Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-468/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužitelja HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon na dan 11. prosinca 2024. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja ĆR i punomoćnice tuženika, **.**.2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže s tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju HR, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.090,58 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, koje teku od dana dospijeća pojedinog iznosa do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim na:

- iznos 2,41 EUR od 30. lipanj 2010. do isplate,

- iznos 24,88 EUR od 31. srpanj 2010. do isplate,

- iznos 32,36 EUR od 31. kolovoz 2010. do isplate,

- iznos 29,70 EUR od 30. rujan 2010. do isplate,

- iznos 25,42 EUR od 31. listopad 2010. do isplate,

- iznos 34,45 EUR od 30. studeni 2010. do isplate,

- iznos 45,94 EUR od 31. prosinac 2010. do isplate,

- iznos 37,80 EUR od 31. siječanj 2011. do isplate,

- iznos 40,65 EUR od 28. veljača 2011. do isplate,

- iznos 37,03 EUR od 31. ožujak 2011. do isplate,

- iznos 37,68 EUR od 30. travanj 2011. do isplate,

- iznos 53,08 EUR od 31. svibanj 2011. do isplate,

- iznos 54,51 EUR od 30. lipanj 2011. do isplate,

- iznos 67,36 EUR od 31. srpanj 2011. do isplate,

- iznos 60,76 EUR od 31. kolovoz 2011. do isplate,

- iznos 53,53 EUR od 30. rujan 2011. do isplate,

- iznos 52,76 EUR od 31. listopad 2011. do isplate,

- iznos 52,20 EUR od 30. studeni 2011. do isplate,

- iznos 55,65 EUR od 31. prosinac 2011. do isplate,

- iznos 58,65 EUR od 31. siječanj 2012. do isplate,

- iznos 59,06 EUR od 29. veljača 2012. do isplate,

- iznos 56,98 EUR od 31. ožujak 2012. do isplate,

- iznos 58,38 EUR od 30. travanj 2012. do isplate,

- iznos 59,34 EUR od 31. svibanj 2012. do isplate, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.468,75 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio ovome sudu tužbu radi isplate protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. U tužbi je naveo da su stranke 23.05.2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 318-50-3484045, koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić – Sevšek, iz [adresa], pod brojem OU 614/2006, i to tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita. Naveo je da se radilo o namjenskom stambenom kreditu, u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u iznosu od 17.100,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Nadalje je naveo da je čl. 7. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnih anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (valutna klauzula). Tvrdi da su odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu ništetne, te ne proizvode nikakve pravne učinke među strankama. Ukazuje da je presudom poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Trgovački sud u Zagrebu utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. U kritičnom razdoblju sklopljen je i predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje je naveo da u odnosu na ništetnost odredbe ugovora o valutnoj klauzuli Presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br: Pž-6632/2017-10 od dana 14.06.2018.g., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se poziva na obrazloženje navedene presude te da je navedenim sudskim odlukama utvrđeno kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tvrdi da su odredbe citiranog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene, a time i ništetne, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužitelj ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tih odredaba kao nepoteban (budući sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti), već ovu tužbu podnosi radi isplate novčanog iznosa na ime razlike uplaćenih anuiteta i anuiteta po početnome otplatnome planu umanjenih za preplaćene kamate (do kojeg je povećanja anuiteta došlo uslijed rasta tečaja švicarskog franka). Naime, budući su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako povećanje kamatne stope i plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika. Naveo je da ovdje valja svakako istaknuti i odluku Vrhovnog suda RH donesenu dana 20.03.2018. godine pod poslovnim brojem Rev 2245/17-2 iz koje jasno proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe, slijedom čega je jasno da u ovom konkretnom slučaju zastara nije nastupila niti u odnosu na zahtjev u vezi sa valutnom klauzulom te da konkretno – u slučaju valutne klauzule zastara počinje teći od 14.06.2018. Poziva se na odredbe čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, i 1115. ZOO-a. Odredbom čl. 1115. ZOO-a i naveo da budući da su ugovorne odredbe spornog ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, mu pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a. Naveo je da da se prije podnošenja ove tužbe obratio tuženiku s zahtjevom za dostavu relevantne dokumentacije potrebne za podnošenje tužbe, no tuženik takvome zahtjevu do dana podnošenja ove tužbe nije udovoljio, te stoga nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev budući nije u mogućnosti pribaviti podatke od tuženika o tome kolika je razlika u iznosu onoga što je isplatio tuženiku i onoga što mu je ustvari bio dužan isplatiti imajući u vidu ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, pa je stoga pozivom na odredbu članka 186.b Zakona o parničnom postupku predložio da se naloži tuženiku da dostavi knjigovodstvenu karticu kredita sa svim promjenama kamatnih stopa, otplatni plan, specifikaciju svih uplata i kontrolni ispis unosa korištenja, te da se odredi knjigovodstveno financijsko vještačenje i da se imenovanom vještaku omogući uvid u sve relevantne podatke. Tužitelj je predložio da se naloži tuženiku da mu isplati novčani iznos sa zateznim kamatama koji će točno odrediti nakon što tuženik dostavi tražene podatke te prema nalazu i mišljenju vještaka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da nije sporno da su tužitelj i tuženik 23.05.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 318-50-3484045 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 17.100,00, a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Naveo je da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Naveo je da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Nadalje je naveo kako je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te da je vodio računa o tužitelju kao klijentu, proizlazi iz činjenice da je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Nakon što je tužitelj vlastoručno ispunio Zahtjev za kredit, tuženik i tužitelj zaključili su Ugovor o kreditu. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Istaknuo je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute te da svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Istaknuo je da nisu osnovani navodi tužitelja da je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tvrdi da je, s obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno da je postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Istaknuo je prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Osporio je visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti i predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, te naložiti tužitelju da mu naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Nadalje valja reći da je tužitelj u podnesku od 19.11.2023. naveo da mu je tuženik 19.6.2023., odnosno nakon utuženja dostavio relevantnu dokumentaciju potrebnu za izračun preplate uslijed ništetne valutne klauzule nakon čega mu je sudski vještak izradio nalaz i mišljenje iz kojeg proizlazi da je na ime ništetne valutne klauzule preplatio iznos od 1.093,79 EUR, te je u skladu s tim postavio određeni tužbeni zahtjev. 4. U dokaznom postupku sud je pročitao, odnosno izvršio uvid u solemnizaciju OU-614/2006-1 od 23.5.2006. (list 9-10 spisa), ugovor o kreditu broj 318-50-3484045 od 23.5.2006. (list 11-15 spisa), zahtjev za kredit od 15.5.2006. (list 22 spisa) i dokumentaciju tuženika na listu 57-76 spisa. Također izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa (list 44-56 spisa) i tužitelj je saslušan kao stranka. Tužitelj je na ročištu održanom 11.12.2024. naveo da mu tuženik ne osporava status potrošača pa da da odluku vezanu za dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje BR prepušta sudu. Sud u konačnici nije izveo taj dokaz, s obzirom da je sve relevantne činjenice vezane za okolnosti na koje je ta svjedokinja predložena saslušati utvrdio na temelju iskaza tužitelja, a i tuženik se protivio tom dokaznom prijedlogu, s obzirom da BR nije bila prisutna prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u banci. Tuženik je na ročištu održanom 11.12.2024. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje OR. Glede izračuna više plaćenih anuiteta po kreditu po Centru poslovnih analiza d.o.o. (list 28-31 spisa) valja reći da sud na istom nije temeljio svoju odluku, te da značaj nalaza i mišljenja u parnici ima samo nalaz i mišljenje vještaka kojega je u tom svojstvu odredio sud u konkretnoj parnici, a ne i nalaz i mišljenje osobe koju je angažirala neka od stranaka, bez obzira na to što se radi o stalnom sudskom vještaku.

5. Valja reći da je tužitelj konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 7.11.2024. (list 83-84 spisa) nakon provedenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo-Olđa na način da je zatražio isplatu iznosa od 1.090,58 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako su isti specificirani u nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa. Dakle, tužitelj je tim podneskom smanjio tužbeni zahtjev.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

7. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o stambenom kreditu za ostalo bez počeka 23.5.2006. Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.100,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,95 % godišnje, promjenjivu, na rok otplate kredita 72 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima. Naime, iz preslike predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je 23.5.2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 320-50-3484045 između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb i HR, kao korisnika kredita, da je kredit odobren na iznos 17.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Istim ugovorom je ugovorena redovna kamata od 4,95% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15,00% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje tužitelj duguje temeljem ugovora. Rok otplate kredita je ugovoren na 72 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu, te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Iz zahtjeva za kredit proizlazi da se radi o unaprijed otisnutom tipskom obrascu koji popunjava i potpisuje tražitelj kredita. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, a tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je nije pregovarao s tuženikom o odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno o valutnoj klauzuli. U banci mu je rečeno da je taj kredit najpovoljniji, a namjena kredita je bio stambeni kredit. Sredstvima od tog kredita uredio je stan u kojem živi sa suprugom i djecom, te nije iznajmljivao taj stan. Iskazao je kako je on otplaćivao kredit. Odgovorio je da mu službenik banke nije spominjao nikakve rizike vezane za valutu CHF, a prije potpisivanja je pročitao ugovor o kreditu. Na pitanje je li bio svjestan da bi se rata kredita mogla promijeniti tijekom otplate, s obzirom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i srednji tečaj CHF, odgovorio je da je, ali nije mislio da bi se rata kredita mogla toliko promijeniti te da nije mogao promijeniti bilo koju odredbu ugovora već mu je bio ponuđen takav kredit. Nije mu poznat termin valuta utočišta, a njegova supruga je bila samo jamac za kredit i nije bila u banci prilikom potpisivanja ugovora o kreditu, već samo kod javnog bilježnika.

9. Što se tiče iskaza tužitelja te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim za tu valutnu klauzulu. Isto tako na temelju iskaza tužitelja sud je zaključio da je isti tužitelj sklopio kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03).

10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužitelj u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., na koju se tužitelj u tužbi poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

12. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

14.Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 17. svibnja 2007. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud nalazi kako je istaknutim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze protivnika. Nadalje, odredbom čl. 221.a. ZPP-a propisano je da će sud ukoliko na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Analizom predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate (korištenja) kredita. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim.

17. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Tužitelju je plaćanjem anuiteta prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan dospijeća, tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi.

18. Na okolnost visine preplate određeno je izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem. Naime tužitelj je predložio izvesti taj dokaz na okolnost utvrđenja razlike više plaćenog tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Tuženik je predložio da ako sud odredi vještačenje da vještak prikaže i negativnu tečajnu razliku, ako takav iznos postoji. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je izrađen na osnovu dokumentacije u spisu, te da je tužitelju odobren kredit na iznos od CHF 17.100,00 uz redovnu kamatu od 4,95% godišnje, na rok otplate kredita od 72 mjeseca, te da je ugovoreno da se otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF na dan dospijeća. Vještakinja je navela da je promjena kamatnih stopa po kreditu broj 218-50-3905734 iznosila od 25.5.2006. 4,95% godišnje, a anuitet 275,00 CHF, od 1.11.2007. iznosila je 5,45% godišnje, a anuitet 278,09 CHF, od 1.6.2008 5,95% godišnje, a anuitet 280,82 CHF, od 1.8.2010. iznosila je 5,00%, a anuitet 278,33 CHF, od 1.6.2011. iznosila je 4,75% godišnje, a anuitet 277,95 CHF. Nadalje je navela da je tužitelju kredit isplaćen dana 25.5.2006. po tečaju 1 CHF= kuna 4,686391. Tužitelju je iz kredita naplaćena naknada u visini od 1% od kredita 171,00 CHF, odnosno 801,37 kn. Izračun preplate s osnova promjene tečaja zbirno je prikazala u tabeli (list 53 spisa) na način da je na iznos anuiteta uz primjenu kamatnih stopa po odlukama tuženika primijenjen tečaj na dan isplate kredita te je taj iznos odbijen od izvršene uplate tužitelja. Nadalje je navela da je tijekom otplate kredita tužitelj s osnova promjene tečaja CHF ukupno više platio kuna 8.216,96 kn i to u razdoblju kada je tečaj CHF na dan uplate bio viši od tečaja na dan isplate kredita 9.609,80kn i manje kada je bio niži 1.392,84 kn (negativne tečajne razlike). Također proizlazi da tuženik prema dokumentu Prijepis knjigovodstvene kartice ne tereti tužitelja za zateznu kamatu te da ako se primjeni srednji tečaj na dan korištenja kredita 1 CHF = 4,686391 kuna i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je, više uplatio 8.216,96 kn, odnosno 1.090,58 EUR. Vještakinja je prikazala dane preplate i visinu preplate po pojedinačnim mjesečnim iznosima.

19. Vještakinja je usmeno obrazložila nalaz i mišljenje na ročištu održanom 11.12.2024. Stranke nisu iznijele nikakve primjedbe niti prigovore na njezin nalaz i mišljenje, te je sud isti u cijelosti prihvatio, s obzirom da je ocijenio da je izrađen u skladu s pravilima struke, argumentiran i objektivan.

20. Slijedom navedenoga sud je tužbeni zahtjev u cijelosti ocijenio osnovanim, s obzirom da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF, odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF te je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Kako je već rečeno visina tužbenog zahtjeva među strankama nije bila sporna te je slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao u izreci presude, primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, u vezi s člankom 1111. ZOO-a, sa zatraženim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. ZOO-a, s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice i to uzimajući u obzir vrijednost konačno preciziranog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.090,58 EUR. Naime valja napomenuti da iz odredbe čl. 154.st.2. ZPP-a proizlazi da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove tužbenog zahtjeva. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR, sastav obrazloženih podnesaka od 10.11.2023., 24.11.2023. i 7.11.2024. u zatraženim iznosima od po 150,00 EUR, te za zastupanje na ročištima održanim 15.1.2024. i 11.12.2024. imajući u vidu odredbe tbr. 7.t.1., 8.t.1. i 9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi tbr. 54. Tarife. Kao potreban za vođenje parnice tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 2.2.2024. uz koji je tužitelj dostavio dokaz da je platio predujam za vještačenje. Naime, prema stajalištu suda bilo je dovoljno samo dostaviti dokaz o uplati predujma, a ne radi toga i sastavljati podnesak. Tužitelju je priznat i trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 75,00 EUR sukladno tbr.9.t.3. Tarife, u vezi s tbr.54. Tarife. Na priznati trošak u iznosu od 975,00 EUR, valja obračunati i PDV sukladno tbr. 46. Tarife u iznosu od 243,75 EUR. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 1.218,75 EUR. Tužitelju je priznat i zatraženi trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa, koju je odredio sud u iznosu od 250,00 EUR, dok tužitelju nije priznat zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 90,00 EUR po Centru poslovnih analiza d.o.o., odnosno SR, s obzirom da kako je već rečeno značaj nalaza i mišljenja vještaka u konkretnoj parnici ima samo nalaz i mišljenje vještaka kojega je u tom svojstvu odredio sud. Također valja napomenuti da iz stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da trošak takvog vještačenja ne treba snositi protivna stranka koja izgubi u parnici. Valja ukazati i da je tužitelj tek dana kada je podnio predmetnu tužbu-12.6.2023.- što je vidljivo oz zahtjeva- list 8 spisa zatražio od tuženika dostavu potrebne dokumentacije za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.468,75 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

22. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 17. siječnja 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda kojom završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku u Čakovcu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Zelinska 4