REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Čazmi

Trg Čazmanskog kaptola 20

43240 Čazma

Poslovni broj: P-292/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi, po sutkinji Almi Horvatinović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 05. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužiteljice osobno, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP) dana 17. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu broj 211695 od 11. listopada 2007. zaključenog između tužiteljice ŽJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, [adresa], OIB: 87939104217 (kao pravnog sljednika društva Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, odnosno Sberbank d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, odnosno Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595) kao kreditora koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstotinakunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.356,18 eura, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, tekuću od 17. siječnja 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za isplatu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 1.356,18 eura do zatraženog iznosa od 1.834,57 eura, odnosno za iznos od 478,39 eura, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, tekuću od 17. siječnja 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako su dana 11. listopada 2007. tužiteljica i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 211695, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Obrenije Ribarić iz Zagreba, Nikole Tesle 16, dana 12. listopada 2007. pod brojem Ov-16483/2007, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.973,22 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja. Kredit je dan na rok otplate od 84 (osamdesetčetiri) mjeseca.

1.1. Člankom 6.1. Ugovora o kreditu (Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita), ugovoreno je da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje neposredno prije isplate kredita, jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 HRK, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužiteljica de facto bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužiteljici je naplaćena u iznosu od 1.150,48 HRK. Spornim člankom 6.1. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kredita. Tužiteljica navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prednik tuženika tužiteljici nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja joj je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužiteljica bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog postupka donese presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega ju osporava u cijelosti.

2.1. Tuženik prije svega stavlja prigovor zastare navodeći kako je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tek 28. ožujka 2024. pa stoga prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.

2.2. Tuženik se očitovao o naknadi za obradu i administraciju kredita navodeći kako odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Očito je da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Direktiva Vijeća Europske unije 93/13/EEZ i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita.

2.3. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini istog. Stoga iz svih navedenih razloga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i potražuje naknadu troškova parničnog postupka.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 11.2. Ugovora o kreditu broj 211695 od 11. listopada 2007.

4. Među strankama nije sporno da su dana 11. listopada 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 211695, kojim je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.973,22 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca.

5. Među strankama je sporno je li ništetna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 211695 zaključenog između tužiteljice i pravnog prednika tuženika te prigovor zastare.

6. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u: Ugovor o kreditu broj 211695 od 11. listopada 2007. (list 4-12), dopis tuženika tužitelju (list 13).

7. Izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (list 100).

8. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a.

9. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

10. Iz Ugovora o kreditu broj 211695, proizlazi da su prednik tuženika (prije Volksbank d.d.) kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita dana 11. listopada 2007. sklopili isti te je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju vozila u iznosu od 23.973,22 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, na rok otplate od 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 5,30% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Člankom 8. Ugovora propisano je kako korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 342,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB tečaju za devize važećem na dan dospijeća. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu počevši od 01. studenog 2007. Člankom 6.1. ugovora propisano je kako se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, neposredno prije isplate kredita. Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Obreniji Ribarić iz Zagreba, pod posl.broj Ov- 16483/2007, dana 12. listopada 2007.

11. Uvidom u dopis koji je tuženik uputio tužiteljici 20. siječnja 2023. proizlazi kako istim tuženik dostavlja tražene podatke po kreditu broj 211695, na ime ŽJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz kojeg proizlazi kako se u privitku dostavlja Kartica kredita sa specifikacijom uplata, otplatni plan sa pregledom promjena kamatnih stopa, prvi otplatni plan, kopija Ugovora o kreditu. U dopisu se podjedno navodi kako je naplaćena administrativna naknada u iznosu od 1.150,48 kn, osiguranje kredita kod osiguravajuće kuće u iznosu od 2.447,33 kn, trošak upisnika Fina 360,00 kn i brisanje upisnika Fine 250,00 kn.

12. Tužiteljica, saslušana kao stranka u postupku, iskazala je kako je odlučila kupiti osobni automobil Kia Ceed u Auto kući Kia 2007. godine, a automobil joj je trebao za osobne potrebe. Odlučila je podići kredit u tadašnjoj Volksbank, i tamo joj je ponuđen tipski ugovor o kojem nije bilo pregovaranja. Nitko joj tada nije objasnio što znači ulazna naknada, već samo da je to sastavni dio kredita. Nije rečeno na što se to odnosi i na što će se utrošiti, a nije imala niti mogućnosti pregovarati kako o toj naknadi tako ni o ostalim stavkama ugovora. Po struci je diplomirana novinarka.

13. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8 ZPP.

14. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

15. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao stranke budući je ista iskazivala životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju stvari.

16. Sukladno odredbi čl. 53. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 53. st.2. ZZP-a propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Člankom 53. st.4. ZZP-a propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Sukladno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272 ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl.270 st.1 ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

18. Iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da prednik tuženika sa tužiteljicom prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pregovarao oko odredbi o plaćanju naknada i troškova – konkretno o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita jer je u pitanju odredba koju ju je tuženik unaprijed formulirao u Ugovor o kreditu (čl. 6.1. Ugovora) pa tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. To proizlazi iz samog Ugovora o kreditu, i iz iskaza tužiteljice, pa je samim time prigovor tuženika da se o toj odredbi pregovaralo neosnovan.

19. Prema odredbi čl.3 st.1 Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. 20. Navedena odredba iz čl. 6.1. predmetnog ugovora u kojoj je samo navedeno da: “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstotinakunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, nije sročena jasno i razumljivo, o njoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, te je kao takva prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i prednik tuženika.

21. Obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknada i troškova kredita, sud je stajališta da je navedena odredba ugovora u kojoj se navodi kako se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstotinakunainulalipa) kn naplaćuje neposredno prije isplate kredita- članak 6.1. Ugovora o kreditu; ništetna ugovorna odredba. Tužiteljici je kao potrošaču trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu odredbu, što sve tuženik nije učinio, a sve kako bi tužiteljica mogla objektivno predvidjeti da li je to za nju tegobno iz nekog razloga i koje su posljedice koje proizlaze iz takve odredbe.

22. Iz svega navedenog sud je zaključio kako se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, obzirom da sukladno odredbama čl. 4. ZOO-a poštujući načelo savjesnosti i poštenja svi sudionici obveznih odnosa su dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana. Obzirom da je sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio kako je odredba čl.6.1. Ugovora o kreditu 211695 od 11. listopada 2007. nepoštena i kao takva ništetna, valjalo je odlučiti kao u toč. I. izreke ove presude.

23. Navodi tuženika iz odgovora na tužbu, vezano za visinu tužbenog zahtjeva nisu odlučni u ovom predmetu, jer je tužbeni zahtjev postavljen radi utvrđenja ništetnosti, pa o istom nije raspravljano.

24. Prigovor zastare tuženika nije osnovan. U ovom konkretnom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 04. veljače 2008. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj upravo ovom tužbom tražio utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Takav stav je osim VSRH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja. (Gž-2406/18 ŽSZG).

25. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 u vezi čl. 155 ZPP.

26. Tužiteljica je potraživala trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.834,57 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate. Tužitelju je kao nužan i opravdan priznat parnični trošak u ukupnom iznosu od eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sastoji se od troška sastava dopisa protustranci u iznosu od 50,00 eura, troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, troška sastava podneska od 28. ožujka 2024. u iznosu od 50,00 eura, troška sastava podneska od 29. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura, troška zastupanja na ročištima dana 26. rujna 2024. i 05. prosinca 2024. svako u iznosu od 200,00 eura, troška zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV 25%, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23, dalje: Tarifa) te troška sudskih pristojbi na tužbu i presudu, svako u iznosu od 53,09 eura, sve kako je navedeno u toč. II. izreke ove presude.

26.1. Tužiteljici nije priznat trošak prijevoza njezinog punomoćnika - odvjetnika na relaciji [adresa] i natrag, radi pristupa na održana ročišta, kao ni trošak izbivanja iz pisarnice za to vrijeme, sve kako je navedeno u toč. III. izreke ove presude. Navedeno iz razloga jer okolnost da se postupak vodio pri stalnoj službi istog općinskog suda gdje punomoćnik tužitelja ima sjedište, nije opravdan trošak budući se radi o području istog općinskog suda. Tako se i u odluci VS RH broj Rev 652/2023-2 od 12. lipnja 2024., u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, navodi: "Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda zauzetom u više odluka (Rev 501/2023-2 od 30. kolovoza 2023., Revr-340/14 od 29. rujna 2015.), u pravilu, trošak zastupnika odvjetnika, čije sjedište je izvan područja suda pred kojim se vodi parnica, može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja. S kojim stajalištem se slaže i ovo vijeće i smatra da postojeće pravno shvaćanje nije potrebno mijenjati." Navedeno dodatno potvrđuje i najnovija sudska praksa u odluci VS RH Rev-145/2024.

27. Svi parnični troškovi priznati strankama bili su u smislu čl. 155 st. 1 ZPP potrebni za vođenje ove parnice, a odmjereni su u granicama postavljenih određenih zahtjeva stranaka za naknadom parničnih troškova, te u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama, te u skladu sa vrijednošću predmeta spora važećoj u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

28. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.

U Čazmi, 17. siječnja 2025.

Sutkinja:

Alma Horvatinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka Županijskom sudu, putem ovog suda.

Naredba:

I Presuda nepravomoćna

II. DNA -punomoćniku tužiteljice

- tuženiku

U Čazmi, 17. siječnja 2025.