Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg Dr. F. Tuđmana 2
31400 Đakovo
Posl. broj: P-40/2024-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud Đakovu, po sutkinji Snježani, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti, naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 17. prosinca 2024. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i javno objavljene presude 17. siječnja 2025. godine objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 213532 zaključenog dana 09.01.2008. god. između tužitelja ĆZ i Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika Sberbank d.d. Zagreb (sada Hrvatska poštanska banka d.d.), potvrđenog pod brojem brojem Ov-584/08 dana 10.01.2008. god. kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa, a koja u čl. 1. glasi: „...CHF...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.“; u čl. 2. st. 1. glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“; u čl. 2. st. 4. glasi: „Promjenjiva, po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“; u čl. 4. glasi: „Valutna klauzula: Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.“; u čl. 8. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti 4 po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.“; a u čl. 11. st. 5. glasi: „Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama Kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora...Ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi strana regulirani u skladu s odredbama Ugovora, izmijene navedeni akti Kreditora... ugovorene strane se obvezuju postupati po nastalim promjenama.“.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 4.893,48 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa od 01. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj
Posl. broj: P-40/2024-18
za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa 2 koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:
- iznos od 0,01 EUR od 02.02.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 3,46 EUR od 02.03.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 6,56 EUR od 02.04.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 0,61 EUR od 02.07.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 19,09 EUR od 04.11.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 4,89 EUR od 02.12.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 20,66 EUR od 03.01.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 22,80 EUR od 03.02.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 23,88 EUR od 03.03.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 21,32 EUR od 02.04.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 20,94 EUR od 03.05.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 16,93 EUR od 02.06.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 13,40 EUR od 02.07.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 14,63 EUR od 02.08.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 17,25 EUR od 02.09.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 16,01 EUR od 02.10.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 14,53 EUR od 03.11.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 17,93 EUR od 02.12.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 21,14 EUR od 03.01.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 24,53 EUR od 02.02.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 23,64 EUR od 02.03.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 29,34 EUR od 02.04.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 27,87 EUR od 04.05.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 30,74 EUR od 02.06.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 46,89 EUR od 02.07.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 43,21 EUR od 03.08.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 57,00 EUR od 02.09.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 49,73 EUR od 02.10.2010 god. pa sve do isplate;
- iznos od 44,26 EUR od 03.11.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 60,89 EUR od 02.12.2010 god. pa sve do isplate;
- iznos od 71,17 EUR od 04.01.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 63,72 EUR od 02.02.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 64,81 EUR od 02.03.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 59,45 EUR od 02.04.2011. god. pa sve do isplate;
Posl. broj: P-40/2024-18
- iznos od 61,11 EUR od 03.05.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 79,31 EUR od 02.06.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 81,87 EUR od 02.07.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 102,02 EUR od 02.08.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 94,71 EUR od 02.09.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 83,31 EUR od 02.10.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 83,01 EUR od 03.11.2011.. god. pa sve do isplate;
- iznos od 81,77 EUR od 02.12.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 85,90 EUR od 03.01.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 90,46 EUR od 02.02.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 90,60 EUR od 02.03.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 87,73 EUR od 03.04.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 88,89 EUR od 03.05.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 90,60 EUR od 02.06.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 88,76 EUR od 03.07.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 88,92 EUR od 02.08.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 87,22 EUR od 02.09.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 84,08 EUR od 02.10.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 87,91 EUR od 03.11.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 89,30 EUR od 02.12.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 88,75 EUR od 03.01.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 83,15 EUR od 02.02.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 87,03 EUR od 02.03.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 87,92 EUR od 03.04.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 86,17 EUR od 03.05.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 81,02 EUR od 02.06.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 77,81 EUR od 02.07.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 80,65 EUR od 02.08.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 82,61 EUR od 03.09.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 87,60 EUR od 02.10.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 84,85 EUR od 03.11.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 86,08 EUR od 03.12.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 87,09 EUR od 03.01.2014. god. pa sve do isplate;
- iznos od 89,01 EUR od 02.02.2014. god. pa sve do isplate;
- iznos od 91,03 EUR od 02.03.2014. god. pa sve do isplate;
- iznos od 89,99 EUR od 02.04.2014. god. pa sve do isplate;
- iznos od 87,98 EUR od 03.05.2014. god. pa sve do isplate;
- iznos od 87,08 EUR od 03.06.2014. god. pa sve do isplate;
- iznos od 87,47 EUR od 02.07.2014. god. pa sve do isplate;
- iznos od 90,00 EUR od 02.08.2014. god. pa sve do isplate;
- iznos od 92,58 EUR od 02.09.2014. god. pa sve do isplate;
- iznos od 92,36 EUR od 02.10.2014. god. pa sve do isplate;
- iznos od 93,65 EUR od 04.11.2014. god. pa sve do isplate;
- iznos od 95,52 EUR od 02.12.2014. god. pa sve do isplate;
- iznos od 95,31 EUR od 02.01.2015. god. pa sve do isplate,
sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.103,09 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, tj. od 17. siječnja 2025. godine, pa sve do isplate po stopi
Posl. broj: P-40/2024-18
koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da su Dana 09.01.2008. god. tužitelj i Volksbank d.d. Zagreb, pravni prednik tuženika, zaključili Ugovor o kreditu broj 213532 koji je potvrđen pod brojem Ov-584/08 dana 10.01.2008. god. kod javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 26.198,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca, s time da je početno ugovoreni mjesečni anuitet iznosio 376,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 8. Ugovora). Pored iznosa glavnice, tužitelj je sukladno čl. 2. navedenog Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja se tijekom postojanja obveze po Ugovoru se mijenjala u skladu s Odlukama tuženika, a na dan zaključenja Ugovora ona je iznosila 5,50 % godišnje. Također, jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan dospijeća.
2. Za trajanja otplate kredita po Ugovoru, redovna kamatna stopa je sa početnih 5,50 % godišnje mijenjana na štetu tužitelja, kao i tečaj, stoga su se tijekom otplate kredita radi dizanja kamatne stope i tečaja CHF naspram HRK anuiteti povećavali te su umjesto početnih cca. 1.700,00 kn iznosili i preko 2.400,00 kn. Predmetni kredit je dana 05.01.2015. godine otplaćen u cijelosti.
3. Tužitelj od tuženika nije uspio pribaviti knjigovodstvenu karticu iz koje bi bilo vidljivo koliki dio svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti kolika je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, niti kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa. Doduše, tuženik je tužitelju dostavio dio potrebite dokumentacije (dio u HRK, dio u CHF), no iz tog razloga tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev u toč. II., već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno na temelju znanih mu podataka.
4. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 8. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, VIII-tužena Sberbank d.d. (prijašnja Volksbank d.d., odnosno njen pravni sljednik), u razdoblju od 01. lipnja 2004. god. do 31. prosinca 2008. god. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja
Posl. broj: P-40/2024-18
predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a, kao i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. god. do 31. prosinca 2008. god., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internima aktima banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je time ništetna. Ista je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda br. Rev-2221/18-11 od 03.09.2019. god.
5. S obzirom da su pravomoćnom presudom VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003.-31.12.2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004. -31.12.2008. god., to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati“, te se također poziva na čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09).
6. Kako tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka. Kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutoj presudi VTS-a povodom kolektivne tužbe, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet (376,47 CHF) u kunskoj protuvrijednosti po isplatnome tečaju na dan korištenja kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem svih plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
Posl. broj: P-40/2024-18
7. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka, tuženik se u cijelosti protivio tužbenom zahtjevu.
8. Tuženik je istakao prigovor zastare te navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 06.04.2021. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana Tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu.
9. Tuženik navodi da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora
Posl. broj: P-40/2024-18
o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač.
10. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.
11. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;
- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Promjena kamatne stope mijenja se ovisno o tržišnim uvjetima pa tako tuženik niti na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Navodi da tuženik nije postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja a niti je svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Navodi da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika a koja je odluka bila dostupna svima i ta odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva i ista je sastavni dio ugovora.
12. Tuženik nadalje navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP), već je ista u samom ugovoru jasna i lako uočljiva odredba. Tuženik navodi da je tužitelj prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bio se dužan se informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora.
13. Radi utvrđenja odlučnih činjenica, sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu br. 213532, prometnu karticu po kreditu, izvadak iz sudskog registra, pročitao nalaz i mišljenje vještaka financijsko knjigovodstvene struke Tonke Vulić, pročitao podneske stranaka i saslušao tužitelja.
14. Tužitelj ĆZ u svom iskazu je naveo da je s prednikom tuženika tijekom 2008. godine zaključio Ugovor o kreditu na način da je u auto kući Zubak u kojoj je odabrao automobil koji je želio kupiti, riješio i kreditiranje kupnje tog vozila. Sjeća se da mu je djelatnica te auto kuće ponudila kredit u valuti CHF s nižom kamatnom stopom koja mu je predočila kao najpovoljniji jer je riječ o stabilnoj valuti, te ukoliko i bude nekih promjena u mjesečnoj obvezi to će biti minimalno, te je jedino i taj kredit ponudila, te je on njoj i povjerovao da je takav kredit i najpovoljniji te je isti i prihvatio. Ponuđeni kredit bio je s promjenjivom kamatnom stopom, ali mu nije pojašnjeno o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje kamatne stope. Cjelokupno kreditiranje je riješio u auto kući te u banku nije išao. Početna rata kredita iznosila je oko 1.600,00 kn što je njemu bilo prihvatljivo, no naknadno mu je mjesečna rata
Posl. broj: P-40/2024-18
iznosila i oko 2.500,00 kn. Kredit je u cijelosti otplatio a automobil koji je kupio koristio je za osobne potrebe, nikada nije bio vlasnik obrta i zaposlenik je Hrvatskih željeznica.
15. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je logičan, uvjerljiv i neposredan, te utvrdio da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, znači o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja posebno u dijelu u kojem kazuje da mu je kredit vezan uz CHF valutu predočen najpovoljnijim, te mu je upravo preporučeno sklapanje spornog Ugovora. Također sud je poklonio vjeru i njegovom iskazu u dijelu u kojem kazuje da mu nije pojašnjeno što znači promjena kamatne stope, ni njezino kretanje koja je ugovorena kao promjenjiva, te očito da je riječ o tipskom ugovoru, te da tužitelj nije imao razloga sumnjati u sugestiju djelatnika u auto kući kojeg je smatrao stručnim.
16. Tužbeni zahtjev je osnovan.
17. Nije sporno da je tužitelj zaključio 9. siječnja 2008. godine Ugovor o kreditu br. 213532 sa pravnim prednikom tuženika Volksbank d.d., kojim se Ugovorom prednik tuženika, kao kreditor, obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 26.198,53 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita s rokom otplate od 7 godina, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen Ugovorom. Također nije sporno da su stranke odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,50% godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, a u čl. 8. je regulirano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize važeće na dan dospijeća, a u čl. 4. je ugovorena valutna klauzula gdje se navodi da je kredit vezan uz valutnu klauzulu, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Također je sud utvrdio, a što proizlazi iz iskaza tužitelja, da je kredit realiziran u svrhu kupnje osobnog automobila.
18. Sporno je među strankama dali su ništetne dio odredbi u čl. 2. st. 1. i 4., čl. 4. i čl. 11. st. 5. Ugovora o kreditu, odnosno dali je tuženik temeljem takvih ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada i to na štetu tužitelja kao potrošača, te dali je nastupila zastara potraživanja.
19. Neosnovano tuženik osporava pozivanje tužitelja na presudu Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, kojom je odbijena žalba tuženika (banaka između ostalog i tuženika) protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7219/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovornu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Tako je Vrhovni sud RH u svojoj odluci zauzeo stav da su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način učinile zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Neosnovano također tuženik osporava pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/17, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, te presudu Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14, jer upravo pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i revizijskom odlukom
Posl. broj: P-40/2024-18
Vrhovnog suda RH je odlučeno da je između ostalih tuženika i tuženik u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istome ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) i to člancima 96. i 97. i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
20. Iz navedenih razloga te čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača sud je stava da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 4. i Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 2. 4. Ugovora o kreditu, nepoštena, jer o tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja, a navedeni kredit mu je zbog niske kamatne stope i niskog tečaja predočen kao najpovoljniji, a radi se o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca, tj. prednika tuženika. Stoga sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema stavu suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čije je sadržaj lako razumljiv, pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, te se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocijene njezine poštenosti. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.
21. Zaštitu koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.
22. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i
Posl. broj: P-40/2024-18
5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 EZ od 23. travnja 2015.).
23. U konkretnom slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih sudovi u RH već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama VSRH Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i USRH U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, te odluke VTS RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom VSRH Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojeg razloga je ta stajališta primijenio u ovom sporu.
24. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom, u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa, slijedom čega je provedeno vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke Tonke Vulić koja je u skladu sa zadatkom provela vještačenje na okolnost pretplaćene svakomjesečne rate kredita radi povećanja tečaja CHF tečaj prema kojem je kredit isplaćen i više pretplaćene rate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.
25. Imajući u vidu da su kamata i valuta predmet Ugovora, a predmet je bitan element Ugovora o kreditu, sadržaj odredbi čl. 2. i čl. 4. Ugovora prema kojim se kredit podmiruje u kunama obračunatim po prodajnom tečaju tuženika za devize važećim na dan plaćanja, odnosno na temelju koje se predmet Ugovora veže uz stranu valutu (uz činjenicu da u navedenoj odredbi čak nije navedeno koje devize) te uzimajući u obzir da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule već mu je samo takav kredit predočen kao najpovoljniji, predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja u svakom slučaju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane prednika tuženika u unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presunkcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama u kojim stranka, odnosno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj, pa je takva odredba nepoštena a time i ništavna. Naime i tužitelj u svom iskazu navodi da nije bio pravilno informiran niti upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, već je prihvatio od strane referenta banke predmetni ugovor koji mu je predočen kao najpovoljniji.
26. Tako je i Trgovački sud u Zagrebu zaključio, a što je pravomoćno i potvrđeno, da je rast tečaja CHF bankama bio predvidiv, no unatoč tome banka nije klijentima, pa ni tužitelju, ukazala na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, već je štoviše savjetovala uzimanje takvog kredita. Budući da tuženik nije tužitelja informirao o potencijalnim rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tada tužitelj kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe, dok s druge strane tuženik
Posl. broj: P-40/2024-18
je sve to znao ili morao znati i unatoč tome tužitelju je kredit u švicarskim francima prezentirao kao najbolji i najpovoljniji i time postupio protivno odredbi čl. 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka sve s obzirom na neravnopravan položaj dvije ugovorne strane.
27. Glede utvrđenja ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i promjenjiva kamatna stopa valja reći da te odredbe same po sebi nisu nezakonite, ali su ugovorene na nepošten način i da su upravo zbog toga ništetne, a nakon saslušanja tužitelja tuženik ničim nije dokazao da je u postupku zaključenja predmetnog Ugovora postupao pošteno s obzirom na tužitelja kao potrošača tako da se u konkretnom slučaju treba i mora primijeniti utvrđena ništetnost iz kolektivne tužbe a na koje presude se tužitelj zakonito poziva.
28. U odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a radi kojeg je sud proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje, a nakon kojeg je vještačenja tužitelj specificirao svoj tužbeni zahtjev, istog sud smatra u cijelosti osnovanim jer je tužbeni zahtjev specificiran sukladno provedenom vještačenju, odnosno nalazu i mišljenju vještaka, kojeg je vještak izradio u skladu s nalogom suda, sud cijeni kao istinit, uvjerljiv i vrlo stručan. Vještak je svoj nalaz i mišljenje dao prema nalogu, odnosno zadatku suda iz rješenja o određivanju vještačenja (list spisa 98) na način da se vještačenje provede na okolnost visine pretplate kredita temeljem zaključenog Ugovora o kreditu od 9. siječnja 2008. godine po osnovi tečajne razlike na način da se izračuna razlika između tečaja važećeg na dan isplate kredita i svakog naknadnog povećanog tečaja za period od sklapanja Ugovora o kreditu pa do otplate kredita, kao i da se vještačenje provede na okolnost više pretplaćene rate kredita u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, a koji nalog je dan vještaku rješenjem (list spisa 126), a temeljem kojeg nalaza je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev.
29. Tako iz nalaza i mišljenja vještaka (list spisa od 112 do 122) proizlazi da je temeljem zaključenog Ugovora o kreditu pretplaćeno tečajnih razlika u iznosu od 4.893,48 eura u 79 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB-a za CHF na dan dospijeća anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB-a za CHF na dan početka korištenja kredita, tj. kredit je tužitelju isplaćen dana 11. siječnja 2008. godine kada je 1 CHF po srednjem tečaju HNB-a vrijedio 4,502589 HRK. Nadalje, iz nalaza vještaka (list spisa 168 do 177) proizlazi da je temeljem zaključenog Ugovora o kreditu pretplaćeno kamate zbog promjenjive kamatne stope, više od početno ugovorene kamatne stope 5,50% u 64 anuiteta u iznosu od 264,50 eura.
30. Sukladno danom nalazu na koji stranke nisu imali primjedbi u pogledu izračuna, sud je u cijelosti prihvatio kao stručan, a temeljem kojeg nalaza je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev tako da potražuje ukupno na ime pretplaćene kamate i pretplaćenih tečajnih razlika iznos od 5.157,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
31. Stoga je sud utvrdio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, a kako je to naprijed obrazloženo.
32. Neosnovan je prigovor tuženika da je nastupila zastara potraživanja. Naime, presudom Visokog Trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u
Posl. broj: P-40/2024-18
cijelosti je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, dakle i u dijelu u kojem je utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima kojima je tuženik (tamo 8. tuženik Sberbank d.d.) ugovorio redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, nepoštena, a time i ništetna, te je tuženiku naloženo prekinuti s opisanim postupanjem. Stoga zastara iz odredbe čl. 225. ZOO-a za pretplaćene kamate zbog povećanja kamatne stope jednako kao i za promjenu valutne klauzule CHF u odnosu na tuženika teče od pravomoćnosti navedene presude, odnosno od 14. lipnja 2018. godine, a ističe tek 14. lipnja 2023. godine, a kako je tužba podnesena 1. ožujka 2021. godine nije došlo do zastare potraživanja.
33. Sud je u cijelosti priznao tužbeni zahtjeva koji se odnosi na isplatu tečajnih razlika zbog CHF valutne klauzule u iznosu od 4.893,48 eura, kao i iznos od 264,50 eura zbog pretplaćene kamate, zbog promjenjive kamatne stope, tj. ukupno 5.157,98 eura. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući su navedene pojedine odredbe ugovora nepoštene, to je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.
34. Sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe na imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vračanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a slijedom svega obrazloženoga presuđeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.
35. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 13. listopada 2021. godine 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 21. ožujka 2024. godine 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 14. svibnja 2024. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku od 19. rujna 2023. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku od 2. studenog 2023. godine 200,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku od 17. prosinca 2024. godine 200,00 eura, uvećano za troškove PDV-a 350,00 eura, pristojba na tužbu 53,09 eura, predujam za troškove vještačenja 300,00 eura, tj. ukupno 2.103,09 eura. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.
36. Sud nije priznao tužitelju trošak za pribavu dokumentacije jer taj trošak ničim nije dokazan, a također ni dva podneska kojim tužitelj obavještava da je uplatio predujam za vještačenje, kao i sudsku pristojbu, jer je tužitelj i u obavezi da uplati zatraženi predujam a i sudsku pristojbu, a radi dokazivanja svog tužbenog zahtjeva.
Posl. broj: P-40/2024-18
Također tužitelju nisu priznati troškovi podnesaka kojim obavještava sud o statusnoj promjeni tuženika
37. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Đakovu, 17. siječnja 2025. g.
Sutkinja
Snježana Brajko
POUKA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku po punomoćniku
