Republika Hrvatska
Općinski sud u Vukovaru
Vukovar, Županijska 31
P-311/2019-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E
P R E S U D A
Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivici Grubišiću u pravnoj stvari tužitelja HK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćniku Dragan Antić, protiv tuženika Privredna banka Zagreb-dioničko društvo, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Andrej Šooš Maceljski, radi Obvezno – ništetnost, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 13. prosinca 2024. u prisustvu punomoćnika parničnih stranaka, 17. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe Ugovora o kreditu zaključenim pod brojem:9010536008 od 10.5.2005. koji je zaključen između prednika tužiteljice pok. IK kao korisnika kredita i Privredne banke Zagreb dioničko društvo OIB:02535697732, Zagreb, koji je preuzela tužiteljica HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solemniziran kod javnog bilježnika Fedora Paunović iz Vukovara dana 11.05.2005. pod poslovnim brojem OU-85/05, a koje glase:
- "4.1 Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,35% (slovima: pet cijelih tridesetpet posto) godišnje."
- "4.2. Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima prvi siječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima prvi siječnja) do 30.6. (slovima: tridesetog lipnja) tekuće godine , i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 1.07. (slovima: prvog srpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvog prosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima."
u cijelosti,
- "5. INTERKALARNA KAMATA – U razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu, na neiskorišteni iznos kredita Korisnik kredita plaća Banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. Interkalarna kamata dospijeva na naplatu zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu u kojem je kredit iskorišten, odnosno mjesečno zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu ako se kredit koristi dulje od jednog mjeseca. O iznosu interkalarne kamate Banka će obavijestiti Korisnika kredita pisanim putem"
- u dijelu st.1. "Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."
-"6. KAMATA NA ZAKAŠNJELA PLAĆANJA Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima , Banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima. Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."
- u dijelu koji glasi: " Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."
-"7.2 Kredit u iznosu od 20.000,00 CHF (slovima:dvadesettisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 156 (slovima: stopedesetšest) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom anuitetu Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnika kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora."
- u dijelovima koji glase:
- "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja"
- "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnika kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora."
II. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te se nalaže tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, da isplati tužiteljici HK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos 1.021,13 eura zajedno sa zateznim kamatama po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim, a koje teku na iznos:
- na iznos 1,62 eura od 10. listopada 2007. godine do isplate;
- na iznos 1,36 eura od 3. studenog 2007. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 7. prosinca 2007. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 9. siječnja 2008. godine do isplate
- na iznos 5,36 eura od 8. veljače 2008. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 8. ožujka 2008. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 18. travnja 2008. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 14. svibnja 2008. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 13. lipnja 2008. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 12. srpnja 2008. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 13. kolovoza 2008. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 11. rujna 2008. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 30 rujna 2008.. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 14. listopada 2008. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 11. prosinca 2008. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 13. siječnja 2009. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 11 veljače 2009. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 13. ožujka 2009. godine do isplate;
- na iznos 5,36 eura od 15. travnja 2009. godine do isplate;
- na iznos 5,60 eura od 12. svibnja 2009. godine do isplate;
- na iznos 5,60 eura od 11. lipnja 2009. godine do isplate;
- na iznos 5,60 eura od 11. srpnja 2009. godine do isplate;
- na iznos 5,60 eura od 11. kolovoza 2009. godine do isplate;
- na iznos 5,60 eura od 12. rujna 2009. godine do isplate;
- na iznos 5,60 eura od 25. rujna 2009. godine do isplate;
- na iznos 5,60 eura od 25 listopada 2009.. godine do isplate;
- na iznos 5,60 eura od 13. studenog 2009. godine do isplate;
- na iznos 5,60 eura od 13. prosinca 2009. godine do isplate;
- na iznos 5,60 eura od 22. siječnja 2010. godine do isplate;
- na iznos 5,60 eura od 13 veljače 2010. godine do isplate;
- na iznos 5,60 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 13. travnja 2010. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 15. lipnja 2010. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 15. srpnja 2010. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 18. kolovoza 2010. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 18. rujna 2010. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 16. studenog 2010. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 11 veljače 2011. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 24. ožujka 2011. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 13. travnja 2011. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 8. lipnja 2011. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 2. srpnja 2011. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 23. kolovoza 2011. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 14. rujna 2011. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 6. listopada 2011. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 4. studenog 2011. godine do isplate;
- na iznos 14,00 eura od 6. prosinca 2011. godine do isplate;
- na iznos 48,80 eura od 11. siječnja 2012. godine do isplate;
- na iznos 40,83 eura od 1. ožujka 2012. godine do isplate;
- na iznos 38,18 eura od 14. ožujka 2012. godine do isplate;
- na iznos 42,43 eura od 18. travnja 2012. godine do isplate;
- na iznos 39,51 eura od 16. svibnja 2012. godine do isplate;
- na iznos 62,07 eura od 5. srpnja 2012. godine do isplate;
- na iznos 38,71 eura od 21. srpnja 2012. godine do isplate;
- na iznos 40,83 eura od 1. rujna 2012. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 18. listopada 2012. godine do isplate;
- na iznos 40,83 eura od 1. prosinca 2012. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 20. studenog 2012. godine do isplate;
- na iznos 40,83 eura od 1. siječnja 2013. godine do isplate;
- na iznos 40,83 eura od 15. siječnja 2013. godine do isplate,
- na iznos 5,40 eura od 23. veljače 2013. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 1. travnja 2013. godine do isplate;
- na iznos 87,29 eura od 1. svibnja 2013. godine do isplate;
- na iznos 40,83 eura od 3. svibnja 2013. godine do isplate;
- na iznos 5,40 eura od 20. lipnja 2013. godine do isplate;
- na iznos 34,20 eura od 14. kolovoza 2013. godine do isplate;
- na iznos 40,83 eura od 13, rujna 2013. godine do isplate;
- na iznos 44,63 eura od 30 listopada 2013. godine do isplate;
u roku od 15 dana.
III. U preostalom dijelu odbija se tužitelj za iznos od 284,17 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose:
- na iznos 2,12 eura od 29. svibanj 2007. godine do isplate;
- na iznos 5,43 eura od 30. lipanj 2007. godine do isplate;
- na iznos 5,43 eura od 1. kolovoza 2007. godine do isplate;
- na iznos 5,43 eura od 29. kolovoza 2007. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 10. listopada 2007. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 3. studenog 2007. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 7. prosinca 2007. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 9. siječnja 2008. godine do isplate
- na iznos 3,81 eura od 8. veljače 2008. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 8. ožujka 2008. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 18. travnja 2008. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 14. svibnja 2008. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 13. lipnja 2008. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 12. srpnja 2008. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 13. kolovoza 2008. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 11. rujna 2008. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 30 rujna 2008.. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 14. listopada 2008. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 11. prosinca 2008. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 13. siječnja 2009. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 11 veljače 2009. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 13. ožujka 2009. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 15. travnja 2009. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 12. svibnja 2009. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 11. lipnja 2009. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 11. srpnja 2009. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 11. kolovoza 2009. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 12. rujna 2009. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 25. rujna 2009. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 25 listopada 2009.. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 13. studenog 2009. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 13. prosinca 2009. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 22. siječnja 2010. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 13 veljače 2010. godine do isplate;
- na iznos 3,81 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 13. travnja 2010. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 21. svibnja 2010. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 15. lipnja 2010. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 15. srpnja 2010. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 18. kolovoza 2010. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 14. rujna 2010. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 18. rujna 2010. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 16. studenog 2010. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 11 veljače 2011. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 24. ožujka 2011. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 13. travnja 2011. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 8. lipnja 2011. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 2. srpnja 2011. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 23. kolovoza 2011. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 14. rujna 2011. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 6. listopada 2011. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 4. studenog 2011. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 6. prosinca 2011. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 11. siječnja 2012. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 1. ožujka 2012. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 14. ožujka 2012. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 18. travnja 2012. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 16. svibnja 2012. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 5. srpnja 2012. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 21. srpnja 2012. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 1. rujna 2012. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 18. listopada 2012. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 1. prosinca 2012. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 20. studenog 2012. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 1. siječnja 2013. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 15. siječnja 2013. godine do isplate,
- na iznos 3,80 eura od 23. veljače 2013. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 1. travnja 2013. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 1. svibnja 2013. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 3. svibnja 2013. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 20. lipnja 2013. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 14. kolovoza 2013. godine do isplate;
- na iznos 3,80 eura od 13, rujna 2013. godine do isplate;
III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da naknaditi tužiteljici HK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu 1.425,36 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2025. do isplate po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.
IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.125,00 eura.
Obrazloženje
1. U tužbi od 11. lipnja 2019. navodi se da je tužiteljica jedina pravna nasljednica iza pok. PK rođ. **.**.1948., koji je preminuo **.**.2010. Pravni prednik tužiteljice je kao korisnik kredit a sa tuženom bankom 10.5.2005. zaključio Ugovor o kreditu broj 9010536008, koji je solemniziran kod javnog bilježnika, na temelju kojeg je tuženik odobrio isplatu iznosa od 20.000,00 CH u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 156 mjeseci , Ugovorena kamata na dan zaključenja ugovora je iznosila 5,35%. Nakon smrti IK oplatu kredita je preuzela tužiteljica.
1.1. Za vrijem trajanja ugovora kamatna stopa predniku tužiteljice i tužiteljici je povećavana nekoliko puta. Zbog načina obračuna s jednakim anuitetima otplate za određenu kamatnu stopu, svako povećanje kamatne stope značilo je da se smanjuje udio otplaćene glavnice, slijedom čega se glavnica tijekom vremena sporije smanjivala. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije pregovarao sa korisnikom kredita o promjeni kamatne stope , a što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dok je tuženik u predugovornoj fazi davao poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope. Tužitelj ovom tužbom traži od tuženika povrat preplaćenih novčanih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.
1.2. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovne oznake Pž-7129/13-4 koju je potvrdio Vrhovni sud RH u presudi Revt- 249/14, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
1.3. Isto tako tužitelj se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena provstupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovarao kreditu kojom je ugovorena glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula. Prema tome predmetni ugovor sadrži nepoštene odredbe.
1.4. Sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima ništetnost ima za posljedicu povrat onoga što se na temelju takvog ugovora, odnosno takvih ugovornih odredbi .
2. Tuženik u cijelosti spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.
2.1. Nadalje, ugovor o kreditu u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan. Kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima
2.2. Tuženik smatra da u svakoj pojedinoj parnici tek treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Navedeno upravo znači da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu.
2.3. Tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tužiteljem imao mogućnost izbora. Naime, u navedeno vrijeme tuženik je u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu. Ovdje možemo istaknuti npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.
2.4. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.
2.5. Zaključno, tuženik u bitnom ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti iz sljedećih razloga: nastupila je zastara potraživanja tužitelja; utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan predmet; nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude; valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka; nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja.
2.6. Prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik je u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije.
3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem: ugovor o kreditu broj:9010536008 od 10.5.2005. str. 11-16, rješenje o nasljeđivanju j. b. Vojislav Ore str. 18-19 spisa, plan otplate str.52-53 spisa, knjigovodstvena kartica str. 55-75 spisa, pregled uplata po kreditu str. 76-86, pismeni i usmeni nalaz i mišljenje financijskog vještaka i ispravak pismenog nalaza i mišljenja, iskaz tužiteljice HK.
4. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj:9010536008 od 10.5.2005 kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje promjenjive kamatne stope i čl. 4.1. čl. 4.2., čl.5., i čl. 6. i valutne klauzule u čl. 7.2. vezane za CHF, te da se naloži tuženiku da plati tužitelju po osnovu preplate po promjenjivoj kamatnoj stopi i višem tečaju CHF iznos od 1.305,84 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose.
5. Sporno je među parničnim strankama da li se i kako na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li je odredba u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula nepoštena i ništetna i da li je nastupila zastara.
6. Među strankama nije sporno, a proizlazi iz ugovora da su IK kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj: 9010536008 od 10.5.2005 koji je solemniziran 11. svibnja 2005. od strane javnog bilježnika Fedor Paunović iz [adresa], prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti 20.000,00 CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste banke, na rok vraćanja od 156 mjeseci, te je kredit odobren za adaptaciju stambenog objekta.
6.1. Čitanjem rješenja j. b. Vojislav Ore iz [adresa] poslovne oznake O- 771/10 sud je utvrdio da je iza pokojnog ostavitelja PK nasljednikom proglašena HK kći ostavitelja.
7. Presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu promjenjive kamatne stope, a presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. suđeno je da se odbijaju žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7 izreke koji glasi: Utvrđuje se da su između ostalog i drugotužena Privredna banka Zagreb u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. . i to čl. 81., 82. i 90., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i nadalje.
7.1.Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene su naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene revizije tuženih banaka.
7.2. Odluka o kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502c Zakona o parničnom postupku obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.
8. Sud je u ovoj pravnoj stvari saslušao samo tužitelja, jer tuženik nije predlagao da se sasluša osobni bankar. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da tužiteljica nije bila nazočna u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora već da je samo potpisala ugovor kao sudužnik tako da nema saznanja da li je tuženik sada pok. ocu dao upozorenja o parametrima promjene kamatne stope i da li je otac upozoren na rizike fluktuacije tečaja CHF. Nastavno sud je utvrdio i da je tužiteljica u srpnju 2024. otplatila zadnju ratu kredita i da je nastavila otplaćivati kredit nakon što je njen otac umro 2010.
8.1. Kako se u istovjetnim pravnim stvarima izjasnio Ustavni sud RH na tuženiku odnosno banci je teret dokaza da je u postupku koji je prethodio zaključenju ugovora upozorio korisnika kredita u ovom slučaju oca tužiteljice na parametre promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF u odnosu na kunu, a kako tuženik osim paušalnih tvrdnji nije pružio nikakav dokaz ovaj sud zaključuje da navedena upozorenja i obavijesti nisu dane iz kojeg razloga je valjalo sporne odredbe utvrditi nepoštenim, a slijedom toga i ništetnim jer su dovele do značajnih razlika u pravima i obvezama u korist banke, a na štetu korisnika kredita.
9. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu čl. 2. t. 1. sud je utvrdio da je namjena kredita bila adaptacija obiteljske kuće koja je služila za stanovanje obitelji korisnika kredita i kako kredit nije služio za poslovne aktivnosti, očigledno je da je korisnik po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti već zadovoljenje osobnih potreba za stanovanjem.
10. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope već je ugovoreno da banka može visinu kamatne stope promijeniti sukladno broju bruto proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita, a na temelju odluke o kamatnim stopama tuženika bez podrobnijeg objašnjenja, stoga takva ugovorna odredba predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika i smatra se da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Takva odredba je jasna ali za korisnika kredita nije razumljiva jer nezna u kojoj mjeri će tuženik mijenjati visinu kamatne stope po toj odluci i koliko će se to odraziti na rast mjesečnih anuiteta. Stoga su takve ugovorne odredbe dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita zbog čega su nepoštene i u konačnici i ništetne. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim dijelova i odredbi ugovora o kreditu iz čl. 4.1., 4.2., čl. 5. i čl. 6. 11. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
12. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis, te iskaza tužitelja, sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
13. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač, u kojeg spada i tužitelj, ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.
14. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.
15. Ocjenjujući ugovornu odredbu u čl. 7. 2. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nisu objašnjene posljedice i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga navedena odredba dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja iz kojeg razloga je valjalo utvrditi da je nepoštena, a slijedom toga i ništetna primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.
16. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenje ugovorne odredbe nepoštenom za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo je da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
17. Za zaključiti je da u odnosu na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača da odredbe o valutnoj klauzuli u ovom slučaju su bile jasne i uočljive ali tužitelju nisu bile razumljive, a isto se odnosi i na primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, a koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržan u čl. 4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te točke 20 uvodne izjave koja propisuje: "Budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije". Transparentnost pretpostavlja da ugovorne odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma već i sastavne dijelove, te razumijevanja funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi (presuda Europskog suda C-96/14 ŠK od 23. travnja 2015.).
18. Provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno je postojanje djelomične ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu s napomenom da takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cijelog osnovnog ugovora obzirom da isti može opstati i bez takve djelomične ništetnosti uz primjenu kamatne stope na dan sklapanja ugovora od 5,35% kao i uz primjenu tečaja na dan isplate kredita (čl. 324. st. 2. ZOO.) Obzirom da je posljedica takve ništetnosti dužnost vračanja onog što je primljeno na temelju takvog ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko početnog tečaja.
19. Na prijedlog tužitelja sud je odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Dariju Dumančić dipl. ekonomista koji je sačinio nalaz i mišljenje u kojem se navodi:
- da je tečaj na dan isplate kredita 11. svibnja 2005. bio 1 CHF=4,72752, a da je početno ugovorena kamatna stopa bila 5,35%,
- da je korisnik kredita po ugovoru o zajmu ishodio kredit u iznosu od 20.000,00
CHF u protuvrijednosti u kunama,
- da ukupno preplata po višoj kamatnoj stopi iznosi 665,81 eur, preplata po višem tečaju da iznosi ukupno 813,22 eura, odnosno ukupna preplata iznosi 1.479,03 eura.
Ispravkom osnovnog nalaza od 16. srpnja 2024. preplata po osnovi promjenjive kamatne stope izračunata je u iznosu od 665,81 eur, a preplata po tečajnoj razlici 640,03 eura ukupno 1.305,84 eura.
19.1. Tuženik u podnesku od 5. srpnja 2024., a i nakon izrade ispravka nalaza prigovara da je vještak prilikom izračuna početnog otplatnog plana sa početnom kamatnom stopom 5,35% koristio samo za prvi mjesec izračuna (30.6.2005.), dok za daljnji izračun primjenjuje kamatu od 4,75% što da nije ispravno jer u ugovoru o kreditu kamatna stopa je 5,35%. Vještak u ispravku nalaza navodi da je od tuženika zaprimio plan otplate od 4. srpnja 2024., a ne zatraženi početni otplatni plan koji tuženik nije dostavio na poziv vještaka. U takvoj situaciji sud je preotvorio raspravu i odredio da vještak izradi početni otplatni plan i da izračun preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu od 5,35% kako je ugovoreno u čl. 4. predmetnog ugovora.
19.2. U dopuni od 7. studenog 2024. vještak je sukladno nalogu suda izradio prvi otplatni plan po ugovoru o kreditu po početnoj kamatnoj stopi od 5,35% nakon čega je iz dopune nalaza i mišljenja sud utvrdio da preplata po promjenjivoj kamatnoj stopi iznosi ukupno 422,31 eur kako je prikazano u tabeli na strani 21 -23 dopune. Kako je iz ispravka nalaza i mišljenja od 16. srpnja 2024. sud utvrdio da tečajna razlika ukupno iznosi 640,03 eura kako je prikazano na strani 12-13 ispravka nalaza i mišljenja (str.134-135 spisa) to proizlazi da je ukupan iznos preplate po obje osnove iznosi 1.062,34 eura.
19.3. U podnesku od 28. studenog 2024. tuženik navodi da je jedina ispravna metodologija izračuna tečajne razlike bi bila temeljem stvarno izvršenih uplata, a ne na osnovu anuiteta iz plana otplate. Na održanom ročištu 13. prosinca 2024. vještak se očitovao da je izračun sačinjen temeljem stvarno izvršenih uplata od strane tužitelja, a koje uplate su pobrojane u pismenom očitovanju od 16. srpnja 2024. Stoga je po ocjeni ovog suda vještak primijenio ispravnu metodologiju i prigovor tuženika je neosnovan.
20. Podneskom od 22. srpnja 2024. tužitelj je zahtijevao isplatu preplate po obje osnove ukupno 1.305,84 eura sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose. Preplata po obje osnove kako to proizlazi iz prednjih utvrđenja iznosi ukupno 1.062,34 eura, koliko bi mu i bilo moguće isplatiti da pojedinačni iznosi preplate su u skladu sa dopunom vještačenja (str. 179-181 spisa). Usporedbom i analizom pojedinačnih iznosa u tužbenom zahtjevu vidljivo je da tužitelj potražuje iznos od 44,63 sa zateznom kamatom od 30. listopada 2013. dok je dopunom nalaza preplata od 29. listopada 2013. iznosila ukupno 85,84 eura. Sud sukladno čl. 2. st. 1. ZPP-a u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Slijedom navedenog razliku od 41,21 eur nije moguće dosuditi tužitelju je sud vezan pojedinačnim zahtjevom od 44,63 eura. Osim toga tužitelju nije moguće dosuditi niti utuženu razliku od 243,50 eura (razlika između zahtijevanog iznosa od 1.305,84 i 1.062,34 eura) jer ne proizlazi iz dopune nalaza i mišljenja. Stoga kad se zbroji iznos od 41,21 eur sa iznosom od 243,50 eura dobije se iznos od 284,17 eura kao iznos koji je neosnovano zahtijevan i sa kojim je tužitelj odbijen.
21. U ovoj pravnoj stvari sud je preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope utvrdio polazeći od početno ugovorene kamatne stope od 5,35% jer su kasnije promjene visine na štetu tužitelja kao potrošača utvrđene nepoštenim i ništetnim, dok je preplatu po osnovi tečajne razlike utvrdio polazeći od tečaja na dan isplate kredita jer su kasnije promjene tečaja na više utvrđene nepoštenim i ništetnim, a kako se izjasnila i sudska praksa u istovjetnoj pravnoj stvari. Stoga je nalaz i mišljenje koji je korigiran ispravkom i dopunom ovaj sud u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan. 22. Postavljeni tužbeni zahtjev za isplatom u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl. 223. st. ZOO/05 pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi 5 godina (opći zastarni rok) s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela VSRH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Osim toga navedeno pravno shvaćanje koincidira i s najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključen u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se na temelju čl. 502. c ZPP-a primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i ništetnosti tih ugovornih odredbi. To znači da rok zastare kad je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počev tek od 15. lipnja 2018., a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014. Kako je tužba podnesena 11. lipnja 2019. očigledno je da zastara nije nastupila niti po jednoj od utuženih osnova, te je prigovor zastare neosnovan. U odnosu za tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti zastara ne teče jer je odredbom čl. 328. ZOO propisano da pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se.
23. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO (NN 35/05 i dr.).
24. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten u odnosu na promjene tečaja valute i promjene kamatne stope iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate od dana stjecanja utvrđene razlike.
25. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača.
26. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.
27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.
VPS je 1.305,84 eura.
Obračun troškova prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a odvija se na način da se utvrđuje postotak s kojim je svaka stranka uspjela u sporu, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu oduzima se postotak stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu i utvrđuje se razlika postotka. Sud utvrđuje svotu pojedinih radnji i svotu ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka i stranci koja je u većoj mjeri uspjela odmjerit će naknadu dijela ukupnih troškova. Za navesti je da sud nije dužan utvrđivati troškove stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu. Navedeno proizlazi i iz relevantne sudske prakse kad je u pitanju naknada troška kod djelomičnog uspjeha u sporu.
Tužitelj je po pravnoj osnovi spora uspio u cijelosti, a po visini u omjeru od 78,24% što daje iznos od 178,24 koji kad se podjeli sa 2 daje iznos od 89,12% uspjeha u sporu tužitelja, a tuženika u omjeru od 10,88%. Na koncu nužno je postotak uspjeha tužitelja umanjiti za postotak uspjeha tuženika te se dobije postotak od 78,24% po kojem tužitelj ima pravo na naknadu troška koji je bio nužan za svrhovito vođenje postupka.
Tužitelj zastupan po punomoćniku odvjetniku imao je trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, ročište 19.3.2024. iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 16.7.2024. iznos od 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 22.7.2024. iznos od 200,00 eura, ročište 25.7.2024. iznos od 200,00 eura, ročište 27.9.2024. iznos od 200,00 eura, ročište 13. 12.2024. iznos od 200,00 eura, ukupno 1.400,00 eura x 78,24%=1.095,36 eura.
Tužitelj je imao trošak financijskog vještačenja u iznosu od 330,00 eura koji mu je priznat u cijelosti jer tužitelj bez istog ne bi niti djelomično uspio u sporu u pogledu zahtjeva za isplatom preplaćenih iznosa.
Tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 1.425,36 eura.
Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude 17. siječnja 2025. temeljem odredbe čl. 30. st.2. Ovršnog zakona.
Tuženik nije niti djelomično uspio u sporu iz kojeg razloga je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška u iznosu od 2.125,00 eura.
Za napomenuti je da sud tužitelju nije priznao trošak sudske pristojbe na tužbu jer isti nije platio pristojbu na tu radnju, a kako je protekao rok od 5 godina ista nije prisilno naplativa jer je nastupila zastara. U odnosu na pristojbu na presudu obveznik plaćanja je tuženik.
U Vukovaru, 17. siječnja 2025.
Sudac
Ivica Grubišić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku odvjetniku Dragan Antić
2. Tuženiku po punomoćniku odvjetniku Andrej Šooš Maceljski
