Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-276/2023-31

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, Ante Starčevića 43, protiv I. tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, Lopašićeva 6 i II. tuženika SVEA EKONOMI d.o.o., OIB: 17863542417, [adresa], kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Nadramija i partneri d.o.o. iz Zagreba, Kranjčevićeva 10, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 9. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207032974 koji su 18. srpnja 2006. sklopili tužitelj ĐH kao korisnik kredita i I. tuženik Zagrebačka banka d.d., kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,50 % godišnje.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207032974 koji su 18. srpnja 2006. sklopili tužitelj ĐH kao korisnik kredita i I. tuženik Zagrebačka banka d.d., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ĐH u dijelu koji glasi: "Utvrđuje se da je ništetan Otkaz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207032974 od 16. studenog 2011."

IV. Utvrđuje se da je tužitelj ĐH u cijelosti podmirio dugovanje proisteklo iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207032974, I. tuženiku Zagrebačka banka d.d. i II. tuženiku SVEA EKONOMI d.o.o.

V. Nalaže se I. tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju ĐH isplati iznos od 27.872,26 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 3,23 € počam od 18.9.2006.g.

- na iznos od 3,81 € počam od 20.10.2006.g.

- na iznos od 2,82 € počam od 27.11.2006.g.

- na iznos od 6,72 € počam od 18.3.2008.g.

- na iznos od 15,06 € počam od 23.10.2008.g.

- na iznos od 23,27 € počam od 12.1.2009.g.

- na iznos od 22,61 € počam od 13.1.2009.g.

- na iznos od 34,67 € počam od 13.3.2009.g.

- na iznos od 19,36 € počam od 15.3.2009.g.

- na iznos od 23,32 € počam od 18.5.2009.g.

- na iznos od 17,65 € počam od 24.7.2009.g.

- na iznos od 15,80 € počam od 6.8.2009.g.

- na iznos od 14,56 € počam od 22.10.2009.g.

- na iznos od 20,01 € počam od 24.11.2009.g.

- na iznos od 26,74 € počam od 12.1.2010.g.

- na iznos od 32,10 € počam od 15.2.2010.g.

- na iznos od 30,86 € počam od 15.3.2010.g.

- na iznos od 36,40 € počam od 28.4.2010.g.

- na iznos od 40,78 € počam od 21.5.2010.g.

- na iznos od 43,45 € počam od 27.5.2010.g.

- na iznos od 84,96 € počam od 10.9.2010.g.

- na iznos od 69,14 € počam od 12.10.2010.g.

- na iznos od 72,93 € počam od 10.11.2010.g.

- na iznos od 86,20 € počam od 10.12.2010.g.

- na iznos od 107,41 € počam od 10.1.2011.g.

- na iznos od 84,39 € počam od 10.2.2011.g.

- na iznos od 216,98 € počam od 18.5.2015.g.

- na iznos od 24.415,94 € počam od 18.5.2015.g. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se II. tuženiku SVEA EKONOMI d.o.o. da tužitelju ĐH isplati iznos od 9.407,65 eur sa zakonskom zateznom kamatom i to:

- na iznos od 30,30 € počam od 10.11.2017.g.

- na iznos od 40,09 € počam od 4.12.2017.g.

- na iznos od 37,85 € počam od 3.1.2018.g.

- na iznos od 40,35 € počam od 12.2.2018.g.

- na iznos od 38,83 € počam od 7.3.2018.g.

- na iznos od 36,66 € počam od 11.4.2018.g.

- na iznos od 9.183,57 € počam od 30.4.2018.g. sve do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina I. tuženika Zagrebačka banka d.d. prema tužitelju PH s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 219,02 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

1,42 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

0,69 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

3,62 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

6,12 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

1,91 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

8,10 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

14,64 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

15,69 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

16,70 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

11,08 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

12,90 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

19,23 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

10,15 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

16,23 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

5,09 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

6,84 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

0,92 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

13,92 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,

12,49 EUR od 02.01.2009. pa do isplate,

14,25 EUR od 02.02.2009. pa do isplate,

12,32 EUR od 02.03.2009. pa do isplate,

14,29 EUR od 02.04.2009. pa do isplate,

0,43 EUR od 02.05.2009. pa do isplate,

1,42 EUR od 02.06.2009. pa do isplate,

0,69 EUR od 02.07.2009. pa do isplate,

3,62 EUR od 02.08.2009. pa do isplate,

6,12 EUR od 02.09.2009. pa do isplate,

1,91 EUR od 02.10.2009. pa do isplate,

8,10 EUR od 02.11.2009. pa do isplate,

14,64 EUR od 02.12.2009. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

VIII. Nalaže se I. tuženiku Zagrebačka banka d.d.i II. tuženiku SVEA EKONOMI d.o.o. da tužitelju ĐH solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.375,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj ĐH je podnio ovom sudu tužbu protiv I. tuženika Zagrebačka banka d.d. i II. tuženika SVEA EKONOMI d.o.o. radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i I. tuženik Zagrebačka banka d.d. kao kreditor sklopili 18. srpnja 2006. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207032974 daljnjem tekstu: Ugovor). Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 110.000,00 CHF koji se I. tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunskoj protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 24 godine. Odredbom čl. 7. Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Odredbom čl. 2. propisana je kamata na kredit, te se tužitelj obvezao platiti tuženiku redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih I. tuženika Zagrebačke banke d.d., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom II izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1. izreke u kojoj je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u točki 1. izreke u kojoj je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 01. travnja 2005.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak Obzirom da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj CHF (čl. 1. i 2.) i promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2.) to je I. tuženik kao kreditor zaračunao tužitelju veću obvezu od one koju je tužitelj trebao plaćati da su mu mjesečni anuiteti obračunavati u kunama po tečaju CHF po kojemu mu je kredit isplaćen u kunama te da je kamatna stopa ostala na početno ugovorenih 4,50 %. Na dan 16. studenog 2011. I. tuženik je otkazao predmetni ugovor o kreditu. Uslijed ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ukupan iznos dospjelih anuiteta od početka otplate kredita do navedenog datuma otkaza kredita iznosio je 81.800,97 eur/616.329,40 kn, dok je I. tuženik na navedeni datum tužitelja zadužio za iznos od 108.241,41 eur/815.543,40 kn. Dana 24. srpnja 2017. kreditor Zagrebačka banka d.d. (ovdje I. tuženik) ustupio je sva potraživanja temeljem Ugovora o kreditu pobliže opisanog u točki II i III ove tužbe na novog vjerovnika SVEA EKONOMI d.o.o. (ovdje II. tuženik), o čemu je tužitelj obavješten obaviješću o ustupu tražbine od 24. srpnja 2017. Tužitelj je I. tuženiku do dana ustupa potraživanja platio ukupan iznos od 94.450,86 eur/ 711.640,00 kn, dok je II. tuženiku nakon ustupa platio daljnji iznos od 27.116,07 eur/ 204.306,00 kn, od čega je posljednji iznos uplaćen dana 30. travnja 2018., čime su ukupne uplate tužitelja prema tuženicima iznosile 121.566,93 eur/915.946,00 kn. Iz kartice prometa na dan 28. svibnja 2018. sačinjene od strane II. tuženika proizlazi kako se tužitelja tereti za još 78.305,44 eur/589.992,37 kn do konačne i potpune otplate, a što je u potpunosti neosnovano jer je tužitelj gore navedenim uplatama prema I. i II. tuženiku u cijelosti podmirio dugovanje po predmetnom Ugovoru o kreditu, te tražbina više ne postoji. Uslijed ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli svaka uplata tužitelja predstavljala je preplatu na koju je potrebno obračunati pripadajuće zakonske zatezne kamate, koje teku od dana uplate do isplate ili eventualnog prijeboja potraživanja.

3. U odgovoru na tužbu I. tuženik navodi da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 3207032974 od 18.07.2006. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 110.000,00 CHF (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na način podešavanja kamatne stope, deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti otkaza Ugovora o namjenskom kreditu, utvrđenje da je tužitelj u cijelosti podmirio dugovanje proisteklo iz Ugovora o kreditu, te s osnove navodne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3.052,62 eur/23.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane Ministarstva znanosti, Općinski sud u Čakovcu RN, Wunsterot stambena. Tuženik prigovara pasivnoj legitimaciji u ovoj parnici i to iz razloga što je za potraživanje tuženika, temeljem Ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postalo društvo Aps DELTA s.r.o., Prag, Republika Češka, Celeta 988/38, Stare Mesto, OIB: 3013992399 (kao cesionar) temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između tuženika kao cedenta i navedenog društva, kao cesionara, a sve sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (čl. 80. do 87.). Nadalje, društvo Aps DELTA s.r.o., naknadno je ustupilo u korist društva SVEA EKONOMI d.o.o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 17863542417, sva prava i tražbine koje proizlaze iz Ugovora s bankom. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12.06.2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12.06.2018. godine nastupila zastara Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 12.06.2023. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C- 81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od ZZP-a, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 2. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,50 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 126. ZZP-a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti otkaza ugovora o kreditu tuženik ističe kako je do otkaza došlo uslijed neurednosti i kašnjenja tužitelja prilikom izvršavanje svoje obveze vraćanja kredita. Ujedno, sam Ugovor o kreditu izričito određuje u odredbi čl. 23. t. B, kojom je ugovoreno kako Kreditor ima pravo otkazati kredit ukoliko se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe Ugovora, te su Korisnik i Kreditor suglasni da cjelokupna tražbina u slučaju otkaza Ugovora dospijeva danom kada javni bilježnik po nalogu kreditora pošalje otkaz kredita. Stoga, prema činjeničnom stanju razvidno je kako je tužitelju takva odredba bila poznata, a ujedno nije mogla ostati nepoznata u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, obzirom da je ista bila izrijekom navedena. Tuženik ističe dodatno da tužitelj u tužbi ničim ne obrazlaže niti dokazuje ništetnost citirane ugovorne odredbe, nego već navodi i ukazuje tek paušalno na ništetnost iste. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 18.07.2006., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

4. U odgovoru na tužbu II. tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani jer je potraživanje tužitelja u zastari, utvrđenja iz parnice pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. P-1401/12 nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet ovog postupka, a kada bi presuda iz parnice pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. P-1401/12 i bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i automatskoj vezanosti ovog Suda utvrđenjima iz navedene presude te ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su ovom tužbom ocijenjene kao ništetne nisu utvrđene ništetnima u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zatim, tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže medu strankama, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, neosnovana je visina tužbenog zahtjeva, te ističe da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 12. lipnja 2023. pa je nastupila zastara utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 230. ZOO- a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju u roku od 3 godine od kada je oštećenik saznao za štetu i štetnika, a u svakom slučaju u roku od 5 godina kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006. godine, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta, ako ne i za sve anuitete, protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastani rok iz odredbe čl. 276. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. 2. tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su 1. tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, što ponovno, kao i u situaciji pod točkom (i) dovodi do zastare velike većine, ako ne i svih, mjesečnih anuiteta. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se uslijed ispitivanja dopuštenosti i osnovanosti tužbenog zahtjeva postavilo pitanje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje tužitelj spominje u tužbi (opet isključivo na temelju utvrđenja iz parnice pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. P- 1401/12) i utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastani rok je 5 godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. U tom smislu, tuženik nadalje upućuje na odredbe o nišetnosti, odnosno činjenicu da ništetnost nastaje ex tunc, tj. od samog trenutka sklapanja posla. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti. odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2006., potraživanje iz tužbe bilo bi u zastari, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Čak i da se, teoretski, pođe od pravnog shvaćanja zastare iznesenog u parnici pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. P-1401/12 (čemu se 2. tuženik izričito protivi iz prethodno iznesenih razloga), potraživanje tužitelja po osnovi jednostrano povećane kamatne stope bi također bilo u zastari, budući da je presuda navedenog suda posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u tome dijelu u odnosu na 1. tuženika postala pravomoćna dana 14. lipnja 2014. godine, dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena tijekom 2023. godine. U ovom sporu nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice „Potrošač“ koje tužitelj evidentno želi postići, budući da je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se tek preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredi u odnosu na ,,prosječnog potrošača", ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i presude VTS-a, što predstavlja glavni temelj postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i argumentacije kojom se isti potkrjepljuje. Nadalje, a u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, pogrešno tužitelj smatra da istu ne treba dokazivati, već u svojoj tužbi naprosto navodi da je ugovorna odredba ništetna u skladu s utvrđenjima iz presude Pž-7129/13. Međutim, tome nije tako, te se pravna utvrđenja iz parnice „Potrošač“ ne mogu izravno primijeniti u ovoj parnici. Prema odredbama članka 1111. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Očito je da je u ovom slučaju prijelaz imovine s tužitelja na tuženika, konkretno anuiteta po ugovoru o kreditu, zasnovan na pravnom poslu. Tužitelj drži da je riječ o osnovi koja je naknadno otpala i to slijedom utvrđenja iz točke V. izreke presude VTSRH broj Pz- 7129/13, odnosno slijedom činjenice da je spona odredba ugovora o kreditu ništetna. Slijedom gornjih navoda, s obzirom da tužitelj nije obrazložio na čemu zasniva tvrdnju da osnova prijelaza imovine s tužitelja na tuženika nije postojala, odnosno da je otpala ili se nije ostvarila, 2. tuženik drži da su već ovo dovoljni razlozi da se tužbeni zahtjev odbije. Općenito je poznato da je pretpostavka za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva da se prethodno utvrdi osnova istoga. Ovdje to tužitelj nije ni pokušao, stoga je svako daljnje raspravljanje bespredmetno. Nadalje, nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, diplomiram ekonomist s iskustvom rada u financijskom sektoru ili odvjetnik koji se bavi sporovima iz kreditnih odnosa, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet parnice „Potrošač“ (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao radeći u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda VTS-a, a posebno se vodeći uputom VSRH-a u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. godine. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog Suda utvrđenjima iz presuda Visokog trgovačkog suda RH donesenima u kolektivnoj parnici, već je Sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici od pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s bankom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se, u konkretnom slučaju parnice „Potrošač“ ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača", u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz parnice „Potrošač“ kao jedini temelj njegovog postavljenog tužbenog zahtjeva. D) Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu iznosa kojeg je tužitelj jednostrano utvrdio, a osnovanost kojeg zahtjeva opravdava utvrđenjima iz parnice „Potrošač“ i temelji na tvrdnji o navodnoj ništetnosti i nepoštenosti odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom kreditora, te odredbe kojom je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF, a koja tvrdnja nije potkrijepljena niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji i o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a pogotovo ne dokazao, pri čemu 2. tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu, tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Jedino što je tužitelj ponudio Sudu, pogrešno isto smatrajući bilo kakvim oblikom dokaza osnovanosti svojih navoda, jesu pozivanja na utvrđenja iz parnice „Potrošač“, kao i zaključke čija opravdanost u odnosu na konkretne okolnosti koje se tiču predmetnog ugovornog odnosa ne može biti utvrđena, čime su takvi navodi ostali apsolutno nedokazani. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, 2. tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz ugovora. Potpisivanjem ugovora koji sadrži izjavu o upoznatosti s pravima i obvezama te pravnim posljedicama koje iz ugovora proizlaze, tužiteljevo eventualno propuštanje primjene dužne pažnje ili korištenja prava na informiranje nema nikakvog utjecaja na obvezu koju je potpisivanjem predmetnog ugovora preuzeo. VTS je svojom presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru ne mogu utjecati na jasnoću odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanog ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. 2. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju unaprijed provedenog jednostranog izračuna, budući da dokazivanje spornih činjenica može odrediti neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka.

2. tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužitelj navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja predmetnog ugovora. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, 2. tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.

4. U podnesku od 6. 3. 2024. I. tuženik ističe, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 219,02 EUR/ 1.650,24 HRK (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos, od kojih po I. tuženiku prvi dospijeva 2. 11. 2006., a posljednji 2. 12. 2009.

5. Tužitelj je istakao prigovor zastare prigovora radi prijeboja.

6. Podneskom od 11. 9. 2024. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate, toč. V. i VI., na način da se naloži I. tuženiku da tužitelju isplati iznos od 27.872,26 eur, sa zateznim kamatama, te da se II. tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 9.407,65 eur, sa zateznim kamatama, čime je tužitelj preinačio tužbu, kojoj preinaci se I. tuženik protivio te je rješenjem suda br. P- 276/2023-23 od 23. 9. 2024. navedena preinaka tužbe dopuštena kao svrsishodna obzirom da je tek provedenim financijskim vještačenjem tužitelj sa sigurnošću utvrdio visinu utuženog iznosa (čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku, Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).

7. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o namjenskom kreditu (str. 8-15 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (str. 16 spisa), promet po kreditu (str. 17-20 spisa), obavijest (str. 21 i 22, 116 i 117 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga (str. 23 i 24 spisa), otplatni plan (str. 25-34, 43-50 spisa), promet po kreditu (str. 35-42 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještakinji Dragani Bubalo te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

8. Tužitelj ĐH iskazao je da je sporni kredit podigao u svrhu renoviranja nekretnine koju je prethodno kupio, obzirom da je u to vrijeme bio podstanar, a radi otplate kredita kojeg je ranije podigao i to radi kupnje te nekretnine. On je bio klijent Zagrebačke banke te se zato obratio toj banci za kreditiranje i ne može se sjetiti da li mu je osim kredita koji je predmet ovog spora ponuđen još kakav drugi kredit. On se sjeća da je bio koncentriran na pribavu dokumentacije potrebne za podizanje tog kredita i da mu je bilo bitno skidanje hipoteke koju je morao imati u svrhu osiguranja kredita kojeg je ranije podigao. U vrijeme sklapanja i prije sklapanja ugovora o kreditu znao je koliko iznosi rata kredita i to u kunama oko 3.000,00 kn koji iznos je bio naveden u cjelokupnom otplatom planu i on je očekivao da će ona toliko iznositi za cijelo vrijeme otplate kredita. Zna što znači valutna klauzula i zna da je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu, no nije bio upoznat niti mu je u banci tko pojasnio što to točno znači u odnosu na otplatu kredita i iznos rate u budućem periodu otplate kredita. Sjeća se da su se ti krediti u CHF u to vrijeme dosta reklamirali kao povoljni. Nitko mu u banci nije ukazivao na nikakve rizičnosti vezano za ovakvu vrstu kredita. Pisani ugovor je sastavljen od strane tuženika te je isti prvi puta vidio kod javnog bilježnika.

9. Temeljem svih izvedenih dokaza te na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

10. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207032974. kreditna partija br. 7103222557 od 18. 7. 2006. (dalje: Ugovor) koji je sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita, i I. tuženika kao kreditora, utvrđeno je da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 110.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora), zatim, da je ugovoren rok otplate kredita 24 godina (čl. 3. Ugovora), da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 110.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50 % godišnje, interkalarnu kamatu, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 2. Ugovora), te je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 619,70 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora (čl. 7. Ugovora).

11. Nadalje, između tužitelja i I. tuženika nije sporno, a ujedno proizlazi iz pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103222557 od 3. 5 2023. da je kamatna stopa, po stambenom kreditu broj 7103222557, mijenjana od strane I. tuženika i to 1. 10. 2007. tako da iznosi 5,15 %, 1. 2. 2008. tako da iznosi 5,8 %, 1. 7. 2009. tako da iznosi 6,3 %, te 2. 7. 2011. tako da iznosi 6,05 %.

12. Nije sporno niti da je I. tuženik otkazom od 16. 11. 2011. otkazao Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207032974. kreditna partija br. 7103222557 od 18. 7. 2006., i to temeljem odredbe čl. 23.B navedenog ugovora prema kojoj kreditor ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe navedenog ugovora, te kojom ugovorne stranke suglasno ugovaraju da cjelokupna tražbina kredita dospijeva u slučaju otkaza danom kada javi bilježnik, po nalogu kreditora pošalje otkaz kredita, sukladno zakonskim odredbama o javnom bilježništvu na adresu korisnika kredita.

13. Iz obavijesti od 24. 7. 2017. proizlazi da I. tuženik obavještava tužitelja da je I. tuženik tražbinu po osnovi stambenog kredita, kreditna partija 7103222557, sa stanjem na dan 29. 5. 2017., i to dospjelu glavnicu od 51.216,91 CHF, dospjeli kamatu od 58.354,00 CHF te dospjeli trošak od 7.825,00 CHF, ustupio u korist društva APS Delta s.r.o., te da je potom društvo APS Delta s.r.o. sva prava i tražbine koja proizlaze iz ugovora s bankom ustupio u korist društva SVEA EKONOMI d.o.o., a između stranaka nije niti sporna činjenica da je I. tuženik svoju tražbinu temeljem ugovora o kreditu koji je predmet spora ustupio društvu APS Delta s.r.o., koje društvo je potom navedenu tražbinu ustupilo društvu SVEA EKONOMI d.o.o.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je I. tuženik Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

15. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je I. tuženik Zagrebačka banka d. d. u razdoblju od 1. 4. 2005. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31.

12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

16. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

17. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje I. i II. tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg su tuženici stekli na temelju ništetnih odredaba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207032974. od 18. 7. 2006., u dijelu kojem je redovna kamata tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem I. tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

18. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštitan nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

19. U odnosu na odredbu čl. 2. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207032974. od 18. 7. 2006., u dijelu u kojem je redovna kamatna stopa promjenjiva, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te uzimajući u obzir iskaz tužitelja za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok I. tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

20. I. tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

21. Nadalje, u odnosu na odredbu čl. 7. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207032974. od 18. 7. 2006., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelja, sud zaključuje da I. tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

22. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora I. tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te I. tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a I. tuženik nije dokazao suprotno.

23. Naime, pravo je I. tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim I. tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a I. tuženik nije dokazao da je to i učinio.

24. Dakle, temeljem svega navedenog sud zaključuje da su odredbe čl.

2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207032974. od 18. 7. 2006., u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva, a temeljem Odluke o kamatnim stopama I. tuženika i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane I. tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

25. Stoga je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke presude.

26. Nadalje, činjenica što je I. tuženik 16. 11. 2011. sukladno odredbi čl. 23.B Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207032974. od 18. 7. 2006. otkazao navedeni ugovor nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba navedenog ugovora, konkretno u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva te u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO).

27. Odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj, temeljem nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207032974. od 18. 7. 2006., u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, ima pravo zahtijevati isplatu razliku preplaćenih iznosa temeljem takve odredbe.

28. Sud je na prijedlog tužitelja i I. tuženika izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 28. 5. 2024. da pod pretpostavkom da se temeljem Ugovora o kreditu nisu primjenjivale ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a uzimajući u obzir i dospjele iznose zakonskih zateznih kamata na sve preplaćene iznose anuiteta od dana uplate do datuma otkaza ugovora o kreditu, visina dugovanja na dan 16.11.2011. godine iznosi 100.006,32 CHF, preračunato u HRK prema tečaju po kojem je kredit isplaćen dugovanje iznosi 460.535,50 HRK, odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 61.123,57 €. Uzimajući u obzir sve preplaćene iznose i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, te ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi na dan 18.05.2015., kada su izvršene značajne uplate na kreditnu partiju tužitelja, visina dugovanja iznosi 19.607,34 CHF, preračunato u HRK prema tečaju po kojem je kredit isplaćen dugovanje iznosi 90.293,06 HRK, odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 11.983,95 €. Uzimajući u obzir sve preplaćene iznose i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, te ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, na dan 24.07.2017. visina dugovanja iznosi 22.918,64 CHF, preračunato u HRK prema tečaju po kojem je kredit isplaćen dugovanje iznosi 105.541,80 HRK, odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 14.007,80 €. Na dan 30.04.2018. godine kada su izvršene značaje uplate prema II-tuženiku tužitelj je preplatio svoje dugovanje u iznosu 20.321,18 CHF, preračunato u HRK prema tečaju po kojem je kredit isplaćen u iznosu 93.580,33 HRK, odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 12.420,24 €. Pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita prikazani su u tablici 2. nalaza i sveukupno iznose 20.316,62 € od čega se iznos od 20.506,28 € odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, odnosno -189,66 € se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita. Pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi kamate koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, te iznosa koje bi plaćao da nije došlo do promjene kamatne stope, odnosno da je ista iznosila i odgovarala iznosu kamatne stopa koji je bio prvotno ugovoren prikazani su u tablici 3 nalaza i sveukupno iznosi 4.774,76 €. Tijekom otplate kredita nije bilo smanjenja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu.

29. Tužitelj je prigovorio nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo ističući da u izračun nisu uvrštene sve uplate tužitelja (koje su izvršene 2017. i 2018.) dok je I. tuženik prigovorio metodi izračuna odnosno da izračun nije izrađen prema tečaju na točan dan uplata tužitelja, zatim, ističe da je vještak u izračun uključio otpis glavnice te ju je prikazao kao konačnu otplatu na dan 16.

11. 2011., a po tuženiku bi ispravno bilo da je izračun kreiran na dan 1. 11. 2011., te prigovara metodi obračuna tečajne razlike kao nepreciznoj (na način da je od stvarno plaćanih anuiteta oduzimao anuitete obračunate po inicijalnom tečaju).

30. U svom pisanom očitovanju od 18. srpnja 2024. vještakinja Dragana Bubalo je navela da je pri izradi nalaza i mišljenja od 27.05.2024. u tablici 1. dana precizna rekonstrukcija kredita prema zadatku danom od strane suda (koliko je stvarno iznosilo dospjelo dugovanje tužitelja temeljem Ugovora o kreditu da se nisu primjenjivale ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi na dan otkaza ugovora o kreditu, a uzimajući u obzir i dospjele iznose zakonskih zateznih kamata na sve preplaćene iznose anuiteta od dana uplate do datuma otkaza ugovora o kreditu, odnosno da li su u trenutku otkaza ugovora o kreditu svim izvršenim uplatama i pripadajućim zateznim kamata na preplaćene anuitete uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi podmirena sva dospjela potraživanja I-tuženika) te je pri rekonstrukciji kredita uzimala u obzir tužiteljevu neurednost u otplati kredita, primjenjivala je točan dan uplate kredita. Svaku uplatu koja je izvršena u kunama pretvarala je u uplatu u CHF na način da je primjenjivala tečaj koji je korišten pri isplati kredita, što joj je i bio zadatak zadan od strane suda. Za svako kašnjenje u plaćanju obračunavala je redovnu zateznu kamatu. U odnosu na prigovor I. tuženika (da je vještak je u svoj izračun uključio otpis glavnice te ju na kraju prikazao kao konačnu otplatu na dan 16.11.2011., a da bi ispravno bilo da je izračun kreirao do 1. 11. 2011.) vještakinje ističe da je iz prometa po kreditu dostavljenog u spis vidljivo da je ugovor o kreditu raskinut 16.11.2011. te je i tuženik u svojoj evidenciji tužitelju obračunao ugovorenu kamatu do 16.11.2011. u iznosu od 244,01 CHF, te smatra da je pri rekonstrukciji kredita točan izračun zaduženja za ugovorenu kamatu do 16.11.2011., a ne do 01.11.2011. U odnosu na prigovor I. tuženika (da je vještak pogrešnom metodom obračunao tečajnu razliku, na način da je od stvarno plaćanih anuiteta oduzimao anuitete obračunate po inicijalnom tečaju) vještakinja navodi da je „Čisti efekt“ promjene tečaja CHF na visinu anuiteta, jedino moguće izračunati na način da se izračuna razlika između srednjeg tečaja na dan uplate svakog pojedinog anuiteta i srednjeg tečaja koji je korišten pri isplati kredita, te se navedena razlika pomnoži s visinom početnog anuiteta. Pod početnim anuitetom smatra se anuitet koji je definiran originalnim otplatnim planom i koji se pri navedenoj kalkulaciji ne mijenja kroz cjelokupno analizirano razdoblje, da bi se izbjeglo dvostruko obeštećenje tužitelja. Sukladno svemu navedenom, u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 27.5.2024.

31. Nadalje, u svom pisanom očitovanju od 21. 8. 2024. vještakinja Dragana Bubalo je izradila izračun na način da je uzela u obzir sve uplate koje su izvršene (prema II. tuženiku) 2017. i 2018. godine. Prema navedenom izračunu pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita (uzimajući pritom u obzir samo uplate koje su izvršene prema I tuženiku) prikazani su u tablici 1. i sveukupno iznose 27.682,60 € od čega se iznos od 27.872,26 € odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, odnosno -189,66 € se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita. Pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita (uzimajući pritom u obzir samo uplate koje su izvršene prema II. tuženiku) prikazani su u tablici 2. i sveukupno iznose 9.407,65 €.

32. Nakon pismenog izjašnjavanja vještakinje na prigovore stranaka tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju te je u skladu s istim precizirao tužbeni zahtjev dok se I. tuženik izjasnio da vještakinja nije odgovorila niti na jedna prigovor I. tuženika.

33. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 23. rujna 2024. vještakinja Dragana Bubalo je iskazala da je utuženi iznos razlike po osnovu valutne klauzule u svom nalazu i mišljenju od 28.5.2024. utvrdila iznos od 20.506,28 eura (rasta tečaja) i to uzimajući u obzir tečaj na dan otkaza 16.11.2011. , a u dopuni od 21.8.2024. je razliku valutne klauzule računala uzimajući u obzir tečaj nakon raskida ugovora o kreditu, a prema datumima uplata koje su bile nakon otkaza 2015. prema I. tuženiku, a 2017. prema II. tuženiku. U odnosu na navode I. tuženika da pri izračunu nije uzeta u obzir tužiteljeva neurednost u otplati kredita ističe da u nalazu od 28.5.2024. na stranicama 5-13 je dana kompletna rekonstrukcija predmetnog kredita prilikom čega je uzela u obzir neurednost prilikom uplata te obračunavala zateznu kamatu za sva kašnjenja. Nadalje, u drugoj dopuni nalaza i mišljenja je uzela u obzir točne datume uplate nakon raskida ugovora o kreditu, a koja su za 2015. bila prema Zagrebačkoj banci, odnosno 2017. prema Svea ekonomi. Nadalje, u dopuni nalaza i mišljenja kao i u osnovnom izračunu tečajna razlika je računata na način da se razlika u valuti računala između tečaja koji je vrijedio na dan uplata anuiteta u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen, a sve po vrijednosti anuiteta po tečaju nepromijenjene kamatne stope. Prilikom izračuna tečajne razlike u cijelom izračunu anuitet je računat u CHF po početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi, te je samim time isključena promjena kamate tijekom razdoblja. Saldo dugovanja tužitelja u valuti CHF na dan otkaza prikazan na str. 12 nalaza i mišljenja od 28.5.2024., kolona 12, te bez obzira na valutu CHF u kojoj je to dugovanje iskazano, ističe da je izračun istog radila po tečaju CHF na dan isplate kredita kao i uzimajući u obzir redovnu kamatu po početnoj kamatnoj stopi. U koloni 13 nalazi se dugovanje po osnovi troškova opomena i zateznih kamata.

34. Nakon usmenog obrazlaganja pisanog nalaza i mišljenja stranke nisu imale prigovora te ovaj sud nalaz i mišljenje vještakinje Dragane Bubalo u cijelosti prihvaća kao stručno i obrazloženo.

35. Za istaknuti je da je vještakinja Dragana Bubalo kroz nalaz i mišljenje od 28. 5. 2024., pisano očitovanje od 18. 7. 2024., dopunu nalaza i mišljenja od 21. 8. 2024. te u konačnici na ročištu za glavnu raspravu održanom 23. 9. 2024. jasno odgovorila i obrazložila koje je sve uplate tužitelja pri izračunu uzela u obzir, da je pri rekonstrukciji kredita uzimala u obzir tužiteljevu neurednost u otplati kredita i primjenjivala točan dan uplate kredita, da je pri rekonstrukciji kredita izračun zaduženja za ugovorenu kamatu izradio do 16.11.2011. (a ne do 01.11.2011.) iz razloga što je ugovor o kreditu raskinut s datumom 16.11.2011. (i I. tuženik u svojoj evidenciji tužitelju obračunao ugovorenu kamatu do 16.11.2011.) te metodologiju obračuna koju je primijenila. Stoga ovaj sud izračun navedene vještakinje odnosno njezin nalaz i mišljenje smatra stručnim i u potpunosti obrazloženim, a niti jedan izvedeni dokaz ne upućuje na suprotan zaključak.

36. Nadalje, tužitelj ne navodi određeno pravnu osnovu temeljem koje zahtijeva utvrđenje ništetnosti otkaza kredita od 16. 11. 2011., a odredba čl. 322. st. 1. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

37. Iz nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo, kojem tužitelj ne prigovara, proizlazi da dospjelo dugovanje tužitelja po Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3207032974. od 18. 7. 2006. na dan otkaza kredita – 16. 11. 2011., i uslijed ništetnosti odredaba navedenog ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a uzimajući u obzir i dospjele iznose zakonskih zateznih kamata na sve preplaćene iznose anuiteta od dana uplate do datuma otkaza ugovora o kreditu, iznosi 100.006,32 CHF, odnosno preračunato u HRK prema tečaju po kojem je kredit isplaćen 460.535,50 HRK, odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 61.123,57 eur.

38. Dakle, obzirom na dospjelo dugovanje tužitelja na dan otkaza za zaključiti je da se tužitelj nije pridržavao preuzete obveze otplate kredita u mjesečnim anuitetima, da je I. tuženik potom utemeljeno, sukladno odredbi čl. 23.B Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207032974. od 18. 7. 2006., otkazao sporni ugovor o kreditu, a tužitelj niti ne tvrdi da bi navedena ugovorna odredba bila ništetna sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

39. Iiz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi otkaz spornog ugovora o namjenskom kreditu bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva (čl. 322.st.1. ZOO) niti se tužitelj poziva na određene odredbe Ustava Republike Hrvatske ili prisilne propise, a niti sud nalazi razloge ništetnosti regulirane odredbama ZOO (čl. 249. st. 3., čl. 279. st. 3., 282., čl. 285. st. 1. te čl. 329. st. 1. ZOO).

40. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu radi utvrđenja ništetnosti otkaza ugovora o namjenskom kreditu broj 3207032974od 16. 11. 2011. odbijen kao neosnovan (toč. III. izreke presude).

41. Nadalje, zahtjevu tužitelja da se utvrdi da je prema I. i II. tuženiku u cijelosti podmirio dugovanje proisteklo iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207032974. od 18. 7. 2006. udovoljeno je, jer iz nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo proizlazi da je tužitelj na dan 30. 4. 2018., kada su izvršene značajne uplate prema II. tuženiku, preplatio dugovanje za iznos od 12.420,24 eur (20.321,18 CHF odnosno 93.580,33 kn).

42. Stoga je odlučeno kao u toč. IV. izreke presude.

43. Dakle, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO odlučeno je kao u toč. V. i VI. izreke ove presude odnosno tužitelju je dosuđena utužena razlika po osnovi valutne klauzule (između iznosa koje je tužitelj stvarno plaćao i iznosa koje bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita u dijelu u kojem je došlo do rasta tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita) i to u odnosu na I. tuženika u iznosu od ukupno 27.872,26 eur (uzimajući u obzir uplate izvršene prema I. tuženiku), te u odnosu na II. tuženika u iznosu od ukupno 9.407,65 eur (uzimajući u obzir uplate izvršene prema II. tuženiku), sve po mjesecima kako to proizlazi iz toč. V. i VI. izreke presude, sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma plaćanja, također sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, u kojem dijelu nije bilo prigovora stranaka.

44. Prigovor zastare, u odnosu na I. tuženika, nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P- 1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi utvrđenja ništetnosti i isplate podnesena sudu 12. 6. 2023., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta vezanih uz valutu CHF, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 225. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

45. Niti u odnosu na II. tuženika prigovor zastare nije osnovan jer je toč.

II. izreke ove presude utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207032974 koji su 18. srpnja 2006., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

46. Prigovor radi prijeboja kojeg ističe I. tuženik u iznosu od 219,02 eur, sa zateznim kamatama, tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, od kojih po I. tuženiku prvi dospijeva 2. 11. 2006., a posljednji 2. 12. 2009., nije osnovan.

47. U prvom redu valja reći da je točno da je nalazom i mišljenjem vještakinje Dragane Bubalo, u odnosu na uplate izvršene I. tuženiku, utvrđena negativna tečajna razlika, međutim ista, suprotno navodima I. tuženika, iznosi ukupno 189,66 eur.

48. Nadalje, prigovor radi prijeboja nije osnovan iz razloga što, po ocjeni ovog suda, ne postoji tražbina I. tuženika prema tužitelju. Ovo iz razloga što je I. tuženik, kao vjerovnik, samostalno ponudio korisniku kredit, kao potrošaču, pa postupajući na taj način nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu. I. tuženik bi, po mišljenju ovog suda, dokazao postojanje svoje tražbine odnosno ostvario eventualno pravo na isplatu iznosa tzv. negativne razlike (zbog negativne tečajne razlike tijekom perioda otplate kredita) u situaciji kada bi dokazao da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja došlo do neosnovanog bogaćenja upravo uslijed tih činjenica, pri čemu se ima uzeti u obzir i da je tužitelj plaćao anuitete upravo temeljem izračuna tuženika, a kako to slijedi iz odredbe čl. 7. Ugovora gdje je navedeno da se povrat obveza iz Ugovora obračunava po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

49. Tužitelj je istaknuo i prigovor zastare te sa na zastaru u konkretnom slučaju također ima primijeniti petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO, no u odnosu na I. tuženika, koji je bankarska institucija, nema mjesta primjeni odredbe čl. 241. ZOO o prekidu zastare uslijed pokretanja postupka kolektivne zaštite jer je takav postupak pokrenut radi zaštite subjektivnih prava potrošača, a na banaka.

50. Dakle, I. tuženik predlaže prijeboj tražbine koja je po I. tuženiku po mjesecima dospijevala kroz period od 2. 11. 2006. do 2. 12. 2009. pa je, imajući u vidu da je prigovor radi prijeboja istaknut u podnesku od 6. 3. 2024., za zaključiti da je navedena tražbina I. tuženika, primjenom odredbe čl. 225. ZOO, zastarjela.

51. Konačno, obzirom na zaključak ovog suda o istaknutom prigovoru radi prijeboja te imajući u vidu da I. tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev, neutemeljeni su navodi I. tuženika da je ukupno utuženi iznos po osnovi preplaćenih anuiteta sud trebao umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita.

52. Stoga je temeljem odredbe čl. 338. st. 3. ZPP odlučeno kao u toč.

VII. izreke presude.

53. Konačno, prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan jer je upravo tužitelj kao korisnik kredita prema Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3207032974. od 18. 7. 2006. ovlašten zahtijevati i utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba navedenog ugovora odnosno zahtijevati povrat preplate anuiteta temeljem ništetne odredbe ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, a niti prigovor nedostatka pasivne legitimacije nije osnovan jer tužitelj povrat navedene preplate zahtijeva od I. i II. tuženika, u iznosima u kojima je upravo I. i II. tuženicima tužitelj izvršio preplatu, što je u konačnici nedvojbeno utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

54. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st.

1. i st. 5. ZPP, odnosno s obzirom da tužitelj u odnosu na I. tuženika nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, a u odnosu na II. tuženika je u sporu uspio u cijelosti, I. i II. tuženicu su mu dužni nadoknaditi parnični trošak u cijelosti.

55. Tužitelju su sukladno zahtjevu tužitelja, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i vrijednosti predmeta spora koja se tijekom postupka mijenjala priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7.st.1.), za zastupanje na ročištu 13. 3. 2024. u iznosu od 200,00 eur (Tbr.9. st. 1.), za zastupanja na ročištima 23. 9. 2024. i 9. 12. 2024. u iznosu od 1.000,00 eur za svako (Tbr.9. st. 1.), za sastav podnesaka od 16. 2. 2024., 19. 3. 2024. i 21. 7. 2024. u iznosu od 200,00 eur za svaki (8.st.1.), za sastav podneska od 11. 9. 2024. u iznosu od 1.000,00 eur (8.st.1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr.9.st.3.), PDV u iznosu od 1.025,00 eur, te trošak vještačenja u iznosu od 250,00 eur, ukupno 5.375,00 eur.

56. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Sisku, 17. siječnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. I. tuženiku po punomoćniku

3. II. tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte