Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, J. Jelačića 3

Poslovni broj: P-615/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu tog suda Gordani Malvić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Marijani Habijančić, odvjetnici iz Čazme, Trg čazmanskog kaptola 18, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku iz Zagreba, Zelinska 4, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 6. prosinca 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika stranaka, temeljem odredbe čl. 335 st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP-a), 17. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju JZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos 5.639,80 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- na iznos od 12,04 eura od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 1,26 eura od 30.11.2008. do isplate

- na iznos od 14,96 eura od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 17,06 eura od 31.01.2009. do isplate

- na iznos od 18,01 eura od 28.02.2009. do isplate

- na iznos od 15,87 eura od 31.03.2009. do isplate

- na iznos od 16,39 eura od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 12,25 eura od 31.05.2009. do isplate

- na iznos od 9,21 eura od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 10,02 eura od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 11,62 eura od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 11,49 eura od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 9,86 eura od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 12,91 eura od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 15,35 eura od 31.12.2009. do isplate

- na iznos od 18,82 eura od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 18,02 eura od 28.02.2010. do isplate

- na iznos od 22,73 eura od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 21,84 eura od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 23,58 eura od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 38,65 eura od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 35,55 eura od 31.07.2010. do isplate

- na iznos od 45,03 eura od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 41,75 eura od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 36,48 eura od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 47,60 eura od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 61,74 eura od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 51,73 eura od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 55,24 eura od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 50,77 eura od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 51,57 eura od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 70,53 eura od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 72,38 eura od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 88,21 eura od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 80,08 eura od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 71,17 eura od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 69,15 eura od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 68,47 eura od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 72,65 eura od 31.12.2011. do isplate

- na iznos od 76,30 eura od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 76,79 eura od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 74,27 eura od 31.03.2012. do isplate

- na iznos od 75,97 eura od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 77,13 eura od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 75,17 eura od 30.06.2012. do isplate

- na iznos od 75,69 eura od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 74,22 eura od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 71,04 eura od 30.09.2012. do isplate

- na iznos od 74,43 eura od 31.10.2012. do isplate

- na iznos od 76,05 eura od 30.11.2012. do isplate

- na iznos od 74,91 eura od 31.12.2012. do isplate

- na iznos od 68,53 eura od 31.01.2013. do isplate

- na iznos od 73,95 eura od 28.02.2013. do isplate

- na iznos od 74,43 eura od 31.03.2013. do isplate

- na iznos od 72,30 eura od 30.04.2013. do isplate

- na iznos od 65,69 eura od 31.05.2013. do isplate

- na iznos od 65,52 eura od 30.06.2013. do isplate

- na iznos od 67,14 eura od 31.07.2013. do isplate

- na iznos od 69,75 eura od 31.08.2013. do isplate

- na iznos od 73,36 eura od 30.09.2013. do isplate

- na iznos od 71,49 eura od 31.10.2013. do isplate

- na iznos od 72,81 eura od 30.11.2013. do isplate

- na iznos od 74,31 eura od 31.12.2013. do isplate

- na iznos od 75,23 eura od 31.01.2014. do isplate

- na iznos od 77,20 eura od 28.02.2014. do isplate

- na iznos od 76,56 eura od 31.03.2014. do isplate

- na iznos od 74,35 eura od 30.04.2014. do isplate

- na iznos od 73,66 eura od 31.05.2014. do isplate

- na iznos od 73,97 eura od 30.06.2014. do isplate

- na iznos od 2.035,54 eura od 29. srpnja 2014. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju JZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.648,16 eura, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine tekućim od 17. siječnja 2025., kao od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj JZ protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., podnio je tužbu dana 13. lipnja 2023. radi isplate. U tužbi tvrdi da su stranke zaključile dana 28. veljače 2008. Ugovor o kreditu broj 718-50- 4732979 (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisnika kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.939,92 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Tužitelj se sukladno članku 1., 2. i 7. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 6,75 % godišnje.

Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

2. Prilikom sklapanja Ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke.

Razvidno je kako su u predmetnim Ugovorima postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu.

3. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.

4. Tužitelj ističe da u navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. kao 4. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP).

5. Člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nadalje, u odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

6. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

7. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca.

8. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača.

Tužitelj tako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po prodajnom tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

9. Obzirom da je spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, to tužitelj navodi da je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

Člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. ZOO-a propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Tužitelj nije bio u mogućnosti postaviti tužbeni zahtjev, jer ne raspolaže potrebnom ugovornom dokumentacijom, a kojom tuženik raspolaže, a za onu kojom raspolaže nema stručnog saznanja je li ista dostatna za provođenje knjigovodstveno – financijskog vještačenja.

Naime, tužitelj je dana 31. svibnja 2023. od tuženika zatražio dokumentaciju po kreditu broj 718-50-4732979, a koja mu do dana podnošenja tužbe nije dostavljena, slijedom, to je tužitelj postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186b ZPP-a.

11. Nakon odgovora na tužbu i dostavljene dokumentacije po tuženiku, tužitelj je podneskom od 28. listopada 2023. zahtijevao isplatu od 5.639,80 eura sa zateznom kamatom tekućom na iznose koji su pobliže navedeni pod toč. I. izreke presude te eventualni kumulirani tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 188 st. 2. ZPP-a ukoliko sud utvrdi da prethodno istaknuti glavni zahtjev nije osnovan, kojim od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 2.000,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 31. prosinca 2007., pa do isplate, a konačno podneskom od 19. travanja 2024. nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja zahtijevao isplatu iznosa od 5.639,80 eura sa zateznom kamatom tekućom na iznose koji su pobliže navedeni pod toč. I. izreke presude. Predložio je da sud prihvati tužbeni zahtjev sa zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate, uz naknadu troškova postupka.

12. U odgovoru na tužbu tuženik ne spori činjenicu da su stranke dana 28. veljače 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 029-50-3076250 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 16.023,01 a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

13. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

14. Tuženik smatra da su neutemeljeni navodi tužitelja da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. 15. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF.

Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

16. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

17. Smatra da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03):

a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i

b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

18. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik smatra da da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

Isto tako, ističe da tužitelj neosnovano smatra da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati.

Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude.

19. Stoga osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

20. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu od 28. veljače 2008. (list 9-15), izvod iz knjigovodstvene kartice (list 94-100), otplatni plan (list 101-104), Izračun tečajne razlike za tužitelja (list 105).

21. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 107-108).

22. Izveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje od 25. ožujka 2024. (list 117-122).

23. Dokazi izvedeni tijekom postupka ocijenjeni su u smislu odredbe čl. 8. ZPP.

24. Tužbeni zahtjev je osnovan.

25. Između stranaka nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, sklopio Ugovor o kreditu dana 28. veljače 2008. broj 718-50-4732979, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), solemiziran kod javnog bilježnika Marije Kustić iz Bjelovara, Dr. Ante Starčevića 5, pod brojem Ov-3951/008-1 od 29. veljače 2008. na iznos od 25.939,92 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.

26. U točki 6. Ugovora o kreditu navedena je namjena kredita za kupnju rabljenih automobila već registrirani u [adresa], dok iz iskaza tužitelja (list 107-108) proizlazi da je kupio automobil Fiat Bravo u auto kući GLM u Novoseljanima.

27. U članku 1. Ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, dok je odredbom čl. 2 ugovorena kamatna stopa od 6,75% godišnje i to promjenjiva kamatna stopa koja je utvrđena Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

28. U članku 4. Ugovora o kreditu naveden je rok otplate kredita od 84 mjeseci, a odredbom čl. 7 navedeno je da se kredit otplaćuje i to dio glavnice kredita u iznosu od 19.533,64 CHF u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30. lipnja 2008., kredit se otplaćuje uplatom na žiro tuženika, dok se preostali dio glavnice kredita u iznosu od 6.406,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu, time da anuiteti dospijevaju na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita (za prvi dio glavnice).

29. U točki 8. Ugovora o kreditu navedeni su instrumenti osiguranja naplate kredita i to suglasnost o zaplijeni plaće ili drugih stalnih novčanih primanja ovjerenih kod javnog bilježnika, prijenos prava vlasništva na vozilu, dostave original knjižice vozila i zadužnicu.

30. Kredit je otplaćen, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, što nije sporno između stranaka.

31. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno kako je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

32. Također je istom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i čl. 97., te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

Navedeno utvrđenje potvrđeno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.

33. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09) dodan je čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

34. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

35. U smislu odredbe čl. 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

36. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

37. Stoga, imajući u vidu sadržaj izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je u kolektivnom sporu utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, sud utvrđuje kako navedeno utvrđenje u pravomoćnoj sudskoj odluci ima direktan učinak u ovom postupku glede utvrđenja ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

38. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe čl. 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

39. Presude iz kolektivnog spora naprijed citirane direktno odnose na tužitelja kao potrošača, što je već naprijed navedeno te se tužitelj ima pravo pozivati na iste odluke. Tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio kao potrošački ugovor te je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog automobila, a temeljem provedenih dokaza sud zaključuje da je tužitelj kupio osobno vozilo za osobne potrebe, što proizlazi iz priloženog Ugovora o kreditu te samog iskaza tužitelja u auto kući GLM u Bjelovaru, J te je upravo iz razloga što se radi o potrošačkom Ugovoru ugovor o kreditu i sklopljen pod uvjetima navedenim u Ugovoru o kreditu te se tužitelj smatra potrošačem u smislu odredbe čl. 5. točke 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), jednako kao i sukladno odredbi čl. 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03).

40. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

41. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. naveo je da je postupanje banaka, tuženika, od samog početka ugovornog odnosa bilo suprotno načelima obveznog prava, da je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj, da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu korisnicima kredita nije na valjan i njima razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te zaključuje da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

42. Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci iznio je zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

43. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što znači, da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi tj. odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

44. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik je svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Niti o toj odredbi se prilikom sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već je tuženik odredbu unaprijed formulirao te tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na takvu odredbu.

45. Takvim postupanjem tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), odnosno prema Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113,09, 78/12, 56/13, 41/14), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna.

Ništetnost navedenih odredbi u Ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF potvrđena je pravomoćnim presudama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa tako o osnovanosti ovih navoda postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. Iznosi anuiteta u kunskoj protuvrijednosti koje je tužitelj tijekom otplate kredita plaćalo tuženiku uslijed primjene nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli definitivno i potvrđuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je kompletan rizik takvih odredbi prenesen na teret tužitelja koji se manifestirao upravo kroz izuzetno visok porast anuiteta. Odredba o valutnoj klauzuli je jasno uočljiva, no nije lako razumljiva.

46. Naime, u tako složenim ekonomskim poslovima u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o niz tržišnih uvjeta, samo saznanje da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj druge valute, nije dovoljna informacija koja bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Tuženik kao pravna osoba koja se bavi davanjem kredita, te ima službu za makroekonomske analize je mogao predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupan trošak kredita, a osobito uzevši u obzir da je o tome već postojala javna informacija kroz izvješće MMF od 04. lipnja 2007.

47. Tuženik je pri sklapanju Ugovora osigurao svoje interese na način da je ugovorio niz instrumenata, suglasnosti o zapljeni plaće, prijenos prava vlasništva na vozilu, zadužnicu pa je u konačnici tuženik svoju tražbinu još zaštitio i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, čime tuženik u pravnom poslu nije preuzeo nikakav rizik za razliku od tužitelja na koje u cijelosti prebačen rizik od eventualnih promjena na tržištu i posljedično utjecaja na ukupni trošak kredita. Stoga, okolnost da je tuženik upravo ovakve stipulacije u tipskom ugovoru predvidio kao i da je predvidio niz instrumenata osiguranja upućuje na zaključak da je znao rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF i od tog rizika se zaštitio prevaljujući svaki rizik na drugu ugovornu stranu odnosno tužitelja.

48. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, posebice u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valutna klauzula, razvidno je da u Ugovoru nisu navedeni objektivni kriteriji. Iz provedenih dokaza proizlazi da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. 49. Iz iskaza tužitelja (list 107-108) proizlazi kako je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu za kupnju automobila u auto kući GLM u Bjelovaru u Novoseljanima, podignut je kredit u švicarskim francima u kunskoj protuvrijednosti na razdoblje od 7 godina, radi se o tipiziranom, unaprijed napisanom Ugovoru, da su mu u auto kući GLM, uputili na tuženika jer tamo ima otvoren tekući račun, da s tuženikom surađuju te su ponudili da zaključi Ugovor o kreditu u valuti CHF. Također, bankarski službenik kod tuženika, čijeg se imena ne sjeća, prezentirao mu je da se radi o najpovoljnijem kreditu, da su mu izvršili obračun mjesečnih otplatnih rata što je za njega bilo povoljno te je i prihvatio. Nije bio upozoren niti su mu pojašnjeni rizici koji bi eventualno mogli nastati, a koji bi se ticali fluktuacije tečaja, odnosno da bi moglo doći do njegovog drastičnog porasta. Njemu je kao potrošaču i korisniku kredita bilo jasno da ukoliko dođe do porasta tečaja, da će porasti i mjesečna otplatna rata, no nije očekivao takav nagli porast tečaja, jer mu je otplatna rata iznosila 1.400,00 kn, a u konačnici je iznosila oko 2.200,00 kn. Iako je Ugovor o kreditu pročitao koji je bio tipski nije pregovarao niti o jednoj odredbi Ugovora, kod javnog bilježnika je bio na ovjeri Ugovora, osobno nije zahtijevao tumačenje pojedinih odredbi Ugovora, jer ono što je njemu kao korisniku kredita bilo bitno i prihvatljivo, je rok otplate kredita i otplatna rata, isto tako kod tuženika se nije interesirao za kredite u drugoj valuti, s obzirom na ponuđeni kredit u auto kući, a što mu je i potvrđeno kod tuženika. Kredit je otplaćivao trajnim nalogom od plaće, no kako je nakon nekog vremena ostao bez posla, nije redovito plaćao kredit po dospijeću, zbog čega je bilo kašnjenja u plaćanju po nekih dva do tri mjeseca, međutim kada se je ponovno zaposlio, nastavio je otplaćivati kredit.

Tako da je tijekom otplate kredita bilo vremenskih razdoblja u kojima nije redovito po dospijeću plaćao rate kredita. Kako je došlo do porasta otplatnih rata u odnosu na početnu, prema iskazu tužitelja proizlazi da se je u nekoliko navrata u poslovnici tuženika u Bjelovaru išao interesirati, tražeći da se izvrši reprogramiranje otplate kredita, čemu nije udovoljeno, tako da je kredit otplaćen u cijelosti, a za kašnjenje u otplati obračunate su mu i kamate.

Automobil je kupljen za isključivo osobne potrebe obitelji, nije obavljao nikakvu gospodarsku ili obrtnu djelatnost.

50. Imajući u vidu iskaz tužitelja, činjenice da je tužitelji nisu na potpun i adekvatan način objašnjeni parametri valutne klauzule i rizici tečaja, glede poremećaja na tržištu, stoga ne mogu prihvatiti osnovnim navodi tuženika da je tužitelja upoznata sa svim rizicima konkretnog Ugovora, da joj je na razumljiv i jasan način obrazložena valutna klauzula. Stoga je sud prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan. Životno je i logično da se tužitelj nije dalje raspitivao o Ugovoru o kreditu u euro ili nekoj drugoj valuti, kako je utvrđeno da je kreditno sposoban, a prezentirano mu je da se radi o najpovoljnijem kreditu koji se nudi.

51. Nadalje, po ocijeni suda također su neutemeljeni navodi tuženika da su odredbe o valutnoj klauzuli i razumljivi tužitelju, obzirom da su ti termini za prosječnog potrošača, a kakav je tužitelj, ne razumljivi. Naime, terminologija koja je korištena u aktima tuženika, razumljiva je osobama koje imaju koje se bave bankarskim poslovanjem. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelju stavili u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja.

52. Na osnovu provedenih dokaza, utvrđeno je da je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli, uslijed čijeg kumulativnog učinka je ukupni trošak kredita na štetu tužitelja znatno rastao, to je tuženik rizik potpuno prebacio na tužitelja kako ugovornim odredbama tako i instrumentima osiguranja. U tome se ogleda znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja.

53. Opći uvjeti ugovora u smislu čl. 295. st. 1. ZOO su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.

54. Ranijom odredbom člankom 81. st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača/03, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Isto tako, odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje, koji je na snazi za sporno razdoblje, uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima

55. Obzirom na utvrđenja u ovom postupku temeljem provedenih dokaza, iz kojih nesumnjivo proizlazi kako je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i trajanja ugovornog odnosa postupao suprotno načelima obveza prava, Zakona o zaštiti potrošača i pravu EU, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, slijedom čega je takvo postupanje tuženika nepošteno, a ugovorne odredbe valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne.

56. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile uvjet Ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa je sud zaključio da Ugovor može opstati i unatoč ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli.

57. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba Ugovora o kreditu, a kojim su ugovorena valutna klauzula (čl. 1., čl. 7 Ugovora o kreditu)

58. Radi utvrđivanja utuženog iznosa, sve za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do otplate kredita tečaja CHF, obzirom na činjenicu da tuženik osporava osnov već i visinu tužbenog zahtjeva, to je po prijedlogu tužitelja izveden dokaz knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenje d.o.o. Zagreb.

59. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka od 25. ožujka 2024. proizlazi da je tužitelju isplaćen iznos kredita kunske protuvrijednosti od 25.939,92 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je za dio glavnice u visini od 19.533,64 CHF ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (otplata u jednakim mjesečnim anuitetima (u iznos anuiteta uračunata je i redovna mjesečna kamata na preostali dio glavnice kredita), a preostali dio glavnice u iznosu od 6.406,28 CHF dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu otplate zajedno sa zadnjim anuitetom.

59.1. Predmetnim Ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,75% godišnje, a koja se je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana i to: 6,75% godišnje do prvog anuiteta s dospijećem 30. travnja 2008., 7,00% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 28. veljače 2009., 7,75% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. rujna 2011., 7,25% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. listopada 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. ožujka 2014., 7,23% godišnje od anuiteta s dospijećem 30. travnja 2014. do kraja izračuna.

59.2. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da je kredit iskorišten 3. ožujka 2008., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,571825 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 25.939,92 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 118.592,77 kn.

60. Nadalje, iz nalaza i mišljenja proizlazi da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. travnja 2008.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 5.612,12 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti euro).

Dok je razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. travnja 2008.) do kraja izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 5.639,80 eura zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti euro), a razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj manje platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno -27,68 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti euro).

61. Pisanom nalazu i mišljenju stranke nisu prigovarale, pa kako je nalaz i mišljenje dan na temelju dokumentacije priložene po strankama i prema rješenju o knjigovodstvenom vještaku broj P-615/2023-10 od 9. veljače 2024., nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka prihvaćen je kao objektivan i stručan, prema pravilima struke.

62. U kontekstu navedenog, valja dodati da tuženik nije postavio procesno pravni prigovor radi prebijanja niti je istakao prigovor prijeboja pa sukladno aktualnoj sudskoj praksi i izraženom pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republici Hrvatskoj Rev 549/23- 4 od 18. prosinca 2023., nema pravo potraživati eventualne "negativne" razlike. Naime, u citiranoj presudu Vrhovnog suda navedeno je da " U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.", iako je sud dao u zadatak izračun negativnih razlika knjigovodstvenom vještaku.

63. Kako visina tužbenog zahtjeva utvrđena nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka, koju je visinu tuženik osporavao, a utvrđeno je da zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku preplatio iznos od 5.639,80 eura, sud je kao pod toč. I. izreke presude obvezao tuženika isplatiti navedeni zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose preplate pa do isplate kako je to zahtijevao tužitelj, jer dospijeće zatezne kamate kao ni visina između stranaka nije bila sporna.

64. Kako je nesporno da je Ugovor o kreditu unaprijed sastavio tuženik, proizlazi da je do stjecanja u korist tuženika došlo na temelju po tuženiku sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi zbog čega tuženik ima položaj nesavjesnog stjecatelja, pa je na tako stečene novčane iznose tuženik dužan platiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu svakog pojedinog anuiteta po tužitelju, kako je pobliže određeno pod toč. I. izreke ove presude.

65. Tuženik kao nepošten stjecatelj u obvezi je tužitelju platiti dosuđeni iznos od 5.639,80 eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, a prema odredbama čl. 1115 ZOO-a koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a koje se na odgovarajući način primjenjuju i kod vraćanja primjenom temeljem ništetnih ugovornih odredbi (tako u odlukama Županijskog suda u Zagrebu Gž-1200/2021-2 od 2. lipnja 2021., i Županijskog suda u Splitu Gž-755/2021-2 od 13. listopada 2021.).

66. To stoga, što tužitelj zahtijeva da joj se vrate svi iznosi koje je zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pretplatio pa da bi se postigla restitucija, to tužitelju pripadaju preplaćeni iznosi upravo na dan kada je pojedine iznose pretplatio (čl. 7. ZOO), sa zateznom kamatom prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, a kako je presuđeno kao pod točkom I. izreke presude.

67. Neosnovan je prigovor zastare koji ističe tuženik. Tražbine stečene bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci kreditora i ništetnost ugovorene valutne klauzule postala je pravomoćna 14. lipnja 2018.

Tužitelj je tužbu u ovom postupku podnio 13. lipnja 2023., dakle sve unutar petogodišnjeg roka zastare od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu (tj. od 14. lipnja 2018.).

Pravni stav izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i opetovano u odluci broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

68. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. donio je zaključak: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Stoga, imajući u vidu ovakav pravni stav, zastara tražbine tužitelja u konkretnom slučaju nije niti nastupila (čl. 225. ZOO). Takvo pravno stajalište proizlazi i iz odluka Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-503/2020-2 od 19. svibnja 2020., Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., te Županijskog suda u Puli broj Gž-435/2021-2 od 20. travnja 2021.

69. O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je uspio u cijelosti, a troškovi se sastoje od troškova za sastav tužbe u iznosu od 13. lipnja 2023. u iznosu 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 30. listopada 2023. kojom je dano očitovanje na navode odgovora na tužbu iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. toč. 1), zastupanje na 1. pripremnom ročištu dana 1. veljače 2024. na kojem je zaključen prethodni postupak i nastavljeno ročište za glavnu raspravu u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na raspravi dana 6. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 19. travnja 2024. kojim je dano očitovanje na nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8. toč. 1), troška PDV-a u iznosu od 250,00 eura, predujma za knjigovodstveno vještačenje u iznos od 398,16 eura, ukupnom iznosu od 1.648,16 eura, na koji je iznos tužitelju priznata i zakonska zatezna kamata sukladno odredbi čl. 30 Ovršnog zakona Narodne novine broj 112/12, 25/13 i 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 dalje OZ), tekuća od 17. siječnja 2025., kao od dana donošenja presude do isplate, p stopi prema čl. 29 st. 2 ZOO-a kako je presuđeno u toč. II. izreke presude.

70. Parnični troškovi odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora, u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23).

71. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Bjelovaru 17. siječnja 2025.

Sudac

Gordana Malvić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Presudu dostavi:

- punomoćnik tužitelja Marijani Habijančić, e-komunikacijom

- punomoćniku tuženika OZ, e-komunikacijom