Poslovni broj P-2215/2023-16

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PJ (ranijeg prezimena „ ČJ“), čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anite Vrkić I Ive Vrkić iz Rijeke, protiv tuženice čiji je naziv Addiko bank d.d. (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), čiji OIB glasi 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 24. prosinca 2024. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženice, 17. siječnja 2025. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu koji je 09. studenog 2007. godine, pod brojem 306-547/2007, sklopljen između tužiteljice PJ (ranijeg prezimena „ ČJ“) kao korisnice kredita, OJ kao sudužnika, PJZ kao založnog dužnika te tuženice čiji je naziv Addiko bank d.d. (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), u dijelu članka 8. „Prijevremena otplata kredita“ kojim je predviđeno da je, u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Naknadama za usluge Banke u kreditiranju djelatnika, a nakon prestanka radnog odnosa Korisnika kredita u Hypo grupi, naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko bank d.d. da tužiteljici PJ isplati iznos od 1.990,61 euro (slovima: tisuću devetsto devedeset eura i šezdeset jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 17. kolovoza 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine teku po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. po kamatnoj stopi od 7,25% te za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici čiji je naziv Addiko bank d.d. da tužiteljici PJ naknadi troškove postupka, u iznosu od 1.128,86 eura (slovima: tisuću sto dvadeset osam eura i osamdeset šest centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 17. siječnja 2025. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. III., a do zatraženog iznosa od 1.458,18 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev tužiteljice PJ na naknadu troškova postupka odbija se.

V. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Addiko bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 750,00 eura.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 21. rujna 2023. godine, navodi se da je 09. studenog 2007. godine između tužiteljice PJ (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i tuženice čiji je naziv Addiko bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopljen Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 136.560,00 CHF. Ističe se da je tužiteljica imala namjeru prijevremeno otplatiti kredit pa da se obratila tuženici sa zahtjevom u tom pravcu, s tim da ju je tuženica obavijestila da je dužna platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita koju joj je, unatoč tome što je u trenutku sklapanja spomenutog Ugovora o kreditu tužiteljica bila zaposlenica tuženice i što, kao takva, nije bila u obvezi platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, i naplatila, i to u iznosu od 1.990,61 euro. Tvrdi se da je odredba navedenog Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužiteljici vrati iznos koji joj je platila po osnovi takve naknade, u visini od 1.990,61 euro (14.998,25 HRK), s kamatama i s troškovima postupka.

2. Iako je prilikom postavljanja tužbenog zahtjeva tužiteljica svoju tražbinu izrazila i u eurima i u kunama te iako je to u tom trenutku bilo pravno opravdano, zbog činjenice da je u čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka) predviđeno da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona, osnovano je spoznati da za period nakon 01. siječnja 2024. godine, kada se donosi i odluka u konkretnom postupku, više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje iznose novčane obveze. Stoga su u ovoj presudi iznosi novčanih obveza izraženi u onoj valuti koja je nakon 01. siječnja 2024. godine jedina aktualna valuta u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

3. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, uz isticanje prigovora nedostatka aktivne legitimacije i prigovora zastare, uz tvrdnju da tužiteljica nema status potrošača te uz upiranje na to da ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna jer bi za ništetnost kumulativno trebali biti ispunjeni uvjeti iz Zakona o zaštiti potrošača od 30. srpnja 2007. godine (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13; u daljnjem tekstu: ZZP), dok su u konkretnom slučaju ostvareni uvjeti iz odredbe čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) jer iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita odgovara iznosu štete koju je tuženica pretrpjela zbog prijevremene otplate kredita, odnosno iz odredbe čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 i 156/23; u daljnjem tekstu: ZPK) kojom je decidirano predviđeno pravo na pravednu i objektivnu naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita. Ustvrđeno je da je pravo tuženice na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu i s pravom Europske unije budući da europsko zakonodavstvo ne postavlja ograničenja vjerovnika da naplate takvu naknadu. Posebno je osporen tijek kamata na utuženi iznos isplate, uz upućivanje na odredbu čl. 1115. ZOO-a, a ustvrđeno je da treba cijeniti i sadržaj odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

5. Također, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu stranke.

6. Unatoč tome što je tuženica osporavala i visinu tužbenog zahtjeva te što je, u tom kontekstu, tijekom glavne rasprave predlagala provođenje dokaza financijskim vještačenjem, sud je spoznao da je tužiteljica dokazala okolnosti vezane uz visinu utuženog novčanog iznosa predočavanjem sudu odgovarajuće isprave, i to, konkretno, obavijesti o prijevremenom zatvaranju kredita od 03. kolovoza 2023. godine pa kako se, k tome, radilo o ispravi koju je izdala sama tuženica, a u skladu s kojom je tužiteljica i postavila kondemnatorni dio svog zahtjeva u ovoj parnici, tako je sud zaključio da je dokaz financijskim vještačenjem suvišan i takav dokaz je odbio provesti. O tome je donio i posebnu procesnu odluku, sadržanu u raspravnom rješenju s ročišta za glavnu raspravu koje je održano 24. prosinca 2024. godine (list 844./4. sudskog spisa).

7. Uz izvedene dokaze i onaj čije je izvođenje odbio iz upravo pojašnjenih razloga, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Važno je, pritom, naglasiti da je postupak u ovom sporu proveden u cijelosti uz primjenu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22; u daljnjem tekstu: ZID ZP/22). To je, pak, značilo da je, nakon što je na (prvom) pripremnom ročištu, koje je održano 07. studenog 2024. godine, u smislu odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a sud rješenjem zaključio prethodni postupak i ocijenio da, s obzirom na okolnosti slučaja, na istom ročištu nije bilo moguće održati i zaključiti i glavnu raspravu, sud bio dužan izraditi plan upravljanja postupkom. Ovaj je prvostupanjski sud to učinio u sadržaju raspravnog rješenja od 07. studenog 2024. godine (s lista 790./2. sudskog spisa), pri čemu je prilikom izrade plana upravljanja postupkom respektirao one okolnosti za koje je u odredbi čl. 292.a st. 4. ZPP-a regulirano da ih plan upravljanja postupkom treba sadržavati.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

10. Među strankama nije sporno da je 09. studenog 2007. godine sklopljen Ugovor o kreditu, kao niti da su obveze iz tog Ugovora od strane korisnice kredita ispunjene prije isteka vremena na koje je taj pravni posao sklopljen, pri čemu je tuženica tom prigodom korisnici kredita naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita, i to u visini od 1.990,61 euro.

11. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- aktivna legitimacija

- status potrošača na strani tužiteljice

- je li ništetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine

- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onog iznosa koji je tuženici platila po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita

- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice nastupila zastara

- visina utužene novčane tražbine te

- tijek kamata na utuženi novčani iznos.

12. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokaz personalnog karaktera (iskaz tužiteljice) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

13. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, dok je iskaz tužiteljice dosljedan, logičan i životan.

14. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužiteljice iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine o naknadi za prijevremenu otplatu kredita pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

15. Pri tome posebno treba apostrofirati da je pravna osnova na kojoj u ovoj parnici počiva postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva relevantna ne samo u kontekstu pitanja koja su važna za samo prihvaćanje takvog zahtjeva, već i za pitanje koje se tiče tijeka kamata na utuženi iznos isplate. Ovo posebno zato jer se tuženica već u odgovoru na tužbu pozvala na institut stjecanja bez osnove. Sud takvo njezino pozivanje, pak, nalazi pravno neispravnim, i to upravo zato jer se u konkretnom postupku radi o sporu koji se tiče ništetnosti ugovorne odredbe i posljedica ništetnosti, a takve pravne institute valja razlikovati od onih koji su vezani uz stjecanje bez osnove (neosnovano obogaćenje). O tome će više biti pisano i nastavno, u dijelu obrazloženja konkretne odluke u kojemu će sud iznijeti svoje motrište o tijeku kamata na iznos koji je dosudio tužiteljici.

16. No, da bi uopće došao do obrazloženja tog dijela presude, nužno je, prije svega, ukazati na to da pravni odnos tužiteljice i tuženice treba sagledati u okviru odredaba ZZP-a.

17. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine, dok je, u skladu s njegovom odredbom čl. 155., ZZP na snagu stupio 07. kolovoza 2007. godine, dakle prije sklapanja citiranog Ugovora o kreditu pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju upravo odredbe ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

18. Također, treba navesti da se na pravni odnos tužiteljice i tuženice primjenjuju i odredbe ZOO-a, i to pozivom na njegovu odredbu čl. 1163. st. 1. ZOO-a.

19. Po odredbi čl. 1165. ZOO-a, taj je propis, naime, na snagu stupio 01. siječnja 2006. godine, znači prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine pa to znači da se na pitanje valjanosti tog Ugovora i isplate po pravilima o restituciji primjenjuju odredbe onog propisa koji je bio na snazi u doba kada je taj pravni posao sklopljen, dakle odredbe ZOO-a.

20. Odredbama čl. 96. st. 1., 2. i 4. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

21. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbi Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine, kojom je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 96. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, zaključak je suda prvog stupnja da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine ništetna te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužiteljici pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

22. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

23. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima je tuženica za sebe prispodobila mogućnost naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, na temelju ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

24. Naprotiv, uvrštavanjem u Ugovor o kreditu od 09. studenog 2007. godine odredbe koja joj je omogućila naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženica je iskoristila svoju poziciju „jače“ stranke ugovornice, a time je, pak, postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

25. Postupanje tuženice protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu ovaj sud prvog stupnja posebno vidi i u tome što je naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita u odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine različito regulirana za slučaj kreditiranja osoba koje imaju status radnika („djelatnika“) tuženice u odnosu na situaciju kreditiranja osoba koje takav status nemaju.

26. Naime, iz sadržaja čl. 8. Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine jasno je i nedvosmisleno uočljivo da je tuženica napravila razliku između naknada koje su u obvezi platiti njezini djelatnici u odnosu na naknade koje su u obvezi platiti osobe koje nemaju svojstvo djelatnika tuženice. Dapače, iz naznačene ugovorne odredbe čak je vidljivo da je tuženica različito regulirala obveze jedne te iste osobe ovisno o tome je li u momentu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita osoba zaposlena kod tuženice ili je status radnika tuženice takva osoba izgubila. To je potpuno protivno odredbi čl. 3. ZOO-a, dakle protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu.

27. U odnosu na tužiteljicu zaživjela je upravo takva situacija; u momentu u kojemu je s tuženicom sklopila Ugovor o kreditu od 09. studenog 2007. godine tužiteljica je imala status zaposlenice tuženice, dok u trenutku kada je željela ostvariti svoje pravo na prijevremenu otplatu kredita tužiteljica više nije bila zaposlena kod tuženice. Na takve okolnosti bezrezervno upućuje stranački iskaz tužiteljice, iznesen na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 24. prosinca 2024. godine (list 843./2. sudskog spisa). Tužiteljica je, naime, u tom iskazu predočila sudu da je u času sklapanja konkretnog pravnog posla bila zaposlena u odjelu leasinga u tuženoj banci, ali da joj je radni odnos prestao 2012. godine, kada je „ugašen“ odjel leasinga kod tuženice.

28. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine ništetna, i to zato jer predstavlja nepoštenu odredbu po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a, kao i zato jer je ta ugovorna odredba protivna pravilima iz odredaba čl. 3. i čl. 4. ZOO-a, te da je, posljedično, zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita pravno utemeljen. Pritom se apostrofira da je pravna priroda zahtjeva za činidbu (radi isplate) utemeljena upravo na institutu restitucije iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, što je, pak, važno za pitanje koje se tiče tijeka kamata. O tome će detaljnije biti pisano nastavno.

29. Kada je neka ugovorna odredba nepoštena, tada je kao posljedica takve nepoštene ugovorne odredbe predviđena ništetnost. To izrijekom slijedi iz odredbe čl. 102. st. 1. ZZP-a.

30. Odredba čl. 8. Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine, kojom je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita, predstavlja nepoštenu odredbu jer tuženica niti s najnižim stupnjem izvjesnosti nije dokazala da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 1., 2. i 4. ZZP-a). Takva je nepoštena ugovorna odredba, stoga, ništetna (čl. 102. st. 1. ZZP-a).

31. Isto tako, kada je neka odredba ugovora protivna prisilnim propisima, po odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, takva je ugovorna odredba ništetna. Ponavlja se da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu od 09. srpnja 2007. godine protivna odredbama čl. 3. i čl. 4. ZOO-a pa kako te zakonske odredbe predstavljaju odredbe prisilnog propisa (ZOO-a), tako ništetnost postoji i po odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a.

32. Tuženica je tijekom postupka tvrdila da su u konkretnom slučaju ostvareni uvjeti iz odredbe čl. 1024. ZOO-a, odnosno da iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita odgovara iznosu štete koju je tuženica pretrpjela zbog prijevremene otplate kredita. Također, pozivala se i na to da je odredbom čl. 16. ZPK decidirano predviđeno pravo na pravednu i objektivnu naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita. Smatrala je da u odnosu na naknadu koju je naplatila tužiteljici po osnovi prijevremene otplate kredita postoje uvjeti iz obje citirane odredbe imenovanih propisa.

33. Odredbom čl. 1024. st. 3. ZOO-a propisano je da je, za slučaj vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio.

34. Iz odredbe čl. 16. st. 2. ZPK slijedi da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da je kredit prijevremeno otplaćen u razdoblju tijekom kojega se primjenjivala fiksna kamatna stopa, dok je iz odredbe čl. 16. st. 4. t. c) ZPK razvidno da se naknada iz stavka 2. članka 16. ZPK-a ne plaća ako je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojega nije određena fiksna kamatna stopa.

35. Iz načina na koji su stilizirane odredba čl. 1024. st. 3. ZOO-a i odredbe čl. 16. st. 2. i st. 3. ZPK-a proizlazi da je teret dokaza o onim okolnostima uz koje davatelj kredita (tuženica) ima pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita na tuženici. To je, naime, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a.

36. U okolnostima konkretnog slučaja to znači da je, u kontekstu odredbe čl. 1024. ZOO-a, tuženica trebala dokazati da je zbog prijevremene otplate kredita pretrpjela štetu, dok je, u okviru odredaba čl. 16. st. 2. i st. 3. t. c) ZPK-a, tuženica bila dužna dokazati da je do otplate kredita došlo u razdoblju u kojem je bila određena fiksna kamatna stopa.

37. Po čvrstom pravnom uvjerenju ovog suda prvog stupnja, tuženica niti jednu od opisanih okolnosti nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti. Dapače, radi dokazivanja tih okolnosti tuženica nije sudu ponudila niti jedan jedini dokaz; niti onaj materijalno-pravnog karaktera (ispravu), niti onaj personalne naravi (iskaz svjedoka i sl.).

38. Stoga ne postoje uvjeti iz odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO-a niti iz odredaba čl. 16. st. 2. i st. 3. t. c) ZPK uz koje bi tuženici pripadalo pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Pozivanje tuženice na takve okolnosti sud je otklonio kao neargumentirano i nedokazano.

39. Tuženica je tijekom postupka osporavala aktivnu legitimaciju tužiteljice, međutim sud takav prigovor materijalnopravnog karaktera nije u mogućnosti prihvatiti.

40. Pozivajući se na nedostatak aktivne legitimacije na strani tužiteljice, tuženica je tvrdila da je Ugovor o kreditu od 09. studenog 2007. godine kao korisnica kredita sklopila osoba čije je ime „ ČJ“ te da niti iz jednog dokumenta nije vidljivo u kakvoj je vezi tužiteljica s korisnicom kredita „ ČJ“.

41. Iz načina na koji je koncipiran prigovor nedostatka aktivne legitimacije razabire se da tuženica, zapravo, prigovara tome da su korisnica kredita ČJ i tužiteljica PJ iste osobe.

42. Međutim, kada se podaci iz Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine dovedu u vezu sa stranačkim iskazom tužiteljice, iznesenim na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 24. prosinca 2024. godine, tada je nedvojbeno da su ČJ, kao korisnica kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu, te PJ, kao tužiteljica u ovom sporu, istovjetne osobe.

43. U Ugovoru o kreditu od 09. studenog 2007. godine, uz naznaku potpisa korisnice kredita, naveden je matični broj korisnice kredita ČJ (MBG: [jedinstveni matični broj građana]), dok je prilikom saslušanja tužiteljice sud obavio uvid u njezinu osobnu iskaznicu i utvrdio da je u toj ispravi kao datum rođenja tužiteljice naveden 09. ožujak 1980. godine.

44. U čl. 2. Zakona o matičnom broju (Narodne novine broj 9/92, 66/02 i 10/23; u daljnjem tekstu: ZMB) bilo je predviđeno da se matični broj građana sastoji od 13 znamenki, svrstanih u 6 skupina, s tim da I. skupina označava dan rođenja (dvije znamenke), II. skupina mjesec rođenja (dvije znamenke) i III. skupina godinu rođenja (tri znamenke).

45. Polazeći od matičnog broja građana koji je upisan za korisnicu kredita u Ugovoru o kreditu od 09. studenog 2007. godine i podvodeći taj matični broj građana pod pravilo iz odredbe čl. 2. ZMB-a, za zaključiti je da je osoba koja je sklopila Ugovor o kreditu od 09. studenog 2007. godine i čije je ime u tom Ugovoru navedeno kao „ ČJ“ rođena **.**.1980.. Na to ukazuju prve tri skupine MBG-a koji je u Ugovoru o kreditu upisan kao: 0903980365042.

46. Radi se o datumu rođenja koji je sud utvrdio i uvidom u osobnu iskaznicu tužiteljice.

47. Osim toga, tužiteljica je prilikom iznošenja stranačkog iskaza u ovoj parnici navela da je njezino djevojačko prezime bilo „ ČJ“, a da je ime njezinog supruga OJ.

48. OJ je osoba koja je kod sklapanja Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine sudjelovala kao sudužnik. To slijedi iz sadržaja tog Ugovora.

49. Osim toga, kada se tužiteljici obraćala u vezi prijevremenog zatvaranja kredita, za koji je naznačila da se radi o broju 306-547/2007, što je upravo broj pod kojim je i sklopljen Ugovor o kreditu od 09. studenog 2007. godine jer je taj broj naveden u nazivu tog Ugovora o kreditu (s lista 14. sudskog spisa), tuženica se tužiteljici obraćala upravo navođenjem njezinog prezimena nakon udaje (OJ), a ne upisivanjem njezinog djevojačkog prezimena (ČJ) pod kojim je sklopljen Ugovor o kreditu od 09. studenog 2007. godine. Radi se o obavijesti o prijevremenom zatvaranju od 03. kolovoza 2023. godine (s lista 23. sudskog spisa) i o pismu namjere za izdavanje brisovnog očitovanja od 09. kolovoza 2023. godine (s lista 21. sudskog spisa).

50. Svi ti dokazi; materijalni (isprave) i personalni (iskaz tužiteljice) bez ikakve razumne dvojbe ukazuju na to da su ČJ (korisnica kredita po Ugovoru o kreditu od 09. studenog 2007. godine) i tužiteljica PJ iste osobe.

51. Utoliko je prigovor nedostatka aktivne legitimacije, kao jedan od prigovora kojim se tuženica suprotstavljala tužbenom zahtjevu, otklonjen kao pravno neprihvatljiv.

52. Iako je tuženica tužiteljici osporavala status potrošača, sud nalazi da je tužiteljica u ovom postupku dokazala da je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine imala status potrošača.

53. Odredbom čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a predviđeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti, dok je odredbom čl. 1. st. 1. t. 3. ZZP-a utanačeno da se ZZP-om uređuje zaštita osnovnih prava potrošača, među kojima i pravo na pravnu zaštitu potrošača.

54. Iz načina na koji su koncipirane navedene odredbe ZZP-a za zaključiti je da pravo na pravnu zaštitu pripada potrošaču, a da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe različite od njegove poslovne djelatnosti.

55. Kroz saslušanje tužiteljice u ovom sporu sud je utvrdio da je ona Ugovor o kreditu od 09. studenog 2007. godine s tuženom bankom sklopila s ciljem dolaženja do financijskih sredstava za kupnju stana te da se radilo o stanu u kojemu su stanovali ona, njezin suprug i njihovo dvoje djece.

56. Iz takvih navoda tužiteljice slijedi da je Ugovor o kreditu od 09. studenog 2007. godine ona sklopila kao potrošač. To joj, pak, pruža pravo na zaštitu po odredbama ZZP-a, pa i onu koju traži u ovom sporu, a koja je vezan uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i uz isplatu kao posljedicu takve ništetnosti.

57. Teret dokaza o tome da je Ugovor o kreditu od 09. studenog 2007. godine tužiteljica sklopila radi obavljanja poslovne djelatnosti bio je na tuženici, no ona takve okolnosti u ovom postupku nije dokazala. Zato sud tužiteljicu smatra potrošačem i zato joj je i pružio pravo na zaštitu koju je u ovoj parnici tražila.

58. Sudu, pritom, nije promaknulo da je nekretninu koju je kupila sredstvima predmetnog kredita nakon 2012. godine tužiteljica počela iznajmljivati budući da je 2012. godine njezin suprug dobio posao u Zadru pa je čitava obitelj tužiteljice (ona, njezin suprug i njihovo dvoje djece) preselila u Zadar.

59. No, po ocjeni suda prvog stupnja, upravo je trenutak u kojemu korisnik kredita i banka pregovaraju o uvjetima kreditiranja i o namjeni kredita presudan za ocjenu o statusu potrošača, dok iznajmljivanje stana za razdoblje nakon toga nema značaj u kontekstu statusa tužiteljice kao potrošača.

60. Kada se pažljivo promotri definicija pojma „potrošač“ iz čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a, tada je vidljivo da je za procjenu statusa potrošača bitan moment u kojemu se sklapa pravni posao, a ne neki kasniji trenutak. Na to upućuje sintagma „(...) fizička osoba koja sklapa pravni posao (...)” iz upravo citirane odredbe ZZP-a.

61. U momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine, bez ikakve razumne dvojbe, u smislu regulacije iz odredbe čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a, tužiteljica je imala status potrošača jer to pouzdano slijedi iz dokaza u sudskom spisu (iz Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine te iz stranačkog iskaza tužiteljice).

62. Naknadno korištenje stana koji je tužiteljica kupila sredstvima kredita za davanje u najam, i to, k tome, u prilikama koje je u svom stranačkom iskazu tužiteljica zorno opisala (jer je njezin suprug dobio posao u Zadru pa je čitava obitelj preselila u taj grad), nije relevantno za spoznaju o statusu tužiteljice kao potrošača.

63. Ponavlja se da je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine tužiteljica imala status potrošača jer niti iz jednog jedinog dokaza ne proizlazi da je u tom trenutku tužiteljica taj pravni posao s tuženom bankom sklopila u svrhe namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1. al. 1. ZZP-a).

64. Kada bi se moglo prihvatiti motrište prema kojemu, onda kada neka osoba tijekom perioda trajanja ugovora o kreditu može izgubiti status potrošača zbog same činjenice da se naknadno, nakon što ugovor o kreditu već sklopi, odluči na davanje stana kupljenog kreditnim sredstvima u najam, tada bi to predstavljalo ne samo pretjerani formalizam, već bi bilo protivno svim životnim pravilima.

65. U životu čovjeka 21. stoljeća notorno se događaju promjene na dnevnoj osnovi (ljudi gube i dobivaju poslove, sele iz jednoga u drugi grad i sl.), a kamo li, pak, unutar roka od 35 godina na koji je, u skladu s odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine, između stranaka konkretnog spora zaključen predmetni Ugovor o kreditu.

66. Prisiliti korisnika kredita da tijekom čitavog tog perioda ne mijenja okolnosti koje su postojale u momentu sklapanja pravnog posla samo zato da bi bilo nedvojbeno da je njegov status potrošača neokrnjen i očuvan ovome se sudu čini prilično neživotno i nelogično, a time i pravno neprihvatljivo.

67. Zbog svega upravo objašnjenog, uvjerenje je ovog prvostupanjskog suda da je za status potrošača relevantan trenutak sklapanja pravnog posla (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), a u tom je trenutku tužiteljica takav status bezrezervno imala. Stoga je svaku oprečnu tvrdnju tuženice valjalo otkloniti.

68. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužiteljice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga.

69. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onog iznosa koji je tužiteljica tuženici platila upravo zbog posljedica takve ništetnosti.

70. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništavosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

71. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

72. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

73. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

74. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

75. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

76. Ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz Ugovora o kreditu koji je 09. studenog 2007. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice utvrđuje se tek ovom presudom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužiteljice, upravljenom na ništetnost navedene odredbe Ugovora, donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

77. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužiteljici isplati novčani iznos koji joj je dosuđen ovom presudom temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a (a ne na institutu stjecanja bez osnove, na koji se u odgovoru na tužbu poziva tuženica).

78. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

79. Budući da je na temelju ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz Ugovora o kreditu od 09. studenog 2007. godine, tuženica od tužiteljice primila isplatu iznosa od 1.990,61 euro, za tuženicu je, u vidu posljedica ništetnosti, predviđena obveza da tužiteljici vrati iznos koji je od nje primila po osnovi ništetne ugovorne odredbe, i to s kamatama od dana kada joj je tužiteljica tu isplatu obavila.

80. Tužiteljica je kamate zahtijevala od 17. kolovoza 2023. godine, dakle od kasnijeg momenta u odnosu na onaj za kojega iz isprava u spisima predmeta proizlazi da predstavlja dan plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita (iz pisma namjere od 09. kolovoza 2023. godine vidljivo je da je brisovno očitovanje izdano već 09. kolovoza 2023. godine, a to upućuje na zaključak da je do toga dana tužiteljica prema tuženici ispunila sve obveze po osnovi prijevremene otplate kredita, te tako i onu koja je bila vezana uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita).

81. Stoga je sud glede tijeka kamata donio odluku iz t. II. izreke presude, dosudivši tužiteljici ovu sporednu tražbinu u sporu s tijekom koji je ona sama tražila istaknutim tužbenim zahtjevom, jer bi, u suprotnom, postupio protivno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a.

82. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada (najmanje) baš onako kako je to i zahtijevala tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine).

83. Ponavlja se da o tijeku kamata nije moguće presuditi uz uvažavanje pravila na koje se poziva tuženica, a koja su vezana uz institut stjecanja bez osnove, uzimajući u obzir da niti sam tužbeni zahtjev ne počiva na toj pravnoj osnovi, nego na institutu ništetnosti i posljedica ništetnosti. Razlikovanje ova dva instituta nije presudno, ali je ključno za razmatranje odnosa među strankama konkretnog spora.

84. Miješati institute ništetnosti i posljedica ništetnosti s institutom stjecanja bez osnove ovome se sudu doima potpuno pravno pogrešno. Zato ukazivanje tuženice na to da pitanje tijeka kamata treba procjenjivati po odredbi čl. 1115. ZOO-a, ovaj prvostupanjski sud niti nije mogao prihvatiti.

85. U kojem slučaju se radi o institutu stjecanja bez osnove propisuje ZOO-a, i to načelno u svojoj odredbi čl. 1111., a specijalno u odredbama čl. 1118., čl. 1119. i čl. 1120. ZOO-a. Ništa od onoga što je regulirano u tim odredbama ZOO-a nije primjenjivo u konkretnom predmetu. Upravo suprotno, u tom se predmetu radi o zahtjevu koji počiva na ništetnosti i na posljedicama ništetnosti. Stoga niti glede tijeka kamata nije moguće odlučivati po odredbi čl. 1115. ZOO-a. Ta odredba predviđa kamate u slučaju kada se predmet spora razmatra s aspekta neosnovanog obogaćenja (stjecanja bez osnove).

86. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznos dosuđen u t. II. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a.

87. Stoga je sud respektirao ovu okolnosti, s tim da je za period nakon 01. siječnja 2008. godine odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

88. U sadržaj t. II. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2025. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

89. Slijedom svega iznijetoga odlučeno je kao u t. I. i II. izreke presude.

90. Što se tiče visine istaknutog kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, treba ponoviti da je u tom dijelu tuženica osporila tražbinu tužiteljice. To je učinila kroz sadržaj podnesenog odgovora na tužbu (t. VIII. 98. odgovora na tužbu, s lista 50. sudskog spisa). Tom je prigodom tuženica istaknula da visinu tužbenog zahtjeva osporava jer „tužitelj ničim nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva (…)“. U okviru takvog osporavanja tuženica, međutim, u odgovoru na tužbu nije predložila niti jedan dokaz, pa tako niti onaj koji se odnosi na financijsko vještačenje.

91. Upravo suprotno, dokaz financijskim vještačenjem predložila je tužiteljica (u tužbi), no budući da je na ročištu za glavnu raspravu, koje je održano 24. prosinca 2024. godine, ona izrijekom navela da ne predlaže provođenje daljnjih dokaza, sud je spoznao da je takvim svojim procesnim držanjem u sporu tužiteljica konkludentno odustala od izvođenja dokaza financijskim vještačenjem.

92. S druge strane, na ročištu za glavnu raspravu, koje je održano 24. prosinca 2024. godine, tuženica je predložila da se provede financijsko vještačenje. Potonji je dokaz, pritom, tuženica po prvi puta istaknula upravo na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 24. prosinca 2024. godine.

93. Međutim, ne samo što se takav dokazni prijedlog ukazao suvišnim za presuđivanje pored svih onih dokaza (isprava) koje je sudu tijekom postupka podastrla tužiteljica, već dokaz financijskim vještačenjem tuženica nije istaknula pravodobno u smislu pravila iz odredbe čl. 299. st. 1. ZPP-a, dok za postojanje uvjeta iz odredbe čl. 299. st. 2. ZPP-a nije dokazala njihovo ispunjenje.

94. Stoga, čak i da je sud držao da dokaz financijskim vještačenjem treba provesti (a nije, jer je iz drugih razloga smatrao da je visina tražbine tužiteljice dokazana), takav dokaz sud ne bi niti mogao uzeti u obzir jer bi to bilo protivno odredbama čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a.

95. Pored toga, visinu kondemnatornog dijela svoje tražbine bila je dužna dokazati tužiteljica (pa i predlaganjem da se provede dokaz financijskim vještačenjem), a ne tuženica.

96. Međutim, kao što je već istaknuto, tužiteljica je visinu svoje tražbine nepobitno dokazala.

97. Tužiteljica je, naime, već prigodom podnošenja tužbe predočila sudu odgovarajuće isprave, i to, konkretno, obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita od 03. kolovoza 2023. godine (list 23. sudskog spisa). Iz te je obavijesti vidljivo da je po osnovi naknade za prijevremeni povrat tužiteljica bila dužna platiti tuženici naknadu od 3,00% te da je ta naknada iznosila 1.990,61 euro. U obavijesti je naznačeno i da je obračun važeći za uplate do 31. kolovoza 2023. U svom je stranačkom iskazu tužiteljica decidirano navela da je do prijevremene otplate kredita došlo u kolovozu 2023. godine.

98. Budući da je iznos naknade od 1.990,61 euro utvrdila sama tuženica, da je to bio iznos relevantan za kolovoz 2023. godine, da iz iskaza tužiteljice slijedi da je do prijevremene otplate kredita došlo upravo u kolovozu 2023. godine te da je isplatu iznosa od 1.990,61 euro tužiteljica i zatražila na teret tuženice sadržajem zahtjeva za činidbu, zaključak je suda prvog stupnja da je u ovom postupku dokazana (i) visina tužbenog zahtjeva u njegovom kondemnatornom dijelu.

99. Zbog toga je dodatno odlučeno kao u t. II. izreke presude.

100. Dakle, sumarno, Ugovor o kreditu od 09. studenog 2007. godine sklopila je s tuženicom tužiteljica u svojstvu potrošača, o odredbama tog pravnog posla, pa tako niti o odredbi kojom je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita, nije se pojedinačno pregovaralo pa je ta ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st. 2. ZZP-a, a time i ništetna po odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, s tim da je ta odredba protivna kako načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (čl. 3. ZOO-a), tako i načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a), zbog čega se i po odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ukazuje ništetnom pa kako je na temelju te ugovorne odredbe tuženica od tužiteljice primila isplatu iznosa od 1.990,61 euro, tako postoji obveza tuženice da, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužiteljici vrati taj iznos, i to s kamatama od dana kada je od tužiteljice primila isplatu (u ovom predmetu od dana od kojega tužiteljica kamate traži jer je taj dan uslijedio kasnije u odnosu na onaj dan u kojemu je isplata obavljena).

101. Stoga su donesene odluke iz t. I. i II. dispozitiva presude.

102. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke III. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

103. Tuženica je u cijelosti izgubila parnicu pa je dužna tužiteljici naknaditi sve troškove izazvane vođenjem postupka koji su, po odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni za vođenje parnice.

104. Troškovi tužiteljice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje jednog tzv. „ostalog“ podneska, od 27. rujna 2023. godine, za koji je priznata nagrada u iznosu od 50,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 4. Tarife/23.

105. Tužiteljici je dosuđena i nagrada za zastupanje na dva ročišta, od 07. studenog 2024. godine i od 24. prosinca 2024. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

106. Na naznačene radnje tužiteljici je priznat zatraženi trošak PDV-a, po stopi od 25%, u iznosu od 212,50 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23, a dosuđen joj je i trošak sudskih pristojbi; za tužbu, u iznosu od 33,18 eura, te za presudu, u istom iznosu.

107. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetne, točnije 17. siječnja 2025. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

108. Na dosuđeni iznos troškova postupka tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate koje je zahtijevala počevši od presuđivanja. Na takvu sporednu tražbinu ona, naime, ima pravo jer se uporište za to nalazi kako u odredbi čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17 te 131/20), tako i u odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22.

109. Tužiteljica je zahtijevala i troškove sastavljanja podneska od 25. rujna 2024. godine (u iznosu od 100,00 eura) te troškove zastupanja na ročištu za objavu presude (u iznosu od 100,00 eura), ali niti jedan od tih troškova sud ne nalazi utemeljenim na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, dakle ne smatra ih potrebnima za vođenje parnice pa je zato taj dio zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova postupka odbio kao neosnovan i odlučio kao u t. IV. dispozitiva presude.

110. Pri tome je sud imao na umu Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, međutim u prilici u kojoj se odredba Tarife/23, kao podzakonskog akta, te zakona (ZPP-a, i to čl. 155. st. 1. tog procesnog propisa) razlikuju i u kojoj stranci pravo na troškove postupka pripada samo onda kada se radi o troškovima koji su potrebni za vođenje parnice, sud je dužan primijeniti zakon (a ne podzakonski akt).

111. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odrede čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na naknadu troškova postupka na teret tužiteljice, pa tako niti u zatraženoj visini od 750,00 eura, zbog čega je odlučeno kao u t. V. dispozitiva presude.

U Rijeci 17. siječnja 2025.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).