REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Poslovni broj: P-1841/2020-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 3.prosinca 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu odluke dana 17.siječnja 2025.,

p r e s u d i o j e:

I - Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu od dana 18.6.2007. godine broj 3209847699 (solemniziran pred Teom Karabotićem-Milovcem, javnim bilježnikom u Splitu, broj: OV-4404/07), sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to:

a)u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 2. 3., 7. i 23. k) ugovora) u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke/tuženika, točnije u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu sa svojim odlukama i aktima te shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, kao i u dijelu svih drugih odredaba ugovora i akata tuženika koje propisuju takav način promjene kamatne stope. b)u dijelu (naročito odredbe sadržane u članku 1., 2., i 7., 23. p) ugovora) u kojem se ugovora valutna klauzula u CHF-u, točnije u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit i kamate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja (dospijeća);

c)u dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita, točnije u dijelu odredbe članka 2. koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora“, te u dijelu odredbe članka 23. c) koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada kreditora, odnosno Općim uvjetima poslovanja kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“.

II - Dužan je tuženik isplatiti tužitelju u roku od 15 dana:

a)s osnova više naplaćenih mjesečnih anuiteta uslijed promjene tečaja, odnosno sukladno utvrđenju iz točke I. podtočke b) ove presude, novčani iznos od 40.503,39 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od:

-3,28 EUR teče od 15.11.2007. pa do isplate,

-12,35 EUR teče od 15.1.2008. pa do isplate,

-13,51 EUR teče od 14.2.2008. pa do isplate,

-31,99 EUR teče od 10.3.2008. pa do isplate,

-25,90 EUR teče od 15.4.2008. pa do isplate,

-6,29 EUR teče od 14.05.2008. pa do isplate,

-9,14 EUR teče od 11.06.2008. pa do isplate,

-3,41 EUR teče od 21.07.2008. pa do isplate,

-8,95 EUR teče od 08.09.2008. pa do isplate,

-3,49 EUR teče od 26.09.2008. pa do isplate,

-0,02 EUR teče od 01.07.2009. pa do isplate,

-69,37 EUR teče od 20.07.2009. pa do isplate,

-0,01 EUR teče od 15.08.2009. pa do isplate,

-69,35 EUR teče od 20.08.2009. pa do isplate,

-4,29 EUR teče od 18.09.2009. pa do isplate,

-125,56 EUR teče od 15.10.2009. pa do isplate,

-72,41 EUR teče od 15.11.2009. pa do isplate,

-71,19 EUR teče od 15.12.2009. pa do isplate,

-5,11 EUR teče od 15.01.2010. pa do isplate,

-6,34 EUR teče od 20.01.2010. pa do isplate,

-5,23 EUR teče od 25.02.2010. pa do isplate,

-8,04 EUR teče od 23.03.2010. pa do isplate,

-6,65 EUR teče od 26.05.2010. pa do isplate,

-8,34 EUR teče od 23.06.2010. pa do isplate,

-3,63 EUR teče od 02.08.2010. pa do isplate,

-10,38 EUR teče od 24.08.2010. pa do isplate,

-12,95 EUR teče od 27.09.2010. pa do isplate,

-39.903,53 EUR teče od 25.02.2011. pa do isplate;

b)s osnova naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosno na temelju utvrđenja iz točke I.c) ove presude, novčani iznos od 1.556,60 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 25.veljače 2011. pa do isplate; s tim da zatezne kamate teku od 15.studenog 2007. do 31.prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. do 30.lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1.srpnja 2011. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

III - Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao:

a)da se utvrdi ništetnim ugovor naveden u točki I. izreke u dijelu akata (općih uvjeta i dr.) tuženika kojim se propisuje pravo na naplatu istih troškova,

b)da mu tuženik isplati iznose sa zateznim kamatama kako slijedi:

-0,01 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 15.4.2008. pa do isplate,

-0,01 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 15.11.2009. pa do isplate,

-0,01 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 15.12.2009. pa do isplate,

-2,65 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 25.2.2011. pa do isplate.

IV – Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.706,19 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17.siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 5.6.2020. ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate 324.000,00 kuna. Tužbeni zahtjev se činjenično temelji na: da je tužitelj 18.6.2007. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu glede iznosa od 200.840,00 CHF; da je u ugovoru određena kamatna stopa od 4,5% godišnje s tim da je promjenjiva sukladno odluci tuženika; da je navedena odredba ništetna i nepoštena, baš kao i odredba o valutnoj klauzuli; da je tuženik po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli neosnovano stekao utuženi iznos.

1.1.Tužbeni zahtjev je podneskom od 1.3.2021. preinačen jer se zahtijeva i utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora u kreditu u dijelu koji se odnosi na ulazne i izlazne naknade, a na ročištu od 26.4.2022. je dodatno preinačena tužba traženjem isplate naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 11.728,00 kuna.

Konačni tužbeni zahtjev je postavljen podneskom od 17.6.2024. s tim da je potraživan iznos od 40.503,39 EUR, kao i 1.556,60 EUR s osnove naknade. Tuženik se protivio preinaci tužbe, a sud je istu dopustio raspravnim rješenjima od 26.4.2022. i 3.12.2024.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio odbijanje tužbenog zahtjeva i dosuđivanje parničnog troška. Pri tome je tuženik u bitnom naveo: da prigovara zastari; da su odluke donesene u kolektivnom sporu nepravilne i nezakonite i u suprotnosti s odlukama Suda EU; da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja (ne)poštenosti; da su tužitelju predočene sve relevantne informacije o predmetnom kreditu i ugovornim odredbama koje su predmet spora; da je tužitelj dragovoljno pristao na rizik promjenjivosti tečaja; da je izvještavao tužitelja o izmjeni kamatne stope te pri tome da je tužitelj imao pravo na raskid ugovora; da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa o promjenjivoj kamatnoj stopi i takvom intervencijom u sadržaj ugovora bi se izmijenila u fiksnu kamatnu stopu; da tužitelju nije nastala šteta niti mu je tuženik prouzročio.

Nadalje, tijekom postupka je prigovorio: da tužitelj nije potrošač; da odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem ulaznih i izlaznih naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva; da ta odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama.

3.U dokaznom postupku je izveden dokaz pregledom cjelokupne pisane dokumentacije u spisu koja će biti navedena u nastavku obrazloženja, saslušanjem tužitelja te financijskim vještačenjem.

3.1.Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

4.Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i isplatu novčanog iznosa stečenog bez osnove.

4.1.U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

4.2.Među strankama nije sporno kakav je sadržaj ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka te da je bilo promjena kamatne stope i tečaja CHF (na više) nakon sklapanja istog.

Sporno je da li su predmetne odredbe ugovora ništetne i visina eventualnog potraživanja tužitelja.

5.U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 18.6.2007. kamatna stopa je iznosila 4,5% godišnje, te je ugovoreno da je promjenjiva u skladu s odlukom banke i promjenama tržišnih uvjeta.

Također je ugovorena valutna klauzula za isplatu i vraćanje kredita tako da se vraća u kunskoj protuvrijednosti CHF iznosa.

Konačno, ugovorene su i naknade koje nisu određene u nominalnom iznosu ili postotku već se ugovorne odredbe pozivaju na interne akte tuženika koji propisuju te naknade (npr. za prijevremenu otplatu, ulaznu naknadu i sl.).

Sve navedeno je utvrđeno pregledom navedenog ugovora.

5.1.Financijskim vještačenjem po vještaku Anti Beusu utvrđeno je, nakon dopune nalaza po prigovoru tužitelja, da:

-zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u kunama) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u kunama u iznosu od 305.152,55 kuna (što sad iznosi 40.500,70 EUR);

-zbog promjene kamatne stope, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u kunama) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kamata u kunama u iznosu od 34.380,23 kuna (što sad iznosi 4.563,04 EUR);

-zbog promjene tečaja, u promatranom razdoblju nastale su negativne razlike u iznosu od 128,43 kuna (što sad iznosi 17,05 EUR);

-da tužitelj nije platio ulaznu naknadu, a dana 25.2.2011. platio je izlaznu naknadu u iznosu od 1.556,60 EUR.

Na mišljenje vještaka (matematički izračun) stranke nisu imale primjedbi pa mu i ovaj sud poklanja vjeru, a posebno stoga što djeluje stručno i logično, te ga ovaj sud smatra vjerodostojnim dokazom.

5.2.Dakle, gledano po anuitetima, tužitelj je po osnovi valutne klauzule preplatio iznose navedene u stupcu 2 rekapitulacije (str. 14 i 15 vještva) koji iznosi pretvoreni u EUR po konverzijskom tečaju daju pojedinačne iznose iz točke II. izreke presude. Kad se ti iznosi zbroje, dobije se iznos od 40.508,75 EUR što je više od iznosa glavnice koji je izračunao vještak. Međutim, vještak je nalaz izradio u vrijeme dok EUR nije bio hrvatska valuta, a prilikom svakog preračunavanja zbog zaokruživanja neizbježno dođe do razlike u iznosima.

Po mišljenju ovog suda, tužiteljeva metoda pretvaranja u EUR pojedinačnih iznosa pa zbrajanja istih je pravilna budući da je on svaki mjesec imao preplatu u točno utvrđenom kunskom iznosu koji se zatim mora pretvoriti u EUR.

No, i tužitelj je dijelom pogrešno izvršio konvertiranje pojedinih iznosa u EUR jer kad se iznosi iz tužbenog zahtjeva zbroje, dobije se 40.511,43 EUR, a pravilan je zbroj 40.508,75 EUR. To što tužitelj na ime glavnice traži 40.503,39 EUR (a ne 40.508,75 EUR) nije zapreka za suđenje jer tužitelj uvijek može tražiti manje glavnice od one koja mu pripada.

Stoga, zaključno se može reći da je tužitelj preplatio iznose pojedinačno navedene u izreci presude pod točkom II. u dane navedene u toj točki izreke.

6.Što se tiče pravnog pitanja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za navesti je sljedeće.

Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.

O valutnoj klauzuli se pravomoćno presudilo tek 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Prema čl.502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018).

6.1.Povrh onoga iz prethodne točke obrazloženja o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, treba reći da je prema čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

Predmetni ugovor svojim izgledom (oznake pri dnu ugovora) odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika.

Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (štoviše, odustao je na prvom ročištu od prijedloga da se sasluša tuženikov djelatnik) pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03).

Posebno treba naglasiti da tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo tj. spominju se samo tržišni uvjeti. Tuženik nije dostavio nekakve druge svoje interne akte koji su važili u vrijeme sklapanja ugovora pa bi se primjenjivali na ovaj ugovorni odnos i koji akti bi na jasan i detaljan način pojašnjavali u kojim situacijama se može mijenjati kamatna stopa.

Edukacijski listić i uputa djelatnicima (list 63) nije od značaja jer se iz istog ne vidi kad je sastavljen tj. je li postojao u vrijeme predmetnog ugovora i osim toga ni taj listić ni uputa djelatnicima (list 252-253) nije dokaz da su djelatnici tuženika postupili u skladu s istim u konkretnom slučaju kad se sklapao ugovor s tužiteljem.

6.2.Isto tako, treba reći da tuženik nije, s obzirom na svoju procesnu aktivnost u pogledu predlaganja dokaza, dokazao niti jedan od prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Posebno se ističe da iz iskaza tužitelja ne proizlazi niti jedna činjenica koja bi išla u prilog tuženiku.

Osim toga, pojedina pravna shvaćanja tuženika su u suprotnosti sa time kako sudska praksa (citirana u ovoj presudi) tumači pojedine procesne i materijalno pravne odredbe propisa.

Također, s obzirom na vezanost ovog suda odlukom iz kolektivnog spora bespredmetni su prigovori tuženika: da su odluke donesene u kolektivnom sporu nepravilne i nezakonite i u suprotnosti s odlukama Suda EU; da je tužitelj dragovoljno pristao na rizik promjenjivosti tečaja; da je odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja (ne)poštenosti; da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa o promjenjivoj kamatnoj stopi i takvom intervencijom u sadržaj ugovora bi se izmijenila u fiksnu kamatnu stopu.

6.3.Tuženik možda i jest u skladu s odredbama propisa o potrošačkom kreditiranju o svakoj promjeni kamatne stope obavijestio potrošača ovdje tužitelja, ali treba reći da je o ovom pravnom pitanju VSRH u predmetu br. Rev-1172/2018 zauzeo stajalište da tuženik na temelju obavijesti o promjeni kamatne stope nije u svoju korist uspostavio pravo potraživati kamatu po višoj stopi.

6.4.Što se tiče tuženikovih navoda o tome da je tužitelj imao mogućnosti raskida ugovora nakon povećanja kamatne stope, misleći vjerojatno zbog promijenjenih okolnosti, treba reći da je zakonska mogućnost raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti postojala i u vrijeme kad su VTS RH i VSRH donosili odluke u svezi kredita s promjenjivom kamatnom stopom, a na primjenu materijalnog prava sudovi paze po službenoj dužnosti. Da su ti sudovi smatrali da je mogućnost raskida ugovora činjenica koja će omogućiti bankama da dobiju taj spor, onda bi zasigurno odbili tužbeni zahtjev udruge potrošača.

6.5.Sve gore navedeno o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti te odredbe zbog toga jer se nije o njoj pojedinačno pregovaralo i zbog toga jer uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača te zbog toga što odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, može se, mutatis mutandis, reći i za ugovornu odredbu koja se tiče valutne klauzule pa bi i ta odredba bila ništetna. Posebno se ukazuje na citirane stavove viših sudova da su sudovi vezani utvrđenjima iz kolektivnog spora.

6.6.U odnosu na prigovor zastare novčanog potraživanja, za navesti je da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH dana 1.3.2022. izdao priopćenje po kojemu se stav iz odluke br. Rev-2245/2017 te pravno shvaćanje zauzeto na sjednici održanoj 30.1.2020. međusobno podupiru i dopunjavaju pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

Budući da su, kako je ranije kazano (toč.6.), odluke u kolektivnom sporu postale pravomoćne 13.6.2014. (u pogledu promjenjive kamatne stope) i 14.6.2018. (u pogledu valutne klauzule), to se može reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja s osnove valutne klauzule jer je tužba podnesena 5.6.2020. tj. prije isteka roka od 5 godina.

U odnosu na prigovor zastare u pogledu povećanja tužbenog zahtjeva, a što je tuženik isto prigovarao, treba reći da je u predmetu br. Rev-382/2024 VSRH iznio shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela tog suda 27.5.2024. koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.".

Dakle, tumačeći u duhu tog shvaćanja, odredbe o zastari u situaciji kad je tužba preinačena, ovaj sud zaključuje da je prigovor zastare neosnovan i u tom dijelu.

6.7.Prigovor da tužitelj nije potrošač također nije osnovan. Naime, prema javnom dostupnom Obrtnom registru, tužitelj nije bio obrtnik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora (obrt je ugasio 22.7.2004.), a tuženik nije dokazao da je tužitelj vlasnik nekakvog trgovačkog društva i da se kredit koristio za potrebe tog društva. Tužitelj je u iskazu naveo da je kredit dignut za renoviranje obiteljske kuće.

6.8.Što se tiče prigovora tuženika da tužitelju nije prouzročio štetu, za reći je da pojam naknade štete koji ima u vidu odredba čl.502.c ZPP ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovog prava i interesa (tako i ŽS Zagreb, Gž-1084/2022). Utoliko tužitelj može potraživati iznos stečen bez osnove.

6.9.Što se tiče pravnog pitanja ništavosti predmetnih ugovornih odredbi o (ulaznoj) naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, pobliže citiranih u izreci, za navesti je sljedeće.

U kolektivnom sporu, koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod br. P- 1401/12, takve odredbe ugovora o kreditu nisu bile predmet spora pa stoga sud u pogledu ovih odredbi nije vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora u smislu čl.502.c ZPP.

Po pitanju ništetnosti (ništavosti) ugovornih odredbi o navedenim naknadama, recentna sudska praksa je zauzela sljedeće stavove:

-Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.", a imajući u vidu navedeni stav Suda Europske unije u predmetu Županijskog suda u Varaždinu br. Gž-1656/2022 pravomoćno je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti te odredbe budući da tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom;

-ništetan je dio odredbe Ugovora, prema kojem tužiteljica snosi ulazne kreditne naknade u visini sukladno odluci o naknadama kreditora jer su sporne ugovorene naknade očito uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženik nakon isplate kredita umanjenog za iznose predmetnih naknada obračunavao tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se te sporne odredbe ugovora ukazuju nepoštenima prema tužitelju kao korisniku kredita i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženika (ŽS Sl.Brod: Gž-662/2022);

-kako tuženik nije dokazao da predmetna naknada za obradu kredita odgovara nekim stvarno pruženim uslugama ili stvarno nastalim troškovima, ocijenjeno je da je ista nepoštena (ŽS Bjelovar: Gž-1308/2022).

6.10.S obzirom na to:

-da je predmetni ugovor sastavljen na tuženikovom obrascu što je vidljivo iz izgleda predmetnog ugovora,

-da je tužitelj iskazao da nije bilo moguće prilikom dizanja kredita pregovarati s bankom o nekim ugovornim odredbama već je to bilo po principu "uzmi ili ostavi",

-da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo,

-da u ugovoru o kreditu nije navedeno na što se naknada odnosi i tuženik nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s ugovorom o kreditu,

-da je tužitelju zbog plaćanja ove naknade naplaćeno 1.556,60 EUR samo zbog toga što je ranije vratio svoj dug čime je stvorena značajna neravnoteža na strani tužitelja kao ugovorne podređene stranke,

to se temeljem čl.81.st.1., 2. i 4. te čl.87.st.1.ZZP/03, a uzimajući u obzir i gore citiranu sudsku praksu, po ocjeni ovog suda radi o nepoštenoj tj. ništavoj ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

6.11.Tužitelj po ocjeni ovog suda ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koje pravo mu se ne gasi (čl.328.ZOO) i vremenski je neograničeno, a pravni interes posebice ima stoga jer je utvrđenje ništetnosti podloga za traženje isplate stečenog bez osnove.

7.Stoga, imajući u vidu izneseno, prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora i odlučeno je kao u izreci presude pod I. Tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu kojim je tužitelj tražio utvrđenje ništetnim u dijelu akata (općih uvjeta i dr.) tuženika kojim se propisuje pravo na naplatu istih troškova. To stoga jer tužitelj nije dokazao sadržaj tih akata niti postojanje uvjeta da se isti utvrde ništetnim.

7.1.Što se tiče odluke u izreci pod II., treba reći sljedeće. Posljedica ništetnosti je vraćanje onoga što je stečeno bez osnove (čl.323.st.1.ZOO).

Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj u svakom slučaju platio tuženiku 40.503,39 EUR (zapravo je platio i preko tog iznosa) više na ime anuiteta zbog valutne klauzule, odnosno pojedine mjesečne iznose navedene u izreci ove presude, kao i 1.556,60 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Zato je tuženiku naloženo temeljem čl.1111.st.1.ZOO platiti tužitelju netom navedene iznose, a za više tražene iznose navedene pod točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev budući da ne postoji potraživanje u tom iznosu jer je tužitelj djelomično pogrešno izvršio konverziju iznosa iz tablice vještaka u EUR-ski iznos. Glede tzv. negativnih razlika, treba reći da prema sudskoj praksi (VSRH, Rev- 549/2023) negativne razlike se ne može oduzeti od dosuđenog iznosa ako nema postavljenog protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja, a tuženik nije postavio u ovom postupku takav zahtjev, odnosno prigovor.

7.2.Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO.

Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

8.Odluka o trošku se temelji na čl.154.st.5.ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23, dalje: OT). Neuspjeh tužitelja je neznatan.

8.1.Tužitelju je valjalo priznati sljedeći trošak: po 500 bodova za sastav tužbe i podnesaka od 1.3.2021., 19.5.2022., 30.8.2022., 17.6.2024., te za ročišta od 26.4.2022., 28.6.2022., 3.12.2024., što zbrojeno, pretvoreno u EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 10.000,00 EUR. Tom iznosu treba dodati 238,24 EUR pristojbe tužbe te 467,95 EUR troška vještačenja pa se dobije iznos od 10.706,19 EUR. Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem čl.151.st.3.ZPP.

8.2.Tužitelju nije priznat trošak ostalih podnesaka jer je riječ o nepotrebnom trošku (čl.155.ZPP). Pristojba presude nije priznata jer su od svibnja 2023. i izmjene propisa tužitelji u ovakvim parnicama oslobođeni plaćanja pristojbi.

U Splitu, 17.siječnja 2025.

S U D A C

Joso Puljić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika