pa do isplate

- 1,83 EUR od 13.02.2006. pa do isplate

- 0,53 EUR od 10.03.2006. pa do isplate

- 0,03 EUR od 10.05.2006. pa do isplate

- 0,76 EUR od 16.05.2006. pa do isplate

- 0,09 EUR od 19.09.2006. pa do isplate

- 0,35 EUR od 17.10.2008. pa do isplate

- 44,92 EUR od 17.10.2008. pa do isplate

III. Nalaže se tuženoj Otp banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici FŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove postupka u iznosu od 938,83 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s prednikom tuženika dana 07. srpnja 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništava broj 83431/05, solemniziran kod javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić pod brojem Ou-593/2005 od 08.srpnja 2006.g., kojim je podignula kredit u iznosu od 52.234,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju prednika tužene važećem na dan korištenja kredita, te s promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom o kamatnim stopama prednika tužene banke. Tvrdi da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen i nastavno obrazlaže da je prednik tužene banke u predmetni ugovor o kreditu i eventualne pripadajuće Dodatke ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva na osnovu jednostrane odluke prednika banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što je kako navodi protivno članku 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, NN 79/07, 125/07 i 79/09, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja i izvršenja id. ugovora, a što za posljedicu ima nepoštenost t.j. ništetnost ugovorne odredbe (članak 102. id. Zakona). Također ističe da je kamatna stopa, pored toga što je nepoštena i ništetna, neodrediva jer Ugovorom o kreditu nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se mijenjala, a neodređenost činidbe po tužiteljici također uzrokuje ništetnost tako ogovorene kamatne stope obzirom je to propisano člancima 269. do 272. Zakona o obveznim odnosima.

1.1. Tužiteljica nadalje dodaje da je s prednikom tuženika ugovorila valutnu klauzulu u CHF, a da se ni o toj odredbi nije pojedinačno raspravljalo, što je protivno čl. 96. i 97. spomenutog ZOO-a, pa i to za posljedicu ima ništetnost takve odredbe sukladno čl.102. ZOO-a. U tom smislu ističe da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (VTS) donio pravomoćnu presudu kojom je valutnu klauzulu CHF proglasio nepoštenom i ništetnom, kao i ugovornu klauzulu o primjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke i u odnosu na tuženu, s time da ista odluka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, što se odnosi i na ovaj slučaj. Naime, navodi da se radilo o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i da postoji pravni osnov u vidu pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate i valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike, te je kao takva obvezujuća za ostale sudove, pa i ovaj sud u predmetu koji je osobno pokrenuo potrošač protiv tuženika kao trgovca.

1.2. Završno još navodi da je (tužiteljica) plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi prema Odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF, preplatila svoju obvezu te ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama prema Odluci banke i valutnoj klauzuli u CHF, a potražuje i isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, sve budući su predmetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 2. Ugovora i promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom banke u čl. 5. Ugovora, ništetne. Tužiteljica uz to napominje da se kao korisnica kredita prethodno obratila tuženoj sa zahtjevom da joj dostavi potrebnu dokumentaciju, jer ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatnim stopama koje su određene jednostranim odlukama o kamatnim stopama tužene, te ne raspolaže drugom dokumentacijom i podacima pa ne može utvrditi visinu iznosa koji joj tužena ima vratiti, a tužena nije udovoljila njenom zahtjev pa ne može postaviti točno određeni tužbeni zahtjev. Pretpostavlja da se radi o njenom potraživanju u iznosu od 11.000,00 kn, ali isti iznos naznačuje samo kao vrijednost predmeta spora, te u tužbenom zahtjevu u tužbi ne postavlja određeni već neodređeni tužbeni zahtjev i potražuje isplatu utuženog potraživanja sa zakonskim zateznim kamatama, uz troškove postupka i zakonsku zateznu kamatu na troškove postupka. Naznačuje da će tužbeni zahtjev moći određeno postaviti nakon što tužena dostavi svu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede vještačenje. Tužiteljica potom nakon provedenog vještačenja precizira tužbeni zahtjev i potražuje da joj tužena OTP banke d.d. Split isplati na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF ukupni iznos od 2.810,07 kn, a na ime preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF ukupno iznos od 586,78 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni anuitet i uz trošak postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.3. Tužiteljica još u podnesku od 26. lipnja 2024.g. iskazuje svoje potraživanje u eurima kao službenoj valuti Republike Hrvatske od 01.siječnja 2023.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporavao tužbu i predlagao odbiti tužbeni zahtjev. Isticao je da je u konkretnom slučaju sporno jesu li pojedine odredbe Ugovora nepoštene i ništetne, te nastavno iznio i obrazložio više procesnopravnih prigovora i prijedloga. Prvenstveno je iznio prigovor zastare potraživanja jer je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo kako navodi tek 12. lipnja 2019., pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa sukladno Zakonu o obveznim odnosima budući su, kako navodi, protekli zastarni rokovi za naknadu štete, za povrat mjesečnih iznosa i za stjecanje bez osnove. Prema tuženiku tužitelj ne dokazuje da bi tuženik u konkretnom ugovornom odnosu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Između ostalog ističe da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja CHF. U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, tuženik ističe da je materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj propisivalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora je jasna, uočljiva, razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati. Također tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. U svakom slučaju tužbeni zahtjev smatra neosnovanim i prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, te slijedom navedenog predlaže dakle odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom i obvezati ga na naknadu troška parničnog postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 83431/05 od 7. srpnja 2005., u Potvrdu o istovjetnosti podnositelja isprave i opću punomoć na listu 11 spisa ,u izvadak i zemljišne knjige iz zk. ul. [broj ZK uloška] k.o. Karlovac 1, u potvrdu javne bilježnice Nine Bubaš Magličić broj OU-593/05, u podnesak tužiteljice po punomoćnici upućen OTP banci d.d. s potvrdom o primitku, potvrdu o plaćanju pristojbi, uvid u podnesak tužiteljice na listu 72 spisa i u podnesak tuženika na listu 78, uvi u podnesak vještaka na listu 79 spisa te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s prilogom u privitku, podnesak tužiteljice od 15.5.2020., podnesak tuženika od 20.12.2020. s dokumentacijom u privitku, podnesak tužitelja od 6.4.2021., Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka RKR d.o.o. za reviziju, kontrolu i porezno savjetovanje od 8.7.2021., podnesak tužiteljice od 9.11.2021., podnesak tuženika od 17.11.2021., podnesak tužiteljice od 26.6.2024. i iskaz tužiteljice osobno.

4. Nakon provedenog postupka, imajući u vidu svaki pojedini dokaz ponaosob i ukupnost cjelokupno utvrđenog činjeničnog stanja, sud je vezano uz dokaze sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19; nadalje: ZPP), unatoč tvrdnjama i navodima tuženika u odgovoru na tužbu, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. U predmetu postupka prvenstveno je nespornim utvrđeno da je sklopljen Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništava broj 83431/05 od 07. srpnja 2005. i da je temeljem istog tužitelj t.j . tužiteljica u vremenu od sklapanja id. ugovora pa nadalje sve do isplate kredita ispunjavala obveze, na način da je plaćala rate kredita sukladno naznačenim ugovornim odredbama koje se odnose na ugovornu kamatu i valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak (CHF). Nije sporno ni da je u navedenom razdoblju platila veći iznos od onog sadržanog u preuzetoj obvezi otplaćivanja rata kredita na temelju ugovorne kamate koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno na temelju tečaja CHF u odnosu na kunu koji je važio u vrijeme isplate kredita. S tim u vezi treba reći da između stranaka nije sporno ni da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio postupak, radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12, koji je pravomoćno okončan, a sve povodom tužbe udruge Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među kojima je i tuženik iz ovog postupka, time da je predmet tog spora upravo bila valjanost načina promjene kamatne stope ugovornih kamata i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

6. Između stranaka je sporno ima li, i u kojoj mjeri, odluka suda iz spomenutog postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača učinka na ovaj postupak, a ukoliko ima da se zaključi kako nisu valjane odredbe o načinu promjene ugovorne kamatne stope i odredbe o valutnoj klauzuli, te može li se uopće u kontekstu tužiteljeve tražbine uzeti u obzir kao da je kamatna stopa ugovorne kamate bila fiksna, i to ona koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu za cijelo vrijeme otplate, a jednako tako i može li se uzeti u obzir u kontekstu njene tražbine iz ovog postupka da je za cijelo vrijeme otplate tečaj CHF u odnosu na kunu bio fiksan i to jednak onome koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita. Osim toga, sporno je u ovom postupku i je li nastupila zastara za potraživanje tužiteljice.

