REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VINKOVCIMA

STALNA SLUŽBA U OTOKU

Otok, J. J. Strossmayera 5

OIB: 77561654785

Poslovni broj P-700/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, po sucu Bojanu Živković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja ŽE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, I. Gundulića 2, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po OD Kallay i partneri d.o.o., Zagreb, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 5. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno, sa punomoćnikom Ivan Kalauz, odvjetnikom iz Vinkovaca, te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnice Hrvojke Čolaković iz Vinkovaca, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 17. siječnja 2025., radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, 17. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3 Ugovora o kreditu, broj ugovora: 198-50-3598409 od 03. kolovoza 2006. godine zaključenog između tužitelja i tuženika, koja nosi naziv NAKNADA i koja glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju ŽE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 427,69 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 05.08.2006. do isplate, i to po stopi od 15% za period od dospijeća do 31.07.2008. godine, zatim u periodu od 01.08.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužitelju ŽE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnične troškove u iznosu od 937,56 eura (slovima: devetstotridesetisedameuraipedesetišestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2025. godine kao dana donošenja presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 26. listopada 2023 podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 198-50-3598409 dana 3. kolovoza 2006. temeljem kojega je koristio kredit u iznosu od 21.176,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važeće na dan dospijeća. Prema Ugovoru o kreditu anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta koji je dospijevao na naplatu u mjesecu koji je slijedio iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed formuliran i standardiziran, pripremljen od strane tuženika, kao jače ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Ugovor o kreditu sadrži i odredbu o tzv. ulaznoj naknadi 3,30 % od iznosa kredita, koja je jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, iz koje odredbe nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu, pa da se dakle radi se o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, poglavito jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.1. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Stoga je navedena odredba o naknadi protivna kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, i to odredbi čl. 81. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), temeljem koje ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Jednako tako, tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora odnosno ugovorne odredbe. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1111. st. 1 Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužitelju i zakonske zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima). Gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem tuženik je stekao, nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 427,69 eura, za koji iznos je umanjena imovina tužitelja. Stoga tužitelj, temeljem odredbe čl. 1111. st. 1, u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, predlaže da sud naloži tuženiku isplatu onog što je primio, odnosno više naplatio od tužiteljice na osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate, kao i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prvenstveno, tuženik ističe da su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi prilikom prvog korištenja kredita (ulazna naknada) potpuno paušalni i pogrešni te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti o plaćanju naknade, sasvim jasni i nedvosmisleni. Nastavno, tuženik ističe da je sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Jednakog je stava i Županijski sud u Splitu, koji je u recentnoj presudi pod poslovnim brojem Gž-1215/2020 od dana 24.02.2021. godine utvrdio kako je odredba glede ugovornih troškova obrade kredita „dovoljno jasne i razumljive, odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora“. Nadalje, u Ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3.30% iznosa kredita, a koja je ugovorna odredba definirana suglasnošću volja ugovornih stranaka. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a sa čime se slaže i Općinski sud u Puli u presudi pod poslovnim brojem P-571/2018 od dana 05.03.2020. godine koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-1215/2020. Konačno, obzirom da je sporna odredba dovoljno jasna i razumljiva, odnosno uobičajena za Ugovor o kreditu te su korisnici kredita istu mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora, tuženik se ovdje poziva na članak 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) (dalje u tekstu: ZZP) kojim je propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Samim time sporna odredba nikako ne može biti nepoštena, odnosno ništetna.

2.1. Nadalje, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na ugovaranje naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Mirodara Kovača pod brojem OU-986/2006, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredbe koju sada smatra spornom te na nju pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču ulazne nakade. Slijedom navedenog, sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim uvjetima ugovora o kreditu, odnosno bio je u cijelosti upoznat sa svim uvjetima koji se tiču naknade koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Isto tako, iz samog ugovora o kreditu sasvim jasno i nedvojbeno proizlazi da je visina naknade koja je predmet ovog postupka vrlo jasno navedena, i to u članku 3. ugovora o kreditu. Dakle, sve kada bi se i uzelo da je ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetna, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Naime, ako bi se i uzelo da je ugovorna odredba o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetna, onda ona može jedino biti ništetna ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. To znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužna platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan.

2.2. Nadalje, tuženik ističe da je člankom 3. stavak 1. ZZP-a propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Međutim, tužitelj u ovom postupku nije dokazao da on uopće ima svojstvo potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, niti je na te okolnosti predložio bilo kakve dokaze, slijedom čega se, barem zasad, uopće ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača i na sudsku praksu, a na čemu temelji svoj tužbeni zahtjev. Osim toga, tuženik izričito osporava da bi tužitelj imao svojstvo potrošača sukladno citiranoj odredbi, a kako svaka fizička osoba nije automatski i potrošač, to se predlaže sudu provesti na tu okolnost dokaz saslušanjem tužitelja, kao što se predlaže sudu pribaviti službenim putem podatke o tome je li tužitelj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao registriran obrt i/ili poslovni udio u kakvom trgovačkom društvu, te je li objekt koji je financiran predmetnim ugovorom o kreditu u kontekstu knjigovodstvenih propisa unio u poslovne knjige takvog obrta, odnosno trgovačkog društva. Ovo stoga što se, u slučaju da tužitelj nema svojstvo potrošača, u ovom postupku ne može pozivati kako na odredbe ZZP-a, budući da se iste odnose samo i jedino na potrošačke sporove. Pri ocjeni ima li tužitelj svojstvo potrošača nije odlučna okolnost koja je namjena kredita navedena u tekstu ugovora o kreditu, pa čak nije niti odlučna okolnost je li tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao svojstvo trgovca, već je odlučna okolnost u koju svrhu je predmet financiran ugovorom o kreditu stvarno upotrijebljen.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare. Naime, potpuno je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Dakle, tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedene na zakonu osnovane naknade tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 26.10.2023. godine, potpuno je jasno da je navodno potraživanje tužitelja prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo. Naime, člankom 225. ZOO-a jasno je propisano: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Dakle, sve kada bi tužitelj i imao kakvo potraživanje prema tuženiku, a što ovdje nije slučaj, sasvim je jasno da je od navodnog dospijeća takvog eventualnog potraživanja tužitelja, prošlo više od 5 godina te da je takvo eventualno potraživanje tužitelja u svakom slučaju zastarjelo. U odnosu na zahtjev tužitelja da mu se zajedno s parničnim troškovima nadoknadi trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije, tuženik se istom protivi u cijelosti. Naime, navedeni trošak nije nastao povodom ovosudnog postupka odnosno po nalogu suda niti je bio potreban za vođenje istog, već se radi o trošku koji je tužitelj poduzeo na svoju inicijativu i isti nije izazvan od strane tuženika. Usput, tuženik ističe kako tužitelj nije priložio dokaz o plaćanju navedenog troška, stoga tuženik i ovu okolnost osporava. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.

3. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu (list 5-11 spisa), potvrda o visini potraživanja (list 14 spisa), zahtjev za kredit (list 58-59 spisa), preslika knjižice vozila (list 230 spisa), podnesak Trgovačkog suda u Osijeku (list 238 spisa), podnesak Ministarstva financija (list 239 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 5. prosinca 2024.

4. Sud je raspravnim rješenjem donesenim na pripremnom ročištu održanom 23. listopada 2024. odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika Mirodara Kovača kao nepotreban obzirom isti nije bio nazočan prilikom pregovora između tužitelja i prednika tuženika u vezi predmetnog ugovora o kreditu, radi čega nema neposrednih saznanja o samom sklapanju ugovora o kreditu, te dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem knjigovodstveno financijskog vještačenja, budući je visina predmeta spora točno utvrđena priloženim dokazom, odnosno potvrdom tuženika od 18. listopada 2023., stoga je sud ocijenio da nema potrebe za provođenjem vještačenja na ime visine potraživanja budući je ista nesporna, a i iz samih razloga ekonomičnosti postupka vještačenje je suvišno.

5. Temeljem provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, sud je zaključio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje Zakon o parničnom postupku) da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj broj 198-50- 3598409 dana 3. kolovoza 2006., radi kupnje novog osobnog vozila, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 21.176,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Kredit je u cijelosti otplaćen. Nesporno je da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da je tužitelju prilikom isplate, odnosno korištenja kredita dana 4. kolovoza 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3.222,45 kuna/427,69 eura (3,30 % od iznosa kredita), koja mu je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a kako to proizlazi iz sadržaja Potvrde tuženika od 18. listopada 2023.

7. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je Ugovor o kreditu sklopio 2006. a radi kupnja novog osobnog vozila zbog osobnih potreba odnosno putovanja na posao. Prvo je otišao u auto kuću koja zastupa Peugeot automobile u Vinkovcima odakle su ga uputili direktno u Raiffeisenbank u Vinkovcima. Tamo ga je dočekao službenik banke koji mu je rekao da su svi papiri vezani za ugovor o kreditu pripremljeni te da je na njemu samo da potpiše ugovor i da onda može ići. Službenik banke nije mu objasnio nikakve rizike vezane za podizanje kredita, čak mu nije rekao ni o kojoj valuti je riječ, već kada je potpisao ugovor pitao je o kojoj je valuti riječ na što mu je odgovoreno da se radi o švicarskim francima. Ugovor o kreditu je potpisao svojevoljno. Nije se konzultirao s nikime ranije prije sklapanja ugovora o kreditu niti je išao u druge banke da se informira o podizanju kredita kod drugih banaka. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen u HEP Elektra Vinkovci, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao obrt niti je bio član trgovačkog društva. Nisu mu nudili sklapanje ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti. Kredit je isključivo otplaćivao on te ga je isplatio do kraja. Ugovor o kreditu nije pročitao prije potpisivanja već tek nakon što ga je potpisao. Također nije mu ništa objašnjavano u svezi naknade za obradu kredita. Nakon što je pročitao ugovor o kreditu nije razmišljao o promjeni pojedinih odredbi ugovora, već mu je bilo bitno da podigne kredit kako bi kupio automobil. Ugovor je odnio na ovjeru kod javnog bilježnika, te tom prilikom javni bilježnik mu nije objasnio ništa vezano za odredbe ugovora o kreditu već ga je samo upozorio o dužnosti plaćanja i vraćanja kredita. Bankar mu nije objasnio što spada pod ulaznu naknadu. On je postavio upit banci a vezano za smanjenje roka trajanja kredita sa sedam godina na pet godina, a na što su mu isti odgovorili da bi smanjenjem roka otplate morao tražiti jamca itd.. Nije mogao ništa mijenjati u pogledu odredbi ugovora o kreditu već mu je rečeno da ukoliko želi kredit mora potpisati ugovor. Prije potpisivanja ugovora o kreditu nije dobio nikakvu informaciju (brošuru, letak) o samim uvjetima kredita. Ulazna naknada je naplaćena iz iznosa kredita. Nije koristio kupovinu automobila za bila kakvu poreznu olakšicu. Službenika banke nije ispitivao o ulaznoj naknadi prije nego što je potpisao ugovor već samo o valutnoj klauzuli na što mu je rečeno da ukoliko želi podići kredit mora potpisati ugovor takav kakav je sastavljen. Odredbu o ulaznoj naknadi je počeo smatrati spornom nakon što je potpisao ugovor jer mu prije potpisivanja o istoj odredbi nije ništa objašnjeno. Ulaznu naknadu je platio iz razloga što ne bih dobio kredit.

9. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz čl. 3. Ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

9.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski radi kupnje osobnog vozila.

9.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

10. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

10.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

10.2. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

10.3. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

10.4. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

10.5. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

10.6. Imajući na umu navedeno, odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

10.7. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

10.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

10.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

10.10. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

10.11. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

10.12. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

10.13. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30 % njegove visine, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž-1535/2023 od 18. travnja 2023.g.)

11. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 3. Ugovora, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, pa je stoga sud odlučio kao pod točkom I i II. izreke presude.

12. Člankom 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Ukupan iznos ulazne naknade prema odredbama iz čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu utvrđen je u visini od 3,30 % na odobreni iznos kredita od 21.176,50 CHF, što je vidljivo iz potvrde sa lista 14 spisa, iz koje proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio iznos od 3.222,45 kuna dana 4.08.2006. godine, što odgovara iznosu od 427,69 eura.

13. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste, s obzirom da je po osnovi ništetne odredbe čl. 3., tuženica dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti temeljem čl. 215. ZOO od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

14. Uvidom u podnesak Trgovačkog suda u Osijeku sa lista 238 spisa i podnesak Ministarstva financija sa lista 239 spisa, vidljivo je da ŽE nije imao poslovni udio u nekom trgovačkom društvu 3. kolovoza 2006., niti je imao poslovni udio u nekom trgovačkom društvu u bilo kojem drugom vremenskom razdoblju.

15. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 937,56 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 50 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na ročištu dana 23.10.2024. po 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu dana 5.12.2024. po 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska od 24.07.2024. po 50 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije od 16.10.2023. po 25 bodova (Tbr. 36 toč. 3 OT), izbivanja iz pisarnice tri puta zbog ročišta, po sat vremena, po 25 bodova za svako izbivanje, odnosno ukupno 75 bodova (Tbr. 39 OT), sastav običnog podneska od 22.07.2024. po 12,50 bodova (Tbr. 8. toč. 4 OT), te pristupa ročištu za objavu presude 17. siječnja 2025. u iznosu od 25 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 337,50 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 675,00 eura što uz PDV u iznosu od 168,75 eura daje iznos od 843,75 eura, te uz odobren trošak prijevoza u Stalnu službu Otok (Vk-Otok-Vk, 3 x 40 km x 0,45 eura) u iznosu od 54,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, te na presudu u iznosu od 26,54 eura, što čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 937,56 eura.

17.1. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je postavio zahtjev za dosudom zatezne kamate na parnični trošak.

18. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Otoku 17. siječnja 2025.

Sudac

Bojan Živković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima

2. Tuženiku po punomoćniku OD Kallay i partneri d.o.o., Zagreb