REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1992/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu Marku Ivrlaču, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnicima ČS, Mariju Rođaku i ES, odvjetnicima u zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz, Zagreb, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupano po punomoćnici po Mariji Radelji, odvjetnici u odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb,radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 6. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnice tuženika, dana 17. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu iznosa od 167,67 Eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe iz 4. ugovora o kreditu broj 016- 1346/2006 sklopljen dana 29. svibnja 2006. između tužitelja PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika, ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora, kojima je kao ugovorenu valuta kredita uz koju je vezana glavnica naveden švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 2.258,88 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od

dana 30.10.2008. na iznos od 12,48 €

dana 30.12.2008. na iznos od 6,45 €

dana 30.01.2009. na iznos od 9,66 €

dana 07.03.2009. na iznos od 14,42 €

dana 31.03.2009. na iznos od 9,83 €

dana 30.04.2009. na iznos od 11,68 €

dana 30.05.2009. na iznos od 7,12 €

dana 30.06.2009. na iznos od 4,98 €

dana 30.07.2009. na iznos od 6,20 €

dana 1.09.2009. na iznos od 7,28 €

dana 30.09.2009. na iznos od 6,53 €

dana 30.10.2009. na iznos od 4,52 €

dana 1.12.2009. na iznos od 8,46 €

dana 30.12.2009. na iznos od 10,47 €

dana 30.01.2010. na iznos od 12,61 €

dana 02.03.2010. na iznos od 13,18 €

dana 30.03.2010. na iznos od 17,67 €

dana 30.04.2010. na iznos od 16,75 €

dana 12.06.2010. na iznos od 24,63 €

dana 30.06.2010. na iznos od 29,86 €

dana 30.07.2010. na iznos od 25,25 €

dana 31.08.2010. na iznos od 40,12 €

dana 30.09.2010. na iznos od 35,20 €

dana 30.10.2010. na iznos od 30,49 €

dana 30.11.2010. na iznos od 38,45 €

dana 30.12.2010. na iznos od 51,43 €

dana 29.01.2011. na iznos od 43,89 €

dana 08.03.2011. na iznos od 43,89 €

dana 29.03.2011. na iznos od 43,81 €

dana 11.05.2011. na iznos od 49,64 €

dana 11.06.2011. na iznos od 58,70 €

dana 08.07.2011. na iznos od 60,78 €

dana 29.07.2011. na iznos od 73,95 €

dana 03.09.2011. na iznos od 78,92 €

dana 29.09.2011. na iznos od 61,93 €

dana 11.11.2011. na iznos od 59,22 €

dana 09.12.2011. na iznos od 58,41 €

dana 29.12.2011. na iznos od 62,64 €

dana 11.02.2012. na iznos od 67,26 €

dana 10.03.2012. na iznos od 67,61 €

dana 29.03.2012. na iznos od 66,01 €

dana 01.05.2012. na iznos od 68,03 €

dana 29.05.2012. na iznos od 68,85 €

dana 29.06.2012. na iznos od 67,10 €

dana 31.07.2012. na iznos od 67,17 €

dana 06.09.2012. na iznos od 65,33 €

dana 04.10.2012. na iznos od 62,23 €

dana 1.11.2012. na iznos od 66,63 €

dana 29.11.2012. na iznos od 67,83 €

dana 29.01.2013. na iznos od 61,10 €

dana 07.02.2013. na iznos od 63,03 €

dana 07.03.2013. na iznos od 64,05 €

dana 09.04.2013. na iznos od 67,18 €

dana 23.05.2013. na iznos od 59,34 €

dana 02.07.2013. na iznos od 58,63 €,

do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba iz čl. 5. ugovora o kreditu broj 016-1346/2006 sklopljen 29. svibnja 2006. između tužitelja PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika, ADDIKO BANK d.d, OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora, u dijelu kojim se navodi: ”Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita”.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 128,86 Eura s zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 1. lipnja 2006. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, platiti tužitelju isplatiti tužitelju PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.648,17 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja PS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 Eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 Eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2025. pa do isplate, koje teku od 17. siječnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke 29. svibnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 016/1346/2006 (dalje u tekstu: ugovor o kreditu) kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.086,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli sadržani u ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni. Nadalje, tužitelj navodi da je ništena i odredba čl. 5 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada u visini od 1,5% vrijednosti iznosa kredita koja se naplaćuje neposredno s plasmanom kredita, u kunskoj protuvrdijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan puštanja kredita u tečaj. Ističe da je platio navedenu naknadu 31. svibnja 2006. u iznosu od 195,60 Eura. Poziva se na presude: Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. Tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 4 ugovora o kreditu, isplatu iznosa od 2.359,81 Eura na ime preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF, utvrđenje ništetnim odredbe čl. 5 ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 195,60 eura po osnovi ulazne naknade.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva i potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu te ističe prigovor zastare. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Tuženik smatra da su ugovorne strane prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi te da ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tuženik ističe kako utvrđenja iz kolektivnog spora nisu primjenjiva glede utvrđenja navodne ništetnosti odredba o naknadi za obradu kredita, da je ugovorna odredba čl. 5. ugovora o kreditu na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita jasno i razumljivo sastavljena te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za njega proizlaze.

3. Radi utvrđivanja odlučnih činjenica u dokaznom postupku sud je proveo dokaz čitanjem dokumentacije koja prileži spisu i to: ugovor o kreditu (list 9-14 spisa), pregled prometa (list 15-24 spisa), otplatni plan (list 25-27 spisa), specifikacija uplata (list 2931 spisa), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 63-66 spisa), Hypo Times (list 67-79 spisa), transkirpt (list 80 spisa), članak (list 81- 84 spisa), učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbina i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (list 85-96 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Darku Prpiću (list 125-132 spisa), saslušao je tužitelja (list 166-167 spisa).

4. Sud nije izveo dokaz saslušanjem zaposlenika tuženika i saslušanjem javnog bilježnika Željke Horvat Pernar, budući da javni bilježnik nije ekonomski ekspert koji je mogao objasniti tužitelju mogućnost promjene tečaja valute CHF. Nadalje, iz same solemnizacije javne isprave vidljivo je da je isprava pročitana i da su stranke upozorene na to da ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akata.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Tužitelj je podneskom od 4. rujna 2024. smanjio tužbeni zahtjev i potražuje plaćanje iznosa od 2.258,88 Eura na ime preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja valute CHF i plaćanje iznosa od 128,86 Eura sa osnove preplaćenog iznosa po osnovi ulazne naknade. Tuženik je navedeni podnesak zaprimio 9. rujna 2024. te se podneskom od 11. rujna 2024. suglasio sa djelomičnim povlačenjem tužbe, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja sukladno čl. 193.st.2. ZPP-a.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev utvrđenjem ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu te za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi.

8. Među strankama nije sporno da su tuženik i tužitelj sklopili ugovor o kreditu broj 016-1346/2006 od 30. svibnja 2006. i da visina ulazne naknade iznosi 195,60 Eura.

9. Između stranaka je sporna osnova i visina utužene tražbine, i to prije svega jesu li pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica u CHF te da li je dužan platiti ulaznu naknadu. Ujedno je tijekom postupka bilo sporno je li nastupila zastara potraživanja tužitelja prema tuženiku.

10. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru, jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca. Iz svega navedenog sud zaključuje da je tužitelj potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) jer je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Člankom 2. ugovora o kreditu ugovoreno je da banka tužitelju odobrava potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 21.086,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.

12. Člankom 4. ugovora o kreditu je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 300,51 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja.

13. Člankom 5. ugovora o kreditu je ugovoreno je da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,5% iznosa kredita.

14. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom IV izreke utvrđeno je da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d., (i ostali tuženici u tom predmetu) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Hypo Alpe-Adria Bank d.d., kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Hypo Alpe-Adria Bank d.d., postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Hypo Alpe-Adria Bank d.d., (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 4. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d., u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

17. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Pogrešno tuženik smatra da se odredba čl. 502.c ne primjenjuje u ovom postupku. Točno je da je ta odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11), a da je tužba u kolektivnom sporu podnesena 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a, se primjenjuje na sve postupke koji su u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

19. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje u tekstu: ZOO), jer navedeno nije bila stvarna intencija zakonodavca te bi svako drugačije tumačenje predstavljalo pretjerano usko tumačenje odredaba čl. 502.c ZPP-a I čl. 138.a Zakona o potrošačima.

21. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 30. svibnja 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima, jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

22. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

23. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak presude u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, koji se odnosi i na tuženika, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača.

25. Navedeno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.

26. S obzirom na to da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, a ovaj sud je vezan tom odlukom, to se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati.

27. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Darka Prpića utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule za više plaćeni iznos iznosi 2.258,88 Eura, a manje plaćeni iznos iznosi 175,31 Eura.

28. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje Darka Prpića jer je izrađen stručno i argumentirano. Prigovor tuženika na nalaz i mišljenje nije relevantan budući da isti predstavlja pravno pitanje, a ne pitanje konkretnog izračuna. Valja istaknuti i to da stranke nisu imale pitanja za vještaka na ročištu za glavnu raspravu održanom dana 6. prosinca 2024.

29. Iz iskaza tužitelja proizlazi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta niti je bio član trgovačkog društva, da je kredit dizao radi kupnje osobnog automobila i da je vozilo koristio za osobne potrebe. Tužitelj je naveo da je vozilo kupio u auto-kući Autowill, a koji su imali suradnju sa tuženikom, zbog čega vozilo putem kredita nije mogao kupiti u svojoj matičnoj banci koja je bila Zagrebačka banka, da je iz auto-kuće Autowill bio upućen u poslovnicu tuženika u Škorpikovoj ulici te je prilikom prvog posjeta dostavio dokumentaciju, a vezano za namjenu sklapanja ugovora o kreditu, da mu je ponuđeno isključivo sklapanje ugovora u valuti CHF, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bilo najpovoljnije sklopiti ugovor u valuti CHF budući da je bila najmanja kamatna stopa na takve kredite, da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije znao što znači pojam valutna klauzula niti ga je itko upozoravao i objašnjavao mu navedeni pojam, da nitko od zaposlenika banaka nije prolazio sadržaj ugovora o kreditu sa njim, da mu je jedino bilo potrebno naći sudužnika, koji je trebala biti njegova supruga, međutim zbog činjenice da je supruga u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila na porodiljnom dopustu banka je odbila da mu ista bude sudužnik po kreditu te sam imao kratak rok za naći novog sudužnika a to mi je bila gospođa NS. Nadalje, tužitelj je iskazao da mu nitko nije rekao da mora platiti tzv. ulaznu naknadu i da ne zna na koji način se uračunava ulazna naknada, da je ugovor o kreditu pročitao, međutim da nije financijski stručnjak, stoga u ugovoru postoje termini koji mu nisu poznati, a ti termini mu nisu bili posebno pojašnjeni, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu znao da je kredit vezan za valutu CHF, međutim da nije znao da će se kamatna stopa mijenjati niti je znao da će tečaj CHF u odnosu na kunu mijenjati na način na koji je to bilo, niti ga je itko upozorio na navedeno.

30. Sud smatra da je iskaz tužitelja istinit budući da je isti logičan i životan, a tužitelj je jasno i sigurno odgovarao na sva pitanja suda. Iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj nije obaviješten o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valuti CHF te da mu je ponuđeno isključivo sklapanje navedenog ugovora.

31. Ništetnost odredbi o promjenjivoj valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

32. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

33. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

34. Korisnik kredita (tužitelj) je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli, a to ukupno iznosi 2.258,88 Eura. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule, navedeno ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta, jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule, jer je ugovor bez te klauzule i dalje na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

35. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a.

36. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 2.258,88 Eura.

37. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

38. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

39. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 21. travnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu.

40. Valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno stajalište kako „zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, stoga je sud u ovom postupku utvrdio da tuženikov prigovor zastare nije osnovan. 41. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača(''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

42. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a posebno ne sa tužiteljem, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Sud je imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskih ugovora sastavljenih unaprijed od strane pravne službe tuženika.

43. Prema tome, sud smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a tuženik je odbio pregovarati o istoj.

44. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 nije isto dokazao.

45. Uostalom, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita koje je bio dužan platiti prilikom isplate kredite, na temelju čega je određena visina te naknade (prema čl. 5 ugovora ista iznosi 1,50% od iznosa kredita). Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana od strane tuženika na standardiziranom, tipskom obrascu ugovora, da se o istoj sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Kod toga tužitelj pravilno i ukazuje na drugi dio odredbe čl. 5. ugovora o kreditu, i to da je on obvezan snositi "i sve ostale troškove vezane uz zaključenje ovog ugovora" Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 5 ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

46. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 1,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

47. S obzirom da se o navedenoj odredbi čl. 5. ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

48. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na aktualnu odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari u odnosu na istog tuženika, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

49. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

50. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo što čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 5. ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 128,86 Eura. Valja navesti da između stranaka nije bilo sporno da visina ulazne naknade je iznosila 1.473,75 kn odnosno195,60 Eura, međutim tužitelj je podneskom od 4. rujna 2024. s te osnove zahtijevao isplatu iznosa od 128,86 Eura, a koji iznos mu je sud dosudio.

51. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita 31. svibnja 2006. ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od dana stjecanja.

52. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl. br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

53. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev je osnovan za iznos od 2.258,88 Eura po osnovi preplate zbog ništetene odredbe o valutnoj klauzuli i za iznos od 128,86 Eura po osnovi preplate zbog ništetene odredbe o ulaznoj naknadi.

54. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 4. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Stopa zatezne kamate određena je za razdoblje do 31. prosinca 2007. prema Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 153/04), a od 1. siječnja 2008. prema odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

55. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj je uspio u parnici u cijelosti pa tužitelj ima pravo na naknadu izazvanih vođenjem postupka temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

56. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23.) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

57. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podneska od 19. rujna 2023. i 11. srpnja 2024. u iznosu od po 100 bodova prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, pristup na ročišta od 31. svibnja 2024. i 6. prosinca 2024. u iznosu od po 100 bodova za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, što ukupno iznosi 500,00 bodova, a pomnoženo sa traženih 2 Eura/1 bod iznosi 1.000,00 Eura. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) na iznos odvjetničke nagrade prema Tbr. 42. Tarife, što ukupno iznosi 1.250,00 Eura. Tužitelj ima pravo na naknadu trošak predujma za izvedeno vještačenje u iznosu od 398,17 Eura, u cijelosti, slijedom čega je tužitelju dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 1.648,17 Eura.

58. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 5. siječnja 2023., 14. kolovoza 2024. i 17. rujna 2024. budući da navedeni podnsci nisu bili nužni za vođenje parničnog postupka, slijedom čega je sud odbio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 750,00 Eura.

59. Tuženik nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka budući da nije uspio u sporu. U odnosu na povučeni dio tuženik nema pravo na naknadu troškova budući da djelomičnim povlačenjem tužbe tuženiku nisu nastali nikakvi dodatni troškovi postupka. Slijedom navedenog odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 Eura kao neosnovan.

U Zagrebu, 17. siječnja 2025.

SUDAC:

Marko Ivrlač

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st.1. ZPP-a).