Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj P-484/2023-15
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Jasni Vehtersbah-Stojan, a na prijedlog više sudske savjetnice Irene Hoblaj, u pravnoj stvari tužiteljice AO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Filipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 18. prosinca 2024. u nazočnosti tužiteljice AO i punomoćnika tužiteljice Filipa Pintarića, odvjetniku u [adresa], a u odsutnosti tuženika, 17. siječnja 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da isplati tužiteljici AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.102,38 eura (pet tisuća sto dva eura i trideset osam centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom:
na iznos od 3,02 eur / 22,72 kn od 27.09.2006. godine do plaćanja;
na iznos od 7,54 eur / 56,79 kn od 13.10.2006. godine do plaćanja;
na iznos od 7,59 eur / 57,17 kn od 11.11.2006. godine do plaćanja;
na iznos od 7,51 eur / 56,60 kn od 12.12.2006. godine do plaćanja;
na iznos od 7,53 eur / 56,75 kn od 13.01.2007. godine do plaćanja;
na iznos od 7,61 eur / 57,32 kn od 09.02.2007. godine do plaćanja;
na iznos od 7,48 eur / 56,39 kn od 13.03.2007. godine do plaćanja;
na iznos od 7,88 eur / 59,36 kn od 07.04.2007. godine do plaćanja;
na iznos od 7,71 eur / 58,08 kn od 12.05.2007. godine do plaćanja;
na iznos od 7,63 eur / 57,48 kn od 13.06.2007. godine do plaćanja;
na iznos od 7,68 eur / 57,89 kn od 13.07.2007. godine do plaćanja;
na iznos od 7,74 eur / 58,32 kn od 10.08.2007. godine do plaćanja;
na iznos od 7,71 eur / 58,07 kn od 12.09.2007. godine do plaćanja;
na iznos od 7,74 eur / 58,30 kn od 12.10.2007. godine do plaćanja;
na iznos od 7,84 eur / 59,07 kn od 10.11.2007. godine do plaćanja;
na iznos od 7,82 eur / 58,94 kn od 11.12.2007. godine do plaćanja;
na iznos od 7,88 eur / 59,36 kn od 11.01.2008. godine do plaćanja;
na iznos od 7,86 eur / 59,25 kn od 13.02.2008. godine do plaćanja;
na iznos od 7,90 eur / 59,50 kn od 13.03.2008. godine do plaćanja;
na iznos od 7,94 eur / 59,85 kn od 11.04.2008. godine do plaćanja;
na iznos od 7,98 eur / 60,11 kn od 10.05.2008. godine do plaćanja;
na iznos od 8,00 eur / 60,26 kn od 12.06.2008. godine do plaćanja;
na iznos od 8,01 eur / 60,31 kn od 11.07.2008. godine do plaćanja;
na iznos od 7,74 eur / 58,31 kn od 09.08.2008. godine do plaćanja;
na iznos od 7,74 eur / 58,31 kn od 12.09.2008. godine do plaćanja;
na iznos od 7,74 eur/ 58,31 kn od 11.10.2008. godine do plaćanja;
na iznos od 7,74 eur / 58,31 kn od 08.11.2008. godine do plaćanja;
na iznos od 7,74 eur / 58,31 kn od 13.12.2008. godine do plaćanja;
na iznos od 15,54 eur / 117,08 kn od 10.01.2009. godine do plaćanja;
na iznos od 15,54 eur / 117,08 kn od 13.02.2009. godine do plaćanja;
na iznos od 15,54 eur / 117,08 kn od 13.03.2009. godine do plaćanja;
na iznos od 15,54 eur / 117,08 kn od 11.04.2009. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 12.05.2009. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.06.2009. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.07.2009. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.08.2009. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.09.2009. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 10.10.2009. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.11.2009. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.12.2009. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 12.01.2010. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.02.2010. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 12.03.2010. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 10.04.2010. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.05.2010. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.06.2010. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 10.07.2010. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.08.2010. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.09.2010. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 13.10.2010. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.11.2010. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.12.2010. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.01.2011. godine do plaćanja;
na iznos od 50,83 eur / 383,00 kn od 19.01.2011. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.02.2011. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.03.2011. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 12.04.2011. godine do plaćanja;
na iznos od 15,27 eur / 115,08 kn od 11.05.2011. godine do plaćanja;
na iznos od 66,36 eur / 500,00 kn od 19.05.2011. godine do plaćanja;
na iznos od 207,68 eur / 1.564,74 kn od 11.06.2011. godine do plaćanja; na iznos od 71,33 eur / 537,40 kn od 12.07.2011. godine do plaćanja;
na iznos od 71,33 eur / 537,40 kn od 11.08.2011. godine do plaćanja;
na iznos od 71,33 eur / 537,40 kn od 10.09.2011. godine do plaćanja;
na iznos od 71,33 eur / 537,40 kn od 12.10.2011. godine do plaćanja;
na iznos od 71,33 eur / 537,40 kn od 11.11.2011. godine do plaćanja;
na iznos od 71,33 eur / 537,40 kn od 13.12.2011. godine do plaćanja;
na iznos od 71,33 eur / 537,40 kn od 11.01.2012. godine do plaćanja;
na iznos od 71,33 eur / 537,40 kn od 11.02.2012. godine do plaćanja;
na iznos od 71,33 eur / 537,40 kn od 10.03.2012. godine do plaćanja;
na iznos od 3.479,30 eur / 26.214,80 kn od 27.03.2012. godine do plaćanja;
i to do 31.12.2007. god. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. god. do 30.06.2011.god. po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011.god. do 31.07.2015. god. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2015.god. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.god. pa do 30.06.2016.god. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.god. pa do 31.12.2016.god. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.god. pa do 30.06.2017.god. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.god. do 31.12.2017.god. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.god. do 30.06.2018.god. po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018.god. do 31.12.2018.god. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.god. do 30.06.2019.god. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.god. do 31.12.2019.god. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. godine do 31.12.2020.god. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. god. do 30.06.2021.god po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021.god. pa do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. godine do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. godine pa do 31.12.2022.god po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023.god. pa do 30.06.2023. po stopi od 5,5% godišnje, od 01.07.2023. pa do 31.12.2023. po stopi od 7% godišnje, od 01.01.2024. pa do 30.06.2024. po stopi od 7,5% godišnje, od 01.07.2024. pa do isplate po stopi od 7,25% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da naknadi tužiteljici AO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.048,74 eura (tisuću četrdeset osam eura i sedamdeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 09. lipnja 2023. podnijela tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je s tuženikom (pod ranijom tvrtkom Volksbank d.d.) 08. kolovoza 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 340631 a radilo se o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće, u iznosu glavnice od 22.150,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 120 mjeseci. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 7,35% godišnje. Čl. 2.1. predmetnog Ugovora je propisano da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora (tuženika). Tuženik je jednostrano za vrijeme trajanja ugovornog odnosa promijenio visinu kamatne stope. Čl. 9. je propisano da korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 261,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na jednostrani način promjene kamatne stope kao i na ugovorenu valutnu klauzulu su ništetne, te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama.
1.1.Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom ujedno je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
1.2.Tijekom ugovornog razdoblja kamatna se stopa promijenila sukladno jednostranoj odluci tuženika na štetu tužiteljice, te je odredba čl. 2 predmetnog Ugovora, po kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, je ništetna iz razloga nepoštenosti. Poziva se na odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Navodi kako je predmetni Ugovor o kreditu standardni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita, te da se o odredbi čl.2. o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno nije pregovaralo. Odredbom čl. 49.st.1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istu odredbu sadržavao je isti Zakon i iz 2003.g., kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama. Citirane odredbe temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tužitelj ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 2. predmetnog Ugovora uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da je ista u ugovor uvedena protivno načelu savjesnosti i poštenja, radi čega je ista nepoštena i posljedično ništetna.
1.3. Nadalje, tužiteljica navodi kako je Visoki trgovački sud RH je presudom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. prvotno preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, tako da je dio prvostupanjske presude kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi odbio. Protiv drugostupanjske presude poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem nisu uspjeli stranke su podnijele revizije. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugostupanjskog suda i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Protiv citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Visokog trgovačkog suda RH i Trgovačkog suda u Zagrebu stranke su podnijele ustavne tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji je odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III2565/215, U-III- 2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. djelomično uvažio ustavnu tužbu tužitelja, ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena tužiteljeva revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, dok su u preostalom dijelu ustavne tužbe odbijene kao neosnovane. Postupajući prema odredbi članka 77. stavaka 1. i 2. te članka 76. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“ broj: 99/99, 29/02 i 49/02), polazeći od odredbe članka 392a. ZPP-a, Vrhovni sud je ispitao pobijanu odluku u onom dijelu koji je predmet tužiteljeve revizije i u granicama razloga određenih u navedenim revizijama, rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. tužiteljevu reviziju prihvatio, ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. i 2. te u točki V. izreke i u tom dijelu predmet vratio Visokom Trgovačkom sudu RH na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, Visoki trgovački sud RH je svojom odlukom Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valutne klauzule, tako da je pravomoćno odlučeno i o ništetnosti jednostrane promjenjivosti kamatne stope i ugovaranju valutne klauzule. Tužiteljica smatra kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl, a što je ovdje slučaj (čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku). Stoga proizlazi da je odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo, tužiteljica nije imala nikakvoga utjecaja na sadržaj iste, a što i proizlazi iz gore citiranih pravomoćnih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH, Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH te niza pravomoćnih presuda donesenih u činjenično i pravno istovrsnim predmetima.
1.4. Nadalje, tužiteljica navodi kako je presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g., utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
1.5. Iz svega gore navedenog, nesporno je kako su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na način promjene kamatne stope (čl. 2.) i valutne klauzule (čl. 1., čl. 4. čl. 9.) nepoštene, a time i ništetne, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužiteljica ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba kao nepotreban, već ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime preplaćenih kamata i na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnome otplatnome planu umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka). Naime, budući su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika. Ukoliko se za cijelo razdoblje otplate kredita primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora (7,35% godišnje), dakle bez promjene kamatne stope, i obveze izraze u kunama (bez valutne klauzule vezane uz CHF), za otplatu kredita po predmetnom Ugovoru tužiteljica je više uplatila iznos od 5.102,38 eura, te tužbom traži isplatu navedenog iznosa.
1.6. Tužiteljica smatra kako je odredba čl. 12.4., kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, nepoštena stoga i ništetna. Naime, u konkretnom se slučaju radi o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana već je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na koji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, a koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužiteljica bila u obvezi putovati iz [adresa] u [adresa], a što bi joj uzrokovalo značajnu financijsku obvezu i izgubljeno vrijeme. Smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, kojom je propisan institut stjecanja bez osnove, te kako tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a. Stoga predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev.
2. Tužiteljica je tužbeni zahtjev precizirala na ročištu 18. prosinca 2024. na kojem je specificirala kamatnu stopu koju potražuje na pojedinačne preplaćene iznose, kao i na troškove parničnog postupka.
3. U odgovoru na tužbu tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Čakovcu zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana, te ističe kako je potraživanje tužiteljice u zastari. Nadalje, kako utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, dok ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Navodi kako tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, te ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno ističe kako ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva.
3.1.Tužiteljica je predmetni parnični postupak pokrenula tek 09. lipnja 2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006. godine, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako pak bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Obzirom da je tužiteljica tužbu podnijela tek 2023. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora
3.2.Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Stoga treba utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Tužiteljica je neosnovano proširila opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. Tužiteljica nije niti pokušala dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik navodi kako materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.
3.3.Nadalje, smatra kako je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora jasna, uočljiva i lako razumljiva, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i pri tome se rukovodio kombinacijom više parametara. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužiteljice bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. U odgovoru na tužbu poziva se na članak "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli", mr.sc. EO, Pravo i porezi, br. 9/18, str. 14-26 37. Navodi kako tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada, i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužiteljica poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF- a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Stoga smatra kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Tuženik ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva, iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva.
3.4. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku.
4. Vezano za prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, rješenjem broj P-484/2023-7 od 16. listopada 2023. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, te je isto rješenje postalo pravomoćno 08. studenog 2023.
5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to u otplatnu tablicu po kreditu na listovima 16-17 spisa, u ugovor o kreditu broj 340631 od 08. kolovoza 2006. na listovima 19-23 spisa, u prometnu karticu po kreditu broj 340631 na ime ŠO na listovima 24-30 spisa, u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa od 07.6.2023. na listovima 31-38 spisa, u izvadak iz sudskog registra na listu 58 spisa, u priloženu sudsku praksu, te je saslušana tužiteljica.
6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), tužbeni zahtjev tužiteljice sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.
7. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.
8. Nesporno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita, te tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb (ranije NOVA HRVATSKA BANKA d.d. Zagreb, odnosno SBERBANK U SANACIJI d.d., odnosno SBERBANK d.d., odnosno VOLKSBANK d.d.), kao kreditor, 08. kolovoza 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 340631 – dalje:
Ugovor o kreditu, koji je ugovoren na iznos od 22.150,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate, sa rokom otplate kredita 120 mjeseci, te kako je tužiteljica kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatila.
9. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva redovna kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 7,35% godišnje, te da je tijekom otplate kredita po predmetnom Ugovorom o kreditu tuženik mijenjao kamatnu stopu redovne tj. ugovorne kamate, i to temeljem odluka banke, znači temeljem jednostranih odluka, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.
10. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
11. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
12. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
13. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
14. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
15. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
16. Tužiteljica je saslušana u ovom postupku, te je navela kako je ugovor o kreditu sklopila s Volksbankom radi adaptacije obiteljske kuće u kojoj je stanovala sa svojom obitelji. Na adresi na kojoj se nalazila kuća nije imala nikakvu firmu niti obrt, te je kuću koristila za svoje osobne potrebe. Po zanimanju je defektolog te je u vrijeme sklapanja ugovora bila zaposlena u Centru za odgoj i obrazovanje u Čakovcu. Ranije je imala par kredita u Erste banci, ali radilo se o puno manjim kreditima koji su bili nenamjenski. Vezano za sklapanje ugovora bila je u banci dva ili tri puta i razgovarala s jednom osobom. Ugovor je već bio pripremljen i u njemu se nisu mogle mijenjati ugovorne odredbe. U banci joj nisu nudili kredit u nekoj drugoj valuti, eurima ili u kunama, već joj je rečeno da je CHF stabilna valuta i da je kredit u švicarskim francima u tom trenutku najpovoljniji. Djelatnik u banci nije joj posebno pojašnjavao ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valutnoj klauzuli, kao niti o ekonomskom riziku koju proizlazi iz takvih ugovornih odredbi. Nije joj poznat pojam valuta utočišta. Znala je da joj rata iznosi 1.250,00 kn mjesečno, te je u jednom trenutku dobila opomenu pred ovrhu na plaću, te je nakon toga otišla u banku i pitala što se događa, te joj je rečeno da je rata narasla na oko 1.750,00 kn mjesečno zbog toga što je narastao tečaj švicarskog franka. Ugovor o kreditu je pročitala, napominje da nije veliki poznavatelj takvih ugovora, ali je smatrala da je ugovor siguran i da neće doći do variranja mjesečnih rata. Javni bilježnik joj kod solemnizacije isto tako nije pojasnio pojedine ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Ne sjeća se da li je banka slala obavijesti za vrijeme otplate kredita o rastu kamatne stope i o rastu tečaja, već se samo sjeća te opomene pred ovrhu koju je dobila. Nakon toga išla je u banku, nije tražila izmjenu, niti joj je banka izmjenu ponudila već joj je jedino rješenje bilo da uzme kredit u drugoj banci kojim je zatvorila ovaj postojeći kredit, to je bilo 2012. godine. Mjesečne rate otplaćivala je od svoje plaće i na početku su iznosile oko 1.250,00 kn mjesečno, a zatim su porasle na 1.750,00 kn mjesečno. Kad se prebijao taj kredit misli da je jako puno platila i da joj se ovaj kredit u švicarskim francima nije isplatio. Na posebno pitanje punomoćnika tužiteljice, da joj je djelatnik banke ukazao na rizike koje nosi kredit u švicarskim francima, da li bi ga tada uzela, odgovorila je da ne bi.
17. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužiteljici dao tuženik. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva, zbog čega u predmetu nije provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje.
18. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ništetne.
19. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.
20. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
21. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, obzirom je tužiteljici postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.
22. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, kao i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
23. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba u kojima je glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
24. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
25. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, te se smatra kako tužiteljici pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, obzirom kako je ovaj postupak pokrenut 09. lipnja 2023.
26. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
27. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. 28. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljicom, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužiteljice.
29. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
30. Tuženik je, prema stajalištu ovog suda, tužiteljici trebao objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno omogućiti tužiteljici da može prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa. Tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužiteljice na cijenu, što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima.
31. Osim toga, tuženik je bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).
32. Obzirom kako su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetne jer su nerazumljive, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
33. S obzirom na to da tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio samu visinu tužbenog zahtjeva, u postupku nije provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 5.102,38 eura, kako je isti specificiran tužbenom zahtjevom, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužiteljici s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
34. Temeljem svega iznijetog, tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.102,38 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen.
35. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa).
36. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 09. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 28. rujna 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 07. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9 t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 18. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9. t. 1. Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 42. Tarife), te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 48,74 eura.
37. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer je ista temeljem čl. 11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23) oslobođena od plaćanja iste.
38. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.048,74 eura.
39. Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
Čakovec, 17. siječnja 2025.
Sutkinja:
Jasna Vehtersbah-Stojan
Viša sudska savjetnica:
Irena Hoblaj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.
O tom obavijest:
1. tužiteljica po punomoćniku
2. tuženik po punomoćnicima