7. Vezano uz učinak spomenute odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, treba reći da nisu osnovani prigovori tuženika, jer po mišljenju ovog suda predmetna odluka iz tog postupka ima učinak na ovaj postupak upravo zato jer je sud sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz te parnice, sve u vezi s odredbom čl. 122. ZZP-a. Naime, nije odlučno o čemu se raspravljalo po toj tužbi, da li o ugovornim odredbama stambenih kredita ili nekih drugih namjenskih ili nenamjenskih kredita, te u tom smislu nije odlučna okolnost što se u ovom postupku radi o podizanju kredita za dovršenje obiteljske kuće, već je odlučno da je predmet spora povodom navedene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bila ugovorna odredba koja uređuje način promjene ugovorne kamatne stope, kao i valutna klauzula vezana za CHF, a u kontekstu da se radi o nepoštenim odredbama kojima su povrijeđena prava i interesi potrošača. Stoga se smisao navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i ZPP-a, koje reguliraju takvu tužbu i njen učinak na posebne parnice, shvaća na način da odluka iz tog postupka ima utjecaja na sve posebne parnice u kojima se kao prethodno pitanje javlja pitanje valjanosti tih odredbi. U tom smislu je bitno istaknuti da u posebnim parnicama ugovorne odredbe nije ispravno tumačiti doslovno već isključivo polazeći od smisla odredbi koji mora biti jednak smislu odredbi koje su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača bile predmet rasprave u kontekstu njihove valjanosti. To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi čl. 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama, koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. (Narodne novine broj 70/19), dopunjena id. odredba na način da je izričito naznačeno da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, te je razvidno da je namjera zakonodavca bila i prije opisane izmjene da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj (kojem je povrijeđeno pravo i kada je to utvrđeno takvom odlukom iz spora povodom te tužbe) traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi niti imala smisla.

8. U ovom postupku, a kako je već naznačeno, tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na način da se ista mijenjala jednostranom odlukom tuženika o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, te da osim toga nisu utvrđeni podaci na temelju kojih bi se ugovorna kamatna stopa mijenjala, pa je u tom smislu činidba neodrediva.

9. Slijedom toga, a kako je sud vezan utvrđenjima iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, što je već argumentirano, valja ukazati da je Trgovački sud u Zagrebu presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., između ostalog, presudio da je ovdje tužena odnosno ranije prednik tužene banke u Splitu u razdoblju na koje se odnosi i predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. To je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time navedena banka a ovdje tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to odredbama članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. U tom postupku je u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate, osim navedenog, između ostalog pojašnjeno da je unošenjem u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora. Međutim, ni približno nisu mogli ocijeniti da li će se, kada, kako i u kojem smjeru kretati kamatna stopa tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Kako je, dakle, utvrđeno da se u pogledu promjenjive kamatne stope ugovorne kamate radilo o odredbama koje su bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo i potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj, te je tim odredbama suprotno načelu savjesnosti i poštenja izraženom u članku 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 nadalje: ZOO) potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, zaključak je sudova iz tog postupka da takva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, i to pored već spomenutog načela savjesnosti i poštenja te načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava, a sve u smislu odredbi članka 3., članka 5. i članka 6. ZOO-a.

11. Također je takav stav iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača "prošao kontrolu" viših sudova t.j. Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, o čemu se isti očitovao i potvrdio id. stav presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13, a isto je učinio i Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije Presudom i rješenjem pod poslovnim brojem Revt-249/14 od 09. travnja 2015.

12. Razmatrajući ugovorne odredbe a napose odredbe čl. 2. i 5. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, koje reguliraju upravo ugovornu kamatu, proizlazi da je ugovorom utvrđena samo kamatna stopa na dan sklapanja ugovora, uz naznaku da je ista promjenjiva sukladno odluci banke bez bilo kakvih parametara i kriterija po kojima će se ista mijenjati, pa se stoga upravo radi o odredbi koja je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

13. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) Trgovački sud u Zagrebu je presudom pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., između ostalog, utvrdio da je tuženik upravo u razdoblju na koje se odnosi i predmetni ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, pri čemu su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredite kao potrošače, zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, te su navedene banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

14. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu (list 5-10 spisa) utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula kakva je bila predmet spora povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa i prava potrošača, te je za naglasiti da je takav stav izražen u spomenutoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03. listopada 2017. i Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., kao i u odluci Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s time da je pitanje valutne klauzule i u tom kontekstu valjanosti odredbe bilo predmet postupka i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, koji je u bitnome potvrdio jednak stav kao u navedenim odlukama a u svojoj odluci broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Slijedom naprijed navedenog, a ponovno ukazujući da je ovaj sud sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, zaključak je ovog suda da je ništetna odredba predmetnog ugovora kojom je uređeno da se kamatna stopa ugovorne kamate mijenja jednostranom odlukom banke, te da je ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, a sve sukladno navedenim odredbama. Kako je pak odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platio na temelju ništetnog dijela odredbi.

15. Da se radi o ništetnim odredbama neizravno je svojim iskazom potvrdila i tužiteljica koja je navela da se više točno ne sjeća kada je sklopljen predmetni ugovor, ali misli da je bilo oko 2006.g. Opisala je da su joj bila potrebna sredstava za namirenje nekih potreba pa je došla u Splitsku banku i raspitivala se može li podići kredit. Sjeća se da joj je ponuđen „jedino takav kredit“ odnosno i rečeno joj je da može podići „jedino takav kredit“, pa je isti podigla a da „nije posebno ni čitala ugovor niti imala priliku razgovarati s osobnim bankarom, odnosno osobni bankar ju nije osobno upozorio na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu“, kako doslovno navodi. Štoviše, ne sjeća se čak ni kolika je bila kamata u to vrijeme niti se sjeća da li je posebno rečeno od strane osobnog bankara kolika je kamata. Zapravo se više ne sjeća ni iznosa kredita koji je podizala, već se sjeća t.j. misli da je rok otplate kredita bio 10 godina, uz plaćanje svakomjesečnih rata u cilju povrata kredit koje su iznosile otprilike 1/3 njene plaće. Misli da se radilo o iznosu u visini od možda današnjih 200,00 eura. Nastavno navodi da ne zna nakon koliko je vremena proteklo dok je primijetila kako su rate koje otplaćuje na ime kredita odjednom jako porasle. To joj je bio veliki problem, ali nije imala drugih mogućnosti pa je nastavila otplaćivati kredit sve dok ga nije u cijelosti isplatila. Na upit pun. tuženika je li imala otvoreni obrt ili bila članica trgovačkog društva tužiteljica odgovara niječno, a na daljnji upit odgovara da je podignuta sredstva kredita iskoristila za kupovinu kućanskih aparata i drugih kućnih potrepština te školovanje djece na fakultetu.

16. Dakle, i nakon ovakvog iskaza za zaključiti je da je tužiteljica evidentno potpisala tipski ugovor po principu „uzmi ili ostavi“, kojom prilikom joj kod sklapanja ugovora nije pobliže obrazložen sadržaj ugovora niti je upozorena na rizik koji se može dogoditi vezano uz povišenje kamatne stope jednostranom odlukom banke.

17. Opće je također poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, pa se evidentno nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama istaknutim u predmetu ovog postupka. Također iz iskaza tužitelja i provedenih dokaza u spisu proizlazi da dakle tužiteljica nije pojedinačno pregovarala s tuženikom o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj je data od strane tuženika u formi ugovora, s time da je isti unaprijed bio sastavljen po tuženiku, pa se dakle radi o tipskom ugovoru koji se zasigurno i ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita. Takav tipski ugovor o kreditu sastavljen je od strane pravne službe tuženika i nije ni podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, a tužitelj je prihvatio i evidentno poštivao ugovorne odredbe. Pri tom ni okolnost je li tužitelj pročitao sporne odredbe ugovora ne bi bila od značajnijeg utjecaja za prosuđivanje nepoštenosti samih odredbi, obzirom je sukladno naprijed navedenim propisima bitno za utvrditi je li o istim odredbama tužitelj mogao pregovarati i jesu li iste odredbe uzrokovale neravnotežu u pravnim odnosima stranaka. Osim toga, tužitelj je s tuženikom zaključio id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku, daje status prosječnog potrošača, a člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

18. Glede prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, valja reći da ni taj prigovor nije osnovan iz razloga kako sukladno ukazuje tužitelj, obzirom je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare prema odredbi čl. 241. ZOO-a. Taj postupak je pokrenut 04. travnja 2012. te je tada došlo do prekida zastare, a danom pravomoćnog okončanja id. spora 13. lipnja 2014. u odnosu na dio tražbine Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13), odnosno 14. lipnja 2018. za preostali dio tražbine (presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17), zastara je počela teći iznova. Pri tom se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, kako je sukladno izraženo u stavu i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., pa se slijedom toga u ovom predmetu utvrđuje da nije nastupila zastara za id. potraživanje. Naime, obzirom se radi o tražbini koja zastarijeva u petogodišnjem zastarnom roku razvidno je da je sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a podnošenjem tužbe 12.lipnja 2019. tužitelj podnio tužbu unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

19. U pogledu temelja za obračun tražbine, ispravan je pravni stav tužitelja da je potrebno uzeti u obzir ugovornu kamatnu stopu koja je između stranaka vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora u odnosu na ono što je tijekom otplate plaćao, a budući je to jedini parametar odnosno jedina kamatna stopa po kojoj bi se mogla obračunati obveza tužitelja ako se zanemari ništetan dio odredbe, posebno uzimajući u obziri da sud ništetan dio odredbe ne može mijenjati nekom drugom odredbom već ugovor može ostati na snazi bez ništetnog dijela ili je alternativa ništetnost cijelog ugovora, a sve u kontekstu odredbe čl. 324. ZOO-a.

20. Jednako tako, prilikom obračuna visine tražbine, potrebno je uzeti u obzir tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja id. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništava, a sve obzirom na zauzeti stav glede ništetnosti u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

21. Sud je slijedom toga prihvatio i izveo dokaz financijskim vještačenjem po financijsko knjigovodstvenom vještaku RKR d.o.o. za reviziju, kontrolu i porezno savjetovanje iz [adresa], te temeljem takvog dokaza utvrdio da je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF, iznos od ukupno od 372,99 eur (ranije 2.810,07 kn), a na ime preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF, ukupni iznos od 77,88 eur (ranije 586,78 kn), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni anuitet preplaćenih kamata odnosno preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF.

22. Tužitelj je nakon takvog izračuna prihvatio nalaz vještaka i prema istom precizirao tužbeni zahtjev, a nalaz vještaka prihvaća i ovaj sud jer je napravljen kao objektivan i matematički točan od strane vještaka i stručne osobe na temelju valjanih dokaza, te istom uostalom stranke nisu imale prigovarale ni imale primjedbi. Jedino je tuženik ustrajao kod ranijih prigovora i napose neosnovanosti tužbe i potraživanja iz tužbenog zahtjeva.

23. Stoga je slijedom naprijed navedenog i u skladu s naprijed navedenim, donesena odluka kao u točki I. i II. izreci ove presude, jer je prihvaćen kao osnovan precizirani tužbeni zahtjev tužitelja prema nalazu i mišljenju vještaka.

24. Vezano uz dosudu glavnog potraživanja, napominje se da je početak tijeka zatezne kamate utvrđen uvidom u nalaz i mišljenje vještaka, a potom dosuđen u skladu s odredbom članka 1115. ZOO-a i odredbom članka 29. st. 1. ZOO-a, s time da se sukladno članku 1. Uredbe u visini stope zatezne kamate i sukladno odredbi članka 29. st. 2. ZOO-a ima primijeniti stopa zatezne kamate.

25. Kako je tužiteljica uspjela u postupku, dosuđen joj je trošak parničnog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a prema Troškovniku priloženom na završnom ročištu. Tužiteljici je slijedom toga a temeljem Tbr. 7. - 9. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Odvjetničke tarife), Narodne novine RH br. 142/12, 103/14, 69/93, 118/14, 107/15,37/22, 126/22 i 138/23, dosuđen trošak postupka za sastav tužbe, sastav podnesaka od 14. svibnja 2020. i 09. studenoga 2021., te za zastupanje na ročištu od 13. studenog 2024., sve na razini od po 50 bodova prema dosuđenoj vrijednosti potraživanja. Za zastupanje na prvom ročištu od 08.12.2020. tužitelju je priznat 50%-ni iznos od 25 bodova (50,00 eur), jer se radilo o pripremnom ročištu na kojem se samo procesno raspravljalo, dok je za podnesak od 26.06. 2024. priznata 25%-na naknada u iznosu od 12,50 bodova, sukladno Tbr. 8. točka 3 Odvjetničke tarife jer je u istom samo preciziran tužbeni zahtjev u službenoj valuti RH, pa nije opravdano dosuditi cjelokupni zatraženi iznos. Ukupno je tužitelju za naprijed navedene radnje dosuđen trošak u iznosu od 475,00 eur ili 593,75 eur uključujući pdv. Tom trošku pridodan je još trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur i trošak sudske pristojbe za tužbu od 53,09 eur i sudske pristojbe za presudu od 26,54 eur, te je tužitelju sveukupno dosuđen trošak u iznosu od 938,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki III. izreke ove odluke.

U Karlovcu 17. siječnja 2025.

Sudac

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po pun. Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu.

2. Tuženiku po pun. iz V i Patneri d.o.o. iz Zagreba.